REPUBLIKA HRVATSKA
VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Broj: I Kž 57/2019-7
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa, predsjednika vijeća te Perice Rosandića i dr. sc. Zdenka Konjića, članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik, zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženika D. L. zbog kaznenog djela iz članka 110. u vezi s člankom 21. stavkom 3. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. – ispravak; dalje: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika i optuženika podnesenima protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 9. studenoga 2018. broj K-7/2018., u sjednici vijeća održanoj 1. veljače 2022., u nazočnosti u javnom dijelu sjednice optuženika i njegovog branitelja A. R., odvjetnika iz R.,
p r e s u d i o j e:
Odbijaju se kao neosnovane žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. L. te se potvrđuje prvostupanjska presuda.
Obrazloženje
1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Rijeci optuženik D. L. je proglašen krivim zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela, ubojstva u prekoračenju granica nužne obrane iz članka 110. u vezi s člankom 21. stavkom 3. KZ/11. te je, uz primjenu članka 48. stavka 1. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora od tri godine, u koju mu je kaznu na temelju članka 54. KZ/11. uračunato vrijeme provedeno u istražnom zatvoru od 16. listopada 2017. do 16. siječnja 2018.
2. Na temelju članka 79. stavka 2. KZ/11. od optuženika D. L. oduzet je nož s PVC drškom ... boje, marke ... ukupne dužine 34 cm, dužine oštrice 20 cm i širine u najširem dijelu 2,5 cm.
3. Na temelju članka 148. stavka 1. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog
I Kž 57/2019-7
suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17. - dalje: ZKP/08- 17) u vezi s člankom 145. stavcima 1. i 2. točkama 1., 6., 7. i 8. ZKP/08-17, optuženiku D. L. naloženo je da u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude podmiri troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 2.000,00 kuna te trošak fakulteta R. na ime izvršene obdukcije od 4.700,00 kuna, za izradu psihijatrijskog nalaza i mišljenja po stalnom sudskom vještaku dr. K. R. 5.171,20 kuna, troškove Centra za forenzična ispitivanja, istraživanja i vještačenja „I. V.“ i to na ime provedenog biološkog vještačenja 68.010,00 kuna, na ime provedenog toksikološkog vještačenja 2.050,00 kuna, na ime analize alkohola u krvi i mokraći uz mišljenje o stupnju alkoholiziranosti 750,00 kuna, nagradu stalnog sudskog vještaka dr. D. C. 800,00 kuna, dok će o svim ostalim troškovima biti doneseno posebno rješenje.
4. Protiv te presude žalbu je podnio državni odvjetnik zbog odluke o kazni (članak 471. stavak 1. ZKP/08-17). Žalbom je predloženo „da Vrhovni sud Republike Hrvatske razloge žalbe uvaži te optuženiku izrekne kaznu zatvora u duljem trajanju“.
5. Žalbu protiv presude podnio je i optuženik D. L. po branitelju A. R., odvjetniku iz R., zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, povrede kaznenog zakona te odluke o kazni i troškovima postupka, a žalbom predlaže da Vrhovni sud Republike Hrvatske „pobijanu presudu preinači tako što će osloboditi opt. od optužbi, odnosno ukine i vrati prvostupnom sudu na ponovno odlučivanje, odnosno preinači u odluci o kazni izrekne mu uvjetnu osudu i oslobodi troška postupka“. Ujedno je u žalbi zatraženo da se optuženika i njegovog branitelja izvijesti o sjednici na kojoj će se odlučivati o podnesenim žalbama, čemu je udovoljeno.
6. Optuženik je po navedenom branitelju podnio i odgovor na žalbu državnog odvjetnika, predlažući da se žalba državnog odvjetnika odbije kao neosnovana. Državni odvjetnik nije odgovorio na optuženikovu žalbu.
7. Sukladno članku 474. stavku 1. ZKP/08-17, spis je prije dostave sucu izvjestitelju bio dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.
8. Sjednica vijeća je održana u prisutnosti optuženika D. L. i njegovog branitelja A. R., odvjetnika iz R., dok na sjednicu nije pristupio uredno izviješteni zamjenik Glavne državne odvjetnice pa je sjednica, sukladno članku 475. stavku 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; - dalje: ZKP/08-19), održana u njegovoj odsutnosti.
9. Žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. L. nisu osnovane.
10. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženik u žalbi navodi da prvostupanjski sud „ne objašnjava kako i na koji način je opt. bio svjestan da ovakvim postupanjem prekoračuje mjeru obrane i da može oštećenika usmrtiti, dakle, da je bio svjestan rizične situacije da je pristao na nastupanje svake pa i najteže posljedice“. Na takav način optuženik upire na postojanje bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17
I Kž 57/2019-7
smatrajući da prvostupanjski sud nije u pobijanoj presudi dao razloge u odnosu na optuženikovu namjeru, pritom je pogrešno opisujući kako neizravnu namjeru, s obzirom na to da je optuženiku na teret stavljeno i u konačnici presuđeno da je postupao s izravnom namjerom.
10.1. Naime, protivno takvim optuženikovim žalbenim navodima, prvostupanjski sud je na stranici 41. pobijane presude, u četvrtom odlomku odozgo, kroz navođenje razloga zbog kojih smatra da je optuženik prekoračio granice nužne obrane, sasvim jasno i dostatno obrazložio zbog čega smatra da je optuženik postupao s izravnom namjerom da ubije oštećenika i to u prekoračenju granica nužne obrane. Upravo činjenice da su tri od ukupno šest rana bile ubodne rezne rane dubine 15 cm, za čije je zadavanje uporabljena sila jakog i vrlo jakog intenziteta, pri čemu su iste zadane u prsni koš i trbušnu stjenku, dakle, vitalne dijelove tijela, jasno upućuju na zaključak da je optuženik, braneći se od oštećenikovog napada, bio svjestan da tim brojem uboda može oštećenika lišiti života, što je i htio. Stoga, premda prvostupanjski sud samo utvrđuje da je optuženik s izravnom namjerom ubio oštećenika, cjelokupno obrazloženje, dovedeno u vezu s opisanim utvrđenjem, jasno ukazuje da je prvostupanjski sud na valjan i dostatan način obrazložio svoje utvrđenje o optuženikovom postupanju s izravnom namjerom. Stoga u tom dijelu nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08-17.
10.2. Obrazlažući daljnju bitnu postupovnu povredu, optuženik u žalbi ističe da u pobijanoj presudi nisu dani razlozi u odnosu na činjenicu do kada je napad trajao, do kojeg udarca nožem, a od kojih udaraca nastaje prekoračenje, također da sud ne daje razloge niti utvrđuje je li se napad mogao odbiti i manjom povredom napadačevog dobra i kojom te da nije cijenjen intenzitet i adekvatnost obrane. Na ovakav način optuženik zapravo pobija pravilnost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, o čemu će više riječi biti u nastavku ove presude.
10.3. Pobijana presuda ispitana je i sukladno članku 476. stavku 1. točkama 1. i 2. ZKP/08-19 te nije utvrđeno da bi bila počinjena neka od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, a niti je na štetu optuženika povrijeđen kazneni zakon (koju povredu optuženik ističe i u žalbi, ali je ne obrazlaže).
11. Pobijajući, kako pravilnost, tako i potpunost činjeničnih utvrđenja u pobijanoj presudi, optuženik na opširan način obrazlaže zbog čega smatra da je u konkretnoj situaciji njegovo postupanje predstavljalo nužnu obranu koja ni na koji način nije prekoračena, a podredno do čijeg je prekoračenja došlo uslijed optuženikove prepasti.
11.1. No, protivno takvim žalbenim navodima, ocjena je i ovog suda da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da je optuženik, odbijajući istodobni oštećenikov napad na sebe, ubio oštećenika prekoračivši granice nužne obrane, upravo na način kako mu je to optužnicom i stavljeno na teret. Za takvo svoje utvrđenje prvostupanjski sud je dao jasne, valjane i u svemu dostatne razloge koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.
I Kž 57/2019-7
11.2. Naime, u postupku je nesporno utvrđeno da je oštećenik napao optuženika, udarivši ga šakom u glavu udarcem srednje jakog intenziteta te mu nanijevši ozljede pobliže opisane u izreci prvostupanjske presude. Pritom pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da se je radilo o samo jednom udarcu, prihvaćajući nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka sudske medicine prof. dr. sc. D. C., koji je argumentirano dao svoje mišljenje zašto smatra da se radilo o jednom udarcu. Stoga je pravilno utvrdio prvostupanjski sud da nema potrebe za ispitivanjem vještaka neurologa na okolnosti „mogućnosti prelaženja otekline s jedne na drugu stranu lica“.
