Poslovni broj Gž Ovr-781/2021
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Rijeci, po sutkinji Branki Ježek Mjedenjak, u ovršnom predmetu ovrhovoditelja E. & S. B. d.d., R., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica D. H. Ž., odvjetnica iz Z., protiv ovršenika B. H. iz J., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnica M. M., odvjetnica iz J., radi ovrhe, odlučujući o žalbi ovrhovoditelja izjavljenoj protiv rješenja Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, poslovni broj Ovr-1002/2019-15, od 20. rujna 2021., 1. veljače 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se žalba ovrhovoditelja kao neosnovana i potvrđuje rješenje Općinskog suda u Novom Zagrebu, Stalna služba u Jastrebarskom, poslovni broj Ovr- 1002/2019-15, od 20. rujna 2021., uz ispravak u dijelu točke II. izreke u kojoj se kao poslovni broj predmeta do čijeg je pravomoćnog okončanja odgođena predmetna ovrha navodi poslovni broj „P-349/2016“, na način da poslovni broj tog predmeta bude ispravno naveden i da glasi „P-649/2019“.
Obrazloženje
1. Rješenjem suda prvog stupnja odgađa se ovrha u ovoj pravnoj stvari do pravomoćnog okončanja parničnog postupka koji se kod tog suda vodi pod poslovnim brojem P-649/2019 (točka I. izreke), te je odlučeno da će se postupak nastaviti nakon pravomoćnog okončanja parničnog postupka pod poslovnim brojem P-349/2016 (ispravno treba stajati P-649/2019), po službenoj dužnosti, po prijedlogu stranaka ili temeljem drugačije odluke suda.
2. Protiv citiranog rješenja žalbu podnosi ovrhovoditelj iz svih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14, 70/19, dalje ZPP), predlažući da se pobijano rješenje preinači na način da se odbije prijedlog ovršenika za odgodu ovrhe, podredno ukine i vrati na ponovno odlučivanje, uz naknadu troškova postupka ovrhovoditelju.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba nije osnovana.
5. Iz sadržaja pobijanog rješenja proizlazi da je u predmetnom ovršnom postupku doneseno rješenje o ovrsi, poslovni broj Ovr-1002/19, od 4. veljače 2020., kojim je radi naplate novčane tražbine ovrhovoditelja utvrđene u ovršnoj ispravi – Sporazumu o osiguranju novčane tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretnini od 7. rujna 2004. sa Ugovorom o kreditu od 1. rujna 2004., solemniziranom po javnom bilježniku V. P., pod poslovnim brojem OU-1079/04, od 8. rujna 2004., određena ovrha na nekretnini ovršenika. Utvrđuje se da je ovršenik 27. veljače 2020. podnio prijedlog za odgodu ovrhe u kojem da je naveo da je podnio tužbu radi utvrđenja djelomične ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu, a koja da je tužba zaprimljena kod prvostupanjskog suda pod poslovnim brojem P-649/2019. Također da je naveo da bi provedbom ovrhe ostao bez doma, odnosno da bi trpio nenadoknadivu štetu, jer da je predmetna nekretnina njegova jedina nekretnina u kojoj stanuje, a pozvao se i na presudu suda Europske unije C-407/18, predlažući da se ovrha odgodi do pravomoćnog okončanja postupka po tužbi pod poslovnim brojem P-649/2019. Iz obrazloženja pobijanog rješenja nadalje proizlazi da se ovrhovoditelj usprotivio podnesenom prijedlogu za odgodu ovrhe, uz obrazloženje da ovršenik nije učinio vjerojatnim postojanje niti jedne od pretpostavki iz čl. 65. Ovršnog zakona (Narodne novine broj 112/12, 25/13, 93/14, 55/16, 73/17, dalje OZ), a osim toga, da se predmetnom tužbom ne traži utvrđenje ništetnosti cijelog ugovora o kreditu kao ovršne isprave, već njegove pojedine odredbe, što da ne može imati za posljedicu odgodu predmetnog ovršnog postupka.
