REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev-x 883/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Goranke Barać-Ručević članice vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja [trgovačko društvo] [adresa], [osobni identifikacijski broj], kojeg zastupa punomoćnica Marijana Šarolić Robić, odvjetnica u Zagrebu, protiv tuženice Republike Hrvatske, OIB 52634238587, koju zastupa Općinsko državno odvjetništvo u Novom Zagrebu, radi isplate, odlučujući o reviziji tuženice protiv presude Županijskog suda u Velikoj Gorici broj Gž-610/16-2 od 22. ožujka 2017., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Novom Zagrebu broj P-3166/15-116 od 29. prosinca 2015., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija tuženice, kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom naloženo je tuženici isplatiti tužitelju 981.595,19 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 15. listopada 2000. do isplate, kao i nadoknaditi mu parnične troškove u iznosu 66.050,00 kuna (stavak I. izreke); dok je zahtjev tuženice za naknadu parničnog troška odbijen u cijelosti (stavak II. izreke).

2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tuženice kao neosnovana i potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju iz članka 382. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 25/13 i 89/14 - dalje: ZPP) podnijela je tuženica zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da ovaj sud pobijanu presudu preinači, a podredno da istu ukine i predmet vrati na ponovno suđenje, a tužitelja obveže da joj naknadi troškove postupka, uključujući i trošak sastava revizije.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je neosnovana.

6. Prema odredbi članka 392. a stavak 1. ZPP ovaj je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Predmet spora je zahtjev za isplatu vrijednosti radova koje je tužitelj, kao izvođač, naknadno izveo na vanjskoj infrastrukturi, prilaznoj cesti, glavnim priključcima i glavnim komunalnim radovima do parcele na kojoj je izgrađena stambeno poslovna zgrada u [adresa] u kojoj je tuženica, uz klauzulu „ključ u ruke“, od tužitelja kupila 21 stan za cijenu od 8.800.542,50 kuna.

8. Polazeći od toga da radovi za koje tužitelj traži naknadu nisu bili uključeni u ugovorenu cijenu odnosno u ugovor o građenju koji je između stranaka sklopljen u smislu odredbe članka 640. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 111/93 i 3/94 – dalje: ZOO), tj. uz odredbu „ključ u ruke“, već da su isti izvedeni po naknadnoj narudžbi i usmenom odobrenju tuženice, nižestupanjski su sudovi obvezali tuženicu, na temelju odredbe članka 17. stavak 1. u vezi članka 73. ZOO, da tužitelju isplati naknadu za te radove.

9. Tuženica smatra da je radove za koje traži naknadu tužitelj trebao obaviti prema sklopljenom ugovoru o građenju s obzirom na klauzulu „ključ u ruke“, koja podrazumijeva za ugovorenu cijenu izvršiti sve one radove čija je svrha dovesti građevinu predviđenoj svrsi. S tim u vezi ističe i činjenicu da između stranaka nikada nije sklopljen ugovor o izgradnji infrastrukturnih objekata, niti je tuženica dala pisanu suglasnost za njihovo izvođenje. Nije sporno da u radovi trebali biti izvedeni, zbog čega tuženici nije bilo u interesu spriječiti njihovo izvođenje, međutim tuženica smatra da ugovorena cijena, prema odredbi članka 640. stavak 2. ZOO, obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viška radova, pri čemu ističe i to da je plaćanje troškova pripreme zemljišta za izgradnju, komunalnu naknadu, odnosno doprinos iz kojeg se financira građenje objekta komunalne ingrastrukture, prema odredbi članka 26. stavak 3. Zakona o pravima hrvatskih branitelja iz Domovinskog rata i članova njihovih obitelji („Narodne novine“ broj 108/96 – ZPHB), obveza jedinica lokalne samouprave (općina i gradova).

10. Iako ZOO određuje da se za sve kasnije izmjene i dopune formalnih ugovora zahtijeva da budu sklopljene u istom obliku u kojem je sklopljen glavni ugovor, u konkretnom slučaju utvrđeno je da je u smislu odredbe članka 73. ZOO došlo do konvalidacije (osnaženja) usmenog dodatka ugovora o građenju, kojim je između stranaka ugovoreno izvođenje naknadnih radova na izgradnji vanjske infrastrukture. Pored takvog utvrđenja, neodlučni su revizijski navodi o izostanku pisanog ugovora odnosno pisane suglasnosti za izvođenje spornih radova.

11. Pored utvrđenja da je kupoprodajna cijena iz osnovnog ugovora, koji je između stranaka sklopljen u lipnju 1995., formirana na temelju ponude tužitelja od 10. travnja 1995., a da tom ponudom nisu bili obuhvaćeni sporni radovi, ovaj sud u cijelosti prihvaća shvaćanje nižestupanjskih sudova da je riječ o radovima koji nisu bili uključeni u ugovor o građenju uz klauzulu „ključ u ruke“, već da se radi o radovima koji su izvedeni naknadno, po naknadnoj narudžbi i odobrenju tuženice.

12. Kad je ugovor o građenju sklopljen s klauzulom „ključ u ruke“, izvođač radova se, prema odredbi članka 630. ZOO, obvezuje samostalno izvesti sve radove potrebne za izgradnju i uporabu građevine, u kojem slučaju ugovorena cijena obuhvaća i vrijednost svih nepredviđenih radova i viška radova, ali pod pretpostavkom da nije došlo do izmjene opsega ugovorenih radova na temelju sporazuma ugovornih strana ili iz razloga za koje odgovara naručitelj.

13. U konkretnom slučaju utvrđeno je da je došlo do izmjene opsega ugovorenih radova na temelju sporazuma ugovornih strana, jer sporni radovi nisu bili obuhvaćeni ugovornim troškovnikom, pa se radi o naknadnim radovima za čije izvođenje je tužitelj imao usmeni nalog tuženice (naručiteljice).

14. S tim u vezi, odluke na koje se tuženica u obrazloženju revizije poziva, u prilog tvrdnji da klauzula „ključ u ruke“ podrazumijeva obvezu izvođača izvesti sve radove do predaje na uporabu određenog cjelovitog potpuno dovršenog građevinskog objekta, nisu u odgovarajućoj mjeri komparabilne s konkretnom činjeničnom situacijom – gdje je utvrđeno da je riječ o vrijednosti radova koji nisu bili u sklopu radova na koje se odnosila klauzula „ključ u ruke“. Upravo u okolnostima konkretnog slučaja, mjerodavno je shvaćanje koje je ovaj sud izrazio u odluci broj II Rev- 26/1997-2 od 18. listopada 2000., a prema kojem klauzula „ključ u ruke“ ne obuhvaća i vrijednost nepredviđenih radova i viška radova koji nisu bili uključeni u ugovor o građenju, već su izvedeni po naknadnoj narudžbi i odobrenju.

15. Na obvezu tuženice isplatiti tužitelju vrijednost tih radova ne utječe okolnost što je podmirenje tih troškova zakonska obveza jedinice lokalne samuprave, jer je tuženica, kao naručiteljica, dužna podmiriti tužitelju vrijednost izvedenih radova, a ona tu istu vrijednost, za slučaj da je to bila obveza grada [adresa], može (regresno) potraživati od istog.

16. Dakle, unatoč postojanju klauzule „ključ u ruke“, tuženica je dužna platiti tužitelju naknadu u svoti od 981.595,19 kuna za te radove, jer je utvrđenje suda da se radi o radovima koji nisu bili sadržani u radovima na koje se odnosio ugovor o građenju uz klauzulu „ključ u ruke“.

17. Kako, dakle, nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP reviziju tuženice odbiti kao neosnovanu i presuditi kao u izreci.

Zagreb, 1. veljače 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić