Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Stalna služba u Koprivnici

Koprivnica, Hrvatske državnosti 5

Poslovni broj: Gž-1066/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, po sutkinji Vesni Rep kao sucu pojedincu, u parničnom predmetu tužiteljice S. P., OIB:..., iz H., zastupane po punomoćnicama Z.O.U. A. V. i I. V., odvjetnicama iz R., protiv tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Z., OIB:..., Ispostava R., i tuženika C.-R. d.o.o., OIB:..., K., uz sudjelovanje umješača C.o. d.d. Z., OIB:..., Z., zastupanog po punomoćnicama Z.O.U. T. Z. J. i A. J., odvjetnicama iz R., radi naknade štete, odlučujući o žalbama tuženika i umješača protiv presude Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-236/2016-30 od 25. ožujka 2021., 1. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Žalbe tuženika i umješača djelomično su uvažavaju, a djelomično odbijaju kao neosnovane te se presuda Općinskog suda u Rijeci poslovni broj Pn-236/2016-30 od 25. ožujka 2021.:

- potvrđuje u točki 1. izreke za iznos od 10.000,00 kn (slovima: deset tisuća kuna) zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2021. do isplate,

- preinačuje u točki 1. izreke za iznos od 3.523,06 kn (slovima: tri tisuće petsto dvadeset i tri kune i šest lipa) sa zateznom kamatom te u točki 2. izreke kojom je odlučeno o troškovima na način da se sudi:

1. Odbija se tužbeni zahtjev tužiteljice za daljnji iznos od 3.523,06 kn (slovima: tri tisuće petsto dvadeset tri kune i šest lipa), zajedno s dosuđenom zateznom kamatom.

2. Tuženici su dužni naknaditi tužiteljici parnični trošak u iznosu od 10.588,05 kn (slovima: deset tisuća petsto osamdeset osam kuna i pet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 25. ožujka 2021. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Tužiteljica je dužna naknaditi tuženiku Hrvatske ceste d.o.o. trošak žalbenog postupka u iznosu od 400,00 kn (slovima: četiri stotine kuna), a umješaču C. o. d.d. trošak žalbenog postupka u iznosu od 407,03 kn (slovima: četiri stotine sedam kuna i tri lipe).

III. Nepobijana točka 3. izreke presude nije ispitivana u drugostupanjskom postupku.

Obrazloženje

1. Sud prvog stupnja donio je presudu čija izreka glasi:

"1. Nalaže se tuženicima 1. i 2. da solidarno isplate tužiteljici naknadu imovinske štete u iznosu od 13.523,06 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

2. Tuženici 1. i 2. dužni su naknaditi tužiteljici prouzročeni parnični trošak u iznosu od 17.050,00 kn sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 25. ožujka 2021. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 %-tna poena, sve u roku od 15 dana.

3. S preostalim dijelom konačno postavljenog tužbenog zahtjeva iznad dosuđenog u stavku 1. izreke ovosudne presude pa do iznosa od 16.903,00 kn sa pripadajućim sporednim davanjima tužiteljica se odbija kao sa neosnovanim dijelom zahtjeva."

2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je tuženik Hrvatske ceste d.o.o. 26. ožujka 2021. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. Zakona o parničnom postupku(„Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01,117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08-ispravak, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 – u daljnjem tekstu: ZPP) te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu u pobijanom dijelu na način da odbije tužbeni zahtjev u cijelosti, podredno da ju u pobijanom dijelu ukine i vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

2.1. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv točaka I. i II. izreke presude podnio je tuženik C.-R. d.o.o. 28. travnja 2021. zbog bitne povrede odredaba ZPP-a i pogrešne primjene materijalnog prava te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na njega u cijelosti i obveže tužiteljicu da mu naknadi parnični trošak.

2.2. Pravovremenu, potpunu i dopuštenu žalbu protiv presude podnio je umješač na strani tuženika C.-R. d.o.o. - C. o. d.d. 6. travnja 2021. zbog svih žalbenih razloga iz čl. 353. ZPP-a te predlaže da drugostupanjski sud preinači presudu na način da odbije tužbeni zahtjev u odnosu na tuženika C.-R. d.o.o., podredno da presudu ukine i predmet vrati sudu prvog stupnja na ponovno raspravljanje i odluku.

3. Odgovor na žalbe nije podnesen.

4. Žalbe su djelomično osnovane.

