REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: Rev 3524/2019-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja – protutuženika S. G. iz S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik I. S., odvjetnik u Odvjetničkom društvu M., S. i p. u S., protiv tuženika – protutužitelja A. P. d.d. S., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik V. L., odvjetnik u Odvjetničkom društvu L. – V. & p. u S., radi utvrđenja nedopuštenosti odluke o otkazu ugovora o radu, sudskog raskida ugovora o radu i isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž R-75/2018-2 od 11. travnja 2019., kojom je djelomično potvrđena, a djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu broj Pr-459/17 od 10. studenoga 2017., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e :
I Odbija se revizija tužitelja - protutuženika kao neosnovana.
II Odbija se zahtjev tuženika – protutužitelja za naknadu troška sastava odgovora na reviziju kao neosnovan.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je nedopuštena odluka tuženika – protutužitelja (dalje: tuženika) br. 136/13 od 19. lipnja 2013. kojom je otkazan ugovor o radu 52000/11 od 1. lipnja 2011. kao i odluka tuženika od 2. rujna 2013. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa (stavak I. izreke); naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju – protutuženiku (dalje: tužitelju) iznos od 155.369,75 kuna na ime neisplaćene plaće za razdoblje od 1. kolovoza 2013. do 29. veljače 2016. s pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne mjesečne iznose pobliže određene izrekom presude (stavak II. izreke); odbijen je zahtjev tužitelja za vraćanje na rad (stavak III. izreke); raskinut je ugovor o radu na neodređeno vrijeme br. 52000/11 sklopljen između stranaka 1. lipnja 2011., a kao dan prestanka radnog odnosa određen je 10. studeni 2017. (stavak IV. izreke); naloženo je tuženiku, zbog sudskog raskida ugovora o radu, naknaditi tužitelju štetu u iznosu od 77.244,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od presuđenja do isplate (stavak V. izreke); te je određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka (stavak VI. izreke).
2. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda u dijelu pod stavkom III. izreke, dok je prihvaćanjem žalbe tuženika prvostupanjska presuda preinačena pod stavkama I., II. i V. izreke te u odluci o troškovima postupka sadržanoj pod stavkom VI. izreke na način da je odbijen tužbeni zahtjev za utvrđenje da je nedopuštena odluka tuženika o otkazu ugovora o radu br. 136/13 od 19. lipnja 2013., kao i odluka tuženika od 2. rujna 2013. kojom je odbijen zahtjev za zaštitu prava iz radnog odnosa; tužbeni zahtjev za isplatu plaća u iznosu od 155.369,75 kuna s pripadajućim zateznim kamatama, kao i zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu u iznosu od 77.244,80 kuna s pripadajućim zateznim kamatama. Ujedno je odbijen zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu, dok je o troškovima postupka odlučeno na način da je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu parničnih troškova, a prihvaćen zahtjev tuženika za naknadu parničnih troškova u iznosu od 13.281,25 kuna, uvećan za trošak žalbenog postupka u iznosu od 3.125,00 kuna.
3. Protiv drugostupanjske presude tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP) zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je pobijanu presudu preinačiti, a podredno predlaže da se i pobijana presuda i prvostupanjska presuda, koja je pobijanom presudom potvrđena, ukinu i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tuženik je u odgovoru na reviziju predložio istu odbiti, a tužitelja obvezati da mu naknadi i trošak sastava odgovora na reviziju, uvećano za eventualni trošak sudske pristojbe na isti.
5. Revizija je neosnovana.
6. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP, pobijana je presuda ispitana samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.
7. Predmet spora po tužbi je zahtjev tužitelja da se utvrdi nedopuštenom odluka tuženika od 19. lipnja 2013. kojom je tužitelju izvanredno otkazan ugovor o radu na neodređeno vrijeme i drugostupanjska odluka tuženika od 2. rujna 2013. kojom je odbijen zahtjev tužitelja za zaštitu prava iz radnog odnosa, zahtjev za vraćanje na rad te isplatu naknade plaće zbog nezakonitog otkaza, dok je predmet spora po protutužbi zahtjev tuženika za sudski raskid ugovora o radu.
