Poslovni broj: 6 Us I-967/2021-8

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Upravni sud u Osijeku, po sutkinji Blanki Sajter, uz sudjelovanja zapisničarke Anice Žigmundić, u upravnom sporu tužitelja B. P. N. iz S. B., OIB: …, kojeg zastupa opunomoćenica M. T., odvjetnica u S. B., protiv tuženika Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, Ulica grada Vukovara 33, Zagreb, kojeg zastupa B. K., službena osoba, radi odobrenja stalnog boravka, 1. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev za poništavanje rješenja Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske, Uprave za imigraciju, državljanstvo i upravne poslove, Sektora za strance i međunarodnu zaštitu, Službe za strance, KLASA: UP/I-217-02/20-04/352, URBROJ: 511-01-204-21-8 od 19. svibnja 2021.

II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška upravnog spora.

Obrazloženje

1. Osporavanim rješenjem tuženika, KLASA: UP/I-217-02/20-04/352, URBROJ: 511-01-204-21-8 od 19. svibnja 2021., odbijen je zahtjev tužitelja za odobrenje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj.

2. Tužitelj u tužbi osporava zakonitost predmetnog rješenja navodeći da ima regulirani privremeni boravak neprekidno od 2013. godine, kao član obitelji državljanke Republike Hrvatske. Smatra da je osporavanim rješenjem diskriminiran u ostvarivanju temeljnih ljudskih prava. Naime, da bi tužitelj ostvario pravo na rad u Republici Hrvatskoj i imao dostatna sredstva za uzdržavanje, mora imati odobren stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Smatra da je tuženik pogrešno interpretirao utvrđeno činjenično stanje u smislu postojanja dokaza o sredstvima za uzdržavanje te da je pretjerano formalistički utvrđen iznos od 7.400,00 kuna kojim bi obitelj tužitelja morala mjesečno raspolagati radi ostvarenja prava na stalni boravak. Poziva se na sadržaj rješenja

Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje o priznanju prava na doplatak za djecu kao i rješenje Centra za socijalnu skrb o priznanju prava na naknadu. Ističe da je trenutno u radnom odnosu kod S. G. u obrtu GS g. j.d.o.o. s mjesečnom plaćom od 4.240,00 kuna, pri čemu poslodavac tužitelju na ruke isplaćuje naknadu za prekovremeni rad i redovito daruje i njegovu djecu. Stoga mjesečni prihodi tužitelja uključujući povremene radove (na građevini, obrada vrtova, cijepanje ogrjevnog drveta i dr.) iznose mjesečno minimalno 12.000,00 kuna, uslijed čega njegova obitelj živi iznad egzistencijalnog minimuma. U odnosu na prekoračenje roka za podnošenje zahtjeva za produženje privremenog boravka ističe da je kao neuka stranka pogrešno smatrao da s obzirom na podneseni zahtjev za stalni boravak nije bio u obvezi podnijeti i zahtjev za produženjem privremenog boravka. Iznosi svoje obiteljske prilike u smislu da je biološki otac troje zajedničke mlt. djece (sin Ž. rođen …, kćerka S. rođena … 2016. i kćerka L. rođena …) te skrbi i o dvojici sinova supruge V. (sin S. rođen … i sin S. rođen …). Postupanje tuženika smatra suprotnim Ustavu Republike Hrvatske, Konvenciji za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda kao i Direktivi Vijeća 2003/109/EZ o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravkom. Slijedom navedenog smatra da ispunjava zakonske pretpostavke za priznanje stalnog boravka u Republici Hrvatskoj te predlaže da sud poništi osporavano rješenje tuženika i predmet vrati na ponovni postupak, uz naknadu troškova upravnog spora.