5. Predmet ovog postupka je naknada štete koju je tužiteljica pretrpjela 22. srpnja 2013. na svom osobnom vozilu kada je na 2. dionici državne ceste broj 501 na desnu kolničku traku pao kamen te je došlo do udarca prednje desna strane vozila tužiteljice u kamen. Tužiteljica je nakon provedenog vještačenja preinačila tužbeni zahtjev, čemu su se tuženici usprotivili, ali prvostupanjski sud je dopustio preinaku tužbe ocjenjujući da je tužiteljica tek tijekom dokaznog postupka mogla konkretizirati iznos štete na vozilu, što u konkretnom slučaju znači nakon provedenog vještačenja i nakon zaključenja prethodnog postupka.

6. Uvidom u službenu zabilješku Postaje prometne policije Rijeka od 25. srpnja 2013. utvrđeno je da se tužiteljica obratila djelatnicima policije radi naleta osobnog vozila na kamen na državnoj cesti broj 501. U zabilješci je konstatiran izlazak ophodara tuženika Hrvatske ceste d.o.o. koji je fotografirao mjesto događaja i uklonio kamen s kolnika te je konstatiran znak opasnosti od odrona kamena s desne strane iz smjera kretanja vozila tužiteljice s dopunskom pločom 2 km, a prije mjesta prometne nezgode postavljen je prometni znak opasnost – dvostruki ili višeuzastopni zavoji uz ograničenje brzine od 30 km/h.

7. Iz nalaza i mišljenja vještaka S. H. utvrđeno je da je znak koji upozorava na opasnost od odrona kamenja bio postavljen na udaljenosti oko 750 m ispred mjesta nezgode, da se kamen odronio s nezaštićenog, raslinjem obraslog kamenitog zasjeka s desne strane kolničkog traka kojim se kretala tužiteljica i pao na kolnik upravo u trenutku nailaska vozila tužiteljice. Vještak nije mogao isključiti da su oštećenja na vozilu tužiteljice nastala u donjem području naletne brzine od 30 km/h. U nalazu i mišljenju vještak je naveo da je tužiteljica mogla opaziti da kamen pada 0,7 sekundi prije nezgode, da se tada nalazila s vozilom oko 6 m ispred mjesta naleta te da je mogla izbjeći nezgodu snažnim kočenjem da se kretala brzinom do 20 km/h. Visina štete, odnosno trošak popravka vozila iznosi prema nalazu vještaka 13.523,06 kn, odnosno uvećan za PDV iznosi 16.903,00 kn.

8. U prvostupanjskom postupku saslušana je tužiteljica kao stranka u svrhu dokazivanja, svjedokinja M. J. koja je na dan štetnog događaja bila suvozačica u tužiteljičinom vozilu te svjedoci I. T. i S. B.. Svi su suglasno iskazivali da je odron kamenja na predmetnoj dionici prometnice skoro svakodnevan, a nakon padalina znatniji.

