Posl. broj: 1. P-100/2021-21.

REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U ZLATARU

Zlatar, Trg slobode 14A

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Zlataru po sucu Damiru Čižmeku kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja M. M., iz V. T., OIB: …, zastupane po punomoćnici I. Š., odvjetnici iz Z., protiv tuženika banka d.d., iz Z OIB: …, zastupanog po punomoćniku K. K., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon javne glavne rasprave zaključene 22. prosinca 2021. godine u prisutnosti punomoćnice tužitelja i z.z. punomoćnice tuženika T. B., odvjetničke vježbenice, 2. veljače 2022. godine

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 2. točki 1. ugovora o namjenskom kreditu broj: … od 13. lipnja …. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem: OU-…/06 od 20. lipnja 2006. godine, koji glasi: "a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke d.d.".

II. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 2. ugovora o namjenskom kreditu broj: … od 13. lipnja …. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem: OU-…/06 od 20. lipnja …. godine, koji glasi: "Za slučaj izmjene redovne kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama Kreditora, Korisnik kredita pristaje da Kreditor povisili ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjeni anuitet.".

III. N a l a ž e s e tuženiku banka d.d. da tužitelju M. M. na ime razlike preplaćenih kamata plati iznos od 4.413,64 kn (četiritisućečetiristotrinaeset kuna i šezdesetčetiri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenoga 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

30,67 kn od 12. studenoga 2007. godine pa do isplate,

30,67 kn od 12. prosinca 2007. godine pa do isplate,

30,67 kn od 12. siječnja 2008. godine pa do isplate,

30,67 kn od 12. veljače 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. ožujka 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. travnja 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. svibnja 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. lipnja 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. srpnja 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. kolovoza 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. rujna 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. listopada 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. studenoga 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. prosinca 2008. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. siječnja 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. veljače 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. ožujka 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. travnja 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. svibnja 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. lipnja 2009. godine pa do isplate,

56,42 kn od 12. srpnja 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. rujna 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. listopada 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. studenoga 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. prosinca 2009. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. siječnja 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. veljače 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. ožujka 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. travnja 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. svibnja 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. lipnja 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. srpnja 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. rujna 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. listopada 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. studenoga 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. prosinca 2010. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. siječnja 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. veljače 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. ožujka 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. travnja 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. svibnja 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 12. lipnja 2011. godine pa do isplate,

71,43 kn od 21. srpnja 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. rujna 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. listopada 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. studenoga 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. prosinca 2011. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. siječnja 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. veljače 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. ožujka 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. travnja 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. svibnja 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. lipnja 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. srpnja 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. rujna 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. listopada 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. studenoga 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. prosinca 2012. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. siječnja 2013. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. veljače 2013. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. ožujka 2013. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. travnja 2013. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. svibnja 2013. godine pa do isplate,

67,45 kn od 12. lipnja 2013. godine pa do isplate i

66,15 kn od 12. srpnja 2013. godine pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

IV. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 1. točki 2. ugovora o namjenskom kreditu broj: … od 13. lipnja …. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem: OU-…/06 od 20. lipnja 2006. godine, koji glasi: "uz valutnu klauzulu".

V. Utvrđuje se ništetnim dio odredbe sadržan u članku 7. točki 1. ugovora o namjenskom kreditu broj: … od 13. lipnja …. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem: OU-…/06 od 20. lipnja …. godine, koji glasi: "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,75 CHF (slovima: tristoosamnaeset i 75/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja.".

VI. Utvrđuje se ništenim dio odredbe sadržan u članku 23. točki P. ugovora o namjenskom kreditu broj: … od 13. lipnja …. godine, ovjerenog kod javnog bilježnika Z. R.-K. pod brojem: OU-…/06 od 20. lipnja …. godine, koji glasi: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.".

VII. N a l a ž e s e tuženiku banka d.d. da tužitelju M. M. zbog ništetne odredbe o valutnoj klauzuli plati iznos od 18.090.93 kn (osamnaesettisućadevedeset kuna i devedesettri lipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja od 30. studenoga 2007. pa do 31. prosinca 2007. teče po stopi određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate, od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 01. kolovoza 2015. pa nadalje po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dospijeća svakog pojedinog mjesečnog iznosa pa do isplate i to na iznos od:

8,19 kn od 12. rujna 2006. godine pa do isplate,

5,85 kn od 12. listopada 2006. godine pa do isplate,

21,74 kn od 12. listopada 2008. godine pa do isplate,

47,13 kn od 12. studenoga 2008. godine pa do isplate,

84,57 kn od 12. siječnja 2009. godine pa do isplate,

111,33 kn od 12. veljače 2009. godine pa do isplate,

129,83 kn od 12. ožujka 2009. godine pa do isplate,

77,39 kn od 12. travnja 2009. godine pa do isplate,

84,98 kn od 12. svibnja 2009. godine pa do isplate,

60,18 kn od 12. lipnja 2009. godine pa do isplate,

70,12 kn od 12. srpnja 2009. godine pa do isplate,

44,76 kn od 12. kolovoza 2009. godine pa do isplate,

68,58 kn od 12. rujna 2009. godine pa do isplate,

48,27 kn od 12. listopada 2009. godine pa do isplate,

62,01 kn od 12. studenoga 2009. godine pa do isplate,

57,38 kn od 12. prosinca 2009. godine pa do isplate,

99,50 kn od 12. siječnja 2010. godine pa do isplate,

119,60 kn od 12. veljače 2010. godine pa do isplate,

113,47 kn od 12. ožujka 2010. godine pa do isplate,

145,20 kn od 12. travnja 2010. godine pa do isplate,

175,74 kn od 12. svibnja 2010. godine pa do isplate,

198,46 kn od 12. lipnja 2010. godine pa do isplate,

247,78 kn od 12. srpnja 2010. godine pa do isplate,

207,38 kn od 12. kolovoza 2010. godine pa do isplate,

320,77 kn od 12. rujna 2010. godine pa do isplate,

271,77 kn od 12. listopada 2010. godine pa do isplate,

296,15 kn od 12. studenoga 2010. godine pa do isplate,

349,64 kn od 12. prosinca 2010. godine pa do isplate,

424,29 kn od 12. siječnja 2011. godine pa do isplate,

334,08 kn od 12. veljače 2011. godine pa do isplate,

370,00 kn od 12. ožujka 2011. godine pa do isplate,

325,55 kn od 12. travnja 2011. godine pa do isplate,

396,32 kn od 12. svibnja 2011. godine pa do isplate,

483,80 kn od 12. lipnja 2011. godine pa do isplate,

541,75 kn od 21. srpnja 2011. godine pa do isplate,

816,24 kn od 12. kolovoza 2011. godine pa do isplate,

512,52 kn od 12. rujna 2011. godine pa do isplate,

473,40 kn od 12. listopada 2011. godine pa do isplate,

473,56 kn od 12. studenoga 2011. godine pa do isplate,

478,88 kn od 12. prosinca 2011. godine pa do isplate,

525,39 kn od 12. siječnja 2012. godine pa do isplate,

545,06 kn od 12. veljače 2012. godine pa do isplate,

545,78 kn od 12. ožujka 2012. godine pa do isplate,

530,45 kn od 12. travnja 2012. godine pa do isplate,

536,85 kn od 12. svibnja 2012. godine pa do isplate,

552,14 kn od 12. lipnja 2012. godine pa do isplate,

535,92 kn od 12. srpnja 2012. godine pa do isplate,

536,84 kn od 12. kolovoza 2012. godine pa do isplate,

507,08 kn od 12. rujna 2012. godine pa do isplate,

522,06 kn od 12. listopada 2012. godine pa do isplate,

538,34 kn od 12. studenoga 2012. godine pa do isplate,

526,67 kn od 12. prosinca 2012. godine pa do isplate,

530,71 kn od 12. siječnja 2013. godine pa do isplate,

510,67 kn od 12. veljače 2013. godine pa do isplate,

501,99 kn od 12. ožujka 2013. godine pa do isplate,

536,48 kn od 12. travnja 2013. godine pa do isplate i

450,34 kn od 12. svibnja 2013. godine pa do isplate,

sve to u roku od 15 dana.

VIII. O d b i j a s e dio tužbenog zahtjeva po osnovi ništetne odredbe o valutnoj klauzuli u iznosu od 1.003,66 kn (tisućutri kune i šezdesetšest lipa) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

36,71 kn od 12. svibnja 2013. godine pa do isplate,

488,36 kn od 12. lipnja 2013. godine pa do isplate i

478,59 kn od 12. srpnja 2013. godine pa do isplate.

IX. N a l a ž e s e tuženiku banka d.d. da tužitelju M. M. naknadi troškove postupka u iznosu od 9.160,00 kn (devettisućastošezdeset kuna) sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 2. veljače 2022. pa do isplate po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od 15 dana.

X. O d b i j a s e tuženikov zahtjev za naknadu troškova postupka u cijelosti.

Obrazloženje

1. Tužitelji navodi da je sa bankom d.d. dana 13. lipnja …. godine sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj 3206848796, kojim se banka kao kreditor obvezala staviti tužitelju na raspolaganje iznos od 23.000,00 CHF u kunskom protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate, dok se tužiteljica navedeni iznos obvezala vrati, s pripadajućim kamatama, u vrijeme i na način utvrđen ugovorom. Tužitelj se sukladno čl. 2. i 7. ugovora, obvezao tuženiku iznos kredita platiti u jednakim mjesečnim anuitetima, plativo u kunskoj protuvrijednosti, po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF, uz redovnu kamatnu stopu koja je određena kao promjenjiva, a u trenutku ugovaranja iznosila je 4,50 % godišnje. Tuženik je tijekom otplate kredita u više navrata mijenjao ugovorenu kamatnu stopu, umjesto prvotno ugovorene od 4,50 %, uslijed čega je došlo do razlike u kamatama sadržanim u mjesečnim anuitetima, koje je tužitelj otplatio, za razliku od onih sadržanih u početnom otplatnom planu kredita, zbog čega je navedeni dio odredbe u čl. 2. predmetnog ugovora, koji se odnosi na promjenjivost kamatne stope ništetan. Naime, predmetna ugovorna odredba omogućila je tuženiku promjenu ugovorene kamate činiti ovisnom isključivo o odluci jednog ugovaratelja, čime je uzrokovao nepovoljan položaj tužitelja i neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, a na štetu tužiteljice. Osim što tužitelj nije mogao utjecati na vrijeme i način promjene kamate, nije mogao provjeriti pravilnost i uzrok njene promjene, jer za to nije imao nikakvih egzaktnih kriterija. Kako su predmet i cijena bitni sastojci ugovora o kojima mora postojati jasan konsenzus između stranaka, tuženik je istom odredbom izbjegao utjecaj tužitelja na njezinu promjenu, a što je suprotno čl. 247. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", br. 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje: ZOO). Navedena odredba o kamatnoj stopi ne sadrži niti referentnu stopu koja se primjenjuje na početnu kamatnu stopu, niti precizan način utvrđivanja promjene kamatne stope, te kao takva nije razumljiva prosječnom potrošaču, i ne daje dovoljno točne kriterije, na temelju kojih bi on mogao predvidjeti ekonomske posljedice koje iz tog pravnog posla proizlaze. Osim toga, tuženik se, kao financijska institucija, nije ponio kao savjesni gospodarstvenik, nego je ugovaranjem predmetne odredbe i podizanjem kamatne stope stavio tužitelja u neravnopravan položaj, iz čega se da zaključit kako je ugovorena odredba suprotna načelu savjesnosti i poštenja, koje je jedno od temeljnih načela obveznog prava, sadržano u odredbi čl. 4. ZOO-a. Nadalje, osim što je kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva, prilikom sklapanja ugovora tužitelju nisu bili prezentirani mogući rizici nekontroliranog rasta tečaja švicarskog franka, kao i uvećanja mjesečnog anuiteta uslijed tečaja. Dapače, tužitelju je ponuđen kredit veza uz valutnu klauzulu CHF, kao najpovoljniji kredit, s najnižom kamatnom stopom. Značaj neravnoteže zbog valutne klauzule u švicarskim francima je tim veći što prosječni potrošač nije mogao znati za rizik tečaja švicarskog franka, nego je mislio da je svaka strana sklapanjem ugovora prihvatila samo opći valutni rizik, koji je još veći zbog toga što se i ugovorna kamata naplaćuje u kunama prema tečaju švicarskog franka, a k tome je i promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke. S tim u vezi razvidna je činjenica, kako u označnom ugovoru o kreditu postoje ne samo jedan, nego čak dva promjenjiva elementa (valutna klauzula vezana za švicarski franak i promjenjiva kamatna stopa), koja sama po sebi ukazuju da se u ovom slučaju radi o nepoštenim ugovornim odredbama, temeljem kojih tužitelj u trenutku sklapanja ugovora o kreditu, pa tako ni dana, nije znao niti je mogao znati koliko će uopće iznositi glavnica, a koliko kamata, odnosno nije znao koliko će iznositi njegova kreditna obveza. Da je tužitelj imao saznanja da će mjesečni anuitet toliko porasti i u tolikoj mjeri utjecati na samu mogućnost otplate kredite i njegovu egzistenciju, nikada ne bi preuzeo takvu obveze. Navodi dalje da je pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014., u točki II. potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2.., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojem se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženica: "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internima aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora banke kao trgovci i korisnici kreditnih usluga kao potrošači nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku banke o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj a jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača, time da su tužene banke postupile suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03), u razdoblju od 10. 09. 2003. do 06.

