Republika Hrvatska
Županijski sud u Dubrovniku
Dubrovnik
Poslovni broj: 8 Gž-685/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V AT S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Dubrovniku, u vijeću sastavljenom od sudaca Đorđa Benussi, kao predsjednika vijeća, Josite Begović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća, i Kate Brajković, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja T. A., OIB, iz S., zastupan po punomoćniku M. K., odvjetniku iz S., protiv tuženika A. B. d.d. Z., OIB, zastupana po OD Ž. Z., radi proglašenja ovrhe nedopuštenom, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. P-225/2018-20 od 20. travnja 2021., u sjednici održanoj 2. veljače 2022.
p r e s u d i o j e
Žalba se odbija kao neosnovana i presuda Općinskog suda u Slavonskom Brodu, posl. br. P-225/2018-20 od 20. travnja 2021. se potvrđuje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:
" I Utvrđuje se da je nedopuštena ovrha određena pljenidbom i prijenosom sredstava, temeljem bjanko zadužnice broj OV-2902/2006 od 9. ožujka 2006. na računima tužitelja T. A. iz S., kao ovršenika, prijenosom na račun tuženika A. Z., kao pravnog slijednika H. Z., pravnog slijednika S., kao ovrhovoditelja, do iznosa od 16.510,28 kn, koji je zaprimljen kod Financijske agencije 30. rujna 2014.
II Obavještava se Financijska agencija o nedopuštenosti ovrhe.
III Tuženik A. B. , dužan je tužitelju T., naknaditi troškove parničnog postupka u iznosu od 7.270,00 kn, u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe."
2. Ovu presudu, pravovremenom i dopuštenom žalbom, pobija tuženik zbog svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 96/08, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11 i 25/13, 89/14 i 70/19 - u daljnjem tekstu: ZPP) i predlaže da se presuda preinači na način da se tužbeni zahtjev odbije, a podredno da se ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba nije osnovana.
5. Predmet spora zahtjev je za utvrđenjem da je nedopuštena ovrha pljenidbom i prijenosom sredstava i to svote od 16.510,28 kuna temeljem bjanko zadužnice, a po zahtjevu ovrhovoditelja zaprimljenog u Financijskoj agenciji 30. rujna 2014.
6. Prvostupanjski je sud utvrdio:
- da je bjanko zadužnica br. OV-2902/2006 izdana u S. 9. ožujka 2009.,
- da je na istoj navedena svota od 1.000,000,00 kuna i tijek zatezne kamate od 9. ožujka 2009.,
- da je na zadužnici samo ovjerovljen potpis dužnika (sada tužitelja) a ista nije solemnizirana,
- da je tuženik 30. rujna 2014. podnio Financijskoj agenciji zahtjev za naplatu svote od 16.510,28 kuna po navedenoj zadužnici,
- da u zahtjevu za naplatu tuženik nije naveo datum dospijeća tražbine (od 16.510,28 kuna),
- da je tuženik podnosio Financijskoj agenciji zahtjeve za povećanjem duga, na temelju iste zadužnice, i to 18. prosinca 2014., 1. veljače 2016. te 16. lipnja 2016. s preslikama bjanko zadužnice,
pa je zaključio da je osnovana tvrdnja tužitelja da je ovrha (pljenidba i prijenos sredstava) nedopuštena jer je tražbina zastarjela, i to stoga što se na zadužnice na kojima je samo ovjeren potpis dužnika, a nisu solemnizirane primjenjuje opći, petogodišnji zastarni rok.
6.1. Prvostupanjski sud, naime, zaključuje da kako tuženik nije dokazao da bi dospijeće predmetne tražbine bilo nekog drugog dana, a ne onog koji bi proizlazio iz bjanko zadužnice, i to 9. ožujka 2009., kada je zadužnica izdana i koji je naveden kao dan od kojeg teku zatezne kamate, a budući one, prema odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18, 126/21– u daljnjem tekstu: ZOO) teku od dana kada dužnik padne u zakašnjenje, to je zaključio da je dospijeće obveze nastupilo tada, a od tada pa do podnošenja Financijskoj agenciji predmetnog zahtjeva za pljenidbu i prijenos 16.510,28 kn, 30. rujna 2014., proteklo je više od 5 godina.
