Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: Gž-148/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Splitu, po sucu Mihi Mratoviću, kao sucu pojedincu, na temelju nacrta odluke koji je izradila viša sudska savjetnica Tihana Lovrić u pravnoj stvari tužiteljice Republike Hrvatske, OIB …, zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u Zagrebu, Građansko - upravni odjel, protiv tuženika N. M. iz Z., OIB …, zastupanog po punomoćnici T. Š., odvjetnici u Odvjetničkom društvu H. i p. d.o.o. u Z., radi isplate, odlučujući o žalbi tužiteljice protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5112/18-12 od 9. listopada 2020., 1. veljače 2022.,
p r e s u d i o j e
Odbija se žalba tužiteljice kao neosnovana, te potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Povrv-5112/18-12 od 9. listopada 2020.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom ukinuto je rješenje ovrsi doneseno od strane javnog bilježnika R. G. iz Z. pod poslovnim brojem Ovrv-1320/18 od 24. travnja 2018. u dijelu pod točkom I. i III. izreke kojim je tuženiku naloženo isplatiti tužiteljici iznos od 7.095,40 kn sa pripadajućim zateznim kamatama kao i naknaditi mu trošak ovršnog postupka u iznosu od 1.100,25 kn i predvidive troškove postupka u iznosu od 662,50 kn te je zahtjev odbijen (točka I. izreke). Točkom II. izreke naloženo je tužiteljici R. H., OIB …, da tuženiku N. M., OIB …, naknadi trošak postupka u iznosu od 3.046,87 kn, u roku od 15 dana.
2. Protiv navedene presude tužiteljica je podnijela dopuštenu i pravodobnu žalbu, iz žalbenih razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava, a koji razlozi su propisani odredbom članka 353. stavka 1. točke 1. i 3. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19; dalje: ZPP), predlažući da sud drugog stupnja preinači pobijanu presudu, podredno ukine i predmet vrati na ponovno suđenje.
3. Na žalbu nije odgovoreno.
4. Žalba tužiteljice nije osnovana.
5. Ispitujući pobijanu presudu sukladno odredbi članka 365. stavka 2. ZPP-a, ovaj sud nije utvrdio postojanje kakve bitne povrede postupovnih odredaba na koju pazi po službenoj dužnosti, niti ostvarenje žalbenog razloga pogrešne primijene materijalnog prava.
6. Suprotno žalbenim navodima tužiteljice, u postupku pred prvostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda nema nedostataka i može se ispitati njezina zakonitost i pravilnost. Izreka pobijane presude je jasna i razumljiva te ne proturječi sama sebi ni razlozima presude. Prema sadržaju izreke odbijen je tužbeni zahtjev, a u obrazloženju su navedeni razlozi zbog kojih prvostupanjski sud smatra da naveden zahtjev nije osnovan. Pobijana presuda sadrži jasne i razumljive razloge o odlučnim činjenicama za ovaj spor te ne postoji proturječnost o odlučnim činjenicama između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika. Okolnost što žalitelj ne prihvaća zaključke prvostupanjskog suda izvedene iz provedenih dokaza i iznosi drukčije stavove o pravnoj odlučnosti utvrđenih činjenica ne predstavlja bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a.
7. Obzirom na vrijednost predmeta spora – tužbenog zahtjeva tužitelja za isplatu iznosa od 7.095,40 kuna, u konkretnom slučaju, radi se o sporu male vrijednosti, u smislu odredbe članka 460. stavka 1. ZPP-a, radi čega se pobijana presuda može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe članka 354. stavka 2. ZPP-a (izuzev točke 3.), te zbog pogrešne primjene materijalnog prava, prema odredbi članka 467. stavka 1. ZPP-a.
8. Predmet spora među strankama jest zahtjev tužiteljice za isplatom iznosa od 7.095,40 kuna s osnove neplaćene najamnine u razdoblju od studenog 2014. pa do veljače 2017. za nekretninu u Zagrebu, anagrafske oznake ...
9. Tijekom postupka utvrđeno je:
- kako je tuženik sa suprugom bio sunositelj stanarskog prava na predmetnom stanu u Z., čime je, stupanjem na snagu Zakona o najmu stanova (5. studenog 1996.) stekao prava i obveze najmoprimca te pravo i obvezu na plaćanje zaštićene najamnine;
- kako je presudom Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps- 502/15 od 23. svibnja 2016. zamijenjen ugovor o kupoprodaji stana u Z., između ovdje tužiteljice kao prodavatelja i tuženika kao kupca, koja je presuda postala pravomoćna 29. studenog 2016.
10. Smatrajući kako tužiteljica kako tužiteljica, na kojoj leži teret dokaza, u postupku ničim nije dokazala visinu zaštićene najamnine u razdoblju od studenog 2014. pa do pravomoćnosti presude poslovni broj Ps-502/15 (29. studenog 2016.) to je sud, primjenom pravila o teretu dokazivanja, odbio zahtjev za isplatu koji dospijeva na naplatu do 29. studenog 2016.
11. Nadalje, zauzimajući stav da bi, trenutkom pravomoćnosti presude poslovni broj Ps-502/15, ovdje tuženik stekao status kupca odnosno predmnijevanog vlasnika predmetne nekretnine čime njegova obveza plaćanja najamnine za istu više ne bi postojala, sud je odbio i dio zahtjeva tužiteljice koji dospijeva na naplatu nakon 29. studenog 2016. pa do 16. travnja 2017.
12. U žalbi tužiteljica u bitnom navodi kako ne bi bilo točno da nije dokazala visinu najamnine koju je tuženik bio dužan platiti te ukazuje kako je podneskom od 15. travnja 2019. obrazložen način obračuna visine najamnine. Još jednom napominje kako se, sukladno točki II. Odluke o utvrđivanju visine najamnine za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane („Narodne novine“, broj 66/14), najamnina utvrđuje u visini dvostrukog mjesečnog iznosa zajedniče pričuve koja se plaća u stambenoj zgradi u kojoj se stan nalazi (3,00x2x57,30m[2] =343,80 kn) te da je i osnova i visina najamnine za tuženika određena podzakonskim aktom. Zaključno, tužiteljica smatra kako je visinu tužbenog zahtjeva dokazala vjerodostojnom ispravom te da tuženik, tijekom postupka, visinu nije niti činio spornom.
13. U odnosu na žalbene navode tužiteljice, najprije je valja kazati kako je tuženik prigovorom osporio platni nalog u cijelosti, pa se ne može smatrati da bi u ovom postupku visina tužbenog zahtjeva bila nesporna. Nadalje, za navesti je da bi iz stanja spisa proizlazilo kako je tužitelj, sukladno odredbi članka 8. stavka 1. alineje 3. Zakona o najmu stanova („Narodne novine“, broj 91/96, 48/98, 66/98, 22/06, 68/18, 105/20; dalje: ZNS) obveznik plaćanja zaštićene najamnine. Prema odredbi članka 7. stavka 1. ZNS-a zaštićena najamnina je najamnina koja se određuje na temelju uvjeta i mjerila koje utvrđuje Vlada Republike Hrvatske. Nadalje, stavak 2. istog članka propisano je kako se uvjeti i mjerila iz stavka 1. ovoga članka utvrđuju ovisno o opremljenosti stana, iskoristivosti stana, troškovima održavanja zajedničkih dijelova i uređaja zgrade, kao i o platnim mogućnostima obiteljskog domaćinstva najmoprimca, dok stavak 3. određuje kako zaštićena najamnina ne može biti niža od iznosa potrebnog za podmirenje troškova redovitog održavanja stambene zgrade, određenog posebnim propisom.
14. Dakle, parametri za utvrđivanje zaštićene najamnine određeni su podzakonskim aktima, ali na tužiteljici je bila obveza dostave točnog izračuna visine najamnine za predmetni stan.
15. Izračun koji tužiteljica dostavlja (list 21-22 spisa), temeljen je na Odluci o utvrđivanju visine najamnine za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane („Narodne novine“, broj 66/14) kojom se utvrđuje iznos slobodno ugovorene (a ne zaštićene) najamnine za stanove u vlasništvu Republike Hrvatske kojima upravlja Ministarstvo obrane (točke I. i II. Odluke).
16. Slijedom navedenoga, pravilno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kada je odbio zahtjev tužiteljice za plaćanjem najamnine za razdoblje od studenog 2014. do 29. studenog 2016., jer zaista tijekom postupka tužiteljica nije dokazala zašto bi tuženik, za navedeno razdoblje, bio obveznik plaćanja slobodno ugovorene najamnine, odnosno visinu zaštićene najamnine.
17. Također, pravilno prvostupanjski sud primjenjuje materijalno pravo kada odbija zahtjev tužiteljice za plaćanjem najamnine za razdoblje od 29. studenog 2016. pa do 16. travnja 2017.
18. Naime, pravomoćnošću presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, poslovni broj Ps-502/15, zamjenjen je ugovor o kupoprodaji stana između tužene, ovdje tužiteljice te tužitelja, ovdje tuženika pa je predmetni stan prodan tuženiku za iznos od 57.747,70 kuna koji je u obvezi uplatiti u roku od 15 dana po sklapanju ugovora. S obzirom da navedena presuda zamjenjuje ugovor o kupoprodaji i s obzirom da je postala pravomoćna 29. studenog 2016., ovdje tuženik je bio u obvezi iznos kupoprodajne cijene uplatiti po proteku 15 dana od dana nastupa pravomoćnosti. Nesporno je kako je tuženik iznos kupoprodajne cijene uplatio tek 27. ožujka 2017., međutim za navedeno razdoblje tužiteljica ne može s uspjehom od tuženika zahtijevati naknadu slobodno ugovorene najamnine jer među njima ne egzistira ugovor o najmu. Za navedeno razdoblje tužiteljica bi od tuženika mogla potraživati zakonsku zateznu kamatu na iznos kupoprodajne cijene te eventualnu naknadu za štetu koju trpi zbog zakašnjenja.
19. Odluka o parničnom trošku je pravilna, sukladna odredbi članka 154. stavka 1. i članka 155. ZPP-a.
20. Valjalo je stoga, temeljem odredbi članka 368. stavka 1. ZPP-a odlučiti kao u izreci ove drugostupanjske presude.
U Splitu 1. veljače 2022.
Sudac:
Miho Mratović, v. r.
