REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Revd 2334/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u Zagrebu u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Jasenke Žabčić članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. d.o.o. Z., OIB …, kojeg zastupa punomoćnik M. Z., odvjetnik u Odvjetničkom društvu Z. i dr. j.t.d., Z., protiv I-tuženika R. H., OIB …, koju zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Rijeci, Građansko-upravni odjel, II-tuženika L. R. d.d. R., OIB …, kojeg zastupa punomoćnica D. P., odvjetnica u R., radi naknade štete, odlučujući o prijedlogu tužitelja za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4032/2018-3 od 13. studenog 2020., kojom je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-260/2016-23 od 3. travnja 2018., u sjednici održanoj 1. veljače 2022.

r i j e š i o  j e:

Prijedlog tužitelja M. d.o.o. Z. za dopuštenje revizije protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4032/2018-3 od 13. studenog 2020. se odbacuje kao nedopušten.

Obrazloženje

1. Tužitelj M. d.o.o. Z. je podneskom od 24. veljače 2021. predložio da mu Vrhovni sud Republike Hrvatske dopusti reviziju protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-4032/2018-3 od 13. studenog 2020. radi pravnih pitanja naznačenih u prijedlogu.

2. Tuženici nisu odgovorili na prijedlog.

3. Postupajući sukladno odredbi čl. 385., čl. 385.a. i čl. 387. st. 1. i 6. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 88/08 i 123/08, 57/11, 25/13, 89/14, 70/19 - dalje: ZPP) vijeće Vrhovnog suda Republike Hrvatske je ocijenilo da nisu kumulativno ispunjene pretpostavke za dopuštenost revizije u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

4. Presudom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete u iznosu od 15.000.00,00 kuna sa zateznim kamatama, koju je tužitelj zahtijevao tvrdeći da je bio nositelj prava korištenja na nekretninama čest. zem. 133/19 upisanih u zk. ul. br. 4917 k.o. R., u naravi skladišnih prostora i drugih stvari na predmetnoj zemljišnoj čestici od 1970. pa sve do 2014. kad je nekretnina proglašena pomorskim dobrom i predana na upravljanje II-tuženici. Tužbeni zahtjev se odnosi na isplatu iznosa od 4.000.000,00 kuna na ime naknade štete s osnove izmakle koristi uslijed nemogućnosti korištenja skladišnih prostora i drugih stvari, te iznosa od 11.000.000,00 kuna naime vrijednosti ulaganja u nekretninu koja mu je oduzeta bez provedenog postupka izvlaštenja i isplate odgovarajuće naknade.

4.1. U obrazloženju drugostupanjske presude je glede zahtjeva za naknadu štete s osnove izmakle koristi uslijed nemogućnosti korištenja skladišnih prostora i drugih stvari u bitnome navedeno da je tužiteljevo pravo raspolaganja prestalo najkasnije 23. svibnja 1996. kad je Vlada Republike Hrvatske donijela Odluku o osnivanju Lučke uprave radi upravljanja, izgradnje i korištenja L. R. i Odluke kojom su utvrđene granice pomorskog dobra nad kojim se proteže nadležnost L. R., unutar kojeg se nalazi i predmetno skladište. S obzirom na to da je nekretnina pomorsko dobro, na njemu se ne može steći pravo vlasništva, pri čemu na to ne utječe okolnost što je tužitelj u postupku pretvorbe unio u temelji kapital prava po osnovi ulaganja u nekretnine. Stoga tužitelj u razdoblju na koje se odnosi tužbeni zahtjev nije bio ovlašten koristiti predmetne nekretnine niti ih davati u zakup, pa nije osnovan zahtjev za naknadu štete s osnove izmakle koristi uslijed nemogućnosti korištenja skladišnih prostora i drugih stvari.

4.2. Tužbeni zahtjev za naknadu u visini vrijednost ulaganja u oduzete nekretnine je odbijen s obrazloženjem da je tužitelj stekao pravo na naknadu za ulaganja u predmetnu nekretninu, ali je nastupila zastara te tražbine. Utvrdivši da je tužitelj napustio predmetnu nekretninu najkasnije 2005., a tužba je podnesena sudu 2015., prihvaćen je prigovor zastare i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu po navedenoj osnovi.

5. Tužitelj je osporio pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje drugostupanjske presude te je predložio dopuštenje revizije radi više materijalnopravnih pitanja koja glase:

"1) Da li zastarijevanje potraživanja s naslova stjecanja bez osnove počinje teći od trenutka povećanja imovine tuženika, te da li je tijek zastare prekinut podnošenjem odštetnog zahtjeva državnom odvjetništvu, odnosno ponovnim upisom društvenog vlasništva, prava korištenja u zemljišnim knjigama u korist tužitelja, kome je ponovno imovina vraćena i to upisom u zemljišne knjige stvarnopravnog ovlaštenja i da li se isto prosuđuje po pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka koja vrijede za zgradu izgrađenu na pomorskom dobru?

2) Može li se smatrati da postoji i je li odlučno za primjenu pravila obveznog prava je li stvarnopravni ovlaštenik bio pošten ili nepošten, te može li tužitelj kumulirati u tužbi dva zahtjeva, i jedan označiti kao odštetni a drugi kao kondicijski? 3) Da li se temeljem pravila ZOO o stjecanju bez osnove i nepravog poslovodstva utvrđuje i vrijeme dosjelosti i zastara tražbine na ime naknade za zgradu, te da li sud kod odlučivanja o tuženikovom prigovoru zastare mora utvrditi kad je nastala obveza i o kojoj se vrsti obveze radi, kad je zastara počela teći, je li obveza eventualno ispunjena te jesu li ispunjene zakonom propisane pretpostavke koje dovode do prekida i do zastoja zastare?

4) Kad se smatra da je oštećenik doznao za štetu i osobu koja je štetu počinila te kad se smatra da je posjednik izgubio posjed, koji je stvarno pravne zaštite, te da li sud, u situaciji kad sudovi ponovno vraćaju posjed upisom u zemljišne knjige, moraju cijeniti da on ima ponovno stvarnopravnu zaštitu predaje u posjed a u odnosu na zastaru i obveznopravnu zaštitu?

5) Da li se u zastari zahtjev tužitelja kao nesumnjivo stvarnopravnog ovlaštenika na pomorskom dobru upisanom u zemljišnim knjigama ima smatrati imovinom u smislu čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda koji se prema praksi Europskog suda odnosi na zaštitu vlasništva? 6) Da li se u konkretnom slučaju u odnosu na tužitelja može smatrati da ima stečena prava s obzirom na upise u zemljišnim knjigama, koja u neku ruku imaju stvarnopravne ovlasti, pa shodno tome se postavlja pitanje da li se tužiteljeva subjektivna prava na pomorskom dobru koja su upisana i u ondašnjem pravnom poretku i u današnjem pravnom poretku mogu u odnosu na naknadu za zgradu derogirati ili ograničiti i ostaviti bez ikakve pravne zaštite u pogledu naknade za oduzetu zgradu, te koja pravila obveznog prava treba primijeniti, da li stjecanje bez osnove ili bi mu pripadalo pravo na naknadu od onog koji upravlja pomorskim dobrom, koji bi prelaskom zgrade u njegovo upravljanje stekao korist bez pravne osnove i tu zgradu ekonomski iskorištavao putem koncesije, i od kada to može zahtijevati i može li se u konkretnom slučaju govoriti o odgovornosti države i njenih službenika i njezinih nezakonitih postupanja u konkretnom slučaju?

7) Da li pravni učinci upisa u zemljišne knjige tužitelja kao nositelja prava korištenja na pomorskom dobru i titulara određenog subjektivnog prava kojim kao poduzetnik nesumnjivo raspolaže tim svojim pravom i koje je neprikosnoveno naspram države te da li država kao zakonodavac može nekim novim aktom povrijediti tužiteljevo tako stečeno pravo i da li zakoni mogu imati retroaktivni učinak u odnosu na tako stečeno pravo?

8) Da li subjektivne okolnosti poštenja tužitelja i nepoštenja tuženika dovode do različitih pravnih učinaka navedenih u odredbama Zakona o vlasništvu, te da li je tužitelj koji je nesumnjivo pored parnice za povrat posjeda vodio i parnicu za upis prava vlasništva na pomorskom dobru (2012.g. tužbeni zahtjev odbijen), imao razumnu osnovu, s obzirom na upise u zemljišnim knjigama, očekivati rješavanje situacije u svoju korist i na određeni način, te je li nakon te parnice kad je izgubio, shvatio da ima samo pravo tražiti naknadu za otetu zgradu?

