REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

ex. Vojarna Sveti Križ

Dračevac, Split

P 4462/20

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu, po sucu ovog suda Sandi Petričić, u pravnoj stvari tužitelja B. B., O.: …., iz S., zastupanog po pun. I. L. Š., odvj. u S. protiv tuženika R. A. d.d. Z., O.: …, zastupanog po pun. iz OD K. i p. u Z., radi utvrđenja i isplate, nakon provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 5. studenog 2021. g. u prisutnosti pun. tužitelja i zamjenice pun. tuženika, dana 31. siječnja 2022. g.,

p r e s u d i o  j e

I.Utvrđuje se da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 od 21. lipnja 2006. g. ovjerenog kod javne bilježnice N. K. iz S., kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog akta

dana 28. lipnja 2006. g. pod brojem OU-571/2006, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika u dijelu:

-čl. 1. u dijelu kojim je iznos glavnice kredita vezan za kunsku protuvrijednost iznosa od 19.150 CHF (devetnaesttisućastopedeset švicarskih franaka) po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja,

-čl. 7. st. 1. ''u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća,...''.

II.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 2. st. 1. Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 od 21. lipnja 2006. g. ovjerenog kod javne bilježnice N. K. iz S., kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog

akta dana 28. lipnja 2006. g. pod brojem OU-571/2006, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika u dijelu: ''...promjenjiva, u skladu s O. o kamatnim stopama K..''.

III.Utvrđuje se da je ništetna i bez pravnog učinka ugovorna odredba čl. 9. st. 2. Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 od 21. lipnja 2006. g. ovjerenog kod javne bilježnice N. K. iz S., kao privatna isprava sa snagom javnobilježničkog

akta dana 28. lipnja 2006. g. pod brojem OU-571/2006, sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika u dijelu koji glasi: ''...samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor.''.

IV.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju ukupan iznos od 21.761,94 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja na iznos od:

-4,88 kn teče od 31. srpnja 2006. g. do isplate,

-5,81 kn teče od 29. kolovoza 2006. g. do isplate,

-3,76 kn teče od 2. listopada 2006. g. do isplate,

-33,67 kn teče od 7. studenog 2007. g. do isplate,

-33,49 kn teče od 6. prosinca 2007. g. do isplate,

-34,10 kn teče od 9. siječnja 2008. g. do isplate,

-34,43 kn teče od 6. veljače 2008. g. do isplate,

-35,01 kn teče od 6. ožujka 2008. g. do isplate,

-34,15 kn teče od 3. travnja 2008. g. do isplate,

-51,09 kn teče od 6. svibnja 2008. g. do isplate,

-51,72 kn teče od 5. lipnja 2008. g. do isplate,

-50,79 kn teče od 7. srpnja 2008. g. do isplate,

-50,83 kn teče od 11. kolovoza 2008. g. do isplate,

-51,39 kn teče od 9. rujna 2008. g. do isplate,

-116,01 kn teče od 6. listopada 2008. g. do isplate,

-52,77 kn teče od 6. studenog 2008. g. do isplate,

-134,82 kn teče od 29. prosinca 2008. g. do isplate,

-148,37 kn teče od 21. siječnja 2009. g. do isplate,

-154,50 kn teče od 5. veljače 2009. g. do isplate,

-167,54 kn teče od 4. ožujka 2009. g. do isplate,

-170,83 kn teče od 15. travnja 2009. g. do isplate,

-144,47 kn teče od 21. svibnja 2009. g. do isplate,

-125,05 kn teče od 19. lipnja 2009. g. do isplate,

-130,21 kn teče od 7. kolovoza 2009. g. do isplate,

-140,44 kn teče od 31. kolovoza 2009. g. do isplate,

-139,56 kn teče od 6. listopada 2009. g. do isplate,

-129,21 kn teče od 17. studenog 2009. g. do isplate,

-148,63 kn teče od 7. siječnja 2010. g. do isplate,

-164,19 kn teče od 19. siječnja 2010. g. do isplate,

-186,33 kn teče od 4. veljače 2010. g. do isplate,

-181,25 kn teče od 4. ožujka 2010. g. do isplate,

-211,30 kn teče od 8. travnja 2010. g. do isplate,

-205,60 kn teče od 5. svibnja 2010. g. do isplate,

-216,71 kn teče od 8. lipnja 2010. g. do isplate,

-312,87 kn teče od 5. srpnja 2010. g. do isplate,

-293,07 kn teče od 9. kolovoza 2010. g. do isplate,

-353,55 kn teče od 10. rujna 2010. g. do isplate,

-332,65 kn teče od 6. listopada 2010. g. do isplate,

-299,04 kn teče od 11. studenog 2010. g. do isplate,

-369,95 kn teče od 8. prosinca 2010. g. do isplate,

-460,17 kn teče od 11. siječnja 2011. g. do isplate,

-396,29 kn teče od 10. veljače 2011. g. do isplate,

-418,69 kn teče od 9. ožujka 2011. g. do isplate,

-390,20 kn teče od 12. travnja 2011. g. do isplate,

-395,32 kn teče od 12. svibnja 2011. g. do isplate,

-516,25 kn teče od 7. lipnja 2011. g. do isplate,

-528,03 kn teče od 11. srpnja 2011. g. do isplate,

-624,19 kn teče od 9. kolovoza 2011. g. do isplate,

-572,42 kn teče od 12. rujna 2011. g. do isplate,

-515,75 kn teče od 6. listopada 2011. g. do isplate,

-497,31 kn teče od 14. studenog 2011. g. do isplate,

-492,98 kn teče od 15. prosinca 2011. g. do isplate,

-519,82 kn teče od 16. siječnja 2012. g. do isplate,

-543,22 kn teče od 16. veljače 2012. g. do isplate,

-546,35 kn teče od 16. ožujka 2012. g. do isplate,

-530,17 kn teče od 17. travnja 2012. g. do isplate,

-541,09 kn teče od 16. svibnja 2012. g. do isplate,

-548,58 kn teče od 8. lipnja 2012. g. do isplate,

-535,99 kn teče od 13. srpnja 2012. g. do isplate,

-539,30 kn teče od 16. kolovoza 2012. g. do isplate,

-529,88 kn teče od 15. rujna 2012. g. do isplate,

-509,49 kn teče od 18. listopada 2012. g. do isplate,

-531,22 kn teče od 14. studenog 2012. g. do isplate,

-541,64 kn teče od 6. prosinca 2012. g. do isplate,

-534,34 kn teče od 16. siječnja 2013. g. do isplate,

-493,35 kn teče od 13. ožujka 2013. g. do isplate,

-528,17 kn teče od 13. ožujka 2013. g. do isplate,

-2.477,69 kn teče od 13. ožujka 2013. g. do isplate.

i to po stopi:

-od 15% godišnje u periodu od 31. srpnja 2006. g. do 31. prosinca 2007. g.,

-od 14% godišnje u periodu od 1. siječnja 2008. g. do 30. lipnja 2011. g.,

-koja se u periodu od 1. srpnja 2011. g. do 31. srpnja 2015. g. određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena,

-koja se u periodu od 1. kolovoza 2015. g. do isplate određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

V.Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju trošak postupka u iznosu od 6.388,62 kn sa zateznom kamatom propisanom zakonom koja teče od 31.

siječnja 2022. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena.

Obrazloženje

Tužitelj je dana 12. lipnja 2019. g. ustao tužbom pred ovim sudom u kojoj je naveo da je s tuženikom dana 21. lipnja 2006. g. sklopio Ugovor o kreditu broj 418- 50-3533207, s rokom otplate 84 mjeseca, a temeljem kojeg je tuženik odobrio i isplatio tužitelju kredit u iznosu od 19.150 CHF u kunskoj protuvrijednosti obračunatoj po srednjem tečaju tuženika na dan korištenja. Tužitelj da je dana 13. ožujka 2013. g. u cijelosti prijevremeno otplatio kredit namijenjen za kupnju novog vozila. Odredbom čl. 2. predmetnog Ugovora utvrđeno je da je redovna kamata 5,20% promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, odredbom čl. 7. st. 1. da se kredit otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF, važećem na dan dospijeća, a u odredbi čl. 9. st. 2. da korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uvjete koje odredi Kreditor. U odnosu na nepoštene ugovorne odredbe o promjenjivoj kamatnoj stopi redovne kamate i o valutnoj klauzuli da je vođen sudski postupak zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod brojem P 1401/12 u kojem je 4. srpnja 2013. g. donesena presuda čiji su dijelovi citirani u narativnom dijelu tužbe. Ova odluka da je u dijelu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za ugovorenu promjenjivu kamatnu stopu potvrđena od strane Visokog trgovačkog suda RH presudom broj Pž-7129/13 od 13. lipnja 2014. g. kao i presudom i rješenjem Vrhovnog suda RH broj Revt -249/14. od 9. travnja 2015. g. Nadalje, odluka Trgovačkog suda u Zagrebu u pogledu povrede kolektivnih interesa i prava potrošača za valutnu klauzulu uz koju je vezana glavnica CHF da je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. g., a sukladno uputama i pravnim stajalištima Ustavnog suda RH u odluci broj U-III- 2521/15 i dr. i u rješenju Vrhovnog suda RH broj Revt-575/16 od 3. listopada 2017. g. Dakle, pravomoćnom presudom u navedenom postupku da je utvrđeno da je tuženik povrijedio kolektivne interese i prava potrošača (uključujući i tužitelja) sklapajući ugovore o kreditima te koristeći nepoštene i ništetne ugovorne odredbe o valutnoj klauzuli i promjenjivoj kamatnoj stopi, a sud je, temeljem odredbe čl. 502. c ZPP-a i čl. 118. Zakona o zaštiti potrošača vezan za utvrđenja iz opisanog postupka.

