Republika Hrvatska

Općinski sud u Virovitici

Stalna služba u Slatini

Slatina, Trg sv. Josipa 12

Poslovni broj: 19 Pr-892/2021-12

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski sud u Virovitici, Stalna služba u Slatini, po sutkinji toga suda Jasminki Jirsak, u pravnoj stvari tužitelja S. V., O., M. G…, OIB:…, koga zastupa odvjetnik M. K. iz Z., protiv tuženika Zavoda, sa sjedištem u V., L. G…, OIB:…, zastupanog po ravnateljici L. W., radi isplate razlike plaće, nakon zaključene glavne rasprave održane dana 22. prosinca 2021. u prisutnosti punom. tužitelja u zamjeni D. J., odvjetničkog vježbenika iz Z. i punom. tuženika M. B., zaposlenice tuženika, koja odluka je objavljena 31. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I Nalaže se tuženiku Zavodu, sa sjedištem u V., L. G…, OIB:…, da tužitelju S.

V., O., M. G…, OIB:…, na ime razlike plaće isplati ukupan iznos od 2.710,21 kn bruto zajedno sa zakonskom zateznom kamatom tekućom na iznos od:

- 84,12 kn od 16.05.2016. do isplate,

- 107,06 kn od 16.06.2016. do isplate,

- 160,59 kn od 16.07.2016. do isplate,

- 51,46 kn od 16.09.2016. do isplate,

- 84,53 kn od 16.11.2016. do isplate,

- 107,59 kn od 16.12.2016. do isplate,

- 26,90 kn od 16.01.2017. do isplate,

- 13,72 kn od 16.02.2017. do isplate,

- 52,48 kn od 16.04.2017. do isplate,

- 128,28 kn od 16.05.2017. do isplate,

- 98,41 kn od 16.06.2017. do isplate,

- 48,01 kn od 16.07.2017. do isplate,

- 114,97 kn od 16.08.2017. do isplate,

- 87,43 kn od 16.09.2017. do isplate,

- 165,51 kn od 16.01.2018. do isplate,

- 83,96 kn od 16.02.2018. do isplate,

- 175,55 kn od 16.03.2018. do isplate,

- 42,91 kn od 16.04.2018. do isplate,

- 16,79 kn od 16.09.2018. do isplate,

- 11,76 kn od 16.12.2018. do isplate,

- 80,08 kn od 16.01.2019. do isplate,

- 92,70 kn od 16.02.2019. do isplate,

- 259,82 kn od 16.03.2019. do isplate,

- 177,68 kn od 16.04.2019. do isplate,

- 30,28 kn od 16.05.2019. do isplate,

- 63,73 kn od 16.06.2019. do isplate,

- 15,34 kn od 16.11.2019. do isplate,

- 25,20 kn od 16.12.2019. do isplate,

- 136,32 kn od 16.01.2020. do isplate,

- 86,06 kn od 16.02.2020. do isplate,

- 80,97 kn od 16.03.2020. do isplate,

izuzev zateznih kamata na iznos poreza na dohodak i prireza porezu na dohodak, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, sve u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tuženiku Zavodu, sa sjedištem u V., L. G…, OIB:… da tužitelju S.

V., O., M. G, OIB:…, nadoknadi trošak ovog parničnog postupka u iznosu od 3.750,00 kn zajedno s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, tekućom od dana donošenja prvostupanjske presude 31. siječnja 2022. pa do isplate.

U preostalom dijelu do zatraženog iznosa od 4.687,50 kn, odnosno za razliku od 937,50 kn, zahtjev se odbija kao neosnovan.

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu protiv tuženika, radi isplate. U tužbi navodi da ima zasnovan radni odnos kod tuženika temeljem ugovora o radu na neodređeno vrijeme.

Tuženik je tijekom radnog odnosa tužitelju isplatio umanjenje plaće na sljedeći način:od 08.04.2016. do 08.04.2021., tuženik nije platio tužitelju dodatak za otežane uvjete rada na osnovnu plaću za vrijeme prekovremenog rada, iako je tužitelj i u prekovremenom radu radio u otežanim uvjetima, a na koji dodatak tužitelju pripada pravo sukladno odredbama čl. 57. Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 143/13, 96/2015) i čl. 55. KU (NN 29/2018, 92/19) i prema pripadajućem „Popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak“.

U vremenskom razdoblju od 08.04.2016. do podnošenja ove tužbe, tuženik nije platio tužitelju dodatak za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi za sve određene sate, iako je tužitelj svaki sat rada redovnog i prekovremenog rada radio na svom radnom mjestu i u svakom trenutku je imao odgovornost za živote i zdravlje pacijenata, a na koji dodatak tužitelj ima pravo sukladno čl. 59.a Dodatka I. Kolektivnom ugovoru za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (NN 96/15).