7. Ispitujući pobijanu presudu na temelju odredbe članka 365. stavak 2. ZPP-a, ovaj sud nije našao da bi prvostupanjski sud počinio neku od bitnih povreda parničnog postupka na koju tako pazi po službenoj dužnosti, a ni žalbom se na neku povredu posebno ne ukazuje, osim opisno i u kontekstu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, zbog pogrešne ocjene dokaza, što bi ukazivalo da povredu parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavak 1. u vezi članka 8. ZPP-a.
8. U žalbenim navodima koji se, dakle, mogu ticati i navedene povrede parničnog postupka a ne samo pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, na što žalitelj posebno ukazuje, žalitelj posebno ističe činjenicu, koju je i tijekom prvostupanjskog postupka isticao, a to je da je Ugovor o kreditu, vezano za koji je bjanko zadužnica bila izdata, raskinuo 6. prosinca 2017., pa da je pogrešno utvrđenje prvostupanjskog suda da je predmetna tražbina dospjela danom izdavanja zadužnice, već je dospjela tek tada kad je ugovor raskinut; da su zahtjevi za naplatu po zadužnici podnošeni Financijskoj agenciji prije cjelokupnog dospijeća tražbine, a radi naplate manjeg dijela dospjele tražbine, te da je 17. prosinca 2014., 28. siječnja 2016. i 15. lipnja 2016. tuženik podnosio zahtjeve za povećanjem duga i na svakom označio dospijeće tražbine za koju traži naplatu po zadužnici.
9. Osim što su tvrdnje žalitelja netočne, one su i kontradiktorne, a o tome se izjasnio i prvostupanjski sud kada je, pravilno, zaključio da raskid ugovora o kreditu koji se zbio 5. prosinca 2017. ne može biti trenutak dospijeća za naplatu predmetne tražbine od 16.510,28 kuna, na koju se odnosio zahtjev za naplatu podnesen 30.rujna 2014., jer bi to značilo da je zahtjev za izravnu naplatu podnesen tri godine prije dospijeća duga za naplatu.
9.1. Navedenom obrazloženju prvostupanjskog suda nema se što dodati, ali u vezi žalbenih navoda pod točkom 8. obrazloženja ove drugostupanjske presude, valja reći da tražbina dospijeva jednom, ne dvaput, pa makar ona jednom bila "samostalna", kao što je ovdje očito slučaj jer je riječ o ugovoru o kreditu (anuitet ili obrok), a drugi put tek dio veće tražbine, kada zbog raskida ugovora dospijeva na naplatu čitav kredit.
9.2. Netočne su žalbene tvrdnje da su zahtjevi od 17. prosinca 2014., 28. siječnja 2016. i 15. lipnja 2016. bili zahtjevi za povećanjem duga i da je u svakom bio naznačen datum dospijeća, samo zahtjevi od 17. prosinca 2014. (list spisa 39.) i 28. siječnja 2016. (list spisa 65) bili su zahtjevi za povećanjem duga, a samo u potonjem naveden je dan dospijeća i to 1.1. 2016., dakle poslije datuma podnošenja zahtjeva za naplatu FIN-i predmetne tražbine (30. rujna 2014.), a zahtjev od 15. lipnja 2016. (list spisa 41) ponovno navodi taj isti dan dospijeća, ali taj zahtjev nije "zahtjev za povećanjem duga", već novi zahtjev, u prilogu kojeg se dostavlja original zadužnice, i koji niti ne može predstavljati zahtjev za povećanjem duga već i zbog činjenice da se njime traži naplata manje svote od predmetne tražbine, točnije svote od 13.488,49 kuna.
10. Slijedom navedenog žalba se ukazuje neosnovanom radi čega je odlučeno kao u izreci na temelju odredbe članka 368. stavak 1. ZPP-a.
Dubrovnik, 2. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Đorđo Benussi