6. Prilikom donošenja pobijane odluke prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 19.k Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine broj 75/09, 112/12, 143/13, 147/13, 9/15, 78/15; ZID ZPK 102/15), u kojoj je propisano da ako se radi ostvarenja tražbine iz ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjem vodi ovršni postupak protiv potrošača koji je podnio tužbu radi utvrđenja ništetnosti da će sud, na prijedlog ovršenika, odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe na prijedlog ovršenika, te utvrđuje da su u konkretnom slučaju ispunjene zakonske pretpostavke iz citiranog zakonskog članka za odgodu predmetne ovrhe, a smatra da ovrhu treba odgoditi i prema odredbama čl. 1., 2. i 6. Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/17). Također utvrđuje i da su ispunjene zakonske pretpostavke iz čl. 65. OZ-a za odgodu predmetne ovrhe, budući je ovršenik dokazao da je pokrenuo parnicu radi utvrđenja ništetnosti predmetnog ugovora o kreditu (ovršne isprave), a da iz njegova iskaza, nakon što je proveden dokaz njegovim saslušanjem, proizlazi da je predmetna nekretnina njegova jedina nekretnina u kojoj stanuje, te da bi njezinom prodajom za ovršenika nastala nenadoknadiva šteta iz čl. 65. OZ-a. Slijedom tih razloga, prvostupanjski sud odgađa predmetnu ovrhu na način kako je odlučeno u izreci pobijanog rješenja.
7. Donošenjem pobijanog rješenja nije počinjena bitna postupovna povreda iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju ukazuje ovrhovoditelj sadržajem svoje žalbe, a nisu ostvarene niti druge bitne povrede postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, u svezi sa čl. 381. ZPP-a i čl. 21. st. 1. OZ-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.
8. Prema ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je pravilno postupio kada je odgodio ovrhu u predmetnoj ovršnoj stvari, iako se prilikom donošenja odluke pozvao na pogrešne pravne propise.
9. Naime, ZID ZPK je stupio na snagu 30. rujna 2015., te je tek njegovim donošenjem dodan čl. 19.k., kojim je propisano da će sud na prijedlog ovršenika odgoditi ovrhu do pravomoćnog okončanja postupka radi utvrđenja ništetnosti, ne ispitujući postojanje drugih zakonom propisanih pretpostavki o odgodi ovrhe. Budući je odredbom čl. 29. ZPK-a propisano da se taj Zakon ne primjenjuje na ugovore koji su sklopljeni do stupanja na snagu tog Zakona, a to je do 1. siječnja 2010. (čl. 30. ZPK-a), a ZID ZPK-a ne sadrži odredbu koja bi određivala da se odredbe o odgodi ovrhe (čl. 19.k. ZID ZPK-a) primjenjuju i na ugovore o kreditu sklopljene do 1. siječnja 2010., kao što je to predmetni ugovor o kreditu koji je sklopljen 2004. godine, to se odredbe ZID ZPK-a ne primjenjuju na konkretan slučaj, pa je stoga pogrešno prvostupanjski sud postupio kada je procjenjivao pretpostavke za odgodu ovrhe u smislu odredbi ZID ZPK-a. Osim toga, prvostupanjski sud se u pobijanom rješenju pozvao na odredbe Zakona o ništetnosti ugovora o kreditu s međunarodnim obilježjima sklopljenih u Republici Hrvatskoj s neovlaštenim vjerovnikom (Narodne novine broj 72/17), međutim taj je Zakon Odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske, poslovni broj: U-I-3678/2017 i dr. od 3. studenog 2020. ukinut, a sukladno odredbi čl. 58. st. 5. Ustavnog zakona o Ustavnom sudu (NN br. 49/02 - pročišćeni tekst) u postupcima u kojima o pravnoj stvari do dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda kojom se ukida zakon, odnosno poništava ili ukida drugi propis ili pojedina njihova odredba, nije pravomoćno odlučeno, a taj se zakon, odnosno drugi propis neposredno primjenjuju u toj pravnoj stvari ukinuti zakon odnosno poništeni ili ukinuti drugi propis ili njihova ukinuta ili poništena odredba neće se primjenjivati od dana stupanja na snagu odluke Ustavnog suda. Prema tome, odredbe Zakona o ništetnosti, koji je ukinut navedenom odlukom Ustavnog suda, više se ne mogu primjenjivati u ovom postupku, pa se stoga prvostupanjski sud neosnovano pozvao na njihovu primjenu kod donošenja pobijanog rješenja.
10. Međutim, unatoč pogrešnoj primjeni ranije navedenih zakonskih propisa, pravilno je prvostupanjski sud odlučio kad je odgodio predmetnu ovrhu, jer je primjenom presude Europskog suda broj C-407/18, u predmetu K. c/a A. B. d.d., koja je presuda kao izvor prava Europske unije obvezujuća za sve članice, njihova državna tijela i nacionalne sudove, a na koju se presudu ovršenik jedino i pozvao u prijedlogu za odgodu ovrhe, trebalo jednako odlučiti o osnovanosti tog prijedloga.
11. Naime, posljedice presude C-407/18 u predmetu K. c/a A. B. d.d., nedvojbeno se protežu i na ovaj ovršni postupak, s obzirom da se radi o predmetu jednakog činjeničnog supstrata kakav je i u ovom ovršnom postupku.
12. Ovrhovoditelj – bankarska institucija inicirala je protiv korisnika kredita ovršni postupak na osnovi ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, a u odnosu na čije odredbe je ovršenik prigovarao ništetnosti. Sud EU je u analizi načela djelotvornosti primjene Direktive Vijeća 93/13/EEZ od 5. travnja 1993. o nepoštenim uvjetima u potrošačkim ugovorima (dalje: Direktiva Vijeća 93/13/EEZ), utvrdio da Direktivu Vijeća 93/13/EEZ treba, s gledišta načela djelotvornosti, tumačiti na način da joj se protivi nacionalni propis poput onoga iz glavnog postupka, na temelju kojeg nacionalni sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ugovora o hipotekarnom kreditu sklopljenog između trgovca i potrošača u obliku neposredno izvršivog javnobilježničkog akta, nema mogućnost, bilo na prijedlog potrošača ili po službenoj dužnosti, ispitati jesu li odredbe sadržane u tom aktu nepoštene, u smislu te direktive, i po toj osnovi odgoditi zatraženu ovrhu. U takvoj procesnoj situaciji, dakle, kada sud koji odlučuje o prijedlogu za ovrhu ne može provoditi kontrolu eventualne nepoštenosti odredbi sadržanih u ugovoru o hipotekarnom kreditu sklopljenom između trgovca i potrošača, a koji u obliku javnobilježničkog akta predstavlja ovršnu ispravu, već navedeno tek naknadno i eventualno može učiniti parnični sud kojemu se potrošač obrati tužbom za utvrđivanje ništetnosti takvih nepoštenih odredbi, da treba uzeti u obzir cjelokupno nacionalno pravo, te primjenjujući metode tumačenja koje to pravo poznaje da bi se zajamčila puna učinkovitost predmetne Direktive i da bi se došlo do rješenja koje je u skladu s ciljem koji se njome nastoji postići, udovoljiti zahtjevu za odgodom ovrhe do pravomoćnog okončanja parnice koju je ovršenik pokrenuo protiv ovrhovoditelja radi utvrđenja ništetnosti ovršne isprave, ukoliko je izvjesno da će ovrha nekretnine osigurane hipotekom biti dovršena prije nego što sud koji odlučuje o meritumu donese odluku kojom se eventualno utvrđuje ništetnost te odredbe kao nepoštene.
13. Stoga, imajući u vidu da je predmetni ugovor o kreditu sklopljen u razdoblju na koji se odnosi kolektivni spor za zaštitu prava i interesa potrošača sukladno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., odnosno presudi Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. i presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., a u kojem je sporu utvrđeno da su banke, a među njima i ovrhovoditelj iz ovog ovršnog predmeta, prilikom sklapanja ugovora o kreditima povrijedile kolektivne interese potrošača (korisnika kredita) koristeći u njima nepoštene ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj stopi ugovorne kamate koja će se mijenjati jednostranom odlukom kreditora, a što je sve imalo za posljedicu ništetnost navedenih ugovornih odredbi, te da je ovršenik kao korisnik kredita, temeljem prednje citiranih odluka iz kolektivnog spora, pokrenuo parnični postupak pred sudom prvog stupnja pod poslovnim brojem P-649/2019 radi utvrđenja ništetnosti pojedinih odredaba predmetnog ugovora o kreditu koje izravno utječu na visinu tražbine, ovaj sud drži da je pravilno odlučeno o odgodi ovrhe u predmetnom slučaju, te da pritom nije bilo nužno ispitivati pretpostavke za odgodu ovrhe iz čl. 65. OZ-a, kako to čini sud prvog stupnja, jer se to protivi djelotvornosti zaštite koju pruža Direktiva 93/13/EEZ.
14. Slijedom navedenoga, a budući da žalba ovrhovoditelja nije utjecala na drugačiju primjenu materijalnog prava, valjalo je na temelju čl. 380. toč. 2. ZPP-a, u vezi sa čl. 21. st. 1. OZ-a, odbiti žalbu ovrhovoditelja kao neosnovanu i potvrditi pobijano rješenje uz ispravak dijela točke II. izreke temeljem čl. 342. ZPP-a u kojoj je očitom omaškom u pisanju, umjesto poslovnog broja P-649/2019 (kao predmeta do čijeg je pravomoćnog okončanja odgođen predmetni ovršni postupak) pogrešno naveden poslovni broj P-349/2016.
Rijeka, 1. veljače 2022.
Sutkinja
Branka Ježek Mjedenjak, v.r.