9) Da li se izmakla korist u konkretnom slučaju smatra umanjenjem imovine ili nekom vrstom imovinske štete u smislu odredbe čl. 155. ZOO, te da li se umanjenje imovine-gubitka subjektivnog prava u konkretnom slučaju ima smatrati trenutkom kada subjektivno pravo iziđe iz imovine tužitelja gubitkom posjeda ili brisanjem tog prava iz zemljišnih knjiga-javnog registra?

10) Da li sud izjašnjavanje punomoćnika tužitelja o nekoj činjenici, koje je dano na ročištu na kojem stranka nije prisustvovala, može smatrati izjavom stranke, i treba li sud pozvati stranku da se izjasni?

11) Da li su sudovi u tumačenju pravnih propisa o zastari dužni tumačiti propise u smislu poticanja vjerovnika kako poduzeli na vrijeme sve radnje u vezi namire tražbine radi pravne sigurnosti i vladavine prava ili ih tumačiti na način da u prvi plan stave interese dužnika, Republike Hrvatske, u odnosu na povrat ulaganja u pomorsko dobro, da li su zakonske odredbe restriktivne i da li se priznaju samo u posebnim slučajevima i koji su to slučajevi i koji propisi u Republici Hrvatskoj reguliraju tu pravnu situaciju?

12) Da li je moguća zabluda kod vjerovnika u pogledu osobe dužnika i njegove obveze te da li je to relevantno za pravni institut zastare, prekida i zastoja zastare, a naročito u odnosu na nekretninu izgrađenu na pomorskom dobru i zemljišnoknjižne upise koji se odnose na tu nekretninu?

13) Da li je za ograničenje prava zastare tužitelja ovlaštenika nekretnine na pomorskom dobru kao zemljišnoknjižnog ovlaštenika u odnosu na tuženika R. H. koja upravlja pomorskim dobrom, odlučna savjesnost, poštenje i zakonitost posjeda zgrade koja je izgrađena na pomorskom dobru u vrijeme prije 1968. godine, te kojemu nije dana koncesija niti isplaćena naknada za oduzetu zgradu i da li je njegov temelj tzv. vlasnički kojim štiti svoje pravo, i da li to pravo zastarijeva u smislu odredaba Pomorskog zakonika koje odredbe jamče da ne može biti brisan iz zemljišnih knjiga onaj koji je to stekao od prije, dok mu se ne da ili prioritetna koncesija ili isplati naknada, kao i odredbe iz čl. 170. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima prema kojoj pravo vlasništva prestaje zakonskom odredbom po kojoj stvar koja je bila predmetom prava vlasništva više to ne može biti, u kojem slučaju za dotadašnjeg vlasnika nastupaju pravni učinci kao da je glede te stvari provedeno potpuno izvlaštenje?".

5.1. Tužitelj je u prijedlogu naznačio i više postupovnopravnih pitanja koja glase:

"14) Da li je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP ako nije ocijenio žalbene navode od odlučnog značenja u odnosu na vrijednost oduzetog skladišta, povodom tužbenog zahtjeva tužitelja za povrat ulaganja kao stvarnopravnog ovlaštenika upisanog u zemljišnim knjigama i s tim u vezi odbijanjem prvostupanjskog suda da povrede sve dokaze predložene od tužitelja?

15) Da li su nižestupanjski sudovi počinili bitnu povredu odredaba parničnog postupka jer obrazloženje presude ne sadrži razloge koji bi se trebali odnositi na dospjelost tražbine tužitelja i prekid i zastoj zastarijevanja?

16) Da li je drugostupanjski sud počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP ako nije ocijenio žalbene navode od odlučnog značenja u odnosu na ocjenu dokaza temeljem kojih je utvrdio činjenicu gubitka posjeda tužitelja?".