3. Tuženik u odgovoru na tužbu ostaje u cijelosti kod obrazloženja pobijanog rješenja, kojega ponavlja te u vezi tužbenih navoda ističe da tužitelj ne ispunjava sve Zakonom o strancima propisane uvjete za odobrenje stalnog boravka koje treba ispunjavati kumulativno, odnosno ne ispunjava uvjete propisane člankom 92. stavak 1. Zakona o strancima u svezi s člankom 92. stavkom 3. Zakona o strancima kao i uvjet iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima. Ističe da tužitelj nema reguliran zakonit boravak u Republici Hrvatskoj u trajanju od osam godina jer iz službene evidencije proizlazi da je tužitelj imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj u kontinuitetu od 18. ožujka 2014. do zaključno 28. ožujka 2020., te u trenutku odlučivanja o njegovom zahtjevu za stalni boravak nije ispunjavao uvjet iz članka 92. toč. 3. Zakona o strancima. U pogledu imovinskog cenzusa tuženik ističe da je tužitelj tijekom postupka dostavio dokaze o prihodima u iznosu od 4.250,00 kuna po osnovi plaće, dok za preostale navodne prihode nije priložio dokaze. U odnosu na pravo na porodiljnu naknadu i dječji doplatak ističe da isti ne predstavljaju prihod u smislu odredbe članka 6. stavak 3. i stavak 8. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj. Uvidom u Središnji registar osiguranika utvrđeno je da tužitelj ostvaruje mjesečno primanja (veljača 2021.) u iznosu od 3.400,00 kuna iz čega proizlazi da tužitelj i njegova obitelj mjesečno raspolažu s ukupno 5.760,00 kuna od kojih je 3.400,00 kuna mjesečnih primanja tužitelja i 2.360,00 kuna porodiljne naknade njegove supruge V. P. N., dok je u osporavanom rješenju pravilno utvrđeno da bi B. P. N. za odobrenje stalnog boravka morao raspolagati redovitim mjesečnim primanjima u minimalnom iznosu od 7.400,00 kuna, obzirom da se radi o sedmeročlanoj obitelji. Stoga osporavano rješenje smatra zakonitim i predlaže sudu odbiti tužbeni zahtjev.

4. U očitovanju na odgovor na tužbu, tužitelj je u bitnome ponovio tužbene navode i naglasio da bi usvajanje predmetnog zahtjeva bilo u skladu sa pravom na obiteljski život i roditeljsku skrb njegovoj djeci, s pravom na rad i zapošljavanje, s pravom na zdravstveno osiguranje i druga socijalna prava zajamčena Ustavom Republike Hrvatske i Europskom konvencijom o zaštiti ljudskih prava i građanskih sloboda.

5. Dana 25. siječnja 2022. u ovome sporu je održana rasprava u odsutnosti uredno pozvanog tužitelja prema odredbi članka 39. stavka 2. Zakona o upravnim sporovima (Narodne novine, broj 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21. - dalje: ZUS), a u nazočnosti službene osobe tuženika B. K., koji je ostao pri navodima odgovora na tužbu i osporavanog rješenja.

6. Ocjenjujući zakonitost osporavanog rješenja, sud je izvršio uvid u sudski spis te spis upravnog postupka dostavljenog uz odgovor na tužbu pa je na temelju razmatranja svih činjeničnih i pravnih pitanja (članak 55. stavak 3. ZUS-a) ocijenio da tužbeni zahtjev nije osnovan.

7. Iz podataka spisa je razvidno da je predmetni upravni postupak pokrenut na temelju zahtjeva tužitelja od 10. travnja 2020. za odobravanje stalnog boravka na temelju odredbe članka 92. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine, broj: 130/11., 74/13., 69/17., 46/18. i 53/20.).

8. Uz zahtjev tužitelj je priložio: ovjerene preslike putne isprave B. H., iskaznice Hrvatskog zavoda za zdravstveno osiguranje, rješenje Centra za socijalnu skrb S. B. od 15. studenog 2019., rješenje Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda S. B. od 16. travnja 2019., potvrdu Hrvatskog zavoda za zapošljavanje, Podr. ureda S. B. od 13. siječnja 2020., preslike rodnih listova Ž. i S. P. N. te S. i S. N., osobnih iskaznica svih navedenih članova obitelji, presliku ugovora o najmu stana, izvornik punomoći za zastupanje odvjetnici M. T. i zamolbe priložene uz obrazac zahtjeva za stalni boravak tužitelja.

9. Tužitelj je, na poziv tuženika, dostavio i preslike Potvrdnice Filozofskog fakulteta u O. od 28. travnja 2021. o uspješno položenom ispitu iz poznavanja hrvatskog jezika i latiničnog pisma, domovnice svoje kćeri L. P. N. i uvjerenja o ne kažnjavanju izdanog od strane Ministarstva unutarnjih poslova B. i H., Policijske uprave D., Policijske stanice B. od 04. svibnja 2021.

10. Na temelju uvida u službene evidencije Ministarstva unutarnjih poslova Republike Hrvatske razvidno je da je B. P. N. u Republici Hrvatskoj imao odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji od 18. ožujka 2014. do 18. ožujka 2019., te od 28. ožujka 2019. do 28. ožujka 2020., a tužitelj je zahtjev za produženje privremenog boravka podnio 28. travnja 2021., dakle tijekom postupka odlučivanja o zahtjevu za odobrenje stalnog boravka, o kojem nije odlučeno do donošenja osporavanog rješenja.

11.1. Odredbom članka 92. stavka 1. Zakona o strancima (Narodne novine br. 130/2011, 74/2013, 69/2017, 46/2018, 66/2019, 53/2020) propisano je da se stalni boravak može odobriti državljaninu treće zemlje koji do dana podnošenja zahtjeva ima neprekidno 5 godina zakonit boravak u Republici Hrvatskoj, što uključuje odobren privremeni boravak, azil ili supsidijarnu zaštitu.