11.3. No, neovisno o broju udaraca koje je oštećenik zadao optuženiku, prvostupanjski sud pravilno utvrđuje, a s obzirom na oštećenikovu fizičku nadmoć u odnosu na optuženika, da se je optuženik od takvog napada golorukog oštećenika imao pravo braniti uporabom noža jer mu je u tom trenutku jedino nož bio dostupan kao obrambeno sredstvo. Stoga je suvišno naglašavanje u optuženikovoj žalbi da je oštećenik bio nasilna i gruba osoba koja je sve sukobe rješavala fizički.
11.4. Međutim, kako to pravilno utvrđuje i prvostupanjski sud, sama kvalifikacija tri ubodno rezne rane, od kojih je jedna teška tjelesna ozljeda, a u konkretnoj situaciji i bezuvjetno smrtonosna tjelesna ozljeda i dvije osobito teške tjelesne ozljede zbog krvarenja u trbušnu šupljinu, zatim jačina zamaha kojima su iste nanesene (sila jakog odnosno izrazito jakog intenziteta) te lokalizacija istih na vitalnim dijelovima oštećenikovog tijela (prsni koš, trbušna stjenka), uz činjenicu da su oštećeniku zadane još tri ozljede također u vitalne dijelove tijela (glava, prsni koš, trbuh) silom srednjeg intenziteta te silom nekog slabijeg ili srednjeg intenziteta, jasno upućuju na zaključak da je optuženik poduzeo obrambene radnje koje svojim intenzitetom premašuju radnje koje bi bile dostatne za prestanak napada. Naime, životno je da bi bilo tko, nakon što je napadnut nožem, prestao s daljnjim napadanjem golim rukama na napadača naoružanog nožem. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da se upravo u intenzitetu obrane te brojnosti i lokalitetu ozljeda očituje njezino prekoračenje, jer je, i prema ocjeni ovog suda, realno za očekivati da bi za potpuno odbijanje napada u konkretnoj situaciji bio dostatan i samo jedan ubod nožem, neovisno o činjenici što nije bilo moguće utvrditi redoslijed zadavanja ozljeda oštećeniku.
11.5. Pritom neosnovano optuženik u žalbi tvrdi da se tu nije radilo o ubadanju nego o nasumičnom mahanju nožem, kojom je prilikom sječivo naletjelo na tijelo oštećenika, ali i oštećenik svojim tijelom na sječivo. Naime, potpuno je neprihvatljivo da bi od pukog mahanja nožem mogle nastati tri najdublje rane (dubine 15 cm) koje je optuženik zadao oštećeniku, a pogotovo je neprihvatljivo da bi takve tri ozljede mogle nastati od naleta tijela na sječivo.
11.6. Također, s obzirom na dinamiku događaja i ovako utvrđeno prekoračenje granica nužne obrane, nije odlučno koji su optuženikovi udarci bili napadački, a koji obrambeni, jer je nesporno utvrđeno da se optuženik imao pravo braniti od oštećenikovog napada na sebe (kojeg je uspješno i otklonio), ali je intenzitetom, brojnošću i lokalitetom zadanih udaraca nožem optuženik prekoračio granice nužne obrane. Budući da je u tijeku postupka provedeno sudsko-medicinsko vještačenje,
I Kž 57/2019-7
kao i biološko vještačenje tragova krvi, kako na odjeći optuženika, tako i na predmetima – nožu, rukavicama te na rukama optuženika i oštećenika, pri čemu se je vještakinja N. O. očitovala i na okolnosti mogućnosti prenošenja krvi na optuženikovu odjeću te je utvrđeno da točnu dinamiku događaja nije moguće rekonstruirati, to neosnovano optuženik u žalbi smatra da prvostupanjski sud nije trebao odbiti njegov prijedlog za provođenje kombiniranog sudsko-medicinsko biološkog vještačenja na okolnost položaja optuženika i oštećenika te mogućnost njihovih kontakata s obzirom na tragove krvi. Naime, provođenjem tog dokaza, ni prema ocjeni ovog suda, ne bi se utvrdilo drugačije činjenično stanje od onog koje je utvrđeno u tijeku postupka. Pritom svakako treba napomenuti da je sudsko- medicinski vještak prof. dr. sc. D. C. isključio mogućnost položaja tijela optuženika i oštećenika na način kako ga opisuje optuženik u svojoj obrani s rasprave.
11.7. Protivno daljnjim optuženikovim žalbenim navodima, a kao što je to već navedeno, upravo činjenica da su tri od ukupno šest rana bile ubodne rezne rane dubine 15 cm, za čije je zadavanje uporabljena sila jakog i vrlo jakog intenziteta, pri čemu su iste zadane u prsni koš i trbušnu stjenku, dakle, vitalne dijelove tijela, jasno upućuju na zaključak da je optuženik, braneći se od oštećenikovog napada, bio svjestan da tim brojem uboda može oštećenika lišiti života, što je i htio pa je, dakle, postupao s izravnom namjerom. Pritom na ovakvo utvrđenje nije od utjecaja optuženikova smanjena ubrojivost, a niti njegova ošamućenost, jer je iz nalaza i mišljenja kako vještaka sudske medicine, tako i vještaka psihijatra te vještaka neurologa utvrđeno da je optuženik, s obzirom na zadobivene ozljede i stanje svijesti, mogao postupati na način opisan u izreci prvostupanjske presude.
11.8. Osim toga, iz nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka prim. dr. sc. K. R. utvrđeno je da se je optuženik zbog dolaska geodeta mogao osjećati ugrožen zbog ugrožavanja imovine i onoga što mu pripada, da je bio i nakon toga pod pojačanom tenzijom razine tjeskobe, odnosno strepnje i zabrinutosti, ali ne i intenziteta straha koji bi eventualno mogao dovesti do nekog afektivnog stanja u smislu utjecaja na ubrojivost. Prema tome, ova je vještakinja isključila kod optuženika mogućnost nastanka snažnog afekta u smislu razdraženosti, odnosno prepasti u vrijeme počinjenja djela, navodeći da se njegovo ponašanje u to vrijeme može objasniti jedino kumuliranom frustracijom u odnosima između njega i oštećenika. Stoga nije bilo potrebe za dodatnim ispitivanjem vještaka psihologa jer je postojanje stanja razdraženosti odnosno prepasti kod optuženika u vrijeme počinjenja djela isključeno provedenim psihijatrijskim vještačenjem.
11.9. Prema tome, pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je optuženik prekoračio granice nužne obrane na način opisan u izreci prvostupanjske presude. Stoga je činjenično stanje pravilno i potpuno utvrđeno u odnosu na sve odlučne okolnosti, zbog čega je optuženikova žalba podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja neosnovana.
12. Žaleći se zbog odluke o kazni, državni odvjetnik smatra da je izrečena kazna preblaga te da istaknute olakotne okolnosti na strani optuženika nemaju značaj naročito izraženih olakotnih okolnosti koje bi opravdavale primjenu odredbi o ublažavanju kazne. S druge, pak, strane državni odvjetnik smatra da je propušteno
I Kž 57/2019-7
otegotnim cijeniti optuženikovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, odnosno izostanak iskazivanja isprike svjedocima i sućuti obitelji žrtve te da nije u dostatnoj mjeri cijenjena optuženikova upornost prilikom dovršetka kaznenog djela.
12.1. Optuženik L. u svojoj žalbi zbog odluke o kazni smatra da mu prvostupanjski sud nije dovoljno kao olakotnu okolnost cijenio njegovo narušeno zdravstveno stanje, usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima te okolnosti u kojima sada živi, odnosno da mu je zbog oštećenikove smrti život agonija.
12.2. Razmatrajući odluku o kazni, ovaj je sud ocijenio da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio sve okolnosti koje su, u smislu članka 47. stavka 1. KZ/11., od utjecaja da kazna po vrsti ili mjeri bude lakša ili teža za počinitelja. Tako je pravilno optuženiku olakotno cijenjena dosadašnja neosuđivanost, okolnost da se protiv njega ne vodi drugi kazneni postupak, starija životnu dob, zdravstveno stanje, smanjena ubrojivost, izraženo kajanje, kao i okolnost da su poremećeni odnosi s oštećenikom trajali duže vrijeme. S druge strane, pravilno prvostupanjski sud posebno otegotnih okolnosti, osim same društvene opasnosti djela, na strani optuženika nije utvrdio, pri čemu se, protivno žalbenim navodima državnog odvjetnika, optuženikova upornost prilikom počinjenja djela u vidu broja uboda ne može otegotno cijeniti jer su upravo to radnje kojima je prekoračio granice nužne obrane i predstavljaju obilježja djela.
12.3. Imajući, prvenstveno, na umu okolnost da je prekoračenje granica nužne obrane zakonom propisan razlog za ublažavanje kazne, zbog čega je pravilno prvostupanjski sud optuženiku i izrekao kaznu zatvora ispod zakonom propisane minimalne kazne za ovo djelo, a ne, kako se to smatra u žalbi državnog odvjetnika, zbog naročito izraženih olakotnih okolnosti na strani optuženika, uz sve ostale pravilno utvrđene i valjano ocijenjene olakotne okolnosti te izostanak kakvih posebno izraženih otegotnih okolnosti na optuženikovoj strani, ocjena je i ovog drugostupanjskog suda da je u konkretnoj situaciji opravdana primjena članka 48. stavka 1. KZ/11. i članka 49. stavka 1. točke 2. KZ/11. te da je kazna zatvora od tri godine, koja je znatno blaža od zakonom propisane kazne za ovo djelo, ali ipak nešto stroža od najblaže kazne koja se može izreći za ovo kazneno djelo uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne, upravo kazna koja je primjerena okolnostima počinjenja djela, težini i pogibeljnosti djela, stupnju krivnje te ličnosti optuženika. Naime, način počinjenja kaznenog djela koji se očituje u brojnosti ozljeda i intenzitetu njihovog zadavanja, neovisno o optuženikovoj smanjenoj ubrojivosti u vrijeme počinjenja djela, protivno optuženikovim žalbenim navodima, ne opravdavaju njegovo još blaže kažnjavanje. Stoga je zaključak i ovog suda da upravo kazna zatvora od tri godine može utjecati na optuženika, a i na sve ostale, da ne čine kaznena djela i da shvate da je činjenje kaznenih djela pogibeljno, a kažnjavanje počinitelja pravedno te će omogućiti optuženiku ponovno uključivanje u društvo. Izrečena kazna sadrži dostatnu moralnu osudu za zlo koje je optuženik počinjenjem djela prouzročio i dostatnu društvenu osudu za počinjenje djela te će jačati povjerenje građana u pravni poredak utemeljen na vladavini prava.
12.4. Također je prvostupanjski sud pravilnom primjenom članka 79. KZ/11. od optuženika oduzeo predmet kojim je počinjeno ovo kazneno djelo, opisan u izreci prvostupanjske presude, jer su za to ispunjene sve zakonske pretpostavke.
I Kž 57/2019-7
13. Nadalje, protivno optuženikovoj žalbi, ni ovaj sud nije utvrdio postojanje razloga za njegovo oslobađanje obveze da naknadi troškove kaznenog postupka. Naime, člankom 148. stavkom 6. ZKP/08-17 kao razlog za oslobođenje obveze da optuženik naknadi u cijelosti ili djelomično troškove kaznenog postupka propisano je loše imovinsko stanje te ako bi plaćanjem troškova postupka bilo dovedeno u pitanje optuženikovo uzdržavanje ili osoba koje je on dužan uzdržavati. Budući da je u tijeku postupka utvrđeno da optuženik ostvaruje prihode te da nema maloljetne djece ni drugih osoba koje bi bio u obvezi uzdržavati, osnovano mu je prvostupanjski sud naložio da naknadi troškove kaznenog postupka. No, ako bi u trenutku izvršenja odluke o trošku optuženik bio u situaciji da zbog lošeg imovnog stanja nije u mogućnosti podmiriti troškove ovog postupka bez da dovede u pitanje svoje uzdržavanje te uzdržavanje osoba koje je dužan uzdržavati, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08-19. predsjednik vijeća može odlučiti da se optuženika oslobodi dužnosti naknade troškova postupka.
14. Budući da ne postoje razlozi zbog kojih se pobija prvostupanjska presuda, to je žalbe državnog odvjetnika i optuženika D. L. trebalo odbiti kao neosnovane i na temelju članka 482. ZKP/08-19 odlučiti kao u izreci ove presude.
Zagreb, 1. veljače 2022.
Predsjednik vijeća:
Damir Kos, v.r.
