REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-5829/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja H. Z. Z. M. O., OIB ..., Z., protiv tuženik E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu G. i Partneri d.o.o. u Zagrebu, radi isplate iznosa od 68.738,70 kn, odlučujući o žalbama tuženika i tužitelja protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-167/2016 od 22. listopada 2021., 31. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se žalbe tuženika i tužitelja kao neosnovane i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-167/2016 od 22. listopada 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju isplati na ime naknade štete iznos od 34.369,35 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 18. siječnja 2016. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke), dok je u preostalom dijelu koji iznosi 34.369,35 kn tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke). Tužitelju je naloženo da tuženiku naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 12.847,50 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 22. listopada 2021. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka III. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na odredbama čl. 160., 161., 162. i 163. Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 130/10, 61/11 i 76/12 – za isplate mirovina izvršenih do 31. prosinca 2013.) te odredbama Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj 157/13; dalje: ZOMO/13 – za isplate mirovina izvršenih od 1. siječnja 2014.) jer je zaključio da su za prometnu nezgodu od 3. kolovoza 2011., u kojoj je smrtno stradao tužiteljev osiguranik R. V., suodgovorni tužiteljev osiguranik (koji je upravljao motociklom registarskih oznaka ...) i tuženikova osiguranica (koja je upravljala motornim vozilom registarskih oznaka...). Prvostupanjski sud je ocijenio da postoji krivnja tužiteljevog osiguranika za štetni događaj jer nije poduzeo radnju intenzivnog kočenja u trenutku kad je tuženikova osiguranica započela prednjim lijevim vrhom vozila prelaziti središnju razdjelnu liniju i ulaziti u prometni trak kojim se kretao motocikl, a tuženikove osiguranice jer je započela radnju skretanja ulijevo bez da je prethodno propustila vozila koja su zadržavala smjer kretanja. Prvostupanjski sud je zaključio da je odgovornost svakog od sudionika po 50%, imajući pritom u vidu da je raskrižje u kojem je došlo do primarnog kontakta dovoljno pregledno i da je postojala mogućnost međusobnog uočavanja sudionika. S obzirom na to da je tužitelj rješenjem br. 744122 od 9. prosinca 2011. članovima obitelji pokojnog osiguranika R. V. priznato pravo na obiteljsku mirovinu počevši od 3. kolovoza 2011., te da je u razdoblju od 1. kolovoza 2013. do 31. listopada 2015. isplatio na ime obiteljske mirovine ukupan iznos od 68.738,70 kn, to je prvostupanjski sud obvezao tuženika u granicama odgovornosti njegovog osiguranika na isplatu iznosa od 34.369,35 kn, dok je u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan. Odluka o troškovima parničnog postupka se temelji na odredbi čl. 154. st. 1. i čl. 155. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 17/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu u točki I. i III. izreke je podnio tuženik zbog pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom drugostupanjskom sudu da prvostupanjsku presudu u pobijanom dijelu preinači. Tuženik nalazi pogrešnim stajalište prvostupanjskog suda o tome da se na pravni odnos između stranaka primjenjuju isključivo odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju, odnosno da je u konkretnom slučaju isključena primjena odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Tuženik je društvo za osiguranje pa smatra da se u odnosu na njega postojanje, opseg i visina obveze treba utvrđivati primjenom materijalnopravnih normi koje se odnose na osiguravajuća društva. Osiguravajuća društva nisu štetnici nego samo odgovaraju za štetnika u okviru obveza preuzetih ugovorom o osiguranju. S obzirom na to da tužitelj u konkretnom slučaju nije dokazao postojanje razlike između mirovine utvrđene rješenjem zavoda koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu, to smatra da je tužbeni zahtjev valjalo odbiti kao neosnovan.

4. Žalbu kojom pobija prvostupanjsku presudu u točki II. i III. izreke je podnio tužitelj zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. Tužitelj smatra da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio materijalno pravo kada je ocijenio da postoji suodgovornost pokojnog osiguranika R. V. za štetni događaj, navodeći da se tužiteljev osiguranik prije štetnog događaja kretao svojom kolničkom trakom dozvoljenom brzinom od oko 41 km/h, pri čemu je imao zaštitnu kacigu, dok je osiguranica tuženika D. G. oduzela prednost prolaska i presudom Općinskog suda u S., Stalna služba u S. I. Z. broj K-109/12 od 21. lipnja 2012. je proglašena krivom za prometnu nezgodu. Tužitelj pobija i odluku o troškovima postupka, navodeći da je parnični trošak zbog pogrešne odluke o omjeru odgovornosti previsoko odmjeren. Predlaže preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

5. Odgovor na tuženikovu žalbu nije podnesen.

6. Odgovor na tužiteljevu žalbu nije podnesen.

7. Tuženikova žalba nije osnovana.

8. Tužiteljeva žalba nije osnovana.

9. Ispitavši pobijanu presudu u skladu s odredbom čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, a u granicama razloga navedenih u žalbi te pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je nalazi da je pobijana presuda pravilna i zakonita te da je na utvrđeno činjenično stanje prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo.

10. U prvostupanjskom postupku i pri donošenju pobijane presude nisu počinjene bitne povrede odredaba parničnog postupka na koju ovaj sud pazi po službenoj dužnosti. Izreka presude je jasna i razumljiva, dok presuda sadrži valjane razloge o odlučnim činjenicama koji nisu u međusobnom proturječju niti u proturječju s izrekom presude, odnosno izvedenim dokazima.

11. Predmet spora je zahtjev za isplatu iznosa od 68.738,70 kn koji tužitelj potražuje na ime naknade štete koju je pretrpio isplatama obiteljske mirovine u razdoblju od 1. kolovoza 2013. do 31. listopada 2015. po rješenju broj 744122 od 9. prosinca 2011.

12. Žalbenim navodima da je o osnovanosti (visine) tužbenog zahtjeva trebalo odlučiti na temelju odredbe čl. 27. st. 3. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („Narodne novine“ broj: 151/05, 36/09, 75/09, 76/13 i 152/14; dalje: ZOOP) jer je tuženik društvo za osiguranje čija se odgovornost svodi na granice određene ugovorom o osiguranju, tuženik osporava prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Tuženikovi žalbeni navodi u tom dijelu nisu osnovani te je prvostupanjski sud pravilno ocjenjivao osnovanost tužbenog zahtjeva na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 79/07, 35/08, 121/10, 130/10, 61/11, 114/11, 76/12, 112/13 i 133/13; dalje: ZOMO/98) za isplate izvršene do 31. prosinca 2013., odnosno na temelju Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje: ZOMO/13) za isplate izvršene nakon 1. siječnja 2014. Odredbom čl. 27. st. 3. ZOOP-a, na koju se žalitelj poziva, je propisano da se razmjerni iznos mirovine, koji se u smislu toga zakona smatra stvarnom štetom koju je društvo za osiguranje dužno nadoknaditi zavodu za mirovinsko osiguranje, određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem zavoda koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu. U konkretnom slučaju ne postoji rješenje kojim je tužitelj utvrdio invalidsku mirovinu svom osiguraniku jer je zbog nastupa osiguranog slučaja – smrti osiguranika, tužitelj priznao članovima obitelji pokojnog osiguranika pravo na obiteljsku mirovinu. Stoga nije moguće primjenom kriterija utvrđenih tom zakonskom odredbom izvršiti obračun stvarnog dijela mirovine koji se u smislu toga zakona smatra stvarnom štetom.

13. Osim toga, na sjednici Odjela trgovačkih i ostalih sporova Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske od 5. prosinca 2016. je zauzeto pravno shvaćanje da će se o osnovanost zahtjeva zavoda za naknadu štete na ime razmjernog dijela isplaćene invalidske mirovine njegovu osiguraniku ili obiteljske mirovine isplaćene članovima osiguranikove obitelji prema društvu za osiguranje, ocjenjivati primjenom odredaba Zakona o mirovinskom osiguranju, a pravno shvaćanje prihvaćeno na sjednici odjela je sukladno odredbi čl. 40. st. 2. Zakona o sudovima („Narodne novine“ broj: 28/13, 33/15, 82/15, 82/16, 67/18, 126/19 i 130/20) obvezno za sva drugostupanjska vijeća, odnosno suce pojedince toga suda.

14. Nisu osnovani niti tužiteljevi žalbeni navodi kojima pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći da u konkretnom slučaju ne postoji podijeljena odgovornost sudionika prometne nezgode od 3. kolovoza 2011., kako to zaključuje prvostupanjski sud.

15. Odredbom čl. 27. st. 1. ZOOP-a je propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenoga, mirovinskog ili invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svoga osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, dok je odredbom čl. 1072. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125; dalje: ZOO) propisano da kad je šteta prouzročena pogonom dvaju ili više vozila, svu štetu snosi vlasnik vozila koji je isključivo kriv za štetni događaj (st. 1.), a ako postoji obostrana krivnja, svaki vlasnik odgovara drugomu za njegovu štetu razmjerno stupnju svoje krivnje (st. 2.).

16. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih u ovoj fazi postupka žalitelji ne osporavaju, proizlazi:

- da je do primarnog kontakta između osobnog automobila registarskih oznaka ... i motocikla marke Honda CD-600 F registarskih oznaka ... došlo u samom raskrižju S. ulice i prilaznog kolnika prometnog čvora br. 10 „P.“ na zapadnoj prometnoj traci kojom se je kretao motocikl Honda, a južno do PTM za oko 9,40 m i istočno od zapadnog ruba kolnika za oko 1,9 m, - da se u trenutku sudara osobni automobil registarskih oznaka ... kojim je upravljala D. G. kretao brzinom oko 12 km/h, a motocikl kojim je upravljao R. V. brzinom oko 47 km/h, s time da je u konkretnom raskrižju vrijedilo ograničenje brzine od 50 km/h,

- da je do izbjegavanja prometne nezgode moglo doći da je vozač motocikla poduzeo radnju intenzivnog kočenja u trenutku kad je D. G. započela prednjim lijevim vrhom vozila prelaziti središnju razdjelnu liniju i ulaziti u prometni trak kojim se kretao motocikl i to pri brzini kojom se kretao, a imajući u vidu da je raskrižje u potpunosti pregledno te je u fazi prilaska raskrižju i ulaska u raskrižje postojala mogućnost međusobnog uočavanja, odnosno da je do izbjegavanja prometne nezgode moglo doći da je D. G., prije nego što je prednjim lijevim uglom započela prelaziti središnju razdjelnu liniju kolnika, poduzela radnju kočenja, zaustavila osobni automobil i propustila motocikl da prođe ravninu sudara.

17. Dakle, iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda proizlazi da je pok. tužiteljev osiguranik mogao izbjeći prometnu nezgodu da je poduzeo radnju intenzivnog kočenja „u trenutku kad je D. G. započela prednjim lijevim vrhom vozila prelaziti središnju razdjelnu liniju i ulaziti u prometni trak kojim se kretao motocikl“ i to pri brzini kojom se kretao, a imajuću da je zbog preglednosti raskrižja postojala mogućnost pravovremenog međusobnog uočavanja sudionika. Tuženikova osiguranica je mogla izbjeći prometnu nezgodu da je, prije nego što je prednjim lijevim uglom započela prelaziti središnju razdjelnu liniju kolnika, poduzela radnju kočenja, zaustavila osobni automobil i propustila motocikl da prođe ravninu sudara. Dakle, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da postoji podijeljena odgovornost sudionika prometne nezgode jer iz utvrđenih činjenica proizlazi da je postojala mogućnost izbjegavanja prometne nezgode od strane oba osiguranika i da su oba sudionika postupila protupravno. Krivnja pok. tužiteljevog osiguranika se sastoji u tome što je u suprotnosti s odredbom čl. 51. st. 1. Zakona o sigurnosti prometa na cestama („Narodne novine“ broj: 67/08, 48/10 i 74/11; dalje: ZSPC) propustio prilagodio brzinu kretanja stanju ceste tako da motocikl može zaustaviti pravovremeno, premda je s obzirom na stanje ceste (preglednost raskrižja) mogao uočiti motorno vozilo tuženikove osiguranice i uočiti početak njene radnje skretanja ulijevo. S druge strane, krivnja tuženikove osiguranice se sastoji u tome što je u suprotnosti s odredbom čl. 58. st. 1. ZSPC-a propustila voziti s povećanim oprezom kojim odgovara uvjetima raskrižja jer se nije zaustavila i propustila motocikl da prođe sudarnu točku.

18. Stoga je pravilno prvostupanjski sud na temelju odredaba čl. 160. st. 1. i 2. te čl. 163. ZOMO/98, odnosno na temelju odredaba čl. 161. st. 1. i 2. te čl. 164. st. 1. ZOMO/13 obvezao tuženika na isplatu iznosa od 34.369,35 kn zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, a u preostalom dijelu odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan.

19. Pravilno je prvostupanjski sud obvezao tužitelja na naknadu troškova parničnog postupka tuženiku u omjeru uspjeha u sporu od 50%. Premda se prvostupanjski sud poziva na odredbu čl. 154. st. 1. ZPP-a, iz obrazloženja pobijane odluke o troškovima je razvidno da je o troškovima odlučeno na temelju odredbe čl. 154. st. 2. ZPP-a.

20. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbio žalbe kao neosnovane i potvrdio pobijanu presudu jer ne postoje razlozi zbog kojih se pobija niti razlozi na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

Zagreb, 31. siječnja 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.