11.2. Člankom 96. stavkom 1. Zakona o strancima propisano je da će se stalni boravak odobriti državljaninu treće zemlje koji uz uvjete iz članka 92. ima valjanu stranu putnu ispravu (točka 1.), ima sredstva za uzdržavanje (točka 2.), ima zdravstveno osiguranje (točka 3.), poznaje hrvatski jezik i latinično pismo (točka 4.) i ne predstavlja opasnost za javni poredak, nacionalnu sigurnost ili javno zdravlje (točka 5.).

11.3. Člankom 96. stavkom 1. toč. 2. Zakona o strancima, propisano je da za odobrenje stalnog boravka državljanin treće zemlje mora imati sredstva za uzdržavanje, u visini koja je kao minimum utvrđena primjenjujućom Uredbom o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 35/18).

11.4. Uredba o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj propisuje način izračuna i visinu minimalnih sredstava za uzdržavanje koja su državljaninu treće zemlje potrebna za izdavanje odobrenja za privremeni i stalni boravak u Republici Hrvatskoj. Sukladno Uredbi, najmanji iznos kojim državljanin treće zemlje mora mjesečno raspolagati za osobne potrebe je 2.400,00 kuna neto (visina od tri osnovice na temelju koje se utvrđuje visina zajamčene minimalne naknade u skladu s propisima o socijalnoj skrbi), dok je za dvočlanu obitelj najmanji iznos 3.400,00, za tročlanu 4.200,00 kuna te za svakog slijedećeg člana obitelji taj iznos se uvećava za daljnjih 800,00 kuna. Dakle, za sedmeročlanu obitelj, kao što je obitelj tužitelja, traženi iznos za osobne potrebe odnosno minimalni iznos redovitih mjesečnih primanja predstavlja 7.400,00 kuna.

11.5. Člankom 6. stavkom 3. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj (Narodne novine broj: 52/12, 81/13, 38/15, 100/17, 61/18 i 116/18 – dalje: Pravilnik) propisano je da se dokazom o sredstvima za uzdržavanje smatra: šest platnih lista, porezno rješenje, izvadak od mirovine, ugovor o radu, odnosno pisana potvrda o sklopljenom ugovoru o radu ili odgovarajući dokaz o radu iz kojeg mora biti razvidna visina plaće državljanina treće zemlje, ukoliko državljanin treće zemlje radi manje od 3 mjeseca, dokaz o stipendiranju i rješenje o upisu u Upisnik obiteljskih poljoprivrednih gospodarstava od nadležnog ministarstva te dokaz o ostvarivanju sredstava s navedene osnove.

11.6. Člankom 6. stavkom 8. Pravilnika propisano je da se u sredstva za uzdržavanje državljanina treće zemlje ne uračunavaju sredstva dobivena na temelju socijalne pomoći, naknade za vrijeme nezaposlenosti i doplatka za djecu.

11.7. Člankom 5. stavkom 1. podstavkom a Direktive Vijeća 2003/109/EZ o statusu državljana trećih zemalja s dugotrajnim boravištem propisano je da države članice zahtijevaju od državljana trećih zemalja da im za sebe i članove obitelji koji o njima ovise osiguraju dokaz da imaju sigurne i redovite izvore sredstava koji su dostatni za uzdržavanje njih samih i članova njihove obitelji bez traženja naknade od sustava socijalne pomoći dotične države članice.

12. Tijekom postupka tužitelju je omogućeno sudjelovanje te je isti, na poziv tuženika dostavio izjavu na okolnosti prestanka važećeg odobrenja privremenog boravka u Republici Hrvatskoj u kojoj je naveo kako je mislio da više nije dužan produžavati privremeni boravak jer se smatra hrvatskim državljaninom budući da s obitelji već 8 godina živi u Republici Hrvatskoj.

13. U odnosu na dokaz o redovitim novčanim primanjima tužitelj je 10. travnja 2020. dostavio izjavu u kojoj navodi da je zaposlen kao građevinski radnik te da ostvaruje mjesečna primanja koja uz prihod supruge po osnovi minimalne naknade od 1.760,00 kn uz naknadu dječjih doplataka za svih četvero djece što iznosi ukupno 2.287,16,00 kn što osigurava egzistencijalni minimum za šesteročlanu obitelj.

14. Tužitelj je priložio i presliku ugovora o radu na određeno vrijeme sklopljenog sa poslodavcem GS g. 1. veljače 2021. radi zasnivanja radnog odnosa na određeno vrijeme do 31. siječnja 2022. iz kojeg proizlazi da tužitelju pripada osnovna bruto plaća u iznosu od 4.250,00 kn.