U tom je postupku odlučeno da je tuženik u razdoblju od 1. siječnja 2004. g. do 31. prosinca 2008. g. koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena valuta uz koju je vezana glavnica CHF, a da nije potrošače u cijelosti informirao o svim potrebnim parametrima bitnim za donošenje valjane odluke što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Tužitelj da u vrijeme zaključenja Ugovora nije znao da je uz valutnu klauzulu u CHF vezan rizik ''valute utočišta'' koji ne postoji kod valutne klauzule u EUR pa da je odredba kojom se glavnica veže uz valutu CHF i nerazumljiva. Tuženik da je tužitelja uvjeravao da je za njega povoljno i sigurno sklopiti ugovor o kreditu s valutnom klauzulom u CHF jer je navodio da se radi o sigurnoj valuti, ne objašnjavajući tužitelju da to vrijedi za banke kao davatelje kredita, a ne i za potrošače. Nadalje, pravomoćnom presudom u opisanom postupku da je odlučeno da je tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31. prosinca 2008. g. koristio ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena kamatna stopa tijekom postojanja obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom i drugim internim aktima tuženika, a da prije i u vrijeme sklapanja ugovora nije pojedinačno pregovarano niti su utvrđeni egzaktni parametri i metoda izračuna tih parametara koji utječu na odluku o promjeni stope ugovorene kamate što da je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana. Ugovorena kamata, nadalje, da nije za buduće razdoblje bila ni određena ni odrediva zbog čega je ništetna i ne proizvodi pravne učinke. Nepoštene da su i odredbe Ugovora kojim je utvrđeno da tužitelj može samo uz suglasnost i uz uvjete tuženika prijevremeno otplatiti kredit, jer se o toj odredbi nije pojedinačno pregovaralo te tužitelj nije mogao utjecati na sadržaj ove odredbe Ugovora, te je stoga i ništetna jer je došlo do neravnoteže u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača. Temeljem nepoštenih i ništetnih odredbi Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi tužitelj da je pretplatio iznos od 21.836,47 kn te je platio nezakonito naplaćenu naknadu za prijevremenu konačnu otplatu kredita u iznosu od 260,52 kn, te mu pripada pravo da mu tuženik vrati sve ono što je primio temeljem ništetnih i nepoštenih odredbi Ugovora, a temeljem odredbe čl. 1111. ZOO- a. Predloženo je donošenje presude kojom će se utvrditi da su ništetne i bez pravnog učinka ugovorne odredbe Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 od 21. lipnja 2006. g. sklopljenog između tužitelja, kao korisnika kredita, i tuženika, u dijelu kojim je u čl. 1. iznos glavnice kredita vezan uz kunsku protuvrijednost iznosa od 19.150 CHF po srednjem tečaju Kreditora na dan korištenja, u čl. 7. st. 1. određena isplata u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju Kreditora za CHF važećem na dan dospijeća, u dijelu kojim je kojim je u čl. 2. st. 1. određena redovna kamata koja je promjenjiva, u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora, u dijelu kojim je u čl. 9. st. 2. ugovorena prijevremena otplata kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor. Zatražena je i isplata iznosa od 22.096,99 kn s pripadajućim kamatama.

U odgovoru na tužbu tuženik se usprotivio tužbi i tužbenom zahtjevu ističući prvenstveno prigovor mjesne nenadležnosti ovog suda, a s obzirom da je u čl. 12. Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 navedeno da je u slučaju spora nadležan sud mjesta sjedišta kreditora, što je u konkretnom slučaju Općinski građanski sud u Zagrebu. Nadalje, opreza radi, tuženik se upustio i u osporavanje navoda iz tužbe prvenstveno navodeći da kamatna stopa nije povećavana nezakonito jer su kriteriji o promjenama kamatne stope utvrđeni u pravilnicima o obračunu kamata i naknada tuženika koji predstavljaju opće uvjete poslovanja u smislu odredbe čl. 295. ZOO-a i obvezuju ugovorne strane na isti način kao i ugovorne odredbe. Tužitelj da se ne može s uspjehom pozivati na presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13 i Pž-6632/17 jer su te presude donesene u postupku zaštite kolektivnih interesa potrošača koja se pruža na općenitoj razini, a svaki pojedini potrošač u zasebno pokrenutom postupku treba dokazati da su pojedine odredbe konkretnog ugovora ništetne. Sporne odredbe Ugovora o valutnoj klauzuli u CHF i promjenjivoj kamatnoj stopi da su tužitelju bile jasne, razumljive i lako uočljive, o navedenim odredbama da se pojedinačno pregovaralo te da nisu, suprotno načelu savjesnosti i poštenja, uzrokovale znatnu neravnotežu u pravima i obvezama stranaka na štetu tužitelja.

Tužitelj je potpisujući sporni Ugovor potvrdio da je upoznat ne samo s općim aktima tuženika nego i sa svim uvjetima kredita, a još je, k tome, Ugovor solemniziran od strane javnog bilježnika te je tužitelju i tom prilikom objašnjen smisao i posljedice pravnog posla koji zaključuje. Tuženik da je poduzeo sve moguće mjere kako bi tužitelju prilikom pregovaranja o ponudi kredita bile predočene sve relevantne informacije pa tako i rizici povezani s valutnom klauzulom u CHF i promjenjivom kamatnom stopom te je poštovao sve zakonske odredbe koje reguliraju zaštitu potrošača i bankarsko poslovanje. S obzirom da je Ugovor o kreditu koji je predmet postupka bio sklopljen na vremensko razdoblje od šest godina, da je potpuno neuvjerljivo da tužitelj nije bio svjestan da u tom periodu neće doći do promjene tečaja te da se kamatna stopa neće mijenjati. Stoga da tužitelj ugovaranjem valutne klauzule vezane uz CHF i promjenjive kamatne stope nije bio stavljen u nepovoljniji položaj od onog u kojem su bili ostali potrošači koji su svoje glavnice vezali uz drugu valutu odnosno ugovorili drugačiji način obračuna kamate. Nadalje, da ugovorne strana konkretnog Ugovora nisu bile samo tužitelj i tuženik nego i sudužnik M. B., pa da tužitelj nije utužio sve stranke Ugovora, a utvrđenje ništetnosti da se mora tražiti na način da se obuhvate svi sudionici obveznopravnog odnosa. Tuženik je istakao i prigovor zastare potraživanja.

