REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revt 328/2015-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, Dragana Katića člana vijeća i suca izvjestitelja, Viktorije Lovrić članice vijeća, Jasenke Žabčić članice vijeća i Marine Paulić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Fragaria d.o.o. Dugo Selo, Trnoščica bb, OIB 27157012635, kojeg zastupa punomoćnik Nebojša Bestić, odvjetnik u Zagrebu, protiv tuženika Zagrebački holding d.o.o., Zagreb, Šubićeva 40/V, OIB 85584865987, Podružnica Zagrebačke tržnice odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4101/12-3 od 18. ožujka 2015., kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3853/2008 od 18. listopada 2011., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tužitelja kao neosnovana.

Odbija se zahtjev tuženika za naknadu troškova odgovora na reviziju.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom suđeno je:

„I. Odbija se tužbeni zahtjev koji glasi:

„Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od petnaest dana isplati:

kn 1.882.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 01.01.2002. do isplate, kn 1.936.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 01.01.2003. do isplate, kn 2.019.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 01.01.2004. do isplate, kn 2.106.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 01.01.2005. do isplate, kn 2.183.000,00 sa zakonskim zateznim kamatama od 01.01.2006. do isplate, te da mu nadoknaditi parnične troškove sa zakonskim zateznim kamatama od donošenja presude do isplate.“

II. Nalaže se tužitelju nadoknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od kn 369.615,00, u roku 8 dana.

III. Odbija se zahtjev tuženika za naknadu parničnog troška u iznosu od kn 347.845,00.“.

2. Presudom suda drugog stupnja presuđeno je:

„I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3853/08 od 18. listopada 2011. u točki I. izreke i u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 262.327,10 kn.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-3853/08 od 18. listopada 2011. u točki II. izreke u dijelu u kojem je naloženo tužitelju da tuženiku naknadi parnični trošak u iznosu od 107.287,90 kn i sudi:

Odbija se kao neosnovan zahtjev tuženika za naknadom parničnog troška u iznosu od 107.287,90 kn (stosedamtisućadvjestoosamdesetsedam kuna i devedeset lipa).“.

3. Protiv drugostupanjske presude u potvrđujućem dijelu pod točkom I. izreke, tužitelj je podnio reviziju iz članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53791, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/17 i 70/19 - u nastavku teksta: ZPP). Reviziju podnosi zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Tuženik je u odgovoru na reviziju osporio sve revizijske navode i predložio reviziju odbiti kao neosnovanu, uz dosudu troškova odgovora na reviziju.

5. Revizija tužitelja nije osnovana.

6. Na temelju odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP-a revizijski sud je ispitao pobijanu presudu samo u dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revident tvrdi da su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP-a. U tom se smislu, uz ostalo, ističe da je nejasan zaključak suda da na okolnost postojanja štete odnosno visine štete nije predložio izvođenje niti jednog dokaza.

7.1. Međutim, tužitelj je još u tužbi predložio provođenje gospodarskog i financijskog vještačenja, te saslušavanje direktora stranaka, dok je na ročištima 28. travnja 2011. i 3. listopada 2011. punomoćnik tužitelja izlagao kao u tužbi, s time da je na ročištu 3. listopada 2011. istaknuo još i da ostaje kod dokaznih prijedloga iz tužbe.

7.2. Odbijajući žalbu tužitelja kao djelomično neosnovanu drugostupanjski sud je istaknuo da tužitelj „u kasnijem tijeku postupka“ nije predložio izvođenje niti jednog dokaza, npr. provođenje financijskog knjigovodstvenog vještačenja na okolnost visine tužbenog zahtjeva.

7.3. Kako je tužitelj već u tužbi predložio provesti gospodarsko i financijsko vještačenje s tim da je na ročištu izlagao kao u tužbi, te da iz stanja zapisnika i postupovnopravnih radnji koje je tužitelj poduzimao tijekom parnice ne proizlazi da je odustao od istaknutog dokaznog prijedloga, to nije pravilan zaključak drugostupanjskog suda da tužitelj „u kasnijem tijeku postupka“ nije predložio izvođenje dokaza na okolnost visine tužbenog zahtjeva. Za istaknuti je da u takvoj situaciji, kada je stranka u tužbi predložila izvođenje dokaza, a zatim na ročištima izložila da ostaje kod dokaznih prijedloga iz tužbe, stranka nije dužna „u kasnijem tijeku postupka“, ponovo predlagati izvođenje istih dokaza.