15. Međutim, uvidom u Središnji registar osiguranika utvrđeno je kako tužitelj ostvaruje mjesečna primanja od veljače 2021. godine u iznosu od 3.400,00 kuna.

16. Kao dokaz o sredstvima za uzdržavanje imenovani je priložio preslike rješenja Centra za socijalnu skrb S. B. od 15. studenog 2019. na ime njegove supruge V. P. N. o priznavanju prava na naknadu u iznosu od 1.760,00 kuna te rješenja Hrvatskog zavoda za mirovinsko osiguranje, Područnog ureda S. B. od 16. travnja 2019. kojim se priznaje pravo na doplatak za djecu u iznosu od 2.287,16 kuna.

17. U izjavi od 29. travnja 2021. koju je tužitelj dostavio tuženiku, tužitelj je naveo i da supruga V. P. N. ostvaruje pravo na porodiljnu naknadu za mldb. K. L. rođenu … u iznosu od 2.360,00 kuna mjesečno.

18. Pravilan je zaključak tuženika da se navedena rješenja o ostvarivanju prava na dječji doplatak kao i na naknadu u iznosu od 1.760,00 kuna od strane Centra za socijalnu skrb S. B. ne mogu smatrati dokazom o posjedovanju sredstava za uzdržavanje u smislu članka 6. stavka 3. i stavka 8. Pravilnika o statusu i radu državljana trećih zemalja u Republici Hrvatskoj.

19. Stoga sud ocjenjuje pravilnim zaključak tuženika da tužitelj ne ostvaruje kumulativnu pretpostavku za priznanje prava na stalni boravak i to – dostatan iznos sredstava za uzdržavanje u visini koja je utvrđena kao minimum za sedmeročlanu obitelj, dakle u iznosu od 7.400,00 kuna mjesečno, sukladno Uredbi o načinu izračuna i visini sredstava za uzdržavanje državljanina treće zemlje u Republici Hrvatskoj.

20. Također tužitelj u trenutku odlučivanja o predmetnom zahtjevu nije imao odobren privremeni boravak u Republici Hrvatskoj, u smislu odredbe članka 92. stavak 1. Zakona o strancima.

21. Slijedom navedenog, u provedenom upravnom postupku pravilno je utvrđeno da tužitelj ne ispunjava uvjet za odobrenje stalnog boravka iz odredbe članka 92. stavka 1. Zakona o strancima, kao ni uvjet iz članka 92. stavak 3. Zakona o strancima niti uvjet iz odredbe članka 96. stavka 1. točke 2. Zakona o strancima.

22. Odbijanjem zahtjeva za izdavanje odobrenja za stalni boravak nije povrijeđeno pravo tužitelja na ravnopravan život u obiteljskoj zajednici jer očuvanje jedinstva obitelji i druga prava tužitelj može ostvariti kroz institut privremenog boravka. Osim toga, tužitelj je i imao odobren privremeni boravak u svrhu spajanja obitelji s hrvatskim državljaninom te je u Republici Hrvatskoj mogao raditi bez dozvole za boravak i rad ili potvrde o prijavi rada sukladno članku 73. stavku 3. točki 3. Zakona o strancima.

23. Dakle, sud ocjenjuje da je tuženik o zahtjevu tužitelja odlučio na temelju potpuno i pravilno utvrđenog činjeničnog stanja i uz pravilnu primjenu materijalnog prava, slijedom čega je odlučeno kao u točki I. izreke presude, sukladno članku 57. stavak 1. ZUS-a.

24. Tužitelj je zatražio naknadu troška upravnog spora u ukupnom iznosu od 6.250,00 kn i to za trošak sastava tužbe (u iznosu od 2.500,00 kn) i za trošak sastava podneska od 7. listopada 2021. (u iznosu od 2.500,00 kn), sukladno Tbr. 23 i Tbr. 50 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15).

25. Prema odredbi članka 79. stavak 4. ZUS, stranka koja izgubi spor u cijelosti snosi sve troškove spora, ako zakonom nije drugačije propisano.

26. Budući da je tužitelj odbijen s tužbenim zahtjevom, sam snosi sve troškove upravnoga spora u skladu s odredbom članka 79. stavkom 4. ZUS te je stoga zahtjev za naknadu troška upravnoga spora, odnosno zastupanja po opunomoćeniku odbijen i odlučeno je kao u izreci presude pod točkom II.

U Osijeku 1. veljače 2022.

Sutkinja

Blanka Sajter v. r.

Protiv ove presude dopuštena je žalba Visokom upravnom sudu Republike Hrvatske. Žalba se podnosi putem ovog suda, u dovoljnom broju primjeraka za sud i sve stranke u sporu, u roku od 15 dana od dana dostave presude. Žalba odgađa izvršenje pobijane presude (članak 66. stavak 5. ZUS-a).