U postupku su izvedeni dokazi pregledom Ugovora o kreditu broj 418-50- 3533207 od 21. lipnja 2006. g., potvrde (solemnizacije) privatne isprave broj OU- 571/2006, dopisa od 13. ožujka 2013. g., obavijesti od 15. rujna 2011. g., otplatnog plana od 3. srpnja 2006. g., prijepisa knjigovodstvene kartice na dan 9. svibnja 2019. g., financijsko-knjigovodstvenog izračuna priloženog uz tužbu, zadužnice i suglasnosti ponude broj 15/06 od 20. lipnja 2006. g. i zahtjeva za kredit od 23. svibnja 2006. g. Sud je proveo dokaz knjigovodstveno financijskim vještačenjem po vještakinji I. L. koja je izradila pisani nalaz i mišljenje od 9. lipnja 2021. g. Stranke su popisale parnični trošak.

Tužbeni zahtjev je u cijelosti osnovan.

Predmet ovog postupka je zahtjev tužitelja za utvrđenje ništetnim dijelova odredbi čl. 1., 2. i 7. i 9. Ugovora o kreditu broj 418-50-3533207 od 21. lipnja 2006. g., a koje odredbe se, prema mišljenju tužitelja, odnose na ugovaranje valutne klauzule u valuti CHF, na jednostrano ovlaštenje tuženika mijenjati kamatnu stopu i naknadu za prijevremenu otplatu kredita te predstavljaju nedopuštene i nepoštene ugovorne odredbe te zahtjev za isplatu iznosa od 21.761,94 kn s pripadajućim kamatama na ime vraćanja stečenog bez osnove jer je nezakonitim ugovaranjem valutne klauzule u valuti CHF, povećanjem kamatne stope i naplatom naknade za prijevremenu otplatu kredita neosnovano stekao pretplatu u tom iznosu.

Među strankama nije bilo sporno da je između tuženika, kao kreditora, i tužitelja, kao korisnika kredita, dana 21. lipnja 2006. g. sklopljen Ugovor kreditu s valutnom klauzulom na iznos od 19.150 CHF s rokom otplate u 84 mjeseca, da je ugovorena otplata u mjesečnim anuitetima prema otplatnom planu u kunskoj protuvrijednosti iznosa u CHF obračunatih po srednjem tečaju za CHF tuženika na dan dospijeća. Nije sporno ni da su stranke odredbom čl. 2. Ugovora o kreditu ugovorile početnu ugovornu kamatnu stopu od 5,20% godišnje te da je odredbom tog čl. određeno da je kamata promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora. Nadalje, nije sporno ni da je tužitelj dana 13. ožujka 2013. g. u cijelosti otplatio kredit.

Među strankama je sporno da li su odredbe Ugovora o ugovaranju valutne klauzule u CHF, o promjenjivoj kamatnoj stopi te o plaćanju naknade za prijevremenu otplatu kredita nepoštene ugovorne odredbe, a što bi ih činilo ništetnim, o čemu ovisi i osnovanost zahtjeva tužitelja za isplatu stečenog bez osnove u visini razlike zbog promjene tečaja CHF, razlike između početno ugovorene kamatne stope i promjenjive kamatne stope tijekom otplatnog perioda (zaključno s danom 13. ožujka 2013. g. kada je tužitelj uplatio zadnji anuitet) te u visini isplaćene naknade za prijevremenu otplatu kredita. Istaknut je i prigovor zastare.

Tužitelj se pozvao na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu pod brojem P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. kojom je utvrđeno da je tuženik pod 4) R. A. d.d. Z.-u ovoj parnici tuženik u razdoblju od 10. rujna 2003. g. do 31.

prosinca 2008. g. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača korisnika kredita, tako što je u potrošačkim ugovorima o kreditima koristio nepoštenu ugovornu odredbu kojom je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. U navedenom dijelu citirana presuda je potvrđena presudom Visokog trgovačkog suda RH broj Pž-7129/13-4 od 13. lipnja 2014. g., a Vrhovni sud R. H. svojom odlukom broj Revt-249/14-2 od 9.

travnja 2015. g. odbio je revizije tuženika od 1) do 7) kao neosnovane.

Postupak pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, koji je pokrenut po tužbi H.S. udruga za zaštitu potrošača-P. protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c Zakona o parničnom postupku (NN broj 53/91, 91/92, 112/99,

88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11-pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19, dalje ZPP). Prema ovoj odredbi pravomoćna presuda u kolektivnom sudskom postupku obvezuje prvostupanjske sudove koji u pojedinačnim parnicama sude povodom zahtjeva potrošača radi zaštite prava čija je povreda utvrđena u kolektivnom sporu.

U odluci Vrhovnog suda RH broj Revt-249/14-2 od 9. travnja 2015. g. između ostaloga je navedeno da nije sporno da su odredbe u ugovorima o kreditu koji su sklapani u spornom razdoblju između banaka, kao trgovaca, i korisnika kredita, kao potrošača, a koje su se odnosile na ugovornu kamatu i promjenjivu kamatnu stopu bile uočljive i jasne, ali nisu bile razumljive, jer je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi koja je postojala u ugovorima o kreditu koje su banke sklapale s potrošačima bila takva da su na temelju nje potrošači jedino znali kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, ali ni približno nisu mogli ocijeniti zašto, kako te u kojem smjeru će se tijekom budućeg kreditnog razdoblja kretati kamatna stopa. Stoga buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena, a niti odrediva.

Konkretno je u odnosu na tuženika u odluci Trgovačkog suda u Zagrebu, a koja je potvrđena u odnosu na dio koji se tiče promjenjive kamatne stope, odlukom Visokog trgovačkog suda RH i Vrhovnog suda RH, već utvrđeno da je, između ostalih, upravo i tuženik postupao suprotno odredbama ZZP-a i suprotno odredbama

ZOO-a i to koristeći ništetne i nepoštene ugovorne odredbe u ugovorima o potrošačkom kreditiranju, a da prije zaključenja i u vrijeme zaključenja nije pojedinačno pregovarao i ugovorom utvrdio egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana.