6. Predlagatelj smatra da su pitanja važna u smislu odredaba čl. 385.a st. 1. ZPP zato što se drugostupanjska presuda temelji na shvaćanju koje je u suprotnosti u odnosu na odluku ESLJP: Gavela protiv Republike Hrvatske od 11. srpnja 2006. - zahtjev broj 33244/02. (pit. broj 6), odluku Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3871/2009, Načelno stajalište Ustavnog suda Republike Hrvatske od 5. svibnja 2013. (pit. broj 5), te u odnosu na odluke Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2605/13-2 od 7. studenog 2017. (pit. broj 6., 7., 9), Rev- 1060/13-2 od 17. listopada 2017., Rev-610/2006 od 15. studenog 2006., Rev- 1811/2013 od 29. kolovoza 2018., Rev-1823/94 od 16. veljače 1999. (pit. broj 1., 3., 4. i 11), Rev-1882/2018 od 5. svibnja 2020. (pit. broj 1., 3., 4. i 11.), Revt-73/2009 od 2. ožujka 1990. (pit. broj 5.), Rev-2482/2011 od 19. travnja 2017. (pit. broj 5.), Rev- 2623/13-2 od 8. ožujka 2017. (pit. 1., 3., 4. i 11.), Revt-278/2017 od 13. lipnja 2017. (pit. broj 6.), Rev-1550/2016 od 22. travnja 2017. (pit. 1., 3., 4. i 11.), Rev x- 358/2011-2 od 20. studenog 2013. (pit. broj 1., 3., 4. i 11.) i Revx-409/2014 od 20. prosinca 2016. (pit. broj 1., 3., 4.,11.).

7. Pregledom prijedloga utvrđeno je da tužitelj za većinu pitanja nije određeno naznačio odredbu zakona ili drugog izvora prava na koje se odnosi pitanje. Također nije određeno naveo odgovarajuću odluku revizijskog suda u odnosu pojedino pitanje, nego je jednostavno nabrojao više odluka navedenih u toč. 6. ovog obrazloženja. Stoga je ovaj sud usporedbom pravnog shvaćanja iz presuda na koje se pozvao tužitelj i pravnog shvaćanja iz drugostupanjske presude ispitao sadrže li navedene odluke revizijskog suda pravno shvaćanje o naznačenim pitanjima (i o kojemu), te na taj način ispitao dopuštenost revizije radi ujednačavanja sudske prakse.

7.1. Postupivši na opisani način ovaj sud je utvrdio da u odlukama revizijskog suda poslovni broj Rev-2482/11-2, Rev-x-410/14-4, Rev-1060/13-2, Rev-1811/13-2 i Rev- 610/16-2 ne sadrže pravno shvaćanje o naznačenim pravnim pitanjima, niti je riječ o pravnom shvaćanju o nekom izvoru prava o kojemu je zauzeto shvaćanje u drugostupanjskoj presudi u ovom sporu.

8. U odnosu na naznačena pitanja je utvrđeno da nisu važna smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

9. Prvo, treće, četvrto i jedanaesto pitanje, koja se odnose na početak, tijek i dovršenje zastarnog roka nisu važni u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP, jer je u nižestupanjskim presudama određeno navedeno od kada se računa i kada dovršava tijek zastarnog roka, te shvaćanje o tome da tužba radi predaje nekretnine u posjed ne prekida tijek zastare za tražbine po osnovi naknade štete zbog nemogućnosti korištenja nekretnine i tražbine temeljem stjecanja bez osnove. Odluke revizijskog suda na koje se pozvao tužitelj ne daju razlog važnosti naznačenim pitanjima.

9.1. Obrazloženje presude se temelji na utvrđenju da je nekretnina čest. zem. 133/19 upisanih u zk. ul. br. 4917 k.o. R. oduvijek sastavni dio luke R. i kao takva je bila pomorsko dobro i prije nego što je tužitelj stekao pravo korištenja zemljišne čestice i izgrađenih skladišnih prostora. Unosom u temeljni kapital društva prava po osnovi ulaganja u pomorsko dobro tužitelj nije stekao pravo vlasništva ili koje drugo stvarno pravo na predmetnim nekretninama, pa za pitanje zastare nije odlučno kakva bi bila pravna pozicija tužitelja u sporu po tužbenom zahtjevu stvarnopravnog karaktera. Ni jedan od dva tužbena zahtjeva nije stvarnopravni zahtjev nego obveznopravni zahtjev (za naknadu štete i naknadu za ulaganje u tuđu nekretninu), pa tvrdnje tužitelja o tome da je sud pogrešno odlučio o prigovoru zastare za stvarnopravne zahtjeve ne odgovaraju sadržaju tužbe te izreke i obrazloženja nižestupanjskih presuda.

9.2. Pitanje broj jedanaest, koje se također odnosi na pravno shvaćanje suda da je nastupila zastara tražbine za povrat stečenog bez osnove, nije određeno naznačeno kao pravno pitanje, nego teoretsko razmatranje tužitelja o cilju i svrsi instituta zastare te tumačenju u primjeni tog instituta u sudskoj praksi.

10. Drugo pitanje nije važno za rješenje ovoga spora i procesnopravnu poziciiju tužitelja jer tužitelj u pitanju polazi od neutemeljene tvrdnje da je on stvarnopravni ovlaštenik na nekretnini čest. zem. 133/19 upisanih u zk. ul. br. 4917 k.o. R., što je suprotno utvrđenju nižestupanjskih sudova. Tužitelj također pita mogu li se kumulirati odšteti zahtjev i kondicijski zahtjev, što nije važno za ishod parnice jer je sud našao da je tužba uredna i dopustio kumulaciju dva obveznopravna zahtjeva onako kako je tužitelj te zahtjeve kumulirao u tužbi.

10.1. Pored navedenog, u odnosu na drugo pitanje nije naznačen odgovarajući razlog važnosti za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni ili za razvoj prava kroz sudsku praksu.

11. Peto pitanje nije važno za rješenje ovoga spora jer polazi od pogrešne tvrdnje da je tužitelj stvarnopravni ovlaštenik u odnosu na nekretnini čest. zem. 133/19 upisanih u zk. ul. br. 4917 k.o. R., što je suprotno utvrđenju nižestupanjskih sudova.

11.1. Napominje se da je u drugostupanjskoj presudi izneseno jasno shvaćanje da tražbine o kojima se vodi spor predstavljaju imovinu, pa samim time su i zahtjevi u tužbi u ovom sporu su imovinskopravno zahtjevi. To shvaćanje je sukladno shvaćanju u odluku ESLJP: Gavela protiv Republike Hrvatske od 11. srpnja 2006. - zahtjev broj 33244/02. Tužitelj očito poistovjećuje pojam imovinskopravnog i stvarnopravnog zahtjeva. Pojam imovinskopravnog zahtjeva je širi od pojma stvarnopravnog zahtjeva pa pored stvarnopravnog imovinskog zahtjeva obuhvaća i obveznopravne imovinske zahtjeve, kakvi su i tužbeni zahtjevi istaknuti u ovom sporu.

11.2. Sve da je pitanje i važno za ovaj spor, odluke revizijskog suda poslovni broj Revt-73/09-2, Rev-2483/11-2 i Revt-278/17-2 ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

12. Šesto i sedmo pitanje nisu važna za rješenje ovoga spora i poziciju tužitelja jer i u tim pitanjima tužitelj polazi od pogrešne tvrdnje da je on stvarnopravni ovlaštenik u odnosu na nekretninu čest. zem. 133/19 upisanih u zk. ul. br. 4917 k.o. R., što je suprotno utvrđenju nižestupanjskih sudova. U pitanju je također iznesena tvrdnja da su tužitelju oduzeta subjektivna prava na pomorskom dobru koja su bila upisana u zemljišnim knjigama pri čemu da su mu oduzeta i prava na naknadu za oduzetu zgradu, što ne odgovara niti sadržaju mjerodavnih izvora prava, niti je presuda u ovom slučaju utemeljena na takvom pravnom shvaćanju. Predmetna materija je uređena posebnim propisima – Pomorskim zakonikom ("Narodne novine" broj 17/94 i dr.), Zakona o pomorskom i vodnom dobru, lukama i pristaništima (Narodne novine broj 19/74, 39/75, 17/77, 18/81), Zakonom o pomorskom dobru i morskim lukama ("Narodne novine" broj 158/03, 100/04, 141/06) i drugim propisima koji su im prethodili. Tim propisima je određen način i postupak naknade za ulaganja u pomorsko dobro. Pravno shvaćanje i tumačenje navedenih odredaba je dano u presudi revizijskog suda poslovni broj Rev-2605/2013-2, a pobijana presuda se temelji na pravnom shvaćanju koje je sukladno shvaćanju u navedenoj presudi.