7.4. Iako je na opisan način počinjena (relativno) bitna povreda odredaba parničnog postupka, to u konkretnom slučaju nije bilo od utjecaja na odluku u sporu jer su nižestupanjski sudovi, među ostalim, tužbeni zahtjev (pravilno) odbili zbog zastare.

8. Tužitelj revizijom osporava činjenično utvrđenje i zaključak nižestupanjskih sudova o tome da ne postoji protupravna štetna radnja tuženika, iznoseći svoje viđenje činjenične situacije, te analizirajući i preocjenjujući provedene dokaze. Budući da su ti revizijski prigovori u najvećem dijelu činjenične naravi, to takvi prigovori u smislu odredbe članka 385. ZPP-a od strane revizijskog suda nisu uzeti u razmatranje.

9. Predmet spora je zahtjev tužitelja za naknadu štete u vidu izmakle koristi zbog neispunjenja ugovorne obveze.

10. U postupku koji je prethodio reviziji utvrđeno je:

- da su tuženikov prednik Tržnice i Veletržnice Zagreb d.o.o. kao prodavatelj i tužitelj kao kupac 20. srpnja 1998. sklopili ugovor o kupoprodaji nekretnine kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] „[adresa] (u nastavku teksta: Ugovor o kupoprodaji), koja u naravi predstavlja ekonomsko dvorište površine 20898 m[2] i devet zgrada površine 4329 m[2] ,

- da prema članku 1. stavak 3. Ugovora o kupoprodaji prodavatelj (tuženik) jamči da ima „valjani pravni osnov“ za stjecanje vlasništva od osoba koje se vode u zemljišnoj knjizi kao vlasnici navedene nekretnine odnosno njihovih pravnih slijednika te da predmetna nekretnina nije opterećena pravima trećih osoba,

- da se prema članu 6. Ugovora o kupoprodaji tuženik obvezao o svom trošku ishoditi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime,

- da niti jednom ugovornom odredbom nije propisan rok u kojem je tuženik trebao ishoditi uknjižbu prava vlasništva u svoje ime, ali se naknadnom izjavom od 31. srpnja 1998. obvezao da će „najkasnije do 31. prosinca 1998. godine riješiti sve eventualne poteškoće i probleme oko gruntovnog upisa tužitelja“ te potvrđuje „da će E najkasnije do tog roka biti omogućeno gruntovno uknjižena na gornju katastarsku česticu“,

- da se predmetna nekretnina kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji u zemljišnim knjigama „podijelila“ (parcelirala) tako da je dio te nekretnine ostao upisan pod navedenim brojem katastarske čestice, a dio kao novoformirana katastarska čestica broj [katastarska čestica] (odnosno katastarska čestica broj [katastarska čestica]), kao i da je tužitelj samo na (sadašnjoj) kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina] upisan kao vlasnik nekretnine tek 2002. na temelju rješenja Općinskog suda u Zagrebu poslovni broj Z-12302/98 od 22. listopada 2002.,

- da je tuženik prije utuženja i tijekom prvostupanjskog postupka poduzimao radnje u svrhu upisa svog vlasništva na cjelokupnoj predmetnoj nekretnini, što je preduvjet za kasniji upis tužitelja kao vlasnika kupljene nekretnine,

- da iz isprava u spisu proizlazi da je na nemogućnost tuženikova sređivanja zemljišno-knjižnog stanja do 31. prosinca 1998., između ostalog, utjecala i činjenica što je nad PPK Zagreb - Proizvodnja d.d. (od kojeg je tuženik 1. ožujka 1995. kupio predmetnu nekretninu) zaključen stečajni postupak,