Naime, tuženik je i u ovom postupku ponavljao svoje navode i tvrdnje iz postupka koji se vodio radi zaštite kolektivnih interesa potrošača pred Trgovačkim sudom u Zagrebu, i to navode da se pojedinačno pregovaralo sa strankama jer su bili valjano i pravovremeno informirani te da se radi o razumljivoj odredbi. U postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača utvrđeno je, međutim, da službenici tuženih banaka prilikom pregovaranja nisu na valjan i razumljiv način objasnili postupak formiranja kamatne stope odnosno da potrošači nisu raspolagali osnovnim parametrima o kojima ovisi kretanje kamatne stope u budućem razdoblju, da ugovorena kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, nije bila razumljiva pa time niti poštena. Također je utvrđeno da je uloga javnog bilježnika u postupku solemnizacije ugovora ocijeniti, ako je to moguće, jesu li ugovorne strane ovlaštene i sposobne poduzeti i sklopiti taj pravni posao, objasniti im smisao tog posla i uvjeriti se o postojanju njihove prave volje za sklapanje tog pravnog posla, a što su javni bilježnici i učinili. Utvrđeno je i da tijekom postupka solemnizacije ugovora o kreditu, korisnici kredita javnim bilježnicima očito nisu izrazili svoje dvojbe vezano za sadržaj i značaj tih ugovora pa ni sporne odredbe, iz čega je jasno da javni bilježnici nisu imali razloga primijeniti ovlaštenje iz čl. 58. Zakona o javnom bilježništvu (NN broj 8/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09 i 120/16).

Stoga je sud zaključio da se s tužiteljem, kao ni s ostalim klijentima tuženika, prilikom sklapanja Ugovora o kreditu nije posebno pregovaralo o promjenjivoj kamatnoj stopi, niti su se pojašnjavale metode formiranja iste. Prema tome, u ovom postupku tuženik nije iznio nikakve nove činjenice, koje bi u konkretnom slučaju dovele do zaključka da odredba o promjenjivoj kamatnoj stopi Ugovora nije nepoštena pa time i ništetna.

To, nadalje, znači da je odredbu čl. 2. Ugovora o kreditu sklopljenog između stranaka u dijelu kojim je ugovoreno kako je kamatna stopa promjenjiva, a utvrđuje se u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Kreditora trebalo utvrditi ništetnom, jer je odredba o ugovornoj kamati utvrđena nepoštenom, s obzirom da nije određena odnosno odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (NN broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15, dalje ZOO), pa su, u smislu odredbe 102. Zakona o zaštiti potrošača (NN broj 79/07, 125/07,

75/09, 79/09, 89/09, 133/09, 78/12 i 56/13, dalje ZZP), te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

Temeljem čl. 324. ZOO-a, naime, ništetnost neke odredbe ugovora ili nekog dijela odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora ako on može opstati bez te ništetne odredbe i ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučujuća pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Kako tuženik u postupku nije ni tvrdio da je uvjet i odlučujuća pobuda Ugovora bio dio odredbe iz čl. 2. kojom je određeno da se korisnik obvezuje platiti banci kamatu po kamatnoj stopi koja je promjenjiva, a utvrđuje se Odlukom o kamatnim stopama kreditora ocjena je suda da Ugovor o kreditu opstaje u preostalom dijelu, odnosno i u dijelu kojim je utvrđena kamatna stopa u visini od 5,20%.

S obzirom da je odredba Ugovora o kreditu, sadržana u čl. 2. koja se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu, utvrđena ništetnom to tužitelj ima pravo potraživati neosnovano stečeno po tom Ugovoru u skladu s odredbom čl. 1111. ZOO-a. Drugim riječima, tuženik je dužan vratiti tužitelju sve što je primio na ime razlike u povećanju kamate iznad početno ugovorene kamatne stope od 5,20%, a temeljem odredbe čl. 323. st. 1. ZOO-a, jer je ta razlika naplaćena na temelju odredbi Ugovora o kreditu koje je sud utvrdio ništetnima.

Nadalje, prema mišljenju ovog suda odredbe ZZP-a treba shvatiti i tumačiti na način da potrošač odnosno tužitelj može potraživati isplatu odnosno tražiti povrat isplaćenog temeljem odredbe koja je utvrđena ništetnom po bilo kojem pravnom institutu, a ne samo radi naknade štete koja mu je nastupila.

Što se tiče odredbi predmetnog Ugovora koji se odnose na ugovorne odredbe kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF), po mišljenju ovog suda i te odredbe Ugovora su ništetne i nepoštene. Tužitelj se pravilno pozvao na stavove i utvrđenja iz presude Visokog trgovačkog suda RH broj Pž- 6632/17 od 14. lipnja 2018. g. i odluke Trgovačkog suda u Zagrebu broj P 1401/12 od 4. srpnja 2013. g. jer se radi o nastavku postupka koji je pokrenut po tužbi HS udruga za zaštitu potrošača-P. protiv sedam banaka, a

među kojima je i tuženik, i koji, kako je već navedeno, predstavlja kolektivni sudski postupak, a sukladno odredbi čl. 502. c ZPP-a.

U navedenim je odlukama ocijenjeno da se i kod ugovaranja valutne klauzule vezane uz švicarski franak tuženik nije pridržavao načela savjesnosti i poštenja, da se o ugovornim odredbama kojima se glavnica veže uz valutu švicarski franak nije pojedinačno pregovaralo, da tuženik nije vodio računa o interesima korisnika kredita, pa tako i tužitelja kao potrošača i nije mu dao nužne i osnovne informacije o rizicima ugovaranja valutne klauzule u CHF, što je uzrokovalo znatnu neravnotežu među strankama na štetu korisnika kredita, odnosno tužitelja, da je tuženik, kao financijska ustanova, mogao i po redovnom tijeku stvari morao znati da je u budućem ugovornom razdoblju vraćanja kredita moguće očekivati bitne promjene u kretanju tečaja švicarskog franka, s obzirom na vrijeme sklapanja Ugovora i okolnosti, kako u gospodarstvu RH, tako i globalno, koji će izvjesno utjecati na tečaj CHF prema kuni u budućem razdoblju, da je tuženik takve informacije uskratio korisnicima kredita odnosno tužitelju pri pregovaranju i sklapanju Ugovora, radi čega je korisnik kredita odnosno tužitelj bio onemogućen procijeniti ukupne rizike i ekonomske posljedice koje će za njega proizaći sklapanjem predmetnog Ugovora o kreditu s valutnom klauzulom u švicarskim francima, vezano za visinu i obujam njegovih obveza i za iznos zaduženja za čitavo vrijeme trajanja Ugovora, da je priroda i specifičnosti valute švicarski franak poznata bankama, ali ne i prosječnom potrošaču koji ne raspolaže stručnim znanjem, a kako ga banke kao profesionalci o tome ni na koji način nisu informirale, potrošač nije i ne može biti svjestan rizika kojeg preuzima.

Stoga je odredbe čl. 1. i 7. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovoreno kako kredit glasi na iznos kunske protuvrijednosti 19.150 CHF po srednjem tečaju kreditora na dan korištenja kredita te se otplaćuje u jednakim mjesečnim anuitetima u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju tuženika kao kreditora za CHF važećim na dan dospijeća trebalo utvrditi ništetnom, jer su navedene odredbe utvrđene nepoštenima, pa su, u smislu odredbe 102. ZZP-a, te ugovorne odredbe ništetne te je odlučeno kao u t. I. izreke ove presude.

I temeljem ništetnih dijelova odredbi čl. 1. i 7. Ugovora o valutnoj klauzuli u valuti švicarski franak, koje su nepoštene, a time i ništetne i bez pravnog učinka, kao i one o promjenjivoj kamatnoj stopi u skladu s jednostranom odlukom tuženika, tužitelj je stekao pravo od tuženika zahtijevati isplatu novčanih iznosa koje je isplatio temeljem ništetnih odredbi kojima je kao valuta uz koju je vezana glavnica ugovoren švicarski franak (CHF).

U odnosu na odredbu čl. 9. Ugovora koja glasi: Korisnik kredita može izvršiti prijevremenu otplatu kredita samo uz suglasnost i uz uvjete koje odredi Kreditor., sud je zaključio kako stranke nisu posebno pojedinačno pregovarale ni o ovoj ugovornoj odredbi, te da je ova odredba prouzročila značajnu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača, te je zbog toga ova odredba ništava,

u smislu odredbe čl. 96. st. 1. ZZP-a.

Spornom ugovornom odredbom tuženik je sebi ostavio slobodu određivanja visine naknade za prijevremenu otplatu kredita i to paušalno navodeći općenito pravilo: uz uvjete koje odredi Kreditor, a bez da se o tome pojedinačno pregovaralo. Treba navesti kako odredba o naknadi za prijevremenu otplatu kredita nije ništetna sama po sebi, jer tako proizlazi i iz Direktive 2008/48/EEZ.

Drugim riječima, ugovaranje naknade za prijevremenu otplatu kredita samo po sebi ne mora biti ništavo, ako se o toj ugovornoj odredbi posebno pregovaralo i uz uvjet da ugovorena naknada za prijevremenu otplatu kredita ne proizvodi neravnotežu između potrošača i trgovca.

Konkretno, a s obzirom da se po ocjeni ovog suda o spornoj ugovornoj odredbi nije posebno pregovaralo, te kako se prema spornoj ugovornoj odredbi radi o neodređenoj i nedorečenoj formulaciji prema kojoj je tuženik ovlašten propisati uvjete za prijevremenu otplatu kredita pa tako i plaćanje naknade za prijevremenu otplatu kredita, ovaj sud smatra da je sporna ugovorna odredba nepoštena, a uvažavajući pri tome i pravno shvaćanje izraženo u odluci Ustavnog suda R. H. pod brojem U-III-2521/2015 i dr. od 13. prosinca 2016. (NN broj 123/16),

odnosno prihvaćajući pravno shvaćanje Vrhovnog suda R. H. u već

citiranoj odluci broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015. g.

Drugim riječima, trebalo je ocijeniti da u vrijeme zaključenja Ugovora tuženik, kao trgovac, i tužitelj kao potrošač odnosno korisnik kreditnih usluga, nisu pojedinačno pregovarali i ugovorom utvrdili egzaktne parametre i metodu izračuna tih parametara koji utječu na visinu naknade za prijevremenu otplatu kredita, a što je imalo za posljedicu neravnotežu u pravima i obvezama ugovornih strana na štetu potrošača.

Stoga je tužbeni zahtjev u dijelu kojim je tužitelj zatražio utvrđenje da je ništetna i ugovorna odredba čl. 9. Ugovora o kreditu u dijelu u kojem je ugovorena mogućnost prijevremene otplate kredita samo uz suglasnost i uvjete tuženika trebalo prihvatiti i odlučiti kao u izreci presude pod točkom I.