08. 2007. godine i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa dalje protivno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07-133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima. Navodi tužitelja, kao i dio presude Visokog trgovačkog suda, koji se odnose na ništetnost promjenjive kamatne stope, potvrđeni su i od strane Vrhovnog suda Republike Hrvatske odlukom od 9. travnja 2015. pod brojem Revt-249/14. Nadalje, presudom Visokog trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018., u točki I. potvrđena je presuda Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013., u dijelu točke 1., 2.., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke, kojem se utvrđuje da je između ostalih i ovdje tuženica: "u razdoblju od 01. 11. 2004. godine do 31. 12. 2008. godine, a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju - ugovorima o kreditima, na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja predmetnih ugovora nije potrošače u cijelosti informirala o bitnim parametrima za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u svezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima o obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03) u razdoblju od 01. 06. 2004. do 06. 08 2008. godine, i to člancima 81, 82 i 90, a od 07. 08. 2007. godine pa do 31. 12. 2008. godine protivnog odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača (NN 79/07- 133/09) i to člancima 96 i 97 Zakona o zaštiti potrošača te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima ". Sve navedeno potvrdio je i Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojoj odluci posl. broj Rev-2221/2018 od 3. rujna 2019. Kako prema odredbi čl. 138.a Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13) – sada čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN, br. 41/14 i 110/15), odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača iz čl. 131. stavka 1. ovog Zakona, obvezuje ostale sudove u postupku individualne zaštite, tako se navedene presude u ovom slučaju odnose i na ugovorni odnos između tužitelj i tuženika. Osim navedenog, člankom 502.c Zakona o parničnom postupku, propisano je da se fizičke i pravne osobe mogu pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati. Sukladno odredbi čl. 323. Zakona o obveznim odnosima, u slučaj ništetnosti svaka je ugovorna strana dužna drugoj vratiti sve što je temeljem takvog ugovora stekla, stoga je tuženik u ovom slučaju dužan vratiti tužitelju sve ono što je temeljem ništetnih odredbi stekao. Obzirom na sve izneseno, kao i na pravna utvrđenja presuda proizašlih iz kolektivnog spora za zaštitu potrošača, a koje pretpostavljaju ništetnost ugovornih odredbi o jednostrano promjenjivoj kamatnoj stopi te valutnoj klauzuli vezanoj za CHF, tužitelj drži početni anuitet mjerodavnim odnosno kao jedinu valjanu kamatnu stopu smatra početno ugovorenu kamatnu stope od 4,50 % godišnje, te ugovoreni tečaj važeći na dan puštanja kredita koji u ovom slučaju iznosi 4,63 CHF. Sukladno tome, postavio je tužbeni zahtjev za utvrđenje ništetnosti dijela odredbi ugovora o kreditu navedenih u izreci te za isplatu iznosa od 4.933,33 kuna na ime razlike preplaćenih iznosa kamata, s kamatama na pojedine mjesečne iznose te isplatu iznosu od 17.501,03 kn zbog ništetne odredbe valutnoj klauzuli s kamatama na pojedine mjesečne iznose.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ne osporava da je s tužiteljem sklopio navedeni ugovor o namjenskom kreditu, a u cijelosti osporava tužbeni zahtjev, kako po osnovi tako i po visini. Ističe prigovor zastare jer je tužba podnesena 10. ožujka 2021. te je prošlo više od tri godine od plaćanja koja je tužitelj vršio. U pogledu nedopuštenosti i nepoštenosti primjene valutne klauzule tvrdi da su odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj Rev-2221/18 od 3. rujna 2019. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-6632/2017. od 14. lipnja 2018. nepravilne i nezakonito jer da to osobito potvrđuje odluka Suda EU u predmetu C- 81/19 (NG OH c/a SC Banca Transilvania SA) iz koje da proizlazi da je ugovorna odredba o valutnoj klauzuli isključena od ispitivanja poštenosti/nepoštenosti iz razloga što je ista odraz zakonske odredbe članka 22. Zakona o obveznim odnosima. Tvrdi da time otpadaju kako deklaratorni zahtjev za utvrđenje navodne ništetnosti valutne klauzule, tako i kondemnatorni zahtjev za isplatu s osnova navodne nepoštenosti i ništetnosti CHF valutne klauzule. Tvrdi da su tužitelju bile dostupne sve informacija, prije, prilikom i za vrijeme trajanja predmetnog ugovora o kreditu na takav način da je mogao shvatiti ekonomske posljedice ugovaranja kredita u kojem se glavnica kredita veže za valutu švicarski franaka te da je tužitelj kao i općenito potrošače upozoravao i informirao o valutnoj klauzuli na više različitih načina; samim tekstom ugovora i u razgovoru sa službenicima banke kojima je bio dostavljen "Izvod iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje iz 2005. godine" u kojem je sadržana jasna uputa kako odgovarati na pitanja klijenata prilikom sklapanja ugovora o kreditu s valutnom klauzulom, pri čemu je posebno naglašeno da je izuzetno bitno klijente osvijestiti o promjenjivosti anuiteta u kunama ovisno o promjeni tečaja. U pogledu ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi, tuženik ističe kako je sve promjene kamatne stope izvršio sukladno tada važećim pozitivnim propisima, odnosno da je prije donošenja ZIDZPK (NN 112/12 i 143/13) bio u obvezi samo prethodno izvijestiti potrošača o promjeni kamatne stope prije nego se ona počne primjenjivati na ugovorni odnos s potrošačem, putem sredstava javnog informiranja ili na drugi odgovarajući način (čl. 175. Zakona o bankama, NN 117/08), odnosno prema Zakonu o kreditnim institucijama (čl. 308., NN 117/08) bio je dužan obavijestiti potrošača o promjeni ugovorene kamatne stope najmanje petnaest dana prije nego što se nova stopa počne primjenjivati, te uz obavijest dostaviti i izmijenjeni otplatni plan, a što je tuženik uredno činio. Ističe i da se, radi izostanaka precizne zakonske regulative u vrijeme sklapanja ugovora, u postupanju prema tužitelju rukovodio i Direktivnom Vijeća Europskih zajednica 93/13/EEZ od 5. travnja 1993., koja u Prilogu sadrži tzv. sivu listu od devetnaest ugovornih odredaba koje bi se mogle smatrati nepoštenima, a koja lista je kasnije implementirana u odredbu čl. 97. ZZP-a. No, za razliku od ZZP-a, Direktiva u Prilogu predviđa i slučajeve u kojima određene odredbe sa sive liste nisu ograničenje za sklapanje ugovora, pa tako niti odredba koja trgovcu omogućuje da jednostrano izmijeni ugovor bez valjanog razloga predviđenog ugovorom, ukoliko se radi o odredbi prema kojima pružatelj financijskih usluga pridržava pravo bez prethodne obavijesti izmijeniti kamatnu stopu koju plaća potrošač, u slučaju valjanog razloga, pod uvjetom da se od pružatelja usluga traži da o tome odmah izvijesti drugu ugovornu stranu u najkraćem mogućem vremenu i da je ona tada odmah slobodna raskinuti ugovora (toč. 2.b. Priloga Direktive). Također nije nepoštena niti odredba kojom pružatelj financijskih usluga pridržava pravo jednostrano izmijeniti odredbu o cijeni, koja je uvjetovana kretanje određenih indeksa, odnosno čimbenika na financijskom tržištu na koje pružatelj usluga nema utjecaj. Navodi i da je sukladno noveli ZIDZPK 112/12, Općim uvjetima promjene kamatnih stopa Zagrebačke banke d.d. u poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama, koji su stupili na snagu 1. siječnja 2013. te su se primjenjivali i ne predmetnu ugovorni odnos, definirao sve parametre određivanja visine promjenjive kamatne stope i da je počevši od 1. siječnja 2013. kamatna stopa mijenjana u skladu s promjenama javno dostupnog ugovornog parametra (u konkretnom slučaju 6M LIBOR za CHF), čija je promjena neovisna o volji ugovornih strana, i fiksnog dijela kamatne stope te je tuženika obavijestio o strukturiranju kamatne stope na njegov kredit dostavivši mu 8. siječnja 2013. obavijest o novostima o utvrđivanju kamatne stope u kojoj je utvrdio da se kamatna stopa po kreditu tužitelja sastoji od: varijabilnog dijela kamatne stope koji se izražava kao 6M LIBOR za CHF i koji na dan 31. prosinca 2012. iznosi 0,065 postotnih poena te fiksnog dijela koji iznosi 5,985 postotnih poena, kao što je obavijestio tužitelja da će redovno usklađenje promjenjivih kamatnih stopa kao i utvrđivanje statusa klijenta obavljati šestomjesečno, 20. svibnja i 20. studenoga, s primjenom novih kamatnih stopa od 1. srpnja i 1. siječnja svake godine, a što je tuženik tijekom trajanja ugovornog odnosa nesporno i činio. Navodi i da je deklaratorna zaštita koju traži tužitelj u ovoj stvari usmjerena na izmjenu sadržaja ugovornog odnosa, a da su stranke u vrijeme zasnivanja ugovora jasno očitovale svoju volju na način da žele da se na njihov odnos primjenjuje promjenjiva, a ne fiksna kamatna stopa. Osporava i da bi na strani tužitelja nastupila štete, kao d da bi tuženik ikakvu štetu prouzročio svojim postupanjem tužitelju. Sukladno navedenom predlaže da se tužbeni zahtjev odbije.

