Zakon.hr

Republika Hrvatska

Općinski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 1 P-863/2019-35

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Varaždinu, OIB: ..., po sutkinji Meliti Šmentanec-Klarić, u pravnoj stvari tužitelja V. M. iz V. T., OIB: ..., kojeg zastupa punomoćnik I. P., OIB: ..., odvjetnik u O. društvu P. & E. iz V., protiv tuženice A. B. d.d., Z., OIB: ..., koju zastupa punomoćnik Z. K., OIB: ..., odvjetnik u O. društvu K. i partneri iz Z., radi utvrđenja ništetnosti i isplate, nakon na dan 17. prosinca 2021. zaključene glavne i javne rasprave, u prisutnosti tužitelja, punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženice, 31. siječnja 2022. objavio je i

p r e s u d i o j e

I. Utvrđuje se da su dio odredbe čl. 3. i odredba čl. 4. te 6. Ugovora o kreditu br. ...., sklopljenog između tužitelja M. V., OIB: ..., s jedne strane te tuženika A. B. d.d., OIB ... s druge strane, kojima je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva na osnovu jednostrane odluke tuženice o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo te kojima je ugovorena primjena valutne klauzule u švicarskim francima i iznos anuiteta vezan uz srednji tečaj tuženika za švicarski franak na dan dospijeća, odnosno plaćanja, o čemu se nije pojedinačno pregovaralo niti su tužitelu dane potrebne obavijesti za donošenje valjane i informirane odluke, ništetni pa stoga ne proizvode pravne učinke za ugovorne strane.

II. Nalaže se tuženici A. B. d.d., OIB ... da tužitelju M. V., OIB:... isplati iznos od 12.878,99 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče:

– na iznos od 290,31 kn, od 28.02.2009. do isplate,

– na iznos od 210,14 kn, od 31.03.2009. do isplate,

– na iznos od 241,05 kn, od 30.04.2009. do isplate,

– na iznos od 186,36 kn, od 31.05.2009. do isplate,

– na iznos od 182,36 kn, od 30.06.2009. do isplate,

– na iznos od 171,43 kn, od 31.07.2009. do isplate,

– na iznos od 176,43 kn, od 08.08.2009. do isplate,

– na iznos od 178,84 kn, od 19.09.2009. do isplate,

– na iznos od 161,43 kn, od 24.10.2009. do isplate,

– na iznos od 181,86 kn, od 10.11.2009. do isplate,

– na iznos od 201,93 kn, od 01.12.2009. do isplate,

– na iznos od 252,43 kn, od 29.01.2010. do isplate,

– na iznos od 261,43 kn, od 26.02.2010. do isplate,

– na iznos od 313,83 kn, od 25.03.2010. do isplate,

– na iznos od 297,43 kn, od 15.04.2010. do isplate,

– na iznos od 310,43 kn, od 06.05.2010. do isplate,

– na iznos od 376,07 kn, od 15.06.2010. do isplate,

– na iznos od 446,43 kn, od 27.07.2010. do isplate,

– na iznos od 378,57 kn, od 11.08.2010. do isplate,

– na iznos od 522,85 kn, od 29.09.2010. do isplate,

– na iznos od 519,43 kn, od 20.10.2010. do isplate,

– na iznos od 532,64 kn, od 15.11.2010. do isplate,

– na iznos od 596,88 kn, od 02.12.2010. do isplate,

– na iznos od 742,43 kn, od 04.01.2011. do isplate,

– na iznos od 639,54 kn, od 04.02.2011. do isplate,

– na iznos od 656,60 kn, od 02.03.2011. do isplate,

– na iznos od 621,98 kn, od 01.04.2011. do isplate,

– na iznos od 633,91 kn, od 02.05.2011. do isplate,

– na iznos od 816,43 kn, od 02.06.2011. do isplate,

– na iznos od 836,43 kn, od 01.07.2011. do isplate,

– na iznos od 941,11 kn, od 31.08.2011. do isplate.

III. Nalaže se tuženici A. B. d.d., OIB ..., da tužitelju M. V., OIB:..., nadoknadi trošak u iznosu od 10.812,50 kn, sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 31. siječnja 2022. do isplate, određenom uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj je 16. lipnja 2019. podnio tužbu radi utvrđenja i isplate, protiv tuženice A. B. d.d. Z.. U tužbi je naveo da je kao korisnik kredita i fiducijarni dužnik sklopio s pravnim prednikom tuženika, trgovačkim društvom H. A.-A.-B. d.d. Z., 22.08.2006. ugovor o kreditu br. ... (u daljnjem tekstu: Ugovor), te mu je na raspolaganje stavljen kredit u iznosu kunske protuvrijednosti od 25.587,23 CHF po srednjem tečaju Banke važećem na dan korištenja kredita. Naveo je da uzimajući u

preplata

obzir ništetne odredbe, te da je preplatio svoj dug prema tuženiku, a koja mu nije vraćena, to ima pravni interes za utvrđenje ništetnosti pojedinih ugovornih odredaba i ostvarenje pripadajućih prava. Naveo je da je takav stav zauzela i sudska praksa izražena u presudi Vrhovnog suda Republike Hrvatske br. Rev. 2868/2018-2 od 12.02.2019. Naveo je da je tuženik A. B. d.d. Z. pravni slijednik društva H. A.-A.-B. d.d. Z., te je pasivno legitimirana stranka u ovom postupku. Naveo je da ugovor u svojem čl. 3. regulira redovnu kamatnu stopu na način da ista iznosi 5,25% godišnje, ali da je ista prema čl. 6. Ugovora promjenjiva sukladno Odluci o kamatnim stopama H.-A.-A.-B. d.d. Naveo je da je tuženik postupajući na taj način jednostrano i protivno načelima savjesnosti i poštenja utvrđenima čl. 4. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu ZOO), temeljem ugovornih odredaba koje je sam unaprijed formulirao i o kojima nije pojedinačno pregovarao, donosio odluke o povećanju kamatne stope, a time i iznosa mjesečnog anuiteta koji je plaćao, ne dajući pritom nikakvo obrazloženje niti obavijest o načinu formiranja kamatne stope, čime je uzrokovao značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na njegovu štetu kao potrošača. Naveo je da stoga odredba čl. 6. Ugovora, temeljem čl. 81. i dalje Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/03 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu ZZP/03), predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu koja je kao takva temeljem čl. 87. ZZP/03 te čl. 296., 322, i 323. ZOO-a ništetna i ne proizvodi pravne učinke, odnosno smatra se kao da nije ni ugovorena. Naveo je da je čl. 4. Ugovora određena obveza otplate kredita u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti iznosa od 485,80 CHF po srednjem tečaju Banke na dan plaćanja. Naveo je da ga tuženica ni u jednom trenutku, pa ni prilikom sklapanja Ugovora, nije obavijestila kao potrošača o svim parametrima nužnima za donošenje informirane i valjane odluke niti mu je omogućio da pojedinačno pregovara oko bilo koje od odredaba Ugovora. Tvrdi da ga tuženica nije informirala o posebnim valutnim rizicima povezanim uz švicarski franak te razlozima zašto se kredit veže uz valutu koja nije službena valuta Republike Hrvatske niti je valuta u kojoj se vrši plaćanje obveza iz Ugovora, a u konačnici nije ni domicilna valuta stranaka. Naveo je da ga nije upozorila da je švicarski franak tzv. "valuta utočišta", odnosno valuta u koju ulagači imaju povjerenje u razdobljima gospodarske krize i da u tim slučajevima zbog povećanog interesa njezina vrijednost u odnosu na druge valute raste, a da HNB ne

štiti u odnosu na EUR. štiti tečaj kune prema CHF na način na koji to primjerice

Naveo je da je tuženica upravo suprotno, kako njega tako i brojne druge korisnike kredita kroz reklame i prilikom razgovora u poslovnici poticala na sklapanje ugovora upravo s valutnom klauzulom u švicarskim francima, navodeći da se radi o "sigurnoj" valuti i da je to kredit koji je najpovoljniji za korisnika. Naveo je da je tuženica visinu anuiteta dodatno vezala uz srednji tečaj koji je sam određivala i time u ugovorni odnos uveo još jedan parametar o kojem je sama odlučivala i na koji nije mogao utjecati. Naveo je da je takvim postupanjem tuženica rizik promjene vrijednosti valute u cijelosti prebacila na njega koji je kredit primio i otplaćivao u hrvatskim kunama, i time je učinio neizvjesnom njegovu ukupnu obvezu temeljem sklopljenog ugovora te prouzročio značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu njega kao potrošača. Naveo je da se i odredaba čl. 3. Ugovora, u dijelu u kojem se otplata anuiteta veže uz srednji tečaj za CHF banke na dan plaćanja, o čemu tuženica također nije pojedinačno pregovarala, radi o nepoštenim ugovornim odredbama koje su kao takve ništetne i ne proizvode pravne učinke. Naveo je da su navedena pravna utvrđenja sadržana i u pravomoćnoj presudi Trgovačkog suda u Zagrebu, br. P-1401/12 od 04.07.2013. potvrđenoj presudama Visokog trgovačkog suda RH, br. Pž-7129/13 od 13.06.2014. i Pž-6632/2017 od 14.06.2018., te VSRH, br. Revt-575/16 od 3.10.2017. i Ustavnog suda RH, br. U-111-2521/15, U-111- 2536115, U-111-2547/15, U-111-2565/15, U-111-2603/15, U-111-2604/15, U-111- 2605/15 od 13.12.2016., donesenima u postupku povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava ovlaštenog tužitelja, između ostalog i protiv tuženika kao jedne od stranaka u postupku. Poziva se na predmetna pravna utvrđenja i na odredbe čl. 118. ZZP/07 i čl. 502.c Zakona o parničnom postupku (NN 53/91 s izmjenama i dopunama, u daljnjem tekstu: ZPP). Naveo je da ako se iz Ugovora uklone ništetne odredbe te se shodno tome primijeni početni otplatni plan i izvrši izračun anuiteta prema fiksnoj kamatnoj stopi navedenoj u ugovoru Ugovora i srednjem tečaju švicarskog franka koji je važio na dan kada je kredit isplaćen, je tuženici isplatio iznos veći od iznosa koji je temeljem Ugovora bio dužan platiti, što je ujedno i iznos koji je tuženica stekla bez valjane pravne osnove, te je tuženica dužna kao nepošten stjecatelj temeljem čl. 1111. i 1115. ZOO-a vratiti cjelokupan iznos preplaćenog iznosa pa do isplate. Naveo je da je temeljem Ugovora o kreditu platio ne manje od 147.265,75 kn. Naveo je da, s obzirom na ništetnost odredbi Ugovora o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli, je tuženici temeljem istog Ugovora, bio dužan isplatiti najviše 134.473,54 kn, koji iznos odgovara umnošku ugovorenog anuiteta preračunatog u kune po srednjem tečaju HNB za CHF na dan korištenja kredita i broja isplaćenih. Naveo je da je do isplate preplatio kredit u iznosu ne manjem od 12.792,21 kn, na koji iznos preplate teku i zatezne kamate. Predložio je djelomično utvrđenje ništetnosti i isplatu iznosa od 14.000,00 kn te naknadu troškova.