- da zbog neuređenog zemljišno-knjižnog stanja, na koje su dodatno utjecale i činjenice nastale nakon sklapanja Ugovora o kupoprodaji i nakon davanja tuženikove izjave od 31. srpnja 1998. koje tuženik nije mogao spriječiti, otkloniti ili izbjeći, tuženik nije mogao u potpunosti ispuniti svoju ugovornu obvezu upisa prava vlasništva na predmetnoj nekretnini u svoje ime do roka na kojeg se obvezao izjavom od 31. srpnja 1998. (do 31. prosinca 1998.), a niti do zaključenja glavne rasprave pred prvostupanjskim sudom,

- da je tuženik 14. travnja 2011. podnio tužbu Općinskom građanskom sudu u Zagrebu radi utvrđenja (svog) prava vlasništva na predmetnoj nekretnini, a što je preduvjet za kasnije izdavanje tabularne isprave tužitelju,

- da je tužba u ovom postupku podnesena 23. siječnja 2006.

11. Polazeći od ovih činjeničnih utvrđenja nižestupanjski sudovi odbijaju tužbeni zahtjev u cijelosti utvrđujući da ne postoji protupravna radnja tuženika, kao jedna od osnovnih pretpostavki odgovornosti za štetu u smislu članka 154. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 53/91, 73/91, 111/93, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 112/99 i 88/01 - u nastavku teksta: ZOO/91).

11.1. Naime, nižestupanjski sudovi zaključuju da neuređeno zemljišno-knjižno stanje, čije sređivanje se nije moglo objektivno provesti unatoč svim poduzetim radnjama tuženika, sukladno zakonskim odredbama oslobađa tuženika od odgovornosti za eventualnu štetu. Pritom, utvrđuju da tužitelj tijekom postupka ničim nije dokazao ni visinu štete, niti da je tuženiku prilikom kupnje bila poznata njegova namjera da na kupljenoj nekretnini obnovi i proširi postojeća skladišta i sagradi tvornicu za preradu povrća, kao ni namjera davanja u zakup tih skladišta, uz zaključak da je tužitelj svejedno mogao koristiti predmetnu nekretninu te je davati u zakup već od 1998., budući da okolnost upisa prava vlasništva odnosne nekretnine nema utjecaja na davanje u zakup.

11.2. Uz to, nižestupanjski sudovi osnovanim nalaze i istaknuti prigovor zastare. Naime, prvostupanjski sud tuženikov prigovor zastare ocjenjuje osnovanim jer da je od sklapanja ugovora o kupoprodaji 20. srpnja 1998., kada je tužitelj i stupio u posjed nekretnine, do podnošenja tužbe (23. siječnja 2006.) protekao petogodišnji zastarni rok iz članka 371. stavak 1. ZOO/91.

11.3. Drugostupanjski sud, zaključuje da zastarijevanje tužiteljeve tražbine počinje teći nešto kasnije, tj. od 1. siječnja 1999., odnosno od sljedećeg dana nakon zadnjeg dana roka u kojem je tuženik trebao ishoditi uknjižbu prava vlasništva na predmetnoj nekretnini na svoje ime. Stoga ocjenjuje da je tužba podnesena izvan zastarnog roka od pet godina (članak 376. stavak 3. ZOO/91). Prema prosudbi drugostupanjskog suda, zastara bi nastupila i kada bi se za početak tijeka zastarnog roka uzeo istek 2000. jer je tužitelj, kako se u tužbi navodi, prvotno namjeravao izvesti radove na obnovi i proširenju skladišta tijekom 1999. i 2000. budući da bi i u tom slučaju (najpovoljnijem za tužitelja), od 1. siječnja 2001. do utuženja protekao petogodišnji zastarni rok.

12. U revizijskom dijelu postupka i nadalje je, prije svega, sporno je li u konkretnom slučaju nastupila zastara sporne tražbine jer ako jeste, tada za pravilnu odluku o tužbenom zahtjevu nisu odlučne druge okolnosti.

12.2. S obzirom da je u konkretnom slučaju riječ o odštetnom zahtjevu za štetu nastalu povredom ugovorne obveze, to se u ovakvom slučaju ima primijeniti odredba članka 376. stavak 3. ZOO/91 prema kojoj potraživanje naknade štete nastale povredom ugovorne obveze zastarijeva za vrijeme određeno za zastaru te obveze.

12.2. Valja naglasiti da je za tražbine iz osnove naknade štete nastale povredom ugovorne obveze odlučno kada su nastupile pravne posljedice povrede te obveze. U ovom slučaju obveza tuženog, kao prodavatelja, sastojala se u omogućavanju uknjižbe prava vlasništva prodane nekretnine i to tako da se na odnosnoj nekretnini prvotno upiše vlasništvo prodavatelja, a potom omogući uknjižba na ime tužitelja kao kupca. Kada se radi o stjecanju prava vlasništva na temelju pravnog posla, a predmet spora je zahtjev za uknjižbu zastara tražbine teče od dana dospijeća obveze iz pravnog posla jer su tada nastupile i pravne posljedice povrede konkretne obveze. Kako tuženik niti po proteku roka na koji se ugovorom izričito obvezao (do 31. prosinca 1998.) nije ishodio upis prava vlasništva kupljene nekretnine na svoje ime i time onemogućio upis tužiteljevog prava vlasništva, to su u tom trenutku nastupile i pravne posljedice neispunjenja ugovorne obveze (tako i u Rev-1944/2001 od 27. studenog 2003.).

12.3. Naime, tuženik je prema izjavi od 31. srpnja 1998. obvezu (ishoditi uknjižbu prava vlasništva na svoje ime) trebao ispuniti „najkasnije do 31. prosinca 1998.“, pa je u smislu odredbe članka 361. ZOO-a, zastarni rok počeo teći prvog dana poslije dana kada je vjerovnik (tužitelj) imao pravo zahtijevati ispunjenje obveze i kada su zapravo nastupile pravne posljedice neispunjenja preuzete obveze, u ovom slučaju od 1. siječnja 1999. Prema tome, budući da je tužba podnesena 23. siječnja 2006., slijedi da je predmetna tražbina doista zastarjela.

12.4. Pritom za početak tijeka zastarnog roka nije odlučno što su stranke naknadno 25. rujna 2002. sklopile Aneks ugovora kojim su, kako tvrdi revident, u cijelosti utvrđena prava i obveze stranaka.

12.5. Naime, prema odredbi članka 2. Aneksa ugovora od 5. srpnja 2002. (ovjerenog kod javnog bilježnika 25. rujna 2002.), predmet ugovora je davanje izričite izjave tuženika, kao prodavatelja, da dopušta uknjižbu prava vlasništva kupljenih nekretnina u zemljišnim knjigama (tužitelj se potom u listopadu 2002. uknjižio kao vlasnik na dijelu kupljene nekretnine koja je kasnije parcelirana, tj. na sadašnjoj kat. čest. br. [katastarska čestica] k. o. [katastarska općina]). Međutim, s obzirom na sve istaknute okolnosti, to samo po sebi ništa ne mijenja jer navedeni Aneks ne sadrži nikakve izmjene glede tuženikove obveze iz „osnovnog“ ugovora pa tako niti glede roka u kojem je bio dužan ispuniti ugovornu obvezu. Drugačije tumačenje sadržaja tog Aneksa, s obzirom na utvrđeno činjenično stanje iz kojeg proizlazi da se tužitelj nakon davanja te izjave uknjižio na dio sporne nekretnine, nije prihvatljivo.

12.6. Neosnovano revident upire da je tuženik u odgovoru na tužbu istaknuo prigovor zastare samo u odnosu na razdoblje do 22. siječnja 2003. te da je zato trebalo primijeniti odredbu članka 360. stavak 3. ZOO/91 kojom je propisano da se sud ne može obazirati na zastaru ako se dužnik nije na nju pozvao. Ovo iz jednostavnog razloga što je tuženik u podnesku od 12. svibnja 2011. istaknuo prigovor zastare „za sva potraživanja u ovom predmetu“, kako se to pravilno ističe i u pobijanoj odluci.

13. Iz navedenih je razloga, na temelju odredbe članka 393. ZPP-a presuđeno kao u izreci.

14. Tuženiku nije priznat trošak za sastav odgovora na reviziju jer nije bio potreban za vođenje parnice (članak 155. stavak 1. i članak 166. ZPP).

Zagreb, 1. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Ivan Vučemil