Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Plemića Borelli 9

Poslovni broj: 8 Gž-1331/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Zadru, u vijeću sastavljenom od sudaca Marina Grbića, predsjednika vijeća, Sanje Dujmović, sutkinje izvjestiteljice i članice vijeća te Katije Hrabrov, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja I. T. iz I., OIB: …, zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku iz P., …, protiv tuženice R. H., OIB: …, zastupane po O. d. o. u P., Sv. F., radi ovrhe, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-34/2021-11 od 6. rujna 2021., u sjednici vijeća održanoj dana 1. veljače 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba tužitelja I. T. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-34/2021-11 od 6. rujna 2021. u dijelu pod toč. I izreke te toč. II izreke u dijelu kojim je tužitelj obvezan naknaditi tuženici R. H. trošak parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Uvodno označenom presudom suda prvog stupnja suđeno je:

»I Odbija se tužitelj s tužbom i tužbenim zahtjevom koji glasi:

"Proglašava se nedopuštenom ovrha kao osiguranje novčane tražbine tuženika kao protivnika osiguranja, R. H. OIB … prema tužitelju kao protivniku osiguranja T. I., I. (O. B.), I., OIB … koje je osiguranje određeno rješenjem o osiguranju Općinskog suda u Požegi, poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. svibnja 2020. te djelomično potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu, poslovni broj GŽ Ovr- 139/2020-2 od 13. siječnja 2021. zasnivanjem prisilnog založnog prava na nekretninama tužitelja kao protivnika osiguranja, a radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 kn s pripadajućim kamatama tekućim na iznos od 184.523,83 kn od 25. siječnja 2020. pa do isplate. Nalaže se tuženiku R. H. OIB … da tužitelju T.

I., I. ( O. B.) I., OIB … naknadi troškove ovog parničnog postupka po odmjeri suda zajedno sa pripadajućim zakonskim zateznim kamatama u visini koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena tekućim na odmjereni iznos troškova od dana donošenja ove presude pa do isplate.

II Nalaže se tužitelju T. I. OIB … da tuženiku R. H. OIB … naknadi trošak parničnog postupka u iznosu od 7.500,00kn u roku od 15 dana pod prijetnjom ovrhe.

S preostalim zahtjevom za naknadu troškova parničnog postupka tuženik se kao s neosnovanim odbija."«

2. Protiv navedene presude u dijelu pod toč. I i pod toč. II izreke kojim je tužitelj obvezan naknaditi trošak parničnog postupka žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te odluke o troškovima parničnog postupka. U žalbi se ističe da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo jer je materijalni prigovor zastare ocjenjivao po pogrešnom Općem poreznom zakonu. Naime, da je nesporno da se tražbina u pogledu koje se ističe prigovor zastare odnosi na na porezno rješenje od 20. svibnja 2013. te da se na pitanje zastare primjenjuje Opći porezni zakon u okviru kojeg je to porezno rješenje i doneseno. Tu postoji nesporno razlikovanje Općeg poreznog zakona po kojemu je porezno rješenje od 20. svibnja 2013. i doneseno, od Općeg poreznog zakona iz 2016. po kojemu je sud procjenjivao ovu pravnu stvar. Ukazuje na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. Zakona o parničnom postupku budući da odredba na koju se prvostupanjski sud poziva ne odgovara zaključku prvostupanjskog suda o početku tijeka zastarnog roka. Naime, pod toč. 14. obrazloženja prvostupanjski sud nalazi da je zastarni rok od šest godina počeo teći 1. siječnja 2017., a taj početak tijeka veže na odredbu čl. 108. Općeg poreznog zakona koju citira pod toč. 11. obrazloženja presude. Nadalje, upućuje na odredbu čl. 94. st. 6. Općeg poreznog zakona koji je mjerodavan za tražbinu koja se ostvaruje temeljem poreznog rješenja od 20. svibnja 2013. prema kojoj zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu, kamate i troškove ovrhe. Odredba čl. 108. Općeg poreznog zakona na koju se prvostupanjski sud oslanja govori o tome da zastara prava na naplatu počinje teći istekom one godine u kojoj je postalo izvršno rješenje u kojoj je poreznu tijelo utvrdilo poreznu obvezu. Usporedbom navedenih članaka vidi se da je počinjena povreda u vidu pogrešne primjene materijalnog prava ne samo radi nomotehničkih pravilnog ukazivanja na mjerodavni zakon, već postoji sadržajno različita odredba koja izravno utječe na prava tužitelja na osnovano isticanje prigovora zastare. Po Općem poreznom zakonu iz 2008. zastara počinje teći sa samim utvrđivanjem obveze, a po Općem poreznom zakonu iz 2016. tek po izvršnosti rješenja kojim je obveza utvrđena. Dakle, po onom iz 2008. zastara je počela teći 1. siječnja 2014., što je tri godine ranije od zaključka suda o trenutku početka tijeka roka zastare. Kako je nesporno da je tuženica pokrenula postupak osiguranja 28. siječnja 2020. time je od dana početka tijeka roka zastare pa do dana pokretanja ovršnog postupka protekao apsolutni rok propisan mjerodavnim Općim poreznim zakonom, čime je prestalo pravo tuženice naplaćivati zastarjelu tražbinu. Pogrešnim odlučivanjem o meritumu stvari prvostupanjski sud je pogrešno odlučio i o troškovima parničnog postupka. Slijedom navedenog, predlaže se uvažiti žalbu te ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