9. Prigovor nedostatka aktivne legitimacije tužiteljice prvostupanjski sud je odbio kao neosnovan jer je tužiteljica na dan štetnog događaja bila vlasnica predmetnog vozila. Ocijenjeno je nadalje da tužiteljica ni na koji način nije doprinijela nastanku štetnog događaja jer je dokazala da se kretala sukladno prometnoj regulaciji na navedenoj dionici te da se radilo o nenadanom događaju koji tužiteljica ni na koji način nije mogla izbjeći budući da je po mišljenju vještaka mogla izbjeći nalet na kamen isključivo snažnim kočenjem da se kretala brzinom do 20 km/h, a takvo kretanje je neživotno i suprotno praksi prometovanja na cestama. Zbog toga je prigovor tuženika da je tužiteljica isključivo odgovorna za štetni događaj ocijenjen kao neosnovan. Prigovor promašene pasivne legitimacije tuženika također je ocijenjen neosnovanim. Ocijenjeno je da je tuženik Hrvatske ceste d.o.o. temeljem čl. 26. Zakona o cestama ("Narodne novine" broj 84/11, 22/13 i 54/13 - dalje: ZC) nadležan za održavanje javnih cesta, između ostaloga i navedene dionice te da činjenica zaključenja ugovora o izvođenju redovitog održavanja i zaštite cesta između tuženika ne otklanja odgovornost tuženika Hrvatske ceste d.o.o. Odgovornost tuženika C.-R. d.o.o. po ocjeni prvostupanjskog suda proizlazi iz ugovora zaključenog s tuženikom Hrvatske ceste d.o.o. U konkretnom slučaju do naleta kamena došlo je na način da se isti odronio s nezaštićenog, raslinjem obraslog kamenitog zasjeka s desne strane prometnice čije održavanje je bilo obveza tuženika C.-R. d.o.o. sukladno zaključenom ugovoru s tuženikom Hrvatske ceste d.o.o. Isto tako, tuženiku C.-R. d.o.o., kao pravnoj osobi koja obavlja pravne poslove redovnog održavanja prometnice, nije mogla bila nepoznata činjenica učestalog odrona kamenja na navedenoj dionici, ali unatoč tome nije uklonio navedeni segment s pokosa unutar redovnog održavanja prometnice. Ocijenjeno je da je nepostupanje tuženika u cilju otklanjanja mogućnosti nenadanog pristupa kamenja s nezaštićenog, raslinjem obraslog kamenog zasjeka na prometnu dionicu u uzročno-posljedičnoj vezi s nastankom štetnog događaja u kojem je tužiteljica pretrpjela štetu pa su tuženici sukladno čl. 1045. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 i 125/11 – dalje: ZOO) dužni tužiteljici solidarno naknaditi štetu. Visinu štete prvostupanjski sud je utvrdio u iznosu od 13.523,06 kn koji prema nalazu vještaka predstavlja trošak popravka vozila, dok je preostali iznos do 16.903,00 kn koji se odnosi na PDV odbijen kao neosnovan jer tužiteljica nije dokazala popravak vozila i podmirenje računa za popravak. Na dosuđeni iznos štete prvostupanjski sud je tužiteljici dosudio zakonsku zateznu kamatu od donošenja prvostupanjske presude do isplate jer se radi o potraživanju nenovčane imovinske štete koja se utvrđuje prema cijenama u vrijeme donošenja prvostupanjske presude.

10. Tuženici su u žalbama istaknuli žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. ZPP-a, dok je tuženik C.-R. d.o.o. istaknuo i žalbeni razlog apsolutno bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 13. ZPP-a, međutim, iz daljnjih navoda žalbe da je presuda kontradiktorna i da izreka ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati ovaj sud je zaključio da se žali zbog bitne povrede iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a. Umješač je istaknuo žalbeni razlog bitne povrede odredaba postupka, ali ga u žalbi nije obrazložio niti se pozvao na koju određenu bitnu povredu. Ispitujući pobijanu presudu u odnosu na žalbeni razlog bitnih povreda odredaba postupka ovaj sud je zaključio da prvostupanjski sud nije počinio bitne povrede koje navode stranke, jer je izreka presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ni danim razlozima, a u presudi su dati razlozi o odlučnim činjenicama koji nisu nejasni niti proturječni. Prvostupanjski sud nije počinio niti koju drugu bitnu povredu postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a, tako da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom.

10.1. Oba tuženika, kao i umješač na strani tuženika C.-R. d.o.o. i u žalbi osporavaju odgovornost za štetni događaj te pasivnu legitimaciju tuženika. Tuženik Hrvatske ceste d.o.o. smatra da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio prigovor promašene pasivne legitimacije neosnovanim jer Hrvatske ceste d.o.o. izravno ne izvode radove redovnog održavanja državnih cesta, već iste ustupa fizičkoj ili pravnoj osobi koja je za te radove registrirana, specijalizirana i tehnički opremljena, dok je njegov posao prema čl. 82. st. 3. ZC-a samo organiziranje poslova održavanja državnih cesta iz čl. 26. ZC-a. U konkretnom slučaju da je redovno održavanje državnih cesta ustupio tuženiku C.-R. d.o.o. pa za bilo kakav propust u održavanju predmetne ceste odgovara taj tuženik. Tuženik C.-R. d.o.o. istaknuo je u žalbi da je tijekom prvostupanjskog postupka dokazao da je uredno vršio redovne preglede predmetne ceste te da je postupio sukladno svojim obvezama odmah po saznanju u smislu čl. 35. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta ("Narodne novine", broj 14/91) koji propisuje da se nestabilno kamenje i manji odroni zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja moraju skidati s pokosa, usjeka i zasjeka kad se pojava uoči. Nadalje je istaknuo da u smislu čl. 42.-45. istog Pravilnika postavljanje mreža za zaštitu od odrona spada u poslove izvanrednog održavanja cesta, a to ne spada u njegove obveze jer je ugovorom preuzeo samo obvezu poslova redovnog održavanja. Zbog toga da je očigledan nedostatak njegove pasivne legitimacije. Umješač na strani toga tuženika naveo je u žalbi da u konkretnom slučaju nije bilo štetne radnje ni propusta tuženika C.-R. d.o.o. u održavanju prometnice jer su njegovi djelatnici obavili ophodnju državne ceste na kojoj se dogodila nezgoda i sve potrebne radnje temeljem programa ophodnje i redovnog pregleda županijskih i lokalnih cesta. Tuženik C.-R. d.o.o. da nije temeljem ugovora o redovnom održavanju javnih cesta niti ovlašten za sprječavanje tzv. neposrednih odrona kroz postavljanje mreža i drugih zaštita od odrona. Zbog toga da u konkretnom slučaju postoji odgovornost tuženika Hrvatske ceste d.o.o.

10.2. Tuženik C.-R. d.o.o. i umješač neosnovano osporavaju odgovornost toga tuženika. Prema članku 10. Pravilnika o održavanju i zaštiti javnih cesta („Narodne novine“, broj 25/98 i 162/98 – dalje: Pravilnik) koji se primjenjuje u ovom postupku s obzirom na vrijeme nastanka štetnog događaja, redovno održavanje cesta čini skup mjera i radnji koje se obavljaju tijekom većeg dijela ili cijele godine na cestama uključujući i sve objekte i instalacije, sa svrhom održavanja prohodnosti i tehničke ispravnosti cesta i sigurnosti prometa na njima. Prema čl. 24. Pravilnika redovno održavanje cesta obuhvaća, između ostaloga, uređenje i mjestimične popravke pokosa usjeka ili nasipa, potpornih i obložnih zidova, a prema čl. 35. st. 2. Pravilnika nestabilno kamenje i manji odroni zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja moraju se skidati s pokosa usjeka i zasjeka čim se pojava uoči. Tumačenjem citiranih odredaba Pravilnika treba zaključiti da je tuženik C.-R. d.o.o. u okviru redovnog održavanja cesta dužan kontrolirati i održavati ne samo stanje prometnice, već i stanje pokosa, usjeka i nasipa te skidati s istih nestabilno kamenje i manje odrone zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja. To nadalje znači da obveza navedenog tuženika nije samo sklanjanje kamenja s ceste kada ga njegovi zaposlenici uoče, kako isti neosnovano smatra, već je u okviru redovnog održavanja cesta dužan pravovremeno detektirati nestabilno kamenje i manje odrone zemlje koji pokazuju tendenciju odvajanja ili klizanja te iste skinuti prije pada na prometnicu. Zbog toga je u odnosu na tog tuženika neodlučna okolnost je li on ovlašten postaviti zaštitnu mrežu te spada li postavljanje takve mreže u posao redovnog ili izvanrednog održavanja ceste, jer taj tuženik na temelju čl. 35. st. 2. Pravilnika mora u okviru poslova redovnog održavanja uočavati nestabilno kamenje i skidati ga prije pada na prometnicu, posebno tamo gdje dolazi do učestalog odronjavanja kamenja, a nije postavljena zaštitna mreža, kao u konkretnom slučaju. Dakle, padanje kamenja na cestu ne mora se nužno sprečavati postavljanjem zaštitne mreže, već se to može postići i uklanjanjem nestabilnog kamenja kako je i propisano Pravilnikom. Slijedom navedenoga, iako je točna tvrdnja toga tuženika da cesta sama po sebi nije opasna stvar pa ne odgovara po principu objektivne odgovornosti, nego po principu krivnje, isti je po ocjeni ovoga suda odgovoran za štetu tužiteljici jer je propustio obvezu održavanja ceste u stanju koje omogućuje nesmetan i siguran promet, u čemu se sastoji njegova krivnja, a njegov propust je u uzročno posljedičnoj vezi sa štetnim događajem. Što se tiče odgovornosti tuženika Hrvatske ceste d.o.o., čl. 82. st. 3. ZC- a propisano je da su predmet poslovanja Hrvatskih cesta d.o.o., između ostaloga, poslovi održavanja državnih cesta iz čl. 26. toga Zakona pa, u situaciji kada je utvrđen propust u održavanju konkretne ceste na kojoj se dogodio štetni događaj, činjenica zaključenja ugovora o izvođenju redovitog održavanja i zaštite cesta između tuženika ne otklanja odgovornost tuženika Hrvatske ceste d.o.o., kako je to pravilno ocijenio i sud prvog stupnja.

10.3. Tuženici i umješač osnovano se žale na dosuđeni iznos štete tužiteljici. Naime, u situaciji kada je sama tužiteljica u svom stranačkom iskazu navela da je vozilo popravila i da je popravak platila 10.000,00 kn tužiteljica nema pravo na veći iznos od plaćenog pa vještačenje na okolnost visine popravka nije bilo potrebno jer se više ne radi o nerepariranoj materijalnoj šteti čiju visinu bi trebalo utvrđivati vještačenjem. Zbog toga je prvostupanjski sud dosuđenjem tužiteljici iznosa štete iznad 10.000,00 kn pogrešno primijenio materijalno pravo. Budući da se nakon plaćanja usluge popravka vozila radi o novčanoj šteti tužiteljica bi imala pravo na zateznu kamatu od dana plaćanja računa, međutim, u spis nije priložila dokaz o plaćanju, pa kako nije moguće utvrditi kada je tužiteljica platila račun pripada joj pravo na zateznu kamatu tek od donošenja prvostupanjske presude.

11. Slijedom navedenoga ovaj sud je djelomično uvažio žalbe tuženika i umješača kao osnovane, a djelomično ih odbio kao neosnovane, te je na temelju čl. 368. st. 1. ZPP-a potvrdio pobijanu točku 1. izreke za iznos od 10.000,00 kn zajedno s dosuđenom zakonskom zateznom kamatom od 25. ožujka 2021. do isplate, dok je na temelju čl. 373. toč. 3. ZPP-a preinačio toč. 1. izreke u preostalom dijelu na način da je odbio tužbeni zahtjev za daljnji iznos od 3.523,06 kn.

12. Budući da je presuda djelomično preinačena trebalo je donijeti i novu odluku o troškovima postupka i to na temelju čl. 154. st. 2. ZPP-a budući da su obje strane djelomično uspjele u sporu. Tužiteljica je u cijelosti uspjela s osnovom tužbenog zahtjeva dok je s visinom uspjela u omjeru od 62,10 % pa njen ukupan uspjeh iznosi 81,05 %, što znači da uspjeh tuženika iznosi 18,95 %. Kada se uspjeh tuženika odbije od uspjeha tužiteljice, tužiteljica ima pravo na naknadu troškova u omjeru od 62,10 %. Troškovi tužiteljice prvostupanjski sud je utvrdio u pravilnom iznosu od 17.050,00 kn, a s obzirom na omjer uspjeha tužiteljice u ovom postupku pripada pravo na trošak u iznosu od 10.588,05 kn.

13. Tuženici i umješač su uspjeli sa žalbama u omjeru od 26,05 % pa u tom omjeru imaju pravo na trošak žalbenog postupka. Tuženik Hrvatske ceste d.o.o. zatražio je trošak sudske pristojbe na žalbu u iznosu od 1.100,00 kn, no njegov zahtjev je osnovan za iznos od 400,00 kn, na plaćanje kojeg ga je pozvao prvostupanjski sud. Tuženik C.-R. d.o.o. nije zatražio trošak žalbenog postupka na određen način u smislu čl. 164. st. 2. ZPP-a, jer nije naveo iznos pojedinog troška za koji traži naknadu pa mu isti nije priznat. Umješač je imao trošak sastava žalbe u iznosu od 1.250,00 kn i PDV 25 % na taj trošak u iznosu od 312,50 kn, ukupno 1.562,50 kn pa s obzirom na uspjeh od 26,05% ima pravo na trošak u iznosu 407,03 kn. Trošak sudske pristojbe umješač nije zatražio na određen način u smislu čl. 164. st. 2. ZPP- a jer nije naveo iznos pristojbe koji traži pa mu isti nije priznat.

14. Točka 3. izreke nije ispitivana u drugostupanjskom postupku jer nije pobijana žalbom.

Koprivnica, 1. veljače 2022.

Sutkinja

Vesna Rep v.r.