2. U odgovoru na tužbu tuženica izričito osporava osnovu, ali i visinu tužbenog zahtjeva koju tužitelj namjerava naknadno specificirati te pored toga ističe kako je tužba nedopustiva obzirom ne sadrži određen zahtjev u pogledu glavne stvari sukladno Zakonu o parničnom postupku. Navela je da tužitelj neosnovano tvrdi kako je tužbeni zahtjev postavljen sukladno članku 186.b stavku 3. Zakona o parničnom postupku. Istaknula je kako nisu ispunjene pravne pretpostavke za primjenu navedene zakonske odredbe u ovom konkretnom slučaju. Navela je da je iz sadržaja predmetne odredbe razvidno kako moraju biti ispunjeni sljedeći uvjeti (i to kumulativno) za valjano postavljanje tzv. nespecificiranih kondemnacija: a) mora biti riječ o situaciji u kojoj tužitelj ne može postaviti određeni zahtjev prije nego što dođe do podataka koje posjeduje tuženik i b) mora biti riječ o podacima koje je tuženik dužan dati tužitelju prema sadržaju građanskopravnog odnosa ili o podacima koji se mogu smatrati zajedničkima za obje stranke, te da u ovom slučaju nije ispunjen niti jedan od spomenutih uvjeta. Istaknula je kako tužitelj raspolaže svim podacima potrebnim za postavljanje određenog tužbenog zahtjeva. Preložila je sudu odbaciti tužbu kao nedopuštenu. Podredno, je istaknula prigovor zastare utuženih tražbina, te navela da je tužitelj propustio naznačiti u tužbi pravnu osnovu svoje navodne tražbine, odnosno pravni propis temeljem kojeg smatra da bi njegov tužbeni zahtjev valjalo usvojiti, da se iz tužbe da zaključiti kako tužitelj smatra da su pojedine odredbe Osnovnog ugovora ništetne i da iz tog razloga ima pravo na povrat određenih novčanih iznosa, odnosno da traži povrat navodno preplaćenih iznosa anuiteta po Osnovnom ugovoru. Obrazložila je prigovor zastare te predložila odbiti tužbeni zahtjev u cijelosti kao neosnovan, i to prije provođenja dokaznog postupka. Nadalje, navodi da je otplatom kredita u cijelosti Ugovor o kreditu prestao postojati te da ne postoji više dužničko-vjerovnički odnos između stranaka, odnosno da ne postoje sporne odredbe o valutnoj klauzuli i kamatnoj stopi, te se iste ne mogu više utvrditi ništetnima niti se na temelju istih može više tražiti bilo kakvo plaćanje od strane tuženika. Izričito osporava tvrdnje iz tužbe da bi odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi uopće bile ništetne, te ističe kako su predmetne odredbe valjane. Naglašava kako tužitelj ničime nije dokazao da bi sporne odredbe Ugovora o kreditu bile ništetne, odnosno smatra kako ništetnost predmetnih odredaba proizlazi iz presuda donesenih u sporu za zaštitu kolektivnih interesa i prava povodom tužbe udruge Potrošač – Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača (u daljnjem tekstu: "Kolektivni spor"), i to presude Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/12 od 04.07.2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-7129/13 od 13.06.2014. i presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-6632/17 od 14.06.2018. Navodi da se tužitelj nema pravo pozivati se na utvrđenja iz spomenutih presuda donesenih u okviru Kolektivnog spora jer nije postojala mogućnost ostvarenja kolektivne zaštite potrošača prema potrošačkim propisima koji su bili na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora; temeljna pretpostavka za usvajanje tužbenog zahtjeva jest prethodno utvrđenje suda da su sporne odredbe Osnovnog ugovora ništetne, a tužitelju nedostaje pravni interes da sud donese takovo utvrđenje; pravomoćnost prvostupanjske presude donesene u Kolektivnom sporu ne odnosi se na Osnovni ugovor. Nadalje, navodi da je u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu na snazi je bio Zakon o zaštiti potrošača (Narodne novine 96/03, u daljnjem tekstu: "ZZP'03"), te da je odredba čl. 131. ZZP’07 koja regulira institut kolektivne zaštite potrošača stupila je na snagu tek 16.07.2009., i to temeljem članka 81. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju, a kojom je ukinuta odgoda primjene čl. 131. ZZP’07 do dana pristupa Republike Hrvatske u punopravno članstvo Europske unije. S druge strane, čl. 502.a Zakona o parničnom postupku kojim je uvedena mogućnost podnošenja tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava stupio je na snagu tek dana 01.07.2013. Navodi da je razvidno kako u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nije uopće postojala mogućnost kolektivne zaštite potrošača, te da utvrđenja iz spomenutih presuda ne mogu imati nikakve pravne učinke na pravnu situaciju tužitelja. Navodi da sporne odredbe na čijoj ništetnosti tužitelj temelji svoju tužbu više ne postoje, te tužitelj nema pravni interes tražiti od suda utvrđenje ništetnosti tih odredaba koje više ne proizvode nikakve pravne učinke i temeljem kojih ne postoji obveznopravni odnos između stranaka. Navodi da iz sadržaja članka 502.a, 502.b i 502.c Zakona o parničnom postupku razvidno je kako se temeljem instituta tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava (tzv. kolektivne tužbe) osigurava apstraktna zaštita svih onih čiji su interesi djelatnošću određenih fizičkih i pravnih osoba povrijeđeni. Kolektivnom tužbom štite se interesi i prava građana na apstraktan način, s prvenstvenim ciljem sprječavanja nezakonitih djelovanja fizičkih i pravnih osoba koje obavljanjem svoje djelatnosti teže vrijeđaju ili ozbiljno ugrožavaju interese neodređenog broja osoba. U tom smislu tuženik osobito upućuje na čl. 502.c Zakona o parničnom postupku koji predviđa mogućnost pokretanja posebnih parnica za naknadu štete od strane fizičkih i pravnih osoba čiji su interesi bili štićeni te da da kolektivna tužba i odluka donesena u parnici pokrenutoj takovom tužbom ne može u pravnom smislu nadomjestiti tužbu potrošača-vjerovnika iz konkretnog pravnog odnosa. Citira stručni članak autora mr. sc. Andrije Erakovića. Navodi da kako činjenica pravomoćnosti presuda iz Kolektivnog spora ne znači automatski ipso iure da su odredbe Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi ništetne, te da se u Kolektivnom sporu nije odlučivalo o valjanosti odredaba Ugovora o kreditu, odnosno da potrošač koji smatra da mu je povrijeđeno neko pravo mora ustati sa samostalnom tužbom radi ostvarenja subjektivnog prava za koji smatra da mu pripada te ukazuje na sudsku praksu. Što se tiče valjanosti odredaba Ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli tuženik navodi da valutna klauzula sadržana u Ugovoru o kreditu nije ništetna, i to iz sljedećih razloga: - ugovaranje valutne klauzule je izričito dozvoljeno temeljem zakona; - valutnu klauzulu nije dozvoljeno podvrgnuti testu poštenosti iz članka 99. ZZP’07; - valutna klauzula ne predstavlja nepoštenu ugovornu odredbu u smislu članka 96. ZZP’07. Navodi da je Zakon o obveznim odnosima koji je bio na snazi u trenutku sklapanja Osnovnog ugovora (Narodne novine br. 35/05, u daljnjem tekstu: „ZOO“) izričito dozvoljavao ugovaranje valutne klauzule, i to u članku 22. stavku 1., te da su ugovaranjem valutne klauzule tužitelj i tuženik su dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti tečaja te da je navedeno razvidno iz činjenice kako su se u ponudi tuženika istovremeno nudili krediti s valutnom klauzulom u različitim valutama, koji su isto tako sadržavali različite uvjete, te da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF. Navodi da tužitelj nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom te da je valutna klauzula dozvoljena pa argumentum a contrario da nije ništetna. Tuženik ističe kako članak 99. ZZP'07 izričito propisuje da „nije dopušteno ocjenjivati jesu li ugovorne odredbe o predmetu ugovora i cijeni poštene ako su te odredbe jasne, lako razumljive i uočljive“ (tzv. test poštenosti). Prema tome, ukoliko su ispunjeni uvjeti iz članka 99. ZZP'07 sporne ugovorne odredbe ne mogu se utvrditi nepoštenima, a time niti ništetnima, sukladno ZZP'07. Stoga valja, prije razmatranja jesu li ispunjeni uvjeti iz članka 96. ZZP'07 za proglašavanje spornih odredaba nepoštenima, u prvom redu ocijeniti može li uopće doći do primjene spomenutog članka obzirom na zakonom propisanu zabranu provođenja testa poštenosti. Tvrdi da je valutna klauzula odredba o predmetu ugovora, da je uočljiva, jasna i razumljiva i da odredbe Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nisu nepoštene. Tvrdi da ugovaranjem valutne klauzule u Ugovoru o kreditu nije postupao protivno načelu savjesnosti i poštenja te da je primijenio povećani stupanj pažnje dobrog stručnjaka svojim aktivnim pristupom podizanja svijesti svojih klijenata i potencijalnih novih korisnika kredita o svim relevantnim aspektima (značenju, cilju, svrsi, rizicima odnosno prednostima i nedostacima te mehanizmu funkcioniranja) primjene valutne klauzule u dugoročnim kreditnim odnosima. Tvrdi da je informirao potrošače o svim informacijama koje je znao, pa tako i o tendencijama koje mogu utjecati na promjene tečaja CHF te upozoravao potrošače u javnim objavama općenito o rizicima ugovaranja dugoročnih kredita u stranim valutama, a osobito u CHF. Navela je da su svi iznosi za koje tužitelj tvrdi da su "preplaćeni" temeljem ugovornih odredaba Ugovora o kreditu koje sadrže valutnu klauzulu nastali kao posljedica oscilacija u kretanju tečaja HRK u odnosu na CHF, odnosno kao posljedica okolnosti na koje nema nikakvog utjecaja i koje nije mogao nikako predvidjeti. Ističe kako odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nije ništetna iz razloga što ista nije zabranjena, odnosno nije protivna niti jednom prisilnom pravnom propisu, te da bi se o ništetnosti moglo govoriti samo u slučaju da je visina kamate premašila najvišu dopuštenu stopu propisanu u članku 26. ZOO, a što ovdje nije slučaj te da pitanje primjene promjenjivih kamatnih stopa s pravnog stajališta ne može biti dovedeno u pitanje, sve dok je visina ugovorene kamate unutar granica predviđenih zakonom. Navodi da je ovo stajalište tuženika potvrđeno i u sudskoj praksi, konkretno u presudi Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013., te istu obrazlaže. Nadalje, navodi da, obzirom da se radi o odredbi koja je sasvim uočljiva, jasna i razumljiva ne može se uopće ocjenjivati njezina poštenost, i to sukladno čl. 96. ZZP’07. Tvrdi kako predmetna odredba Ugovora o kreditu nije nepoštena obzirom da je riječ o odredbi o kojoj se pojedinačno raspravljalo – tužitelj je mogao birati između više kredita s fiksnom i promjenjivom kamatnom stopom. te da je tužitelj razmotrio sve prednosti i nedostatke jedne i druge opcije i u konačnici odlučio sklopiti Ugovor o kreditu koji sadrži odredbu o promjenjivoj kamatnoj stopi koja ne uzrokuje znatnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača suprotno načelu savjesnosti i poštenja. Nadalje, tvrdi da je do stupanja na snagu Zakona o kreditnim institucijama (odnosno do 1. siječnja 2009.) mijenjao kamatnu stopu sukladno Zakonu o bankama, te se rukovodio tržišnim uvjetima i objektivnim kriterijima prema kojima se određuje visina ugovornih kamata te da je do promjene visine kamatnih stopa došlo isključivo zbog promjena u faktorima koji utječu na povećanje i smanjenje kamatnih stopa. Napominje kako povišenjem ugovornih kamatnih stopa uzrokovanih promjenama u faktorima koji utječu na visinu kamatnih stopa nije došlo do promjene marže tuženika, već se iz rasta kamatnih stopa pokrivao trošak rasta domaćih pasivnih kamatnih stopa na depozite i kamata pod kojima su se tuženici financirali na inozemnom tržištu, s jedne strane, i uvećanih troškova pribave sredstava za banke zbog obveznih rezervi i drugih troškovno opterećujućih regulacija, s druge strane. Tvrdi da nije bez primjene adekvatnih kriterija mijenjao kamatne stope te da u trenutku sklapanja Ugovora o kreditu nisu bili na snazi danas važeći propisi koji propisuju obvezu banaka da u pisanom obliku utvrđuju metodologiju i parametre promjene kamatnih stopa. Navedena obveza uvedena je tek donošenjem Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o potrošačkom kreditiranju (Narodne novine br. 112/12, u daljnjem tekstu: "ZID ZPK") 04.10.2012. Napominje da je tužitelj u tužbi naznačio da mu pripada novčana tražbina temeljem navodno ništetnih odredbi Ugovora o kreditu i to u iznosu od 32.504,68 kuna, te mu nije jasno na koji način je došao do navedenog iznosa, s obzirom da tužitelj uz tužbu nije podnio niti jedan dokaz osnovanosti i visine iznosa novčane tražbine koju potražuje od tuženika. Naveo je da tužitelj pod "preplatom" smatra razliku između ukupnog zbroja svih iznosa koji su plaćeni po Ugovoru o kreditu i ukupnog zbroja svih iznosa koji bi bili plaćeni prema nekom imaginarnom (nepostojećem) kunskom kreditu s fiksnom kamatnom stopom – jer iz tužbe se ne može izvesti drugi zaključak negoli taj da tužitelj smatra kako uslijed ništetnosti promjenjive kamatne stope kredit postaje kunski s fiksnom kamatnom stopom. Naveo je da takovo razmišljanje nije pravno održivo iz jednostavnog razloga što volja ugovornih strana kod sklapanja Ugovora o kreditu nije bila ugovaranje kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom te da se ne može dokazivati da je volja ugovornih strana bila različita od onoga što je jasno napisano u Ugovoru o kreditu:- da je odobren kredit u iznosu od 25.712,76 CHF u odgovarajućoj kunskoj protuvrijednosti (članak 2.); - da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima, uvećano za obračunanu i pripisanu kamatu, a podmiruje se u kunama obračunanim po srednjem tečaju Hrvatske narodne banke na dan dospijeća, odnosno na dan plaćanja, ukoliko se plaćanje vrši prije roka dospijeća (članak 3.); - banka je ovlaštena izvršiti promjenu kamatne stope sukladno Odluci o kamatnim stopama ili drugom aktu banke (članak 4.). Tvrdi da su ugovaranjem promjenjive kamatne stope u ovom konkretnom slučaju stranke dobrovoljno, prema procjeni vlastitih interesa pristali na rizik promjenjivosti kamatne stope. Navela je da je tužitelj imao pravo izbora između više različitih kreditnih proizvoda tuženika, detaljno je analizirao sve opcije i u konačnici podnio zahtjev za odobrenje kredita s promjenjivom kamatnom stopom i nije bio ni na koji način prisiljen sklopiti ugovor o kreditu s takovom valutnom klauzulom. Pozvao se na odluku Suda Europske unije u predmetu B. E. de C., S. protiv J. C. C. od dana 14.06.2012. godine, broj C-618/10. Predložio je odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan s obzirom da je nastupila zastara navodnih tražbina tužitelja te da tužitelj nema pravo zahtijevati vraćanje iznosa plaćenih prema Ugovoru o kreditu obzirom da više ne postoji obveznopravni odnos između stranaka temeljem Ugovoru o kredita koji je prestao ispunjenjem (otplatom kredita u cijelosti), te da valutna klauzula i odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi nisu nepoštene odredbe prema ZZP’07, pa stoga niti ništetne, te da sud naloži tužitelju da joj naknadi troškove postupka.

3. Tužitelj je konačno je precizirao tužbeni zahtjev za isplatu podneskom 3. studenoga 2021. (list 519-520 spisa), nakon provedenog financijsko- knjigovodstvenog vještačenja na način da je isti uskladio s nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje, odnosno očitovanjem iste na prigovore tuženice. tužitelj je konačno preciziranim tužbenim zahtjevom smanjio zahtjev za isplatu, odnosno zatražio je isplatu iznosa od 12.879,99 kn (ranije 14.000,00 kn), zajedno sa pripadajućim zateznim kamatama na pojedinačne iznose kako su navedeni u tom podnesku.

4. Odredbom čl. 191. st. 3. Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19 dalje: ZPP), propisano je da tužba nije preinačena ako je tužitelj promijenio pravnu osnovu tužbenog zahtjeva, ako je smanjio tužbeni zahtjev ili ako je promijenio, dopunio i ispravio pojedine navode, tako da zbog toga tužbeni zahtjev nije promijenjen. Slijedom navedenoga tužitelj nije preinačio tužbu, a smanjenje tužbenog zahtjeva se smatra djelomičnim povlačenjem tužbe za što nije potreban pristanak tuženika.

5. U dokaznom postupku sud je pročitao dokumentaciju na listu 4-15 spisa, koja se sastoji od preslika solemnizacije, ugovora o kreditu, uplatnica, dokumentacije na listu 54-371 spisa (u arhivskoj mapi), koja se sastoji od presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Rev-x 183/11-2 od 16.10.2013., stručnog članka autora mr. sc. Andrije Erakovića, dipl. iur., „Učinak konverzije kredita denominiranih u CHF i onih u kunama s valutnom klauzulom u CHF kroz sudsku praksu“, Pravo i porezi, br. 5/19, presude Županijskog suda u Puli Gž-311/18-2 od 03.09.2018. (preslika), odluke Suda Europske unije u predmetu C-51/17 od 20.09.2018., odluke Suda Europske unije u predmetu C-186/16 od 20.09.2017., rješenja Ustavnog suda Republike Hrvatske br. U-I-392/2011 i dr. od 13.12.2016., mišljenja Vlade Republike Hrvatske Klasa: 330-01/12-01/13, Ur.br.: 50301-05/16-12-7 od 04.10.2012., presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske Revt-249/14-2 od 09.04.2015., stručnog članka autora Jasmin Halebić i Dijana Husaković, „Inflacija u Hrvatskoj i Bosni i Hercegovini: usporedba stanja, uzroci nastanka i izgledi za rješenja“, UDK 336.748.12, 332.12, godišnjeg izvješća Narodne banke Hrvatske iz 1992. godine, str. 9-11, članka „Stambeni krediti uz valutnu klauzulu EUR ili CHF?“, HYPO, Times br. 7, VI/05, članka „Kretanje tečaja CHF i EUR – uz koju valutu vezati kredit?“, HYPO Times br. 8, XII/05, biltena o bankama br. 12 HNB-a iz kolovoza 2006, str. 1-12, članka objavljenog u mediju 24sata pod naslovom „HNB: Krediti vezani uz franak su visokorizični“ od 26.08.2006., članka objavljen u mediju Novi List pod naslovom „NE UZIMAJTE KREDITE U ŠVICARSKIM FRANCIMA“ objavljen 20.07.2005., članka objavljenog u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „Franak može naplatiti danak“ objavljenog 18.07.2005., članka objavljenog u mediju Slobodna Dalmacija pod naslovom „U godinu dana rata povećana za 541 kn“ objavljenog 25.08.2006., članka objavljenog u mediju Večernji list pod naslovom „Opasni krediti u francima“ od 09.07.2005., članka objavljenog u mediju Večernji list pod naslovom „PREKO NOĆI PORASTAO DUG GRAĐANA BANKAMA: Rata od 3000 kn od sutra 3500 kn“ od 25.08.2006., dokumenta „Tendencije švicarskog franka u nepovoljnom globalnom okruženju“ od 02.11.2011., dokumenta „Random walk model kretanja tečaja“ od 01.03.2013., mišljenja nezavisnog odvjetnika Niels Wahl od 27.04.2017. danog u predmetu koji se vodio pred Sudom Europske unije pod brojem C-186/16, presude Županijskog suda u Puli Gž-2658/12 od 11.11.2013., presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske Pž-2462/03 od 12.12.2005., odluke Suda Europske unije broj C-618/10 od 14.06.2012., Općih uvjeta poslovanja H. A.-A.-B. d.d. od 15.05.1997., odluke Suda Europske unije broj C-484/08 od 03.06.2010., biltena HNB-a broj 176 (stranica 59.), metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju s fizičkim osobama Hypo-Alpe-Adria-Bank d.d. od 01.01.2011., metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2013., metodologije promjene kamatnih stopa u kreditnom i depozitnom poslovanju iz 2014., tablicu (list 337-385 spisa), obavijest o promjeni kamatne stope (list 421-423 spisa), dokumentacije na listu 440-457 spisa, koja se sastoji od simuliranog izračuna kunskog kredita s fiksnom kamatnom stopom, ovjerene izjave svjedokinje I. K. C., stručnog članka mr.sc Andrije Erakovića na temu zastare restitucijskih zahtjeva koji nastaju kao posljedica ništetnosti pravnog posla, otplatni plan (list 470-471 spisa), nalog za arhiviranje (list 472 spisa) pregled prometa za klijenta (list 473-478 spisa), obavijest o promjenama kamatni stope (list 479, 482, 483) specifikaciju uplata (list 480 spisa). Isto tako sud je u dokaznom postupku izveo dokaz financijsko-knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.- O., te saslušao tužitelja. Što se tiče dokaznog prijedloga za saslušanjem svjedoka T. Đ., koji se iako uredno pozvan, nije odazvao pozivu suda, sud je s obzirom na stav Vrhovnog suda Republike Hrvatske izražen u istovrsnom predmetu i navode tužitelja, u konačnici iz razloga ekonomičnosti postupka, odlučio da neće izvoditi i dokaz saslušanjem tog svjedoka te da je činjenično stanje u dovoljnom mjeri utvrđeno za donošenje zakonite i pravilne odluke.

6. Na temelju provedenog dokaznog postupka, cijeneći svaki izvedeni dokaz zasebno i sve dokaze zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, sukladno odredbi čl. 8. ZPP-a, sud je ocijenio konačno precizirani tužbeni zahtjev tužitelja osnovanim.

7. Između stranaka nije bila sporna činjenica da je tužitelj s pravnim prednikom tuženika zaključilo predmetni ugovor o kreditu broj ... te da je isti otplaćen. Nije bilo sporno da je pravni prednik tuženice tužitelju odobrio i stavio na raspolaganje kredit u kunskoj protuvrijednosti od 25.587,23 CHF, uz valutnu klauzulu i promjenjivu redovnu kamatnu stopu koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje. Naime, iz preslike predmetnog ugovora o kreditu proizlazi da je 22.8.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj ... između pravnog prednika tuženika H. A.-A. bank d.d., P. V. i tužitelja, kao korisnika kredita i fiducijarnog dužnika, da je kredit odobren na iznos od 25.587,23 CHF obračunato po srednjem tečaju H. A.-A. bank d.d. važeće na dan korištenja kredita. Istim ugovorom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovoru promjenjiva kamatna stopa koja je promjenjiva sukladno odluci o kamatnim stopama H. A.-A. bank d.d. ili drugog akta banke i koja je na dan sklapanja ugovora iznosila 5,25% godišnje. Rok otplate kredita je ugovoren na 60 mjesečnih anuiteta u kunskoj protuvrijednosti 485,80 CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF H. A.-A. bank d.d., na dan plaćanja. Iz čl. 2. proizlazi da je kredit odobren za kupnju novog motornog vozila.

8. Iz iskaza tužitelja V. M. proizlazi da mu nikakva posebna obrazloženja vezana za promjenjivu kamatnu stopu i vezanost glavnice uz valutu CHF nisu u banci dali, niti verbalno, niti pismeno. Iskazao je da nije znao za rizike. Iskazao je da se stopa kamatne stope mijenjana bez objašnjenja, tako da mu je rata kredita od negdje 2.200,00 kn narasla na 3.700,00 kn. Iskazao je da nije bio informiran o skokovima kamatne stope, niti mu je bilo spomenuto od strane banke da CHF predstavlja valutu utočišta. Iskazao je da mu nitko od strane službenika banke nije govorio o mogućnosti da se rata povisi ili da se rata ne povisi. Iskazao je da je pročitao ugovor, ali da ga nije analizirao jer nije financijski stručnjak, te da nije dobio informacije koje je kao laik trebao dobiti, jer nitko ne bi pristao na to da mu se rata kredita skoro duplo poveća. Iskazao je da mu je ovaj kredit ponuđen kao najpovoljniji i o drugom nije razmišljao. Na pitanje da li zna razliku između fiksne i promjenjive kamatne stope iskazao je da teoretski možda zna, ali da je očekivao da će rata biti do kraja kakva je bila na početku.

9. Analizirajući iskaz tužitelja te povezujući da sa sadržajem predmetnog ugovora o kreditu valja reći da sud iz istog utvrđuje da predmetni ugovor o kreditu predstavlja tipski ugovor i u konačnici je sud zaključio da tužitelj nije bio u dovoljnoj mjeri informiran o tome što utječe na promjenu ugovorene (promjenjive) redovne kamatne stope, kao i o tome da švicarski franak predstavlja valutu utočišta, odnosno da tuženica tužitelja prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije informirala o egzaktnim parametrima i metodi izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a ugovornom odredbom predmetnog ugovora o kreditu je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, kao i da tuženica s tužiteljem nije pojedinačno pregovarala o ugovornoj odredbi kojom je ugovorena valutna klauzula kojom je vezana glavnica uz švicarski franak, niti ga je u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima vezanim za tu valutnu klauzulu.

10. Iz presude Trgovačkog suda u Zagrebu broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., na koju se tužitelj u tužbi poziva, proizlazi da je tužitelj Hrvatski savez udruga za zaštitu potrošača ishodio, između ostalih, presudu kojom se i u odnosu na tuženicu utvrđuje da je u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača kao korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena valutna klauzula uz koju je vezana glavnica za švicarski franak, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja tih ugovora tuženica kao trgovac nije potrošače u cijelosti informirala o svim bitnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi zaključenja predmetnih ugovora o kreditu, što pak je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana, čime je postupila suprotno odredbama tada važećeg Zakona o zaštiti potrošača u razdoblju od 1.6.2004. do 6.8.2007., protivno čl. 81., 82. i 90. (NN 96/03), a od 7.8.2007. do 31.12.2008., protivno odredbama istog Zakona (NN 79/07, 125/07, 75/09, 79/09, 89/09, 133/09) i čl. 96. i 97. Zakona, te suprotno odredbama Zakona o obveznim odnosima, te u razdoblju od 1.6.2004. do 31.12.2008., a koja povreda traje i nadalje, povrijedila kolektivne interese i prava potrošača, korisnika kredita zaključujući ugovore o kreditima, te koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe, na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke i drugim internim aktima banke, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja ugovora nije sa korisnicima kreditnih usluga pojedinačno pregovarala i ugovorom utvrdila egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana utemeljenoj na jednostranom povećanju kamatnih stopa, a sve na štetu potrošača.

11. Presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske broj Pž-7129/13- 4 od 13. lipnja 2014., presuda je potvrđena u odnosu na tuženicu u dijelu u kojem je utvrđeno da je u razdoblju od 10.9.2003. do 31.12.2008. povrijedila kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristila nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, a o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo i koja je ništetna.

12. Vrhovni sud Republike Hrvatske je 9. travnja 2015. donio presudu poslovni broj Revt-249/14-2 kojom je odbijena, između ostalog, i revizija tuženice protiv presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. u dijelu u kojem je potvrđena presuda Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu redovnu kamatnu stopu koja je tijekom postojanja obveze po ugovorima o kreditima promjenjiva.

13. Valja reći da je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/2017-10 14. lipnja 2018., na koju se tužitelj također u tužbi poziva, kojom je odbio žalbu tuženih banaka i potvrdio presudu Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. kojom je utvrđeno da su sve tužene banke povrijedile kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita sklapanjem ugovora o kreditima koristeći u njima nepoštene i ništetne ugovorne odredbe tako da je u ugovorima o potrošačkom kreditiranju – ugovorima o kreditu ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica švicarski franak, a da prije sklapanja i u vrijeme sklapanja tih ugovora nisu kao trgovci potrošače u cijelosti informirali o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke utemeljene na potpunoj obavijesti, a tijekom pregovora i u vezi sklapanja tih ugovora o kreditu. Dakle, Visoki trgovački sud Republike Hrvatske je novom odlukom pravomoćno utvrdio da su 8 banaka, između kojih je i tuženica, odnosno njezin pravni prednik, koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi kako je bilo utvrđeno prvostupanjskom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu.

14. Nadalje, valja reći i da je Vrhovni sud Republike Hrvatske po podnesenim revizijama donio odluku poslovni broj Rev 2221/2018-11 od 3. rujna 2019. kojom je u bitnom odbio revizije i na taj način potvrdio utvrđenja Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske o tome da su banke koristile nepoštene i ništetne odredbe o valutnoj klauzuli i o promjenjivoj kamatnoj stopi.

15. Odredbom čl. 81. st. 2., 3. i 4. Zakona o zaštiti potrošača (NN 96/2003, 46/07) bilo je propisano da se ugovorna odredba o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo smatra nepoštenom ako suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih stranka na štetu potrošača, time da se smatra da se o pojedinoj ugovornoj odredbi nije pojedinačno pregovaralo ako je ta odredba bila unaprijed formulirana od strane trgovca, te zbog toga potrošač nije imao utjecaj na njezin sadržaj, poglavito ako se radi o odredbi unaprijed formuliranog standardnog ugovora trgovca, te ako trgovac tvrdi da se o pojedinoj ugovornoj odredbi u unaprijed sastavljenom standardnom ugovoru pojedinačno pregovaralo, dužan je to dokazati. Odredbom čl. 84. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da nije dopušteno ocjenjivati jesu li poštene ugovorne odredbe o predmetu i cijeni, ako su te odredbe jasne, lako razumljive i lako uočljive. Člankom 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača bilo je propisano da je nepoštena ugovorna odredba ništava, a st. 2. da ništavost pojedine odredbe ugovora ne povlači ništavost samog ugovora ako može opstati bez ništave odredbe.

16. Analizom predmetnog ugovora o kreditu i iskaza tužitelja ovaj sud je zaključio da je isti unaprijed formuliran od strane pravnog prednika tuženice i da tužitelj nije imao utjecaja na njegov sadržaj. Tuženica, odnosno njezin pravni prednik je više puta mijenjala ugovorenu kamatnu stopu temeljem ovlasti iz čl. 6. predmetnog ugovora. Iako tuženik povišenjem kamatne stope nije prekoračio gornju granicu ugovorene kamatne stope od 19% (čl. 2. Uredbe o visini najviših dopuštenih ugovornih kamatnih stopa NN 153 od 03.11.2004.) ovakva ugovorna odredba i primjena od strane kreditora u suprotnosti je sa načelom savjesnosti i poštenja i uzrokuje značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu tužitelja kao potrošača, te je kao takva nepoštena. Isto tako i odredba o valutnoj klauzuli uz koju je vezana glavnica kredita je prema stajalištu suda sadržajno identično izražena kao i u naprijed navedenoj presudi donesenoj radi zaštite kolektivnih interesa, odnosno presudi Trgovačkog suda u Zagrebu P-1401/2012 od 4. srpnja 2013. Dakle, prema stajalištu suda su navedene ugovorne odredbe predmetnog ugovora o kreditu o promjenjivoj kamatnoj stopi i valutnoj klauzuli kojom je glavnica kredita vezana uz CHF ništetne.

17. Nadalje valja reći da se prema odredbi čl. 502.c ZPP-a, fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502.a st. 1. ZPP-a, da su određenim postupanjem, uključujući i propuštanjem tuženice, povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U tom će slučaj sud biti vezan uz ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati, kao što se tužitelj na te presude i poziva u ovoj parnici. Samo u ovakvim parnicama, riječ je o specifičnom proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presuda kojima se prihvaćaju zahtjevi za zaštitu kolektivnih interesa i prava, naravno u slučaju ako pojedini zahtjevi za zaštitu budu prihvaćeni, kao što je slučaj u konkretnom slučaju.

18. U odnosu na prigovor zastare valja reći da je Vrhovni sud Republike Hrvatske u svojim presudama broj: Rev-2245/2017, Rev-3142/2018 i Rev-1404/2018 izrazio shvaćanje da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju čl. 241. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine", broj 35/05, u daljnjem tekstu: ZOO), te da zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe. Građanski odjel Vrhovnog suda Republike Hrvatske, međutim, revidirao je naprijed navedeno shvaćanje donošenjem Zaključka na svojoj sjednici od 30. siječnja 2020., te navodi da zastarni rok u slučaju restitucijskog zahtjeva prema kojem su ugovorne strane dužne vratiti jedna drugoj sve ono što su primile na temelju ništetnog ugovora, odnosno u slučaju zahtjeva iz čl. 323. st. 1. ZOO-a, kao posljedice utvrđenja ništetnosti ugovora, počinje teći od dana pravomoćnosti sudske odluke kojom je utvrđena ili na drugi način ustanovljena ništetnost ugovora. Zastarni rok kod stjecanja bez osnove iznosi 5 godina. Međutim, kako se tužitelj poziva na presude Trgovačkog suda u Zagrebu, to je nakon pravomoćnosti presude tog suda broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., dakle nakon 13. lipnja 2014. kada je postala pravomoćna, tužitelj saznao za utvrđenje povrede prava potrošača iz ugovora o kreditu, zbog čega rok zastare teče od 13. lipnja 2014., a uz okolnost da je tužba u ovom predmetu podnesena 11.lipnja 2019., to nije nastupila zastara potraživanja vezana uz promjenu kamatne stope, kao niti u odnosu na potraživanje vezano uz ništetnu odredbu ugovora o kreditu o valutnoj klauzuli vezanoj uz švicarski franak, s obzirom da je ništetnost takvih ugovornih odredaba utvrđena je presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17-10 od 14.6.2018., tako da ni u tom dijelu nije nastupila zastara potraživanja. Valja reći i da odredbe čl. 502.c st. 1. ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača (NN 41/14) govore o postupcima naknade štete, pa je s tim u vezi potrebno navesti da je šteta u smislu čl. 1046. ZOO-a i umanjenje nečije imovine. Tužitelju je plaćanjem anuiteta prema ugovorenoj promjenjivoj kamati i prema tečaju CHF tuženice na dan plaćanja tijekom ugovorenog vremena vraćanja, nastala šteta, dok je tuženica s druge strane stekla nepripadnu korist na temelju ništetnih odredbi i u obvezi je vratiti tužitelju stečeno na temelju tih ništetnih odredbi, sukladno odredbi čl. 1111. ZOO-a u vezi s čl. 323. st. 1. ZOO-a, sa kamatom u skladu s odredbom čl. 1115. ZOO-a.

19. Na okolnost utvrđivanja visine potraživanja tužitelja sud je izveo dokaz financijsko –knjigovodstvenim vještačenjem po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.-O. kojoj je naloženo da se očituje koliko je tužitelj platio više tuženiku, odnosno njegovom pravnom predniku zbog promjene kamatne stope u odnosu na početno ugovorenu ugovorom o kreditu broj ... od 5,25% i zbog promjene tečaja CHF u odnosu na tečaj na dan isplate kredita, kroz period od početka otplate kredita do njegove otplate u cijelosti, uz navođenje datuma od kojih bi tekla zakonska zatezna kamata za svaki pojedini anuitet preplate.

20. Iz nalaza i mišljenja stalne sudske vještakinje V. S.-O. zaprimljenog 8. travnja 2021. proizlazi da je isti izrađen na osnovu dokumentacije u spisu i to Ugovora o nenamjenskom kreditu broj ... (listovi 4-7 spisa), uplatnice (list 8-15 spisa), obavijesti o promjeni kamatnih stopa (list 19 spisa), te dodatne dokumentacije i to otplatnog plana uz promjenu kamatnih stopa, pregleda prometa po kreditu i specifikacija uplata i izvoda iz arhive tečajnih lista tuženice. Iz nalaza stalne sudske vještakinje proizlazi da je 22.8.2006. zaključen Ugovor o kreditu broj ... koji je odobren na iznos od CHF 25.587,23 uz redovnu kamatu od 5,25% godišnje. Rok otplate kredita je 5 godina (60 mjeseci), a otplaćuje se u jednakim mjesečnim anuitetima u iznosu od CHF 485,80 u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora važećem na dan dospijeća, a prema otplatnom planu koji je trebao biti uručen korisniku kredita po isplati kredita. Stalna sudska vještakinja navela je da plan otplate uz Ugovor o kreditu broj ..., nije dostavljen, simulacija otplatnog plana nalazi se u prilogu 1., te da spisu nisu priložene odluke tuženika prema kojima je mijenjao visinu kamatne stope. Promjena visine kamatnih stopa po kreditu broj ... prikazana je u tabeli 1. U tabeli 2. prikazan je otplatni plan po kojem je tužitelj otplaćivao kredit, dok je u tabela 3. prikazana razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa. Iz nalaza proizlazi da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika više platio CHF 636,41, odnosno kuna 2.932,36. Razlika anuiteta radi promjene kamatnih stopa na način da je utvrđena razlika anuiteta između anuiteta po stopi iz Ugovora od 5,25% godišnje i anuiteta po promjeni kamatnih stopa od strane tuženice. Dobivena razlika u CHF pomnožena je s tečajem na dan korištenja kredita te je dobiven iznos preplate u kunama. U tabela 4. je prikazana razlika radi promjene tečaja. Navela je da je tužitelj s osnova promjene tečaja CHF više platio kuna 10.038,66. Razlika radi promjene tečaja izračunata je na način da je obveza u CHF po anuitetima po promjenama kamatne stope pomnožena s tečajem na dan korištenja kredita od kojeg je iznosa odbijen iznos uplate izvršene od strane tužitelja. U tabeli 5. prikazana je rekapitulacija preplata. Navela je da je tužitelj s osnova promjene kamatnih stopa od strane tuženika i promjene tečaja CHF više platio kuna 12.971,02. Iz nalaza proizlazi da je tužitelju isplaćen kredit 24.08.2006. po tečaju 1 CHF=4,608 kuna, tj. ukupno 117.905,96 kuna, anuitet iznosi CHF 485,80 x tečaj na dan korištenja 4,608 = kuna 2.238,57, te ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,25% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, tužitelj je do 31.08.2011. godine, više uplatio kuna 12.971,02, te je specificirala iznose po mjesecima za utuženo razdoblje.

21. Tuženica se podneskom od 10. rujna 2021. očitovala na nalaz i mišljenje vještakinje kojeg u cijelosti pobija jer je isti sačinjen pogrešnom primjenom činjenica relevantnih za ovaj postupak, da je isti neobrazložen, odnosno arbitraran te sačinjen suprotno pravilima struke. Predložila je da vještak izradi nalaz i mišljenje korištenjem kamate primjenjive na kunske kredite. Navela je da je Zakon o potrošačkom kreditiranju iz 2015., prilikom konverzije kredita, naložio primjenu kamatne stope jednake kamatnoj stopi (po iznosu, vrsti i razdoblju promjene) koju su banke primjenjivale na kredite iste vrste i trajanja denominirane u EUR i denominirane u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu, uvažavajući smanjenja kamatnih stopa, tečaj ili uvjete odobrene određenim istovrsnim skupinama potrošača temeljem dobi, namjene kredita, iste vrste i trajanja u EUR i u kunama s valutnom klauzulom u EUR na datum sklapanja ugovora o kreditu denominiranog u CHF i denominiranog u kunama s valutnom klauzulom u CHF.