3. Na žalbu nije odgovoreno.

4. Žalba nije osnovana.

5. Po ocjeni ovog drugostupanjskog suda sud prvog stupnja nije počinio bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 11. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13. i 70/19.; dalje ZPP) na koju u žalbi ukazuje tužitelj, budući da je izreka pobijane presude razumljiva, ne proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda ima razloge o odlučnim činjenicama koji su jasni i nisu proturječni, o odlučnim činjenicama ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

6. Prvostupanjski sud, nadalje, nije počinio niti bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. točka 2., 4., 8., 9., 13. i 14. ZPP, a na koje ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, po čl. 365. st. 2. istog Zakona.

7. Predmet spora predstavlja zahtjev tužitelja da se proglasi "nedopuštenom ovrha kao osiguranje novčane tražbine tuženika" koje je osiguranje određeno rješenjem o osiguranju zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja radi namirenja novčane tražbine u iznosu od 243.661,87 kn s kamatom tekućom na iznos od 184.523,83 kn od 25. siječnja 2020.

8. Činjeničnu osnovu navedenog zahtjeva predstavlja tvrdnja tužitelja da je nastupila zastara tražbine o kojoj je odlučeno rješenjem o osiguranju.

9. Iz spisu priloženih isprava slijedi:

- da je rješenjem Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Požega od 20. svibnja 2013. tužitelju kao poreznom obvezniku utvrđen manje obračunat porez na dodanu vrijednost za razdoblja od 1. siječnja do 31. prosinca 2008., 1. siječnja do 31. srpnja 2009., 1. kolovoza do 31. prosinca 2009., 1. siječnja do 31. prosinca 2010. i 1. siječnja do 31. prosinca 2011.,

- da je navedenim rješenjem naloženo tužitelju da uplati porez na dodanu vrijednost za razdoblje od 01. siječnja 2008. do 31. prosinca 2011. u ukupnom iznosu od 184.523,83 kn, kamatu na porez na dodanu vrijednost za isto razdoblje u ukupnom iznosu od 59.138,04 kn, daljnju kamatu na porez na dodanu vrijednost od 27. ožujka 2013. do uplate, te je ujedno utvrđeno da je tužitelj rješenje dužan izvršiti u roku od osam dana od dana izvršnosti,

- da je tužitelj na tako doneseno rješenje uložio žalbu koju je drugostupanjsko tijelo odbilo odlukom od 16. veljače 2016. te je tužitelj protiv drugostupanjske odluke Ministarstva financija vodio postupak pred Upravnim sudom u Osijeku u kojem postupku je donesena presuda 18. studenoga 2016. kojom je kao neosnovan odbijen tužbeni zahtjev tužitelja,

- da je sporno rješenje Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Požega od 20. svibnja 2013. postalo izvršno 23. ožujka 2016.,

- da je tužitelj protiv odluke Upravnog suda u Osijeku izjavio žalbu koja je presudom Visokog upravnog suda Republike Hrvatske od 8. lipnja 2017. odbijena kao neosnovana,