S obzirom je tuženik tužitelju pogrešno obračunao i isplatio plaće po gore navedenim osnovama, posljedično je pogrešno obračunao i isplatio naknade koje se utvrđuju kao prosjek prethodno isplaćenih plaća, konkretno naknadu plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i naknadu plaće zbog privremene nesposobnosti za rad.

Kako se podaci o radu tužitelja i podaci o korištenju godišnjeg odmora u spornom razdoblju nalaze kod tuženika, predlaže pribavu istih od tuženika, a podredno nakon provedenog financijskog vještačenja, tužitelj će konačno urediti tužbeni zahtjev.

Nakon podataka koje je dostavio tuženik, tužitelj je u podnesku od 21. prosinca 2021. precizirao tužbeni zahtjev, te predložio da sud donese presudu kao u izreci.

2. Tuženik u odgovoru na tužbu ističe da je među strankama nesporno da je tužitelj zaposlen kod tuženika na radnom mjestu: kv/vkv vozača (većinom u sanitetskom prijevozu, ali dio i u dežurstvu HMP) no nije imao kontinuirani radni odnos na neodređeno vrijeme, već je prvo bio zaposlen na određeno vrijeme, sa nekoliko prekida radnog odnosa, a tek od dana 6.11.2017. zaposlen je na neodređeno vrijeme, s prekidom između dva radna odnosa.

Nesporno je također da je tužitelj od 08.04.2016. do 08.04.2021. (kao dana podnošenja tužbe) kod tuženika radio u redovnom radnom vremenu, kao i u prekovremenom radu.

No, prije svega, tuženik ističe kako smatra da Sud u ovom predmetu treba utvrditi ima li tužitelj uopće pravni interes za podnošenje tužbe, jer se pravna zaštita ima priznati samo onima čiji se subjektivni interes ne može drugačije ostvari, a u ovom slučaju pravna zaštita tužitelja će se postići i bez intervencije pravosuđa. Stupanjem na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o izvršavanju Državnog proračuna RH za 2021. godinu, te donošenjem Odluke Vlade RH o isplati razlike iznosa uvećanja plaće za prekovremeni rad, radnicima u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja, tužitelj više nema pravni interes obratiti se sudu za ostvarivanje svojih prava, jer će mu ista biti ostvarena i bez donošenja sudske odluke. Tuženik smatra da, uz suglasnost obje strane, treba zastati s ovim postupkom, u smislu odredbe članka 186. g. Zakona o parničnom postupku, radi pokušaja rješenja ovog spora.

Nadalje, tuženik ističe da su tužitelju od 01.04.2020. za svaki odrađeni sat u prekovremenom radu, u postotku od osnovne plaće, isplaćeni dodatak s osnova posebnih uvjeta rada i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje, a što se može utvrditi iz platnih lista tužitelja.

Također, napominje se da tuženik isplatu plaća vrši putem FINE (Financijske agencije), odnosno njihovog informacijskog sustava COP (Centralni obračun plaća), a u koji sustav tuženik unosi samo broj odrađenih sati koje tužitelj odradi tijekom mjeseca, bilo u redovnom radu, bilo u prekovremenom radu, dok se obračun i isplata plaće i svih njenih dodataka obavlja automatski od strane FINE.

Naime, tuženik nema mogućnost utjecaja na način obračuna s obzirom da je navedeni informacijski sustav uspostavljen Odlukom o uspostavi i održavanju usluge centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima za sva tijela državne uprave (COP i HRM TDU) („Narodne novine“ br. 90/06.), koju je donijela Vlada Republike Hrvatske.

Slijedom navedenog, predlaže da sud nakon provedenog postupka odbije u cijelosti tužbu i tužbeni zahtjev tužitelja kao neosnovan, te obveže na naknadu prouzročenih troškova parničnog postupka.

3. Tijekom postupka sud je izveo dokaze: čitanjem obračunskih isplatnih lista za tužitelja, obračun razlike prekovremenih sati od travnja 2016. do ožujka 2020. (koji se odnosi na dodatke), te ostale isprave priložene u spisu.

4. Svi dokazi ocijenjeni su temeljem članka 8. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 2/07-Odluka USRH, 84/08, 96/08-Odluka USRH, 123/08-ispr., 57/11, 148/11- proč. tekst, 25/13, 89/14- Odluka USRH i 70/19, dalje: ZPP).

5. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu razlike plaće za utuženo razdoblje s naslova dodataka na plaću zbog posebnih uvjeta rada, i dodatka na plaću za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi, i to za vrijeme prekovremenog rada, jer je taj dodatak tužitelju isplaćen za redovan rad, te za isplatu razlike naknade plaće za vrijeme korištenja godišnjeg odmora i za vrijeme privremene nesposobnosti za rad.

6. Nesporno je da je tužitelj u utuženom razdoblju bio zaposlen kod tuženika na radnom mjestu: SSS- kv/vkv vozač u sanitetskom prijevozu. Nesporno je također da je tužitelj u razdoblju od 8. travnja 2016. do dana podnošenja tužbe, radio kod tuženika u redovnom radnom vremenu, kao i u prekovremenom radu, da se zahtjev tužitelja odnosi na isplatu razlike plaće na ime dodatka za otežane uvjete rada i na ime dodatka zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, za sate ostvarene u prekovremenom radu, da se pri ocjeni prava tužitelja na navedene dodatke, ima primijeniti Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja.

7. Nije sporno da je u utuženom razdoblju u primjeni bio Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 143/13, 96/15, dalje:KU/13) do 1. ožujka 2018. od kojeg se dana primjenjuje Kolektivni ugovor za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 29/18, 92/19, dalje:KU/18).

8. Dakle, nije sporno da tužitelju s obzirom na njegovo radno mjesto, u skladu s odredbom čl.57. st.2 KU/13, odnosno čl.55. KU/18, pripada pravo na uvećanje osnovne plaće, već je sporno – pripada li tužitelju to pravo i za ostvarene sate prekovremenog rada.

9. Prema odredbi čl.47. st.1. KU/13 (čl.45. st.1. KU/18) plaću radnika čini osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću.

Prema odredbi čl.47. st.2. KU/13 (čl.45. st.2. KU/18) osnovnu plaću radnika čini umnožak koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta na koje je raspoređen i osnovice za izračun plaće, uvećan za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža.

Prema odredbi st.3. istog članka, dodaci na osnovnu plaću su: stimulacija, dodaci za posebne uvjete rada, dodaci i uvećanja plaća.

Prema odredbi čl. 51. st.1. KU/13 (čl. 49. st.1. KU/18) propisana su uvećanja plaće, između ostalog i za prekovremeni rad 50% s tim da se navedeno uvećanje obračunava na osnovnu plaću.

Prema odredbi čl. 57. st. 1. KU/13 (čl. 55 st. 1. KU/18) radniku u djelatnosti zdravstva i zdravstvenog osiguranja na pojedinim radnim mjestima i poslovima, kod kojih postoje posebni uvjeti rada, pripada pravo na dodatak na plaću.

Temeljem odredbi st. 2. istog članka, osnova plaća uvećat će se radnicima na radnim mjestima i poslovima prema popisu radnih mjesta i poslova zdravstvenih i nezdravstvenih radnika koji imaju pravo na dodatak, a koji popis je sastavni dio navedene ugovorne odredbe.

10. Tumačenjem navedenih ugovornih odredbi proizlazi:

- da se visina osnovne plaće izračunava množenjem koeficijenta složenosti poslova radnog mjesta i osnovice za izračun plaće, te se uvećava za 0,5% za svaku navršenu godinu radnog staža,

- da se visina dodatka za posebne uvjete rada izračunava od tako izračunate visine osnovne plaće,

- da se visina uvećanja za prekovremeni rad, isto tako izračunava od visine izračunate visine osnovne plaće,

- da se tako izračunata visina uvećanja za prekovremeni rad pribraja osnovnoj plaći,

- da se tako izračunata visina dodatka za posebne uvjete rada pribraja plaći koju čine osnovna plaća i dodaci na osnovnu plaću u koje ulazi i uvećanje plaće za prekovremeni rad.

Slijedom navedenog, pravo na uvećanje plaće s osnova posebnih uvjeta rada i pravo na uvećanje plaće za prekovremeni rad su takva prava koja se kumuliraju. Na isti način moguće je tumačiti odredbe o dodatku na plaću zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi. Prema tome, isplata dodatka za prekovremeni rad ne isključuje pravo tužitelja na isplatu dodatka po osnovama posebnih uvjeta rada i zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi, budući da tužitelj, i kada radi prekovremeno, također radi u svojstvu radnika s otežanim uvjetima rada u smislu čl.57. st.1. KU/13 (čl.55. st.1. KU/18), te u svojstvu radnika s iznimnom odgovornosti za život i zdravlje ljudi u smislu čl. 59/KU 13 i Dodatka I. KU/13 (čl.58. KU/18).

11. Vrhovni sud je na sjednici Građanskog odjela Vrhovnog suda RH od 9. prosinca 2019. zauzeo pravno shvaćanje koje glasi: "Zdravstveni radnici za vrijeme važenja Kolektivnog ugovora za djelatnost zdravstva i zdravstvenog osiguranja (Narodne novine br. 143/13 i 96/15, dalje:KU) koji u redovnom radu imaju pravo na uvećanje plaće za posebne uvjete rada iz čl. 57.KU i pravo na uvećanje plaće za iznimnu odgovornost za život i zdravlje ljudi iz čl. 59.KU, imaju pravo na te dodatke (kumulativno) i za sate ostvarene u prekovremenom radu".

12. Prigovor tuženika vezano za nedostatak pasivne legitimacije, budući da on ne vrši obračun plaća već samo isplatu plaća, dok se obračun plaća na temelju odluke Vlade RH vrši putem Centralnog obračuna plaća (COP), neosnovan je u cijelosti.

Obveza je poslodavca da radniku za obavljeni rad obračuna i isplati plaću, pri tome potpuno je nebitno na koji je način poslodavac organizirao obračun plaće, da li obračun vrši neka druga fizička ili pravna osoba, koja nije poslodavac, u konkretnom slučaju Centralni obračun plaća (COP), kako to ističe tužitelj.

Naime, na obveze tuženika koje proizlaze iz ugovora o radu i navedenih Kolektivnih ugovora nema nikakvog značaja činjenica što tuženik, kako tvrdi, nema utjecaja na COP, koji je jedinstven za cijeli sustav javnog zdravstva i da stoga ne može snositi odgovornost za eventualne štetne posljedice ugovora kojeg nije potpisao, budući da su potpisnici Ugovora o pružanju usluga centraliziranog obračuna plaća i upravljanja ljudskim resursima Vlada RH i Financijska agencija. Dakle, radi se o ugovoru koji je zaključen između trećih osoba i nije od relevantnog značaja za pravni odnos koji za stranke proizlazi iz ugovora o radu i KU, a temeljem kojih je tuženik kao poslodavac tužitelja pasivno legitimiran u predmetnom sporu.

13.Sukladno odredbi čl. 92. st. 3. ZR/14 određeno je – ako kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu nije drukčije određeno, plaća i naknade plaće za prethodni mjesec isplaćuju se najkasnije do petnaestog dana u idućem mjesecu.

14.Obzirom da je tuženik u utuženom razdoblju tužitelju uredno platio odrađene sate prekovremenog rada (prema platnim listama), ali ne i dodatak zbog otežanih uvjeta rada, kao i dodatak zbog iznimne odgovornosti za život i zdravlje ljudi na te sate prekovremenog rada, a u postupku je utvrđeno da tužitelj ima pravo na isplatu plaće za utuženo razdoblje s naslova tih dodataka na plaću i za prekovremeni rad, što iznosi ukupno 2.710,21 kn bruto, to je sud naložio tuženiku da tužitelju isplati narečeni iznos sa zakonskom zateznom kamatom na svaki pojedini mjesečni iznos razlike plaće počevši od 16-og dana svakog mjeseca pa do isplate, te presudio kao u izreci pod točkom I.

15.Visina stope zakonske zatezne kamate temelji se na odredbi članka 29. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18).

16.Tužitelju sud priznaje kao potrebne troškove: za sastav tužbe iznos od 500,00 kn, (Tbr.7. t.1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje:OT), sastav tri podneska (11.5.2021., 3.12.2021. i 21.12.2021.) u iznosu od 1.500,00 kn (Tbr.8. t.1. OT), zastupanje na ročištu 7.12.2021. u iznosu od 250,00 kn (Tbr.9. t.2. OT), zastupanje na ročištu 22.12.2021. iznos od 500,00 kn (Tbr.9. t.1. OT), pristup na ročište za objavu presude 250,00 kn i PDV po stopi od 25% u iznosu od 750,00 kn, što ukupno iznosi 3.750,00 kn.

Tužitelju nije priznat trošak podneska od 14.4.2021. u iznosu 500,00 kn, jer nije bio potreban, a trošak za ročište 7.12.2021., koje je odgođeno, nije zatražen sukladno OT.

Stoga je sud odbio zahtjev kao neosnovan za iznos od 937,50 kn.

17.Budući da tužitelj potražuje troškove postupka sa zakonskom zateznom kamatom od donošenja presude do isplate, stoga je sud donio odluku kao u izreci presude pod točkom II.

18. Odluka o troškovima postupka temelji se na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku.

Slatina, 31. siječnja 2022.

Sutkinja

Jasminka Jirsak

Uputa o pravnom lijeku:

Protiv ove presude dopuštena je žalba nadležnom županijskom sudu u roku od 15 dana od dana primitka presude. Žalba se podnosi ovome sudu u tri istovjetna primjerka.

Dostaviti:

1. Punom. tužitelja M. K., odvj. iz Z.,

2. Tuženik Zavod, V.,