Radi utvrđenja visine tužbenog zahtjeva provedeno je financijsko- knjigovodstveno vještačenje po vještakinji za knjigovodstvo i financije I. L. na okolnost postojanja razlike utvrđenja više plaćenog radi ugovaranja valutne klauzule u CHF uzimajući početni tečaj u kunama i razlike između početno ugovorene kamatne stope i svake promijenjene kamatne stope, pojedinačno po anuitetima,

odnosno razlike između obračuna kamate u prvobitnom otplatnom planu i kamate u otplatnim planovima nakon promjene kamatne stope.

U pisanom nalazu i mišljenju od 9. lipnja 2021. g. izrađenom temeljem dokumentacije priložene spisu vještakinja je utvrdila:

-da je Ugovor o kreditu sklopljen 21. lipnja 2006. g., a isplaćen 3. srpnja 2006. g., da je ugovorena promjenjiva kamatna stopa koja je na dan sklapanja Ugovora iznosila 5,20% godišnje te otplata u mjesečnim anuitetima na rok otplate od 84 mjeseca,

-da je dospijeće prvog anuiteta prema inicijalnom otplatnom planu bilo 31. kolovoza 2006. g. u iznosu od 272,47 CHF, što je na dan isplate kredita iznosilo 1.259,64 kn, a slijedećih anuiteta svakog zadnjeg dana u mjesecu,

-da je tužitelj dana 13. ožujka 2013. g. prijevremeno otplatio kredit,

-da su se u promatranom razdoblju mijenjale kamatne stope i to: 5,20% godišnje do 1. studenog 2007. g., 6,20% godišnje do 1. svibnja 2008. g., 6,75% godišnje do 1. ožujka 2009. g., 7,75% godišnje do 1. srpnja 2011. g., 7,50% do 1. listopada 2011. g. i 6,75% do prijevremene otplate kredita,

-da se posljedično mijenjao anuitet kredita od početnog (272,47CHF) do 290,02 CHF, kao najvećeg iznosa,

-da je metodom usporedbe stvarnog otplatnog plana te anuiteta i iznosa koje bi tužitelj platio pod pretpostavkom da nije došlo do promjene kamatne stope ni anuiteta u odnosu na anuitet i kamatnu stopu koja je vrijedila na dan sklapanja Ugovora te u odnosu na promjenu tečaja u odnosu na tečaj koji je vrijedio na dan isplate kredita izvršen izračun preplata po mjesecima i godinama te da proizlazi da je zbog promjena kamatne stope tužitelj prilikom otplate kredita ukupno više platio iznos od 5.633,82 kn, a zbog promjene tečaja na štetu tužitelja (korigirano za razliku anuiteta zbog promjene kamatne stope) tijekom razdoblja otplate kredita da je više platio iznos od 16.128,12 kn, slijedom čega da je razlika u plaćenim anuitetima u odnosu na početnu vrijednost anuiteta ukupno preplaćeni iznos od 21.761,94 kn,

-da prema dokumentaciji stavljenoj na raspolaganje proizlazi da ja na dan 13. ožujka 2013. g. tuženik izvršio obračun troškova koji se mogu dovesti u vezu s naknadom za prijevremeno zatvaranje kredita u iznosu od 260,52 kn, koje je troškove tužitelja podmirio istog dana.

Nakon dostave pisanog nalaza i mišljenja sudske vještakinje I. L. tužitelj je uredio tužbeni zahtjev u podnesku od 21. listopada 2021. g. te zatražio, osim utvrđenja ništetnosti dijelova odredbi Ugovora o kreditu, i isplatu razlike od 21.761,94 kn s pripadajućim kamatama.

Što se tiče istaknutog prigovora zastare, to je pravno pitanje kao posebno važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni, a imajući na umu izuzetno veliki broj individualnih parničnih postupaka koji se u RH vode o zahtjevima za restituciju onog dijela novčane tražbine kojeg su po ugovorima o potrošačkim kreditima isplaćene bankama na temelju nepoštenih ugovornih odredbi vezano za jednostranu i netransparentnu promjenjivost redovne stope ugovorene kamate o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, razmatrao Vrhovni sud RH u odluci Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. g. te je zauzeto slijedeće pravno mišljenje:

-pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnih interesa potrošača dolazi do prekida zastare na temelju odredbe čl. 241. ZOO-a te zastara individualnih restitucijskih zahtjeva počinje teći ispočetka tek od trenutka pravomoćnosti sudske odluke donesene u povodu te tužbe (za zaštitu kolektivnih interesa potrošača).

Prilikom donošenja takvog shvaćanja posebno se imalo na umu postojanje znatnih teškoća prilikom ostvarivanja restitucijskih zahtjeva iz ništetnih ugovora zbog toga što takvi zahtjevi zastarijevaju u relativno kratkom zastarnom roku od pet godina, neovisno o tome što se pravo na isticanje ništetnosti ne gasi (čl. 328. ZOO- a). Dakle, u nedostatku posebnih zakonskih odredbi koje bi izričito uređivale prekid zastare zbog pokretanja postupka radi zaštite kolektivnih interesa i prava, a vodeći računa i o tome da potrošači mogu ostvariti djelotvornu pravnu zaštitu bez obzira na kratak restitucijski rok iz ništetnih ugovora i bez obzira na to što je odredbom čl. 140. ZZP-a propisano da pokretanje ili vođenje postupka radi zaštite kolektivnih interesa potrošača ne sprječava potrošača da protiv trgovca pokrene pojedinačni postupak radi zaštite svojih povrijeđenih subjektivnih prava, Vrhovni sud RH donio je zaključak da je vođenjem kolektivnog spora došlo do prekida zastare u smislu odredbe čl. 241. ZOO-a jer u protivnom vođenje postupka kolektivne zaštite u opisanim okolnostima ne bi imalo smisla. Sud je imao na umu i sadržaj odredbe čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude jer se prema ovoj odredbi fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom su prihvaćeni zahtjevi iz tužbe za zaštitu kolektivnih interesa i prava te je u takvom slučaju sud vezan za ta utvrđenja.

Kako je u navedenoj odluci Vrhovnog suda RH bila riječ o postupku radi zaštite kolektivnih interesa potrošača koji se vodio pred Trgovačkim sudom u Zagrebu pod poslovnim brojem P 1401/12, kao što je to slučaj i u ovoj pravnoj stvari, utvrđenje Vrhovnog suda RH da je u tom predmetu odluka u povodu tužbe radi zaštite kolektivnih interesa postala pravomoćna 13. lipnja 2014. g. (a u odnosu na nepoštene odredbe o ugovaranju valutne klauzule u valuti CHF 14. lipnja 2018. g.) trebalo je u cijelosti prihvatiti i ocijeniti da je u ovoj parnici tužba od 12. lipnja 2019. g. podnesena unutar petogodišnjeg zastarnog roka iz odredbe čl. 225. ZOO-a, pa da je prigovor zastare tuženika neosnovan.

Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještakinje I. L. kao stručan, temeljit i objektivan te je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja prema izračunu razlike više obračunatih anutiteta radi ugovaranja valutne klauzule u CHF te razlike više obračunate kamate temeljem primjene promjenjive kamatne stope u odnosu na prvo ugovorenu kamatnu stopu u zatraženoj visini od ukupno 21.761,94 kn, te je odlučeno kao u izreci presude pod točkom IV.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate koja teče od plaćanja svakog pojedinog anuiteta Ugovora o kreditu koji je anuitet sadržavao i više isplaćeni iznos radi obračuna po tečaju CHF na dan dospijeća i radi povišenja ugovorene kamatne stope, što je sud u cijelosti prihvatio.

Prema odredbi čl. 1115. ZOO-a kad se vraća ono što je stečeno bez osnove moraju se vratiti plodovi i platiti zatezna kamata, i to, ako je stjecatelj nepošten od dana stjecanja, a inače od dana podnošenja zahtjeva.

Prema ocjeni ovog suda tuženik je potraživao od tužitelja iznose anuiteta Ugovora o kreditu obračunate prema tečaju CHF na dan dospijeća anuiteta te uvećane za kamatu koja je obračunavana primjenom promjenjive kamatne stope znajući da se radi o primjeni nepoštenih ugovornih odredbi i stoga ništetnih pa tužitelju zatezna kamata na svaki pojedini iznos razlike zbog primjene valutne klauzule u CHF i radi više naplaćene kamate od početno ugovorene pripada od dana uplate odnosno stjecanja od strane tuženika, pri čemu je kamata određena pozivom na odredbu čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

Na dosuđeni iznos glavnice tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate po stopi sukladno odredbi čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate do 31. prosinca 2007.

g., od 1. siječnja 2008. g. do 31. srpnja 2015. g. po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. g. do isplate po stopi koja se određuje prema prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatoj za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu uvećanoj za tri postotna poena, što je u skladu s propisima o zateznim kamatama koji su bili na snazi u označenim vremenskim razdobljima, pa je sud u izreci presude odredio stopu zatezne kamate koja pripada tužitelju, a u skladu s Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN

broj 132/07), Odlukom o diskontnoj (eskontnoj) stopi HNB (NN broj 74/11) i odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a.

Odluka o parničnom trošku temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. ZPP-a, a budući da je tužitelj u cijelosti uspio u sporu pa je tuženika trebalo obvezati na podmirenje troškova koje je imao tužitelj vodeći ovaj spor.

Tužitelju je, tako, trebalo priznati trošak sastava tužbe i podneska od 1. svibnja 2021. g. po 100 bodova (ukupno 200 bodova), trošak zastupanja na ročištima od 12.

svibnja i 5. studenog 2021. g. i sastava podneska od 21. listopada 2021. g. po 25 bodova (ukupno 75 bodova) i trošak sastava žalbe od 24. veljače 2020. g. od 50 bodova.

Ukupan broj bodova od 325 trebalo je pomnožiti s vrijednošću boda iz Tbr. 50. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15). Iznos koji se dobije na opisani način (3.250,00 kn) trebalo je uvećati za zatraženu pristojbu tužbe (571,00 kn) i presude (567,62 kn) i za troškove vještačenja koje je podmirio tužitelj (2.000,00 kn) te tako dobiti iznos od 6.388,62 kn, kako je trebala glasiti odluka o troškovima postupka koju je sud izradio u točki V. izreke presude.

Na iznos parničnog troška tužitelj je zatražio isplatu zatezne kamate, koja mu, prema odredbi čl. 30. st. 2. Ovršnog zakona (NN broj 112/12, 25/13,

93/14, 55/16 i 73/17), pripada od presuđenja do isplate, kako je i dosuđeno, s tim da je sud odredio i stopu ove kamate.

U Splitu, 31. siječnja 2022. g.

S U D A C:

SANDI PETRIČIĆ

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU: Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu u roku od 15 dana od dana prijema pisanog otpravka. Žalba se podnosi nadležnom županijskom sudu, a putem ovog suda u 3 primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu na koje nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda

objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka (čl. 335. st. 7., 8., 9. i 11. ZPP-a).