3. Tužiteljica je tužbeni zahtjev precizirao nakon provedenog financijskog vještačenja, podneskom od 19. listopada 2021. godine, u pogledu zahtjeva za isplatom, tako da po osnovi razlike preplaćenih iznosa kamata potražuje ukupni iznos od 4.413,64 kn sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznosa, a zbog ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli iznos od 19.094,59 kuna sa zakonskom zateznom kamatom na pojedine mjesečne iznose.

4. Tuženik se podneskom od 27. listopada 2021. očitovao na podnesak tužitelja te nalaz i mišljenje vještaka, ističući kako ne osporava matematički izračun vještaka ali i dalje osporava pravnu osnovu pa stoga i visinu tužbenog zahtjeva te smatra da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih. Također ističe i da tužitelj nije dokazao da je potrošač niti da su sredstva iz kredita iskorištena isključivo za potrošačke svrhe, a zakon ne predviđa da bi se taka svrha trebala presumirati pa je stoga na tužitelju teret dokaza u smislu čl. 3. ZZP-a koja propisuje da je potrošač fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. Ustraje i kod prigovora zastare, a u pogledu pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Su-IV-47/2020 ističe da ono nije obrazloženo, niti je jasno na koje bi se točno situacija odnosilo te da u svakom slučaju odstupa od općih pravila obveznog prava i dosadašnje pravne prakse, a ukoliko ga sud ipak primijeni, navodi da sud onda ne može zanemariti i druge implikacije i posljedice koje iz njega proizlaze, odnosno da u tom slučaju zakonska zatezna kamata ne može početi prije pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na druga način ustanovljena ništetnost.

5. Tužitelj podneskom od 3. studenoga 2021. osporava navode tuženika ističući, među ostalim, kako je iz samo ugovora vidljivo da ga je tužitelj s tuženikom zaključio u svojstvu fizičke osobe, a ne trgovca i da je namjena kredita adaptacija kuće pa je tužiteljevo svojstvo potrošača neupitno.

6. U postupku su pročitani: ugovor o namjenskom kreditu broj …, kreditna partija … sklopljen 13. lipnja …. s izvatkom iz zemljišne knjige za zk.ul. 2512 k.o. V. T., pregled promjena kamatnih stopa po kreditu, ispis prometa po kreditu/specifikacija uplata, otplatna tablica s prikazom efektivne kamatne stope, izračun više plaćenih kamata i valutnih razlika, izvoda iz edukacijskog materijala za prodajno osoblje tuženika, priopćenje za javnog Ministarstva financija od 14. siječnja 2014., priopćenje za javnost Hrvatske narodne banke od 16. ožujka 2015., prijepis tuženikove obavijesti o novostima u utvrđivanju visine kamatne stope od 8. siječnja 2013., Opći uvjeti promjene kamatnih stopa banke d.d. u kreditnom poslovanju s domaćim i stranim fizičkim osobama od 11. prosinca 2012., pregled promjene kamatnih stopa po kreditu od 19. ožujka 2021., a provedeno je i financijsko vještačenje po stalnom sudskom vještaku za knjigovodstvo, računovodstvo i financije mr. sc. Z. R. iz društva R. vještačenja d.o.o. iz Z..

7. Tuženik je na pripremnom ročištu 18. svibnja 2021. odustao od dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka "službenika banke", a na ročištu za glavnu raspravu 22. prosinca 2021. odbijeni su prijedlozi za saslušanje stranaka (tužitelja) jer to nije potrebno za utvrđivanje odlučnih činjenica.

8. Drugih dokaznih prijedloga stranke nisu imale.

9. Tužbeni su zahtjevi gotovo u cijelosti osnovani.

10. Nije sporno:

- da je tužitelj 13. lipnja 2006. godine s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu broj: … kojim je tužitelju stavljen na raspolaganje kredit u iznosu od 23.000,00 CHF u kunskoj protuvrijednosti prema srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan isplate kredita koji se obvezao vratiti "uz valutnu klauzulu" (čl. 1. st. 2.), s pripadajućim kamatama,

- da je člankom 2.1 ugovora ugovorena redovna kamata kao promjenjiva u skladu s tržišnim uvjetima, "a temeljem Odluke o kamatnim stopama banke d.d...." (čl. 2. st. 1.), a na dan zaključenja ugovora iznosi 4,5 % godišnje,

- da je člankom 7.2. ugovora ugovoreno da "za slučaj izmjene redovne kamatne stope u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora Korisnik kredita pristaje da Kreditor povili ili snizi iznos anuiteta iz prethodnog stavka, te se obvezuje plaćati tako izmijenjene anuitete"

- da je člankom 1.2. ugovoreno da se korisnik kredita obvezuje iznos kredita iz prethodnog stavka vratiti, "uz valutnu klauzulu"...a člankom 7.1. da "Korisnik kredita otplaćuje kredit u mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti 318,75 CHF (slovima: tristoosamnaeset i 75/100 CHF) obračunatoj po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke važećem za CHF na dan plaćanja",

- da je tečaj na dan puštanja kredita iznosio 4,63 CHF za 1,00 kn,

- da su tijekom otplate kredita odlukom kreditora u više navrata promijenjene kamatne stope te se mijenjao i tečaj CHF prema kojem su se obračunavali anuiteti,

- da je člankom 23. t. P ugovoreno: "Korisnik kredita i ostale ugovorne strane na strani Korisnika kredita izjavljuju Kreditoru da su upoznati sa činjenicom da su kredit iz čl. 1. ovog Ugovora te sve obveze na povrat kredita iz ovog Ugovora vezani uz valutnu klauzulu, pa ovime i izrijekom potvrđuju da pristaju na sve rizike i učinke koji mogu proizaći iz promjena tečajnih odnosa nastalih za vrijeme postojanja ugovornog odnosa na temelju ovog Ugovora.",

- da je tužitelj u cijelosti otplatio kredit na način kako je to navedeno u ispisu prometa po kreditu.

11. Sporno je:

- jesu li za ovu parnicu uopće relevantne odluke trgovačkih sudova na koje se tužiteljica poziva,

- je li citirane ugovorna odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi te o valutnoj klauzuli nepoštene i ništetne,

- je li, kada bi navedene odredba i bile ništetne, dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 4,5 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora i tečaj na dan puštanja kredita od 4,63 CHF za 1,00 kn kako to zahtijeva tužiteljica,

- je li, ako sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih,

- je li, neovisno o navedenom, nastupila zastara za glavnične iznose s kamatama,

- početak tijeka zakonskih zateznih kamata, ukoliko sud utvrdi osnovanim zahtjeve za isplatu te

- ima li tužitelj svojstvo potrošača, uslijed čega bi se mogao pozivati na utvrđenja iz kolektivne parnice.

12. U bitnome, iz navedenih razloga, tuženik osporava tužbeni zahtjev u cijelosti, kako po osnovi, tako i po visini.

13. Pravomoćnom presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj: Pž-…/13-4. od 13. lipnja 2014. godine su, među ostalim, odbijene žalbe prvotuženika banke d.d. i ostalih tuženika kao neosnovane te je potvrđena presuda T. suda u Z. posl. broj: P-1401/12 od 4. srpnja 2013. u dijelu točke 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke kojim se utvrđuje da su tuženici – banke, među ostalim i tuženica., "… u razdoblju od 10. rujna 2003 do 31. prosinca 2008.,…a koje povrede traju i nadalje, povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita tako što u potrošačkim ugovorima o kreditima koriste nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo, a koja je ništetna.

14. Presudom i rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt- 249/14-2. od 9. travnja 2015. godine odbijene su revizija tužitelja (točka 1.) te revizije 1-7.. tuženika (točka 2.).

15. Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj: U-III-2521/2015, U-III- 2536/2015, U-III-2547/2015, U-III-2565/2015, U-III-2603/2015, U-III-2604/2015, U-III- 2605/2015 od 13. prosinca 2016. godine djelomično je usvojena ustavna tužba Potrošača – Hrvatskog saveza udruga za zaštitu potrošača te je djelomično ukinuta navedene odluka Vrhovnog suda Republike Hrvatske, u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž- 7129/13-4. od 13. lipnja 2014., a kojom je preinačenjem prvostupanjske presude odbijen zahtjev tužitelja upravljen na utvrđenje da su tuženici "povrijedili kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita koristeći u potrošačkim ugovorima o kreditima nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franaka, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo (točka I.1. izreke drugostupanjske presude), te u dijelu kojim je odbijena revizija tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja u odnosu na 8. tuženica S. d.d. (toč. I.2. izreke drugostupanjske odluke) i u tom dijelu predmet vraćen Vrhovnom sudu Republike Hrvatske na ponovni postupak, a u preostalom dijelu su odbijene ustavne tužbe podnositelja.

16. Ponovno odlučujući o reviziji, Vrhovni sud Republike Hrvatske je rješenjem Revt-575/16-5. od 3. listopada 2017. ukinuo presudu Visokog trgovačkog suda Republike broj: Pž-7129/13-4. od 13. lipnja 2014. u dijelu koji se tiče zahtjeva za utvrđenje da su prvo-sedmotužene povrijedile kolektivne interese i prava potrošača ugovaranjem valutne klauzule uz koju je vezana glavnica CHF-a (te protiv dijela te presude kojom je odbijen tužbeni zahtjev u odnosu na osmotuženu Sberbank d.d., što za ovu parnicu nije relevantno). Predmet je vraćen Visokom trgovačkom sudu na ponovno odlučivanje uz uputu da se sporno pitanje (valutne klauzule) riješi u skladu s pravnim shvaćanjem Ustavnog suda Republike Hrvatske izraženom u njegovoj ukidnoj odluci, odnosno da se ispita:

- jesu li tužene banke kao financijske ustanove znale, odnosno po redovnom tijeku mogle odnosno morale znati kakav će ubuduće, u ugovornom razdoblju trajanja tih kredita biti smjer kretanja švicarskog franka i ostalih valuta uz koje su ugovoreni krediti uz primjenu valutne klauzule?; jesu li postojale naznake na globalnom, svjetskom planu a koje su upućivale na postojanje okolnosti koje će izgledno i izvjesno utjecati na tečaj tih valuta prema kuni u budućem razdoblju?; te

- ako su takve okolnosti postojale i banke za njih znale odnosno morale znati, a takve informacije uskratile klijentima pri sklapanju ugovora o kreditima s valutnom klauzulom u švicarskom franku, onda bi takvo postupanje moglo utjecati na ocjenu o jasnoći i razumljivosti ugovornih odredbi ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskom franku, a o kojima se nije pojedinačno pregovaralo, a tim u vezi i njihovom podlijeganju ocjeni (ne)poštenosti.

17. Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je u ponovljenom postupku presudom posl. broj: Pž-6632/2017-10. od 14. lipnja 2018. odbio žalbe tuženih banaka te potvrdi presudu T. suda u Z. broj: P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. godine te u bitnome utvrdio da su tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu.

18. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je pravomoćno utvrdio da su sve tužene banke koristile nepoštene i ništetne odredbe kako o valutnoj klauzuli, tako i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

19. Protiv ove odluke banke su podnijele revizije o kojima je Vrhovni sud Republike Hrvatske odlučio presudom i rješenjem posl. broj: Rev-2221/2018-11. od 3. rujna 2019. godine, među ostalim, točkom II., odbio kao neosnovane revizije "prvo- sedmotuženih protiv drugostupanjske presude u dijelu (toč. 1., 2., 3., 4., 5., 6. i 7. izreke) kojim je utvrđeno da su te banke u određeno navedenim razdobljima povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditu koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe ugovaranjem valute uz koju je vezana glavnica švicarski franaka…". U obrazloženju navedene odluke navodi se da je drugostupanjski sud postupajući po ukidnom rješenju ovog suda, a polazeći od činjeničnih utvrđenja iz prvostupanjske presude te sadržajno postupajući na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a, njihovom preocjenom utvrdio za ovaj spor odlučne činjenice glede postupanja tuženih banaka vezano za pregovaranje odnosno sklapanje s klijentima ugovora o kreditu u kojima je glavnica kredita bila vezana uz valutu švicarski franak… i to baš:

-da su ugovorne odredbe iz takvih ugovora o kreditu svih tuženih banaka bile nerazumljive za klijente, jer da im nisu na valjan način objašnjene posljedice i doseg takvih ugovornih odredbi po klijente kao potrošače,

- da su tužene banke kao trgovci bile svjesne rizika po korisnike kredita kao potrošače zbog ugovaranja ovih kredita uz primjenu valutne klauzule u švicarskim francima…,

- da su te banke svjesno propustile o tome informirati klijente kao buduće korisnike kredita.

20. Vrhovni sud Republike Hrvatske dalje u obrazloženju navodi kako u pravcu osnovanosti dijela zahtjeva tužitelja, a koji se odnosi na nepoštenost i ništetnost ugovornih odredbi iz ugovora o kreditima koje su banke kao trgovci u naznačenom razdoblju sklapale s korisnicima kredita kao potrošačima uz ugovorenu valutu uz koju je vezana glavnica bio švicarski franak, a kojima su povrijeđeni kolektivni interesi i prava potrošača, prihvaća razloge iz drugostupanjske presude te se na temelju odredbe čl. 396.a st. 1. ZPP-a, umjesto posebnog obrazloženja stranke upućuju na razloge iz ove presude.

21. Prema odredbi čl. 138.a ZZP/07, važećeg u vrijeme pokretanja postupka pred T. sudom u Z., odluka suda donesena u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača iz članka 131. stavka 1. ovog Zakona obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene radi naknade štete koja mu je uzrokovana postupanjem tuženika. Odgovarajuću odredbu sadrži i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine, br. 41/14, dalje: ZZP/14), važećeg u vrijeme pokretanja ove parnice i sada.

22. Prema odredbi čl. 502.c Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, proč. tekst , 25/13, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP)., fizičke i pravne osobe mogu se pozvati na pravno utvrđenje iz kolektivnog spora, te će u tom slučaju sud biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati.

23. Što se tiče tuženikovog osporavanja tužitelju svojstva potrošača, ZZP/07 u čl. 3. al. 9. te ZZP/14 u čl. 15. st. 5. definiranu da je potrošač svaka fizička osoba koja sklapa pravni posao i djeluje na tržištu izvan svoje trgovačke, poslovne, obrtničke ili profesionalne djelatnosti. U konkretnom slučaju nepobitno je da je tužitelj kao fizička osoba s tuženikom sklopio ugovor o namjenskom kreditu za adaptaciju kuće, bez ikakvog dodatnog definiranja djelatnosti tužitelja ili namjene kuće, a što sve jasno proizlazi iz teksta samog ugovora. Osim toga, odredbama čl. 23.D) ugovora korisnik se obvezao kredit utrošiti isključivo za svrhu za koju mu je odobren te kreditoru dostaviti izvorne predračune i račune kojima to dokazuje, a prema točci E) navedenog članka kreditor im pravo kontrolirati namjensko korištenje kredita pregledom kreditiranog objekta, isplatnih i drugih dokumenata sukladno Pravilniku o kontroli namjenskog korištenja sredstava kredita odobrenih građanima, a ukoliko se kontrolom ustanovi da je kredit korišten nenamjenski korisnik kredita snosi trošak kontrole namjenskog korištenja kredita i ostale sankcija sukladno aktima banke. Tuženik niti ne navodi da je bilo kakvu kontrolu vršio ili utvrdio kakve nepravilnosti; u odgovoru na tužbu sam pravilno tuženika tretira kao potrošača, a tek u podnesku od 21. listopada 2021. to svojstvo sasvim paušalno osporava, ne iznoseći niti jednu činjenicu koja bi dovodila u pitanja svojstvo tužitelja kao potrošača. S obzirom na ovakvo stanje, ne radi se ni o kakvom presumiranju svojstva potrošača već o dokazivanju istoga samim ugovorom kojeg je sastavio upravo tuženik uz ocjenu ostalih navedenih okolnosti. Zbog navedenoga nije trebalo saslušavati tužitelja na te okolnosti.

24. Iako u izrekama odluka trgovačkih sudova nisu točno citirane sporne ugovorne odredbe (što prema stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženom u presudu presudi i rješenju Vrhovnog suda Republike Hrvatske posl. broj: Revt 249/14-2. na strani 29. nije ni bilo potrebno: "Iz sadržaja te odredbe ne proizlazi obveza suda da u izreci presude kojom prihvaća tužbeni zahtjev navode samu zakonsku odredbu koja je postupanjem tuženika povrijeđena, već naprotiv da čin kojim je povreda počinjena precizno (opisno) definira, a što je u pobijanoj presudi sud i učinio, što znači da je ovako formulirana izreka pobijane presude jasna i razumljiva."), sasvim je jasno

da se radi upravo o ugovorenim odredbama kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se pojedinačno nije pregovaralo te o ugovornim odredbama kojima je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak te se takve ugovorne odredbe utvrđene nepoštenima i ništetnima. Budući da je u postupcima pred trgovačkim sudovima utvrđeno, a što prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, da se radilo o standardiziranim ugovorima te se o pojedinim ugovornim odredbama nije pojedinačno pregovaralo, u ovoj parnici niti na te okolnosti nije bilo potrebno saslušavati stranke pa su takvim prijedlozi odbijeni te je valjalo usvojiti tužbene zahtjeve za utvrđenje ništetnosti navedenih ugovornih odredbi.

25. Što se posljedica ništetnosti tiče, iako odredbe ZZP-a spominju samo postupke radi naknade štete, logično je da se odnose i na ostale postupke radi ostvarivanja prava u vezi s povredama propisa o zaštiti potrošača pa i, kao u ovom slučaju, parnice radi povrata stečenog bez osnove zbog ništetnosti ugovornih odredbi.

26. Prema odredbi čl. 323. st. 1. ZOO-a, u slučaju ništetnosti ugovora svaka strana dužna je vratiti drugoj sve što je primila na temelju takva ugovora, a ako to nije moguće, ili ako se narav onoga što je ispunjeno protivi vraćanju, ima se dati odgovarajuća naknada u novcu, prema cijenama u vrijeme donošenja sudske odluke, ako zakon što drugo ne određuje. Prema čl. 324. st. 1. ZOO-a, ništetnost neke odredbe ne povlači ništenost ugovora ako on može opstati bez ništetne odredbe i ako ona nije bila ni uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen pa stoga nije odlučna ni činjenica da tužiteljica nije tražila raskid ugovora zbog promjene kamatnih stopa od strane tuženika.

27. Što se tiče spornog pitanja je li, u slučaju ništetnosti odredbe o promjenjivoj kamati dopušteno za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze primijeniti kamatnu stopu od 4.50 % koja je vrijedila na dan sklapanja ugovora kako to zahtijeva tužitelj, o tom je pitanju sasvim jasan i kategorički stav zauzeo Vrhovni sud Republike Hrvatske u svoj odluci Revt 249/14-2. od 9. travnja 2015. na strani 36.: "Kako su dakle odredbe o ugovornoj kamati u ugovorima o kreditu sklapani kod 1-7. tuženika banaka u utuženom razdoblju, osim u dijelu kojima je visina kamatne stope određena na dan sklapanja ugovora o kreditu, bile nepoštene, to su u smislu odredbe čl. 87. st. 1. ZZP/03 odnosno čl. 102 ZZP te ugovorne ništetne, a kako je pravilno ocijenjeno od strane nižestupanjskih sudova. U preostalom dijelu tih ugovornih odredbi, a kojima je određeno naznačena visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu iste nisu nepoštene a time ni ništetne, a zbog čega njihova valjanost, primjena a time i učinak nije doveden u pitanje ovom odlukom.". Iz navedenoga sasvim jasno proizlazi da je za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze potrebno primijeniti kamatnu stopu koja je naznačena na dan sklapanja ugovora o kreditu (u konkretnom slučaju 4,5 % godišnje), a po mišljenju ovoga suda, istom logikom treba primijeniti i tečaj CHF koji je vrijedio na dan puštanja kredita, u konkretnom slučaju 4,63 CHF za 1 kunu.

28. Posljedica ništetnosti navedeni odredbi jest i primjena odredbe čl. 1111. st. 1. ZOO-a, prema kojoj kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno, ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi.

29. U konkretnom slučaju, tuženik je bez pravne osnove stekao novčana sredstva u vidu razlike između stvarno naplaćenih kamata prema kamatnim stopama koje je jednostrano odredio i kamata koje bi mu pripadale prema početno ugovorenoj kamatnoj stopi od 4,5 % godišnje te u vidu razlike plaćenih anuiteta prema tečaju CHF za kn na dan plaćanja u odnosu na anuitete obračunate prema početnom tečaju od 4,63 CHF za 1,00 kn; sve to za cijelo vrijeme trajanja ugovorne obveze.

30. Sukladno tome, tužitelj je činjenično i obrazložio svoj zahtjev te je na taj način dat i zadatak sudskom vještaku za financije.

31. Iz nalaza je vidljivo da je kredit isplaćen 28. lipnja …., s kojim je danom srednji tečaj HNB-a za valutu CHF iznosio 4,632434 kn za 1 CHF pa je dakle ugovorni iznos od 23.000,000CHF iskazan u protuvrijednosti kuna iznosio 106.545,98 kuna. U razdoblju otplate kredita kamatna stopa više puta mijenjala te je iznosila: 4,5 % godišnje od prvog do zaključno anuiteta s dospijećem 1. listopada 2007; 5,15 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. studenoga 2007. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. veljače 2008. godine; 5,80 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. ožujka 2008. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2009., 6,30 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2009. do zaključno anuiteta s dospijećem 1. srpnja 2011. te 6,05 % godišnje od anuiteta s dospijećem 1. kolovoza 2011. do konca izračuna.

32. Vještak je u Tabeli 1 prikazao otplatni plan kojeg je primijenio kreditor u predmetnom razdoblju otplate kredita, kao i usporedni otplatni plan prema elementima: glavnica u iznosu od 23.000,00 CHF i fiksna stopa ugovorenih kamata od 4,5 % godišnje te je usporedbom iznosa iz tih dvaju otplatnih planova iskazao razlike u visini obveze tužitelja, odnosno isključivo više plaćenih iznosa, te uz više plaćene i manje plaćeni iznos kao i konačni prijeboj više plaćenih s manje plaćenim iznosima. Razlike je iskazao na slijedeći način: prvo razlike u visini anuiteta koje proizlaze iz promjene kamatne stope u predmetnom razdoblju otplate (stupac "m" Tabele 1); zatim te razlike u odgovarajućoj protuvrijednosti kuna, primjenom ugovorenog srednjeg tečaja HNB-a na dan dospijeća (stupac "p" Tabele 1) te konačno razlike (povećanje/smanjenje obveze) po osnovi promjene tečaja (stupac "q" Tabele 1), na način da se obveza koja je stvarno bila obračunana i plaćena (stupac "d" Tabele 2) pomnoži razlikom tečajeva (onog stvarno primijenjenog na dan svake uplate i početnog tečaja važećeg na dan korištenja kredita).

33. U skladu s utvrđenjima iz nalaza, vještak u mišljenju navodi da: A) ako se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio, razlika obveza u razdoblju od dana dospijeća prvog anuiteta (1. kolovoza 2006.) do konca izračuna, a koja proizlazi iz promjene kamatnih stopa iznosi ukupno 952,78 CHF, odnosno 4.413,64 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan dospijeća pojedine obveze) pri čemu su pojedini mjesečni iznosi razlika dani u stupcu "m" Tabele 1 iz nalaza (u valuti CHF), odnosno u stupcu "p" Tabele 1 iz nalaza (pozitivni iznosi razlika u kunama) te da razlika obveza u navedenom razdoblju, a koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanja pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme isplate kredita, iznosi ukupno 19.094,59 kuna, s pojedinačnim mjesečnim iznosima razlika danim u stupcu "q" Tabele 1 nalaza (pozitivni iznosi razlika), odnosno B) ako se promatraju svi iznosi (i pozitivni i negativni, prebijeno), razlika obveza u predmetnom razdoblju koja proizlazi iz promjene kamatne stope u razdoblju otplate kredita, također iznosi 952,78 CHF, odnosno 4.413,64 kn (iskazano prema ugovorenom tečaju za valutu CHF važećem na dan dospijeća pojedine obveze), s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "m" tabele 1 (u CHF) odnosno stupcu "p" tabele 1 (u kunama), a razlika obveza u predmetnom razdoblju koja proizlazi iz razlike između tečaja za valutu CHF primijenjenog kod otplate (na dan plaćanje pojedine obveze) i tečaja za valutu CHF važećeg u vrijeme korištenja kredite iznosi ukupno 18.090,93 CHF, s pojedinim mjesečnim iznosima razlika u stupcu "q" tabele 1.

34. Sukladno takvom nalazu i mišljenju vještaka je tužitelj i precizirao tužbeni zahtjev i to prema inačici da se promatraju samo iznosi koje je tužitelj više platio. 35. Kao što je već navedeno, tuženik ne osporava matematički izračun vještaka ali smatra da je sud, ukoliko nađe tužbeni zahtjev osnovanim, dužan u obzir uzeti i iznose, odnosno razdoblja kad je tužitelj plaćao manje anuitete jer je tečaj CHF bio niži od početnih.

36. Sud je nalaz i mišljenje ocijenio stručnim i objektivnim, a u pogledu pravnog pitanja treba li uzeti u obzir samo iznose koje je tužitelj više platio ili sve iznose, i pozitivne i negativne, uz njihovo prebijanje, sud ocjenjuje osnovanim prigovor tuženika da treba uzeti i obzir i "negativne razlike", odnosno manje plaćane iznose iz razdoblja kada je tečaj CHF bio niži od početno ugovorenoga te iste prebiti s ukupnim iznosom, više plaćenih iznosa budući da u mjesecima kada je tečaj CHF bio niži od tečaja na dan isplate kredita tužitelj nije stekao ništa po osnovi ništetnosti odredbe o valutnoj klauzuli niti je tužitelj u tim mjesecima bez pravne osnove osiromašen, štoviše, platio je manje nego bi njegove obveze iznosile da je primijenjen tečaj na dan isplate kredita. Sukladno tome, po osnovi ništetnosti ugovornih odredbi o valutnoj klauzuli naloženo je tuženiku da tužitelju plati iznos od 18.090,93 kn, a odbijen je preostali iznos od 1.003,66 kuna.

37. Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a, kad se vraća ono što je stečeno bez osnove, moraju se platiti i zatezne kamate, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva. Imajuću u vidu da je razlog ništetnosti odredbi o promjenjivoj kamati i valutnoj klauzuli upravo nepoštenost tih odredbi, tužitelj ima pravo na zakonsku zateznu kamatu upravo od dana isplate pojedinih mjesečnih iznosa, a kako je to navedeno u Tabeli i u skladu s čime je tužitelj precizirao tužbeni zahtjev, osim što su odbijeni mjesečni iznosi s dospijećima 12. srpnja i 12. lipnja 2013. te dio iznosa s dospijećem 12. svibnja 2013., a koji se odnose na dio odbijenog tužbenog zahtjeva obrazloženog u prethodnom odlomku.

38. Tuženikovo prigovor zastare nije osnovan. Naime, prema pravnom shvaćanju zauzetom na prvoj sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda Republike Hrvatske (1/20), održane 30. siječnja 2020., objavljenom na mrežnim stranicama VSRH pod brojem Su-IV-47/2020-2., zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz članka 323. stavka 1. ZOO/05 (članka 104. stavka 1. ZOO/91) kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojima je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Kako su restitucijski zahtjevi tužitelja posljedica ništetnosti navedenih ugovornih odredbi koje su tek ovom presudom, nepravomoćno, utvrđene ništetnima, zastarni rok za njih nije niti počeo teći pa zastara očito nije nastupila.

39. Sukladno navedenom, valjalo je presuditi kao u izreci.

40. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 5. ZPP-a, budući da tužitelj, imajući u vidu osnove i visine tužbenih zahtjeva, nije uspio samo s razmjerno neznatnim dijelom svojih zahtjeva, a zbog kojeg dijela posebni troškovi nisu nastali pa je valjalo tuženikov zahtjev za naknadu troškova u cijelosti odbiti, a tuženiku naložiti da tužitelju naknadi parnični trošak. Tužitelju su troškovi zastupanja odmjereni prema Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika, a kao potrebni su joj priznati troškovi: sastava tužbe po tbr. 7/1 u iznosu od 1.000,00 kuna; sastava podnesaka od 25. travnja 2021., 19. listopada 2021. i 3. studenoga 2021. po tbr. 8/1 u iznosima od po 1.000,00 kuna te zastupanja na ročištima 18. svibnja 2021. i 22. prosinca 2021. po tbr. 9/1 u iznosima od po 1.000,00 kuna, a što zajedno iznosi 6.000,00 kuna. Osim troškova zastupanja, tužitelju su priznati troškovi vještačenja u iznosu od 2.000,00 kuna te u troškovniku zatraženih sudskih pristojbi na tužbu (580,00 kn) i presudu (580,00 kn) pa je tuženiku je naloženo da mu na ime naknade troškova ukupno plati 9.260,00 kuna.

41. Na trošak je dosuđena i zakonska zatezna kamata od presuđenja, temeljem odredbe čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona ("Narodne novine", br. 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17 i 131/20).

U Zlataru 2. veljače 2022. godine

S u d a c:

Damir Čižmek

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda, pisano, u roku od 15 dana.

DNA:

1. punomoćnici tužitelja I. Š., odvjetnici iz Z.,

2. punomoćniku tuženika K. K., odvjetniku iz Z.