Republika Hrvatska
Županijski sud u Splitu
Split, Gundulićeva 29a
Poslovni broj: 22 Gž-1753/2021-3
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
R J E Š E N J E
Županijski sud u Splitu, po sutkinji tog suda Svjetlani Vidović, u ostavinskom postupku iza smrti pok. I. P., iz D., OIB: ..., rođenog ..., a umrlog ..., odlučujući o žalbi: 1. Ž. F., iz K., OIB: ..., 2. M. P., iz OIB: ..., 3. R. R., iz K., OIB: ..., 4. Z. R., iz K., OIB: ..., 5. B. R., iz K., OIB: ..., 6. K. H., iz Ž., OIB: ..., 7. I. K., iz D., OIB: ..., 8. A. R., iz O., OIB: ... i 9. M. R., iz O., OIB: ..., svi zastupani po punomoćnici N. S., odvjetnici u D., protiv rješenja o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku broj 38 O- 621/2014-94 od 18. svibnja 2021., dana 31. siječnja 2022.,
r i j e š i o j e
Odbija se kao neosnovana žalba Ž. F., M. P., R. R., Z. R., B. R., K. H., I. K., A. R. i M. R. i potvrđuje rješenje o nasljeđivanju Općinskog suda u Dubrovniku broj 38 O-621/2014-94 od 18. svibnja 2021.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskim rješenjem utvrđeno je da ostavinu pok. I. P. čine nekretnine položene u k.o. G. i k.o. V. te pokretnine i prava kako je to pobliže označeno u izreci pobijanog rješenja pa je nasljednikom na nekretnini u k.o. G., pokretninama i pravima proglašen Grad D. a na nekretninama u k.o. V., Općina O. i naložena je provedba rješenja (točka I., II., III. i IV. izreke).
1.1. Ž. F., M. P., R. R., Z. R., B. R., K. H., I. K., A. R. i M. R. upućeni su da svoja prava pokušaju ostvariti u parničnom postupku (točka V. izreke).
2. Protiv ovog rješenja žalbu pravovremeno podnose Ž. F., M. P., R. R., Z. R., B. R., K. H., I. K., A. R. i M. R., pobijajući isto zbog svih žalbenih razloga predviđenih odredbom članka 353. stavak 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14; u daljnjem tekstu: ZPP) koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 117. stavak 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 70/19; u daljnjem tekstu: ZID ZPP), a koji propis se primjenjuje temeljem odredbe članka 175. stavak 2. Zakona o nasljeđivanju („Narodne novine“, broj 48/03, 163/03, 35/05, 127/13, 33/15 i 14/19; u daljnjem tekstu: ZN). Predlažu pobijano rješenje ukinuti, podredno preinačiti.
2.2. U odgovoru na žalbu Grad D. osporava navode žalbe u cijelosti i predlaže istu odbiti.
2.3. Žalba je neosnovana.
3. Iz utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je:
- dana 4. lipnja 2014. javni bilježnik N. M. donio rješenje o nasljeđivanju broj O-142/13 UPP/OS-32/13 (a nakon pribavljenog izvatka iz matične knjige rođenih ostavitelja u kojemu nije navedeno ime njegova oca već samo ime majke, nakon provedenog očevida dana 19. rujna 2013. u stanu ostavitelja u kojemu nije pronađena oporuka te i nakon oglasa objavljenog u Narodnim novinama i na oglasnoj ploči suda kojim su bili pozvani eventualni nasljednici ostavitelja na nasljeđe i na koji oglas se nitko nije javio) kojim je rasporedio imovinu ostavitelja na Grad D. i Općinu O. smatrajući da se radi o ošasnoj imovini;
- dana 16. rujna 2016. Općinski sud u Dubrovniku ukinuo klauzulu pravomoćnosti navedene odluke rješenjem broj O-621/14-34;
- dana 18. svibnja 2017. isti sud je i ukinuo rješenje javnog bilježnika svojim rješenjem broj O-621/14-49;
- dana 5. svibnja 2017. i od strane prvostupanjskog suda proveden detaljan očevid u stanu ostavitelja u kojemu ni tada nije pronađena oporuka;
- da eventualna oporuka ostavitelja nije pronađena ni kod prvostupanjskog suda niti kod Stalne službe u Korčuli, kao ni u javnom registru - Hrvatskom upisniku oporuka;
- u predmetu prvostupanjskog suda broj R1-210/2018 pokrenutom po prijedlogu žalitelja radi osiguranja dokaza „da su predlagatelji krvni srodnici ostavitelja po zajedničkom pretku, izvanbračnom ocu ostavitelja pok. I. R.“, nakon provedene ekshumacije dostavljeno pismeno KBC Split iz kojeg da proizlazi da žalitelji B. R. s jedne strane, te A. i R. R. s druge strane, nisu srodnici i da bi glede srodstva s ostaviteljem bilo nužno provesti novu ekshumaciju, čime je taj postupak okončan.