22. Vještakinja se 6. listopada 2021. očitovala na prigovore tuženice. Navela je da je iz dokumenta tuženice naziva Pregled prometa za klijenta vidljivo da tuženica tereti tužitelja za troškove i zateznu kamatu radi zakašnjenja u plaćanju obveza prema tuženici, a prema otplatnom planu uz promjenu kamatnih stopa i promjenjivom tečaju CHF. U tabeli 6. Nalaza obračun zatezne kamate tijekom otplate kredita uz kamatnu stopu koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,25% godišnje i obveze po tečaju na dan korištenja kredita nije obračunavana zatezna kamata. Navela je da u spisu nema dokumentacije o obračunu troškova. Izradila je obračun s primjenom kamatne stope koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,25% godišnje i obvezom izraženom u kunama po tečaju na dan korištenja kredita, uz obračun kamata radi zakašnjenja u plaćanju obveza koja se naplaćuje iz prve uplate. Navela je da ako se primjeni kamatna stopa koja je bila na snazi na dan sklapanja ugovora o kreditu od 5,25% godišnje i obveze izraze u kunama po tečaju na dan korištenja kredita uz obračuna kamata radi zakašnjenja u plaćanju preplata iznosi kuna 12.878,99 i prikazala je dospijeća pojedinih iznosa preplate.

23. Vještakinja V. S.-O. je i usmeno obrazložila svoj nalaz i mišljenje na ročištu održanom 17. prosinca 2021. Očitovala se na podnesak tuženika u kojem navodi da su pogrešno uzete uplate od 15. siječnja, 6. veljače i 27. veljače jer da se radi o troškovima upisnine. Iskazala je da je iz pregleda prometa klijenta vidljivo zaduženje tužitelja uz opis obračuna troška i naplata troška u iznosu od 333,01 kn. Isto tako vidljivo je zadužene uz opis obračun troška dana 23.2.2009. i naplata troška dana 27.2.2009. Iz samog obrazloženja, odnosno opisa knjiženja nije moguće zaključiti o kakvom se trošku radi jer se trošak upisnika plaća prije prvog korištenja kredita te bez dodatne dokumentacija nije moguće niti zaključiti da se radi o opravdanom trošku. Napomenula je da su potpuno drugi datumi navedeni u opisu plaćanja, a koje je na njezin zahtjev dostavio tuženik. Radi navedenog ostala je kod nalaza i očitovanja danog 6.10.2021.

24. Dakle, vještakinja se očitovala na sve primjedbe i navode tuženice i u konačnici je sud u cijelosti prihvatio dopunjeni nalaz i mišljenje stalne sudske vještakinje kao objektivan, argumentiran i izrađen u skladu s pravilima struke.

25. Tužitelj je, kako je već rečeno, tužbeni zahtjev u dijelu za isplatu u cijelosti precizirao u skladu s dopunjenim nalazom i mišljenjem stalne sudske vještakinje u kojem je vještakinja obračunala i kamatu radi zakašnjenja tužitelja u plaćanju obveza prema pravnom predniku tuženice, te je sud u cijelosti tužbeni zahtjev tužitelja za isplatom iznosa od 12.878,99 kn, sa zatraženim zateznim kamatama, ocijenio osnovanim, s obzirom da su ništetne odredbe predmetnog ugovora o kreditu u dijelu kojim je ugovorena promjenjiva kamatna stopa na temelju jednostrane odluke tuženice, odnosno njezinog pravnog prednika, kao i dijelu kojim je ugovorena valuta u CHF, odnosno kojim je vezana glavnica za valutu CHF te je tuženica dužna vratiti tužitelju iznose koje je primila na temelju takvih ništetnih ugovornih odredbi. Glede jednostrane promjene kamatnih stopa valja reći i da je time tuženica, odnosno njezin pravni prednik mijenjao dužni iznos mjesečnih anuiteta tužitelja, a odredbe ugovora kojima je ugovorena promjenjiva kamatna stopa su ništetne i za tužitelja je jedina kamatna stopa s kojom je on bio upoznat te koja je bila razumljiva i određena, ona kamatna stopa koja se primjenjivala u vrijeme sklapanja ugovora, a koja je iznosila 5,25% godišnje, slijedom čega je tuženica stekla bez osnove iznose koje je tužitelj platio u anuitetima preko iznosa kamatne stope od 5,25% godišnje, kao i zbog promjene tečaja CHF od onog na dan isplate kredita. Slijedom navedenoga valjalo je odlučiti kao pod točkama I. i II. izreke presude. Odluka o zateznoj kamati u skladu je s odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a. Napominje se da sud nije posebno analizirao dokumentaciju koju nije ocijenio odlučnom za ishod ovog spora.

26. Odluka o trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a i čl. 155. ZPP-a, s obzirom da je tužitelj uspio s konačno preciziranim tužbenim zahtjevom, pa mu je tuženica dužna nadoknaditi troškove postupka koji su bili potrebni za vođenje parnice uzimajući u obzir vrijednost predmeta konačno preciziranog tužbenog zahtjeva. Sud je priznao tužitelju kao potrebne za vođenje postupka zatražene troškove koji se odnose na troškove zastupanja po punomoćniku odvjetniku i to za sastav tužbe 100 bodova sukladno tbr. 7.t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine broj 142/12, 103/14, 118/14, 107/15, dalje: Tarifa), odnosno 1.000,00 kn. Za sastav podneska od 23.12.2020. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 250,00 kn, sukladno tbr. 8.t.3. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Za sastav podneska od 23.6.2021. i 3.11.2021. tužitelju je priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn, za svaki, sukladno tbr. 8.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Nadalje, tužitelju je za zastupanje na ročištima održanim 2.10.2020., 9.2.2021. i 17.12.2021. priznat trošak u iznosu od 1.000,00 kn, za svaki, sukladno tbr. 9.t.1. Tarife, u vezi s tbr. 50. Tarife. Tužitelju nije priznat trošak sastava podneska predanog na pripremnom ročištu održanom 2.10.2020., s obzirom da se prema stajalištu suda tužitelj o svemu navedenom mogao očitovati na ročištu. Dakle, za zastupanje po punomoćniku odvjetniku tužitelju je priznato ukupno 6.250,00 kn na što valja obračunati i PDV po stopi od 25%, sukladno tbr. 42. Tarife u iznosu od 1.562,50 kn. Tužitelju je priznat i trošak sudske pristojbe na tužbu u iznosu od 500,00 kn i presudu u iznosu od 500,00 kn, sukladno Tar. br. 1. točka 1. i Tar. br. 2. točka 1. Uredbe o tarifi sudskih pristojbi (NN 53/19), te trošak vještačenja po stalnoj sudskoj vještakinji V. S.-O. u iznosu od 2.000,00 kn. Dakle, zahtjev tužitelja za naknadom troškova postupka je ocijenjen osnovanim za iznos od 10.812,50 kn, te je tuženica dužna parnične troškove u tom iznosu nadoknaditi tužitelju.

27. Slijedom svega navedenoga, odlučeno je kao u izreci.

U Varaždinu 31. siječnja 2022.

Sutkinja

Melita Šmentanec-Klarić

Uputa o pravnom lijeku

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može u roku od 15 dana izjaviti žalbu, a koji rok se računa: od dana održavanja ročišta na kojem se presuda objavljuje, ako je stranka uredno obaviještena o ročištu za objavu, bez obzira da li je na isto pristupila ili od dana primitka prijepisa presude, ako stranka nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje. Žalba se podnosi pismeno ovome sudu u tri primjerka, odnosno sukladno čl. 106. a st. 4. ZPP-a, a o žalbi odlučuje nadležni županijski sud.

Dostaviti:

1. Tužitelju po punomoćniku I. P., odvjetnik u O. društvu P. & E. iz V.

2. Tuženici po punomoćniku Z. K., odvjetniku u O. društvu K. i partneri

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte