Poslovni broj: I Kž-414/20223-4

Poslovni broj: I Kž-414/2023-4

 

 

 

U   I M E   R E P U B L I K E   H R V A T S K E

 

P R E S U D A

 

 

Visoki kazneni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Tanje Pavelin, predsjednice vijeća, te Ivana Turudića, univ.spec.crim. i Tomislava Juriše, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice-specijalistice Ive Kero, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. F., zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi članka 34. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak, 101/17., 118/18., 126/19. i 84/21.-dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženog H. F. podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 18. listopada 2023. broj K-36/2023-33, u sjednici održanoj 6. ožujka 2024.,

 

 

p r e s u d i o   j e

 

 

Odbijaju se žalbe državnog odvjetnika i optuženog H. F. kao neosnovane te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

 

 

Obrazloženje

 

 

1. Pobijanom presudom optuženi H. F. proglašen je krivim zbog kaznenog djela protiv života i tijela – ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. stavka 1. KZ/11., činjenično i pravno pobliže opisano u izreci te presude, te je osuđen, na temelju članka 110. KZ/11., na kaznu zatvora u trajanju od pet godine. Na temelju članka 54. KZ/11. optuženiku je u kaznu zatvora uračunato vrijeme lišenja slobode te vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 15. ožujka 2023. pa dalje.

 

2. Nadalje, na temelju članka 69. KZ/11. optuženom H. F. izrečena je sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi u trajanju od 3 godine.

 

3. Na temelju članka 79. KZ/11. od optuženog H. F. oduzet je preklopni nož crne boje, ukupne duljine 21 cm, duljine oštrice 8 cm te širine oštrice 4 cm, s natpisom na oštrici SR, oduzet prema Potvrdi o privremenom oduzimanju predmeta serijski broj … te će isti, po pravomoćnosti presude, biti uništen.

4. Na temelju članka 148. stavka 6. Zakon o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., 126/19. i 80/22. - dalje: ZKP/08.), optuženik je oslobođen dužnosti snošenja troškova kaznenog postupka u cijelosti.

 

5. Protiv te presude žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

6. Državni odvjetnik žali se zbog odluke o kazni s prijedlogom da Visoki Kazneni sud Republike Hrvatske pobijanu presudu preinači na način da optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju.

 

7. Optuženik, po branitelju Z. M., odvjetniku u S. B., žalbu podnosi zbog povrede kaznenog zakona, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni uz prijedlog da drugostupanjski sud preinači prvostupanjsku presudu na način ''da se ne radi o kaznenom djelu iz članka 110. vezano uz članak 34. KZ/11., podredno da ukine prvostupanjsku presudu u cijelosti i predmet vrati na ponovno suđenje i odluku, te sasvim podredno da presudu preinači na način da izrekne blažu kaznu.'' Optuženik je podnio i osobnu žalbu bez navođenja žalbenih osnova i prijedloga.

 

8. Odgovori na žalbe nisu podneseni.

 

9. Prije održavanja sjednice vijeća spis je, sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08., dostavljen na uvid Glavnom državnom odvjetniku Republike Hrvatske.

 

10. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika nisu osnovane.

 

11. Nije u pravu optuženik kada se žali zbog povrede kaznenog zakona pri čemu ne navodi koju povredu kaznenog zakona ima u vidu, već obrazlaže ovu žalbenu osnovu navodima da prvostupanjski sud ''nije uzeo u obzir da je moguće da se radi o kaznenom djelu iz članka 112. KZ/11. – usmrćenje''. Dakle, iz sadržaja žalbe može se zaključiti kako smatra da se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju, međutim, to što smatra da njegovim radnjama nisu ostvarena sva obilježja kaznenog djela, za koje je proglašen krivim, i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov, nego se radi o tzv. posrednoj povredi kaznenog zakona. Postojanje povreda kaznenog zakona iz članka 476. točke 1. do 4. ZKP/08. ocjenjuje se samo u okvirima onog činjeničnog stanja koje je utvrdio prvostupanjski sud, a koje je opisano u izreci presude, a ne prema onim činjenicama koje, po ocjeni optuženika, proizlaze iz provedenih dokaza.

 

12. Ispitivanjem, pak, pobijane presude na temelju članka 476. stavak 1. točka 2. ZKP/08. ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženika došlo do povrede kaznenog zakona.

 

13. Osporavajući pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, optuženik smatra da je dvojbu oko namjere optuženika i kvalifikacije djela trebalo riješiti in favorem optuženika jer je evidentno da je oštećeni M. B. primijenio fizičku silu prema optuženiku ''pa bi se moglo govoriti o nužnoj obrani, a u najmanju ruku, obzirom na pognuti položaj, ne može se s izvjesnošću govoriti o izravnoj namjeri pogotovo uz činjenicu da je zamah bio srednjeg do slabog intenziteta, a bez prodora u trbušnu šupljinu''. Uz navedeno optuženik smatra da je činjenično stanje i nepotpuno utvrđeno jer je osoba psiholoških karakteristika optuženika, evidentno intoksicirana, a što očito nije utvrđeno i što je evidentan propust, mogla biti dovedena u stanje prepasti.

 

14. Međutim, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud izveo sve potrebne dokaze, koje je potom valjano i savjesno analizirao i kritički i logički ocijenio, i to kako svaki ponaosob, tako i u međusobnoj povezanosti, zbog čega se i zaključci do kojih je na takav način došao ukazuju u svemu ispravnima.

 

15. Prvo valja istaknuti, da bi se postupanje optuženika moglo tretirati kao usmrćenje iz članka 112. stavka 1. KZ/11. potrebno je da je ono poduzeto u  prepasti, kao izvanrednom duševnom stanju počinitelja koje po svom intenzitetu dovodi do takvog uzbuđenja da on, bez kritičkog razmišljanja, trenutno i iznenada stvara odluku za napad na život ili tijelo drugoga. Realizacija djela mora biti posljedica promijenjenog psihičkog stanja počinitelja u koje je on, bez svoje krivnje, doveden napadom, teškim vrijeđanjem ili zlostavljanjem. Pri tome, intenzitet napada, odnosno provokacije mora biti takav da dovede svaku prosječnu, stabilnu osobu u takvo psihičko stanje, odnosno stanje prepasti. Dinamika događaja, pravilno utvrđena od strane prvostupanjskog suda, prvenstveno pregledom snimki nadzornih kamera Autobusnog kolodvora Z., ukazuje da se optuženik kretao prema oštećeniku nakon čega je uslijedio njihov sukob (optuženik udara oštećenika u glavu, a oštećenik hvata optuženika za lijevu ruku i gura tijelom prema dolje) pa je evidentno da je sukob inicirao optuženik što isključuje kako postupanje optuženika u nužnoj obrani, tako i prepast optuženika uslijed napada oštećenika, koji zasigurno nije takvog intenziteta niti iznenadan da bi postupanje optuženika inkriminirane zgode predstavljalo privilegirano kazneno djelo usmrćenja iz članka 112. stavka 1. KZ/11., kako se to neosnovano sugerira žalbom.

 

16. Nadalje, iako iz iskaza oštećenog M. B. proizlazi da je optuženika primio za lijevu ruku te ga spuštao tijelom prema dolje, protivno žalbenim navodima, navedeno isključuje postojanje protupravnog, istodobnog ili izravno predstojećeg napada oštećenika i to takvog intenziteta da bi obrana optuženika uporabom noža bila opravdana. Naime, osim što je utvrđeno da je optuženik prišao oštećeniku, koji se udaljavao, utvrđeno je da je fizički sukob započeo time što je optuženik udario oštećenika u glavu, a potom je oštećenik koji je bio goloruk uhvatio optuženika za lijevu ruku i gurao je prema dolje. Takva kronologija nesumnjivo upućuje na to da je postupak oštećenika predstavljao reakciju-obranu od protupravnog napada optuženika, pa nije prihvatljiva nužna obrana protiv nužne obrane. Slijedom navedenog u konkretnoj situaciji nema govora o primjeni instituta nužne obrane, a niti njenog prekoračenja, budući da nije utvrđeno postojanje napada na život i tijelo optuženika niti okolnosti koje bi opravdavali ovakvu njegovu reakciju pri čemu se žalbom zanemaruje dio iskaza oštećenika da ga je optuženik lupio šakom u predjelu lica nakon čega je oštećenik primio optuženika za lijevu ruku i napravio hvat prema njegovim leđima te ga je spuštao tijelom prema dolje.

 

17. Neosnovano optuženik prigovara utvrđenjima prvostupanjskog suda da je postupao u izravnoj namjeri da ubije oštećenika jer se radilo o zamahu srednjeg do slabog intenziteta bez prodora u trbušnu šupljinu. Naime, optuženik nožem duljine oko 21 cm, dakle sredstvom potpuno podobnim za lišenje života, zamahuje prema trbuhu oštećenika, gdje se nalazi više vitalnih organa čovjeka, što kao potpuno poslovno sposobna odrasla i zrela osoba zna, kao što zna i svjestan je da takvom svojom radnjom (ubodom nožem u predio trbušne šupljine) oštećeniku može zadati fatalnu ozljedu i njega usmrtiti, pa unatoč tome, radnju poduzima htijući sve posljedice koje iz iste mogu proizaći. Opisano postupanje, neovisno o tome koliko je duboko prodrla oštrica noža u tijelo oštećenika, ni na koji način ne može opravdati tezu da inkriminirane zgode optuženik nije postupao u cilju da ubije oštećenika, dok je jačina zamaha bila ovisna i o kretanju tijela oštećenika kao i činjenici da ga je oštećenik gurao prema tlu što je onemogućavalo doziranje jačine uboda.

 

18. Neosnovano optuženik prigovara i da je činjenično stanje nepotpuno utvrđeno iako se ispravno upire žalbom da neposredno nakon inkriminiranog događaja nisu bili uzimani uzorci krvi i mokraće za kvalitativnu i kvantitativnu analizu glede utvrđivanja eventualne prisutnosti droge ili drugih psihoaktivnih tvari. Međutim, tijekom postupka je provedeno psihijatrijsko vještačenje iz kojeg proizlazi da je za realizaciju kaznenog djela inkriminiranog optuženiku bila potrebna stalna povezanost i suradnja viših moždanih centara središnjeg živčanog sustava (nakana, ideja, razrada ideje, pamćenje i zapamćivanje, logičko i apstraktno mišljenje, zaključivanje) sa drugim organskim sustavima, naročito lokomotornim (opseg, snaga i brzina kretnji, izvođenje diferentnih i grubih pokreta, kretanje) uz održanu statiku i ravnotežu, te orijentiranost u odnosu na sebe, druge osobe, prostor i vrijeme, a što otklanja sumnju u postojanje akutne psihotične dekompenzacije ili teške intoksikacije psihoaktivnim tvarima. Navedeno je pravilno povezao prvostupanjski sud s nalazom i mišljenje vještaka toksikologa i utvrdio da je optuženik bio ubrojiv i svjestan protupravnosti, a što potvrđuje i sam navod optuženog H. F. da je oštećenog „capnuo“ nožem te da mu je „probio jetru i bubrege“.

 

19. Slijedom izloženog, protivno žalbenim navodima optuženika, ovaj sud smatra da je činjenično stanje na kojem se temelji odluka o odgovornosti optuženika pravilno i potpuno utvrđeno te je prvostupanjski sud, osuđujući optuženika za kazneno djelo ubojstva u pokušaju iz članka 110. u vezi članka 34. KZ/11., počinjeno u izravnoj namjeri, pravilno primijenio materijalno pravo.

 

20. Zbog odluke o kazni žale se državni odvjetnik i optuženik.

 

21. Državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga jer prvostupanjski sud nije u dovoljnoj mjeri otegotnim cijenio višestruku osuđivanost optuženika kako na uvjetne tako i višegodišnje zatvorske kazne koje nisu utjecale da optuženik svoje ponašanje uskladi sa društveno prihvatljivim i kod kojeg je kriminalno ponašanje u uzlaznoj putanji.

 

22. Optuženik pak smatra da je prvostupanjski sud precijenio otegotne okolnosti, a podcijenio olakotne dok nije cijenio doprinos oštećenika nastanku događaja odnosno da je ''u dobroj mjeri uzrokovao ovaj događaj''.

 

23. Razmatrajući suprotstavljene žalbene argumentacije stranaka, drugostupanjski sud je utvrdio da je prvostupanjski sud pravilno otegotnom okolnošću cijenio raniju osuđivanost optuženika. Naime, optuženi H. F. je, prema izvatku iz kaznene evidencije, u periodu od 2007. do 2020. godine sedam puta pravomoćno osuđen, i to zbog kaznenog djela zlouporabe opojnih droga, kaznenih djela krađe, razbojništava, prikrivanja i prijetnje, a izricane su mu kako uvjetne osude, tako i višegodišnje zatvorske kazne.

 

24. Olakotnim okolnostima prvostupanjski sud je cijenio činjenicu da je optuženik otac jednog maloljetnog djeteta. Cijeneći ovako utvrđene olakotne i otegotne okolnosti, a također imajući u vidu i težinu samog kaznenog djela te posljedice istog, kao i činjenicu da je očigledno kako do sada izricane kazne na optuženog H. F. nisu imale utjecaja, obzirom se isti, kroz dugi vremenski period, javlja kao počinitelj kaznenih djela, pri čemu se u činjenju istih uočava i tendencija k činjenju sve težih kaznenih djela, prvostupanjski sud je, iako se radi o kaznenom djelu koje je ostalo u pokušaju i da je tempore criminis optuženi H. F. bio smanjeno ubrojiv, izrekao optuženom H. F. kaznu zatvora u trajanju od 5 godina.

 

25. Ispravno optuženik žalbom upire da i činjenica smanjene ubrojivosti optuženika kao i da je djelo ostalo u pokušaju predstavljaju također olakotne okolnosti pri čemu valja dodati i posljedice samog djela odnosno da oštečenik nema trajnih posljedica. Međutim, pogrešno optuženik  upire na ''doprinos oštećenika'' obzirom na dinamiku događaja odnosno činjenicu da je optuženik prišao i napao oštećenika.

 

26. Nadalje, pogrešno je prvostupanjski sud cijenio olakotnim činjenicu da je optuženik otac maloljetnog djeteta s obzirom da je utvrđeno da je optuženik nezaposlena osoba, bez prihoda i imovine te nezrelih i nestabilnih odlika osobnosti, kao i da je kod optuženika prisutno dugogodišnje konzumiranje droge (marihuana, udisanje ljepila, heroin) pa navedena činjenica ne može biti olakotna okolnost jer nije utvrđeno da optuženik bilo odgojno bilo materijalno doprinosi maloljetnom djetetu. Osim toga, utvrđeno je da se kod optuženika razvila politoksikomanska ovisnost i godinama se nalazi u supstitucijskom lječidbenom programu, ali sam program opstruira jer, uz supstitucijsku terapiju, uzima i kokain.

 

27. Povezujući okolnosti utvrđene po prvostupanjskom sudu te gore istaknute okolnosti po drugostupanjskom sudu, ovaj sud smatra da su sve otegotne i olakotne okolnosti našle dovoljno odraza u izrečenoj kazni zatvora u trajanju od 5 godina te će se upravo takvom kaznom utjecati na optuženika, ali i na ostale građane da ubuduće ne čine kaznena djela, uz jačanje svijesti o pogibeljnosti kaznenih djela i pravednosti kažnjavanja njihovih počinitelja. Iz navedenih razloga, nisu prihvaćene žalbe državnog odvjetnika i optuženika zbog odluke o kazni.

 

28. Isto tako, po službenoj dužnosti u skladu s obvezom iz članka 478. ZKP/08., je ispitana sigurnosna mjera oduzimanja predmeta – noža  pobliže opisanog u izreci prvostupanjske presude te je utvrđeno da je ista sukladna zakonskim uvjetima iz članka 79. stavak 2. KZ/11. kao i izrečena sigurnosna mjera obveznog liječenja od ovisnosti o drogi za koju su ispunjeni svi zakonski uvjeti propisani u članku 69. KZ/11.

 

29. Budući da pobijana presuda žalbenim tvrdnjama nije s uspjehom dovedena u sumnju, dok nisu utvrđene ni bitne postupovne povrede nabrojane u članku 476. stavka 1. točaka 1. ZKP/08., na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika trebalo odbiti i na temelju članka 482. ZKP/08., odlučiti kao u izreci ove presude.

 

U Zagrebu 06. ožujka 2024.