4. Nakon tako provedenog postupka, prvostupanjski je sud zaključio da žalitelji nisu dokazali da su bilo zakonski bilo oporučni nasljednici ostavitelja, kao i da nije bilo uvjeta za prekid postupka već za primjenu odredbe članka 222. stavak 4. ZN.
5. Pravilna je odluka prvostupanjskog suda.
6. Na okolnost oporučnog nasljeđivanja, za navesti je da je i javni bilježnik i prvostupanjski sud uložio maksimalni napor u pronalaženju eventualne oporuke ostavitelja za koju žalitelji tvrde da im je sam ostavitelj rekao da postoji iako uopće ne navode detaljne okolnosti u kojima bi takova izjava bila dana (kome od žalitelja, u kojoj prilici, koji bi bio oblik oporuke, tko bi eventualno bili svjedoci oporuke, kada je uopće ta izjava bila dana i dr.).
6.1. Provedena su dva očevida u stanu ostavitelja (sukladno prijedlozima žalitelja), zatraženi su podaci od suda i iz Hrvatskog upisnika oporuka te nikakva oporuka ostavitelja nije pronađena, slijedom čega je sud prvog stupnja pravilno zaključio da žalitelji nisu oporučni nasljednici ostavitelja.
7. Glede pak, zakonskog nasljeđivanja za navesti je da je uvidom u predmet spisa moguće utvrditi da su se žalitelji od početka testirali kao oporučni nasljednici (na ročištu od 20. ožujka 2013., na očevidu od 19. rujna 2013., u podnescima od 10. siječnja i 16. srpnja 2014., u prijedlogu za ponavljanje postupka od 22. kolovoza 2014., u požurnicama od 14. veljače i 13. ožujka 2017., na očevidu od 5. svibnja 2017., na ročištu od 31. svibnja 2017.).
7.1. Na ročištu od 20. ožujka 2013. kod javnog bilježnika žalitelji nisu „pod kaznenom i materijalnom odgovornošću“ ustvrdili da su zakonski nasljednici ostavitelja (kako je to pogrešno naveo prvostupanjski sud u rješenju od 18. svibnja 2017.) već su iskazali rodoslovlje iza ostavitelja prema kojemu je pok. I. R. imao tri sina: I. (kojega su naslijedili K. H. i M. R. kojega su pak, naslijedili R. R., Z. R. i I. K.), R. (kojega su naslijedili B. R. i M. P.), te A. (kojega su naslijedili Ž. F. i I. R. kojega su pak, naslijedili A. R. i M. R.), te navodno i ostavitelja kao izvanbračnog sina.
7.2. Međutim, nije jasno na temelju koje odredbe ZN ili pak, Zakona o javnom bilježništvu („Narodne novine“, broj 78/93, 29/94, 162/98, 16/07, 75/09, 120/16) bi isti trebali pod tim uvjetima odnosno, pod kaznenom i materijalnom odgovornošću, bilo što iskazivati u ostavinskom postupku bilo pred javnim bilježnikom bilo pred sudom). Stranke i zainteresirane osobe svoje tvrdnje mogu iznositi slobodno a stvar je dokazivanja, i konačne ocjene od strane suda, njihove utemeljenosti i utjecaja na ishod postupka.
7.3. Žalitelji su bili pokrenuli i izvanparnični postupak za osiguranje dokaza prijedlogom od 22. listopada 2015. u kojemu su izričito ustvrdili da su oni „pretpostavljeni oporučni nasljednici ostavitelja“ (list 66. spisa); da bi u predmetu broj R1-210/2018 tražili osiguranje dokaza „da su predlagatelji krvni srodnici ostavitelja po zajedničkom pretku, izvanbračnom ocu ostavitelja pok. I. R.“ u kojemu je došlo u pitanje jesu li i svi žalitelji međusobno srodnici slijedom čega su još više umanjili vjerojatnost tvrdnji o svom srodstvu s ostaviteljem.
7.4. Tijekom dugogodišnjeg života ostavitelja, isti nije pokretao postupak za utvrđivanje očinstva u odnosu na pok. I. R. a koju tužbu je mogao podići u prekluzivnom roku do 25. godine života (članak 383. stavak 1. Obiteljskog zakona - „Narodne novine“, broj 103/15, 98/19 i 47/20; članak 71. stavak 1. Obiteljskog zakona - „Narodne novine“, broj 116/03, 17/04, 136/04, 107/07, 57/11, 61/11, 25/13, 75/14 i 5/15; članak 70. stavak 1. Obiteljskog zakona - „Narodne novine“, broj 162/98; članak 117. stavak 1. Zakona o braku i porodičnim odnosima - „Narodne novine“, broj 11/78, 27/78, 45/89, 59/90 i 25/94) odnosno 5 godina nakon punoljetstva prema odredbi članka 5. Osnovnog zakona o odnosima roditelja i djece Službeni list FNRJ broj 104/47, Službeni list SFRJ broj 10/65 i Narodne novine,
-
broj 52/71 i 52/73).