8. Polazeći od toga da je tužitelj, koji je kod tuženika bio zaposlen na radnom mjestu koordinatora za precizna mjerenja, 7. lipnja 2013. u prostorijama mjernice uistinu verbalno napao, vrijeđao te fizički (rukama) uhvatio radnicu I. T., pri čemu ju je tresao i gurao, ali da je to postupanje bilo u afektu, jer ga je prethodno njegov nadređeni upozorio na neurednost prostorije (mjernice) za koju je bila odgovorna upravo I. T., prvostupanjski sud smatra da se takvo postupanje tužitelja, koji je inače uredan i vrijedan radnik, ne može okarakterizirati kao osobito teška povreda obveze iz radnog odnosa koja bi opravdavala izvanredno otkazivanje ugovora o radu u smislu odredbe članka 108. stavak 1. Zakona o radu („Narodne novine“ broj 149/09, 61/11, 82/12 i 73/13 – dalje: ZR).
9. Cijeneći opisano ponašanje tužitelja (koji je ne samo psovao i divljao, već je svoju kolegicu uhvatio za ruku i tresao) kao krajnje neprihvatljivo, koje tuženik kao poslodavac ne smije tolerirati, drugostupanjski sud zaključuje da takvo (nedolično) ponašanje predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a time i opravdani razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, slijedom čega da je tužbeni zahtjev tužitelja u cijelosti neosnovan, čime nije osnovan niti tuženikov zahtjev za sudski raskid ugovora o radu, pa posljedično tome ni zahtjev za naknadu štete zbog sudskog raskida ugovora o radu.
10. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena bitna povreda odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, koji nisu ni nejasni ni proturječni, a sud je, analizirajući isprave u spisu te iskaze svjedoka i tužitelja, obrazložio na temelju kojih dokaza je utvrdio odlučnu činjenicu - neprimjereno ponašanje tužitelja sporne zgode.
11. Neosnovan je i revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u vezi članka 8. ZPP te članka 131. stavak 3. ZR, jer su sudovi, polazeći od pravila o teretu dokazivanja kako to nalaže odredba članka 131. stavak 3. ZR, cijeneći izvedene dokaze upravo u skladu s odredbom članka 8. ZPP, uzeli kao dokazanu činjenicu nedoličnog ponašanja tužitelja predmetne zgode, samo su takvom ponašanju u primjeni mjerodavnog prava iz članka 108. stavak 1. ZR, dali drugačiji značaj.
12. S obzirom na to da u sporu iz radnog odnosa nema mjesta primjeni načela in dubio pro reo, koje se kao načelo primjenjuje samo u kaznenom postupku, neosnovani su navodi tužitelja da je sud, u sumnji o postojanju odlučne činjenice – nedoličnog ponašanja tužitelja, tu činjenicu morao utvrditi u njegovu korist.
13. Iskaz svjedokinje I. T. nije, kako to revident neosnovano sugerira prihvatiti, u protivnosti s mišljenjem radničkog vijeća (iz njihovog očitovanja proizlazi samo to da nisu u potpunosti mogli procijeniti je li verbalnog neslaganja bilo s obje strane), niti je u protivnosti s iskazom svjedoka M. K.. Naime, taj je svjedok, prema utvrđenju sudova, potvrdio da mu je I. T. neposredno nakon spornog događaja rekla kako se porječkala s tužiteljem, što ne isključuje istinitost verzije događaja na način na koji je o njemu iskazivala svjedokinja I. T., a kojem događaju, osim nje i tužitelja, nisu prisustvovale neke druge osobe. Stoga nije neobično da je njezina verzija konkretnog događaja drugačija od one koju ima tužitelj, pri čemu je sam tužitelj u pisanoj obrani poslodavcu naveo da se predmetne zgode neprilagođeno ponio (list 56 spisa).
14. Imajući na umu sve navedeno, ocjena je i ovog suda da utvrđeno, krajnje neprimjereno i neprihvatljivo, ponašanje tužitelja – vrijeđanje (psovke), divljanje, fizički kontakt (trešnja) – bez obzira na razloge koji su doveli do toga (neurednost prostorije za mjerenje, prethodno upozorenje koje je tužitelju dao član uprave i sl.) predstavlja osobito tešku povredu obveze iz radnog odnosa, a time i razlog za izvanredni otkaz ugovora o radu, jer nijedan poslodavac, pa tako ni tuženik, takvo postupanje jednog radnika prema drugom ne smije tolerirati. Uostalom, takvo narušavanje kolegijalnih odnosa neminovno dovodi do poremećaja u samom procesu rada, pa time i objektivno može prouzrokovati štetu poslodavcu.
15. Kako, dakle, nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava iz članka 108. stavak 1. ZR, valjalo je, na temelju odredbe članka 393. ZPP, reviziju tužitelja odbiti kao neosnovanu i odlučiti kao pod stavkom I. izreke ove presude.
16. Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP.
Zagreb, 1. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Željko Šarić, v.r.