- da je tuženica temeljem izvršnog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Područnog ureda Požega od 20. svibnja 2013. podnijela 28. siječnja 2020. prijedlog za osiguranje tražbine zasnivanjem založnog prava na nekretninama tužitelja tako da je Općinski sud u Požegi donio rješenje o osiguranju poslovni broj Ovr-11/2020-2 od 29. svibnja 2020. koje je djelomično potvrđeno rješenjem Županijskog suda u Slavonskom Brodu poslovni broj GŽ Ovr-139/2020-2 od 13. siječnja 2021. te

- da je prvostupanjski sud tužitelja uputio da može pokrenuti "parnicu radi proglašenja ovrhe nedopuštenom za novčanu tražbinu određenu rješenjem o osiguranju iz razloga koje je naveo u žalbi protiv rješenja o osiguranju", te da je tužitelj nakon toga, sukladno uputi prvostupanjskog suda pokrenuo ovu parnicu.

10. Temeljem gornjih utvrđenja prvostupanjski sud se poziva na odredbu čl. 108. st. 1., 2., 3. i 4. Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 115/16., 106/18., 121/19., 32/20. i 42/20., dalje OPZ/16) i zaključuje da se u konkretnom slučaju radi o rješenju Porezne uprave, Područnog ureda Požega od 20. svibnja 2013. radi naplate poreza i kamata, pa da po odredbi čl. 108. st. 4. OPZ zastarni rok od šest godina počinje teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje poreznog tijela kojim je utvrdio poreznu obvezu, da je postalo izvršno 23. ožujka 2016. i da je zastarni rok počeo teći 1. siječnja 2017., a kako je prijedlog podnesen 28. siječnja 2020. da nije nastupila zastara naplate poreznog duga slijedom čega je kao neosnovan odbio tužbeni zahtjev tužitelja.

11. I u ovoj fazi postupka ostala je sporna primjena materijalnog prava, odnosno među strankama je sporno da li se na razrješenje predmeta spora imaju primijeniti odredbe navedenog OPZ/16 ili odredbe Općeg poreznog zakona ("Narodne novine", broj 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15., 44/16. i 115/16., dalje OPZ/08), a ovisno o tome i (ne)osnovanost prigovora zastare.

12. Sporna primjena materijalnog prava ima se sagledati kroz mjerodavnu odredbu čl. 197. OPZ/16 koja glasi:

"(1) Postupci pokrenuti do stupanja na snagu ovoga Zakona prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.), osim postupaka pokrenutih na temelju glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16., dovršit će se prema odredbama toga Zakona.

(2) Iznimno od stavka 1. ovoga članka, postupci za utvrđivanje zastare započeti po zahtjevu poreznog obveznika prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila relativna zastara dovršit će se prema odredbama toga Zakona. Postupci u kojima je do 1. siječnja 2017. nastupila apsolutna zastara prema odredbama Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama ovoga Zakona. (3) Postupci pokrenuti prema odredbama glave VIII. i IX. Općeg poreznog zakona (»Narodne novine«, br. 147/08., 18/11., 78/12., 136/12., 73/13., 26/15. i 44/16.) dovršit će se prema odredbama zakona kojim se uređuje administrativna suradnja."

13. Dakle, žalitelju je odgovoriti da odredbe OPZ/16 o poreznoj zastari treba primjenjivati u postupcima, pokrenutim prema odredbama OPZ/08 u kojima do 1. siječnja 2017. nije nastupila relativna zastara odnosno ako u trenutku izmjene zakona zastara nije nastupila moguće je primijeniti novo zakonsko uređenje.

14. Polazeći od citirane odredbe članka OPZ/16 i utvrđene činjenice da je prvostupanjsko tijelo donijelo rješenje 20. svibnja 2013. te je istim rješenjem utvrđen manje obračunat porez na dodanu vrijednost i kamate te je istim rješenjem tužitelju naloženo da uplati porez na dodanu vrijednost i kamate u roku od 8 dana od dana izvršnosti, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, pogrešan je pravni pristup tužitelja pri izračunu tijeka relativne zastara.

15. Potrebnim se nalazi navesti da iz sadržaja odredbi čl. 94. do čl. 96. OPZ/08 slijedi da treba razlikovati utvrđivanje porezne obveze od naplate porezne obveze. Prema navedenim odredbama zakona, zastara prava na utvrđenje porezne obveze počinje teći nakon isteka godine u kojoj je trebalo utvrditi poreznu obvezu. S druge pak strane, zastara prava na naplatu poreza počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu. Dakle, tijek zastarnog roka na naplatu poreza ne može započeti prije nego se porezna obveza utvrdi.

16. Prema odredbi iz čl. 167. st. 1. OPZ/08, žalba na rješenje o utvrđivanju porezne obveze odgađa izvršenje tog rješenja. Prema tome, porezna se obveza smatra utvrđenom nakon nastupa ovršnosti tog rješenja, jer bi u suprotnom proizlazilo da bi zastara prava na naplatu poreza počela teći prije nego je rješenje o utvrđivanju porezne obveze postalo ovršno.

17. U konkretnom slučaju protiv rješenja kojim je utvrđena porezna obveza podnesena je žalba koja po zakonu odgađa izvršenje tog rješenja što je u i razvidno iz izreke pod toč. IV.

18. Prema tome u konkretnom slučaju porezna se obveza smatra utvrđenom nakon nastupa ovršnosti tog rješenja a to je 23. ožujka 2016., pa zastara prava na naplatu poreza počinje teći nakon isteka godine u kojoj je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu tj. nakon 1. siječnja 2017.

19. Dakle, po ocjeni ovog drugostupanjskog suda, u konkretnom slučaju nije nastupila relativna zastara niti utvrđenja niti naplate porezne obveze do 1. siječnja 2017., pa se slijedom toga utvrđenja po odredbi čl. 197. st. 2. OPZ/16 vezano za pitanje zastare imaju primijeniti odredbe toga Zakona, a ne odredbe OPZ/08 kako to pogrešno smatra tužitelj.

20. Prema odredbi čl. 108. st. 1. OPZ/16. pravo i obveze poreznog tijela na utvrđivanje porezne obveze i kamata, pravo i obveza poreznog tijela na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe te pravo poreznog obveznika na povrat poreza, kamata i troškova ovrhe zastarijeva za šest godina računajući od dana kada je zastara počela teći, a prema st. 2. toga članka zastara prava na utvrđivanje porezne obveze i kamata počinje teći istekom godine u kojoj je nastala porezna obveza. Nastanak porezne obveze propisan je posebnim poreznim zakonima.

21. U stavku 4. tog članka određeno je da zastara prava na naplatu poreza, kamata i troškova ovrhe počinje teći istekom godine u kojoj je porezni obveznik sam utvrdio poreznu obvezu ili istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno istekom godine u kojoj je porezna obveza dospjela.

22. Dakle, zastara prava na naplatu je u ovom slučaju počela teći istekom godine u kojoj je postalo izvršno rješenje kojim je porezno tijelo utvrdilo poreznu obvezu i kamate odnosno 1. siječnja 2017. jer je rješenje postalo izvršno 23. ožujka 2016. i od tada do podnošenja prijedloga prvostupanjskom sudu nije proteklo šest godina po odredbi čl. 108. st. 1. OPZ/16.

23. Slijedom iznesenog, primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP, valjalo je kao neosnovanu odbiti žalbu tužitelja i potvrditi prvostupanjsku presudu u dijelu pod toč. I izreke.

24. Odluka o troškovima postupka kojom je tužitelju naloženo da tuženici naknadi troškove parničnog postupka donesena je pravilnom primjenom materijalnog prava iz odredbe čl. 154. st. 1. u svezi čl. 155. ZPP kao i Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine", broj 142/12., 103/14., 118/14. i 107/15.) radi čega je žalbu tužitelja i u tom dijelu valjalo odbiti kao neosnovanu i potvrditi prvostupanjsku presudu (koja se po odredbi čl. 129. st. 5. ZPP u tom dijelu smatraju rješenjem) primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP.

25. U preostalom, a nepobijanom, dijelu pod toč. II izreke kojim je zahtjev tuženice za naknadu više zatraženog troška parničnog postupka odbijen kao neosnovan, prvostupanjska presuda ostaje neizmijenjena.

Zadar, 1. veljače 2022.

Predsjednik vijeća

Marin Grbić, v.r.