7.5. Također, pok. I. R. očito nikada nije priznao očinstvo niti je ostavitelj istoga naslijedio kao njegov navodni izvanbračni sin.
7.6. Konačno, žalitelji nisu pokrenuli a niti su legitimirani na pokretanje postupka za utvrđivanje očinstva.
7.7. Sama tvrdnja žalitelja da je pok. I. R. izvanbračni otac ostavitelja, kao i tvrdnja da su upravo oni, i to svi, potomci pok. I. R., ne može biti pravna osnova za nasljeđivanje niti bi DNK analiza u postupku osiguranja dokaza mogla biti takva pravno priznata osnova. Naprotiv, samo valjano priznanje očinstva ili pravomoćna odluka o utvrđenju očinstva te potom, krvno srodstvo s tako nedvojbeno utvrđenim izvanbračnim ocem ostavitelja, bio bi valjan pravni temelj zakonskog nasljeđivanja uz primjenu prava predstavljanja (tako i Vrhovni sud Republike Hrvatske u odluci Rev-643/1991-2 od 10. srpnja 1991.).
broj
7.8. Žalbeni navodi da bi prirodna činjenica navodnog krvnog srodstva žalitelja s ostaviteljem (pored toga, očito i nedokazana) imala jaču pravnu snagu od okolnosti da pok. I. R. nije bio upisan niti utvrđen kao otac ostavitelja, dovode u pitanje temeljne pravne postulate vladavine prava kao i načela pravne sigurnosti. Zakonodavac je propisao uvjete i rokove (i smatrao je da je nužno da su isti prekluzivne prirode) kada je odredio tko i u kojim rokovima može podnijeti tužbu radi utvrđivanja očinstva, očito u svrhu ostvarenja pravne sigurnosti.
7.9. Žalitelji su u predmetnom i u postupcima za osiguranje dokaza ostvarili svoje pravo na pristup sudu u punoj mjeri ali svoje tvrdnje nisu uspjeli dokazati kako je to pravilno zaključio prvostupanjski sud i potom pravilnom primjenom materijalnog prava, i to odredbe članka 20. ZN, rasporedio imovinu ostavitelja kao ošasnu.
8. Prema odredbi članka 222. stavak 4. ZN, sud neće prekinuti postupak ako se radi o spornim činjenicama čije postojanje zakon pretpostavlja, o činjenicama koje su općepoznate, te ako su sporne činjenice koje može utvrditi na temelju javnih ili javno ovjerovljenih isprava, nego će na temelju predmnjeve o postojanju tih činjenica, odnosno da je sadržaj tih isprava istinit, donijeti rješenje o nasljeđivanju, a onoga koji tvrdi suprotno predmnjevi uputit će da to dokaže u parnici, odnosno u upravnom postupku.
8.1. Pravilno je sud primijenio i navedenu zakonsku odredbu kada je uputio žalitelje da svoja prava pokušaju ostvariti u parničnom postupku. Ovo stoga jer sporna činjenica da bi ostavitelj bio izvanbračni sin pok. I. R. ne proizlazi iz izvatka iz matične knjige rođenih ostavitelja niti postoji sudska presuda o tome, niti je ostavitelj bio pozvan na nasljeđe kao njegov izvanbračni sin, a prema rezultatima iz predmeta broj R1-210/2018 (kako je to utvrdio pregledom tog spisa prvostupanjski sud) nije sigurno ni da su svi žalitelji potomci pok. I. R.
8.2. S druge strane, žalitelji nisu bili decidirani ni glede forme ni glede sadržaja eventualne oporuke, kao ni glede okolnosti smatraju li se zakonskim ili oporučnim nasljednicima, pa doista nije bilo uvjeta za primjenu odredbe članka 222. stavak 1. ZN i prekid ostavinskog postupka.
9. Stoga, kako žalitelji nisu dokazali svoju legitimaciju za zakonsko nasljeđivanje niti su dokazali da bi se radilo o oporučnom nasljeđivanju, a kako nisu zadovoljene ni zakonske pretpostavke za prekid postupka i upućivanje u parnicu; to proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kada je imovinu ostavitelja smatrao ošasnom (na oglas se nije javio nitko od nasljednika s majčine strane) i raspodijelio je na Grad D. i Općinu O. pa je žalbu žalitelja valjalo odbiti i pobijano rješenje potvrditi u cijelosti pozivom na odredbu članka 380. točka 2. ZPP.
Split, 31. siječnja 2022.
Sutkinja:
Svjetlana Vidović, v. r.