13. Osmo pitanje nije pravno pitanje u smislu odredbe čl. 385.a. ZPP. Riječ je o pitanju koje se odnosi na parnice koje je tužitelj vodio prije ove predmetne parnice po tužbi radi predaje nekretnine u posjed (po pravoj vlasničkoj tužbi) i po tužbi radi upisa prava vlasništva u zemljišnim knjigama, i odnose se na ocjenu razumnih očekivanja tužitelja da će uspjeti u tim parnicama. Odgovor na naznačeno pitanje ne utječe na ishod ove parnice, uz napomenu da je tužitelj mogao paralelno s navedenim parnicama podnijeti tužbu sa obveznopravnim zahtjevom, pa ne bi riskirao zastaru obveznopravnih tražbina, pogotovo kad se ima na umu općepoznato pravilo da na pomorskom dobru nije moguće stjecati pravo vlasništva, pa se tužitelj nije mogao koristiti vlasničkom tužbom i tražiti predaju nekretnine u posjed.

14. Deveto pitanje je određeno naznačeno, ali presude revizijskog suda na koje se tužitelj pozvao ne daju razlog važnosti naznačenom pitanju.

15. Deseto pitanje nije određeno naznačeno i u odnosu na to pitanje nije naznačen razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

16. Dvanaesto pitanje kojim tužitelj pita je li moguća zabluda vjerovnika u pogledu njegovih prava, pogotovo u odnosu na osobu dužnika i njegove obveze i s timu vezi u odnosu na zastaru tražbine po osnovi ulaganja u nekretninu izgrađenu na pomorskom dobru je općenito pitanje, uz napomenu da je uvijek moguća zabluda kako glede činjenica tako i glede propisa koji uređuju neki pravni institut. Međutim, ne treba miješati pojam (ne)poznavanja prava i pravnih sredstava podobnih za ostvarenje tih prava sudskim putem i pojma zablude o činjenicama.

16.1. U odnosu na ovo pitanje tužitelj se pozvao na pravno shvaćanje na kojemu se temelji Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske poslovni broj U-III-3871/2009 od 13. svibnja 2010. koja je donesena povodom ustavne tužbe protiv presude donesene u sporu radi poništaja Sporazuma o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava (ugovora). Institut poništaja ugovora je uređen odredbama Zakona o obveznim odnosima kojim je zabluda navedena kao jedan od razloga zbog kojih je ugovor nevaljan. Međutim, pravno shvaćanje na kojemu se temelji navedena Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske ne daje odgovor na naznačeno pitanje, odnosno ne daje razlog važnosti naznačenom pitanju.

17. Trinaesto pitanje je određeno naznačeno ali polazi od pogrešne pretpostavke da je tužitelj svarnopravni ovlaštenik glede zemljišta i/ili skladišta izgrađenog na pomorskom dobru, što on nije. U odnosu na naznačeno pitanje tužitelj nije određeno naveo razlog važnosti u smislu odredbe čl. 385.a. st. 1. ZPP.

18. Tužitelj je u prijedlogu naznačio i postupovnopravna pitanja koja se odnose na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. toč. 11. ZPP i čl. 354. st.

1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP. Naznačena pitanja nisu važna za rješenje ovoga spora jer obrazloženje sadrži neproturječne razloge o odlučnim činjenicama, izneseno je koje su činjenice sporne te koje je dokaze sud izveo i kako ih je cijenio. Drugostupanjski sud je odgovorio na odlučne žalbene navode u skladu s odredbom čl. 375. st. 1. ZPP. Tužitelj je u obrazloženju naznačenih pitanja iznio svoje viđenje o tome koje su činjenice odlučne kod odluke o zastari tražbine. Međutim, suprotno navodima u prijedlogu nižestupanjski sudovi su iscrpno i neproturječno obrazložili shvaćanje o svim spornim pitanjima, uključivši i pitanje zastare tražbine.

19. Slijedom navedenog, u ovoj pravnoj stvari u odnosu na sadržaj prijedloga za dopuštenje revizije, nisu kumulativno ispunjene pretpostavke iz čl. 387. st. 3. ZPP, pa je na temelju odredbe čl. 392. st. 1. i 6. ZPP, riješeno kao u izreci.

Zagreb 1. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.