REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 53 Pž-1348/2020-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ružica Omazić, u pravnoj stvari tužiteljice L. Š., K. N., OIB ..., koju zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva B. & P. u S., protiv 1. tuženika M. d.o.o., S., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik T. K., odvjetnik u S. i 2. tuženika M. O. d.d., Z., OIB ..., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva M.-L.- B.-T., iz Z., radi isplate iznosa od 54.358,28 kn, odlučujući o žalbi drugotuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-638/2017 od 23. prosinca 2019., 31. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se drugotuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-638/2017 od 23. prosinca 2019. kojom je drugotuženiku naloženo da solidarno s prvotuženikom isplati tužitelju iznos od 54.358,28 kn s pripadajućom zakonskom zateznom kamatom i da tužitelju solidarno s prvotuženikom naknadi parnični trošak u iznosu od 12.121,00 kn s pripadajućom zateznom kamatom.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-638/2017 od 23. prosinca 2019. naloženo je tuženicima solidarno isplatiti tužitelju iznos od 54.358,28 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 10. travnja 2015. do isplate, po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena (točka I. izreke) i naloženo je tuženicima da solidarno naknade parnični trošak tužitelju u iznosu od 12.121,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od dana presuđenja do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Drugotuženik je protiv navedene presude podnio žalbu zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 1. i 2. t. 11. Zakona o parničnom postupku, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnom navodi da mu nije dostavljen podnesak tužitelja od 17. listopada 2019. pa mu je time onemogućeno da se izjasni o zahtjevu i navodima protivne strane što je bilo od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. Nadalje, ističe da je pogrešno utvrđeno činjenično stanje jer je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je predmetnom policom osiguranja pokriven rizik izrade i dostava tužiteljici predloške za plaćanje poreza i prireza, budući da se prema čl. 3. Posebnih uvjeta za osiguranje od odgovornosti knjigovodstveno- računovodstvenih djelatnosti to ne smatra knjigovodstveno - računovodstvenom djelatnošću. Navodi da ugovaranje i obavljanje sporednih administrativnih poslova (izrada i dostava predložaka) nije pokriveno predmetnom policom osiguranja, jer je odredbom čl. 8. st. 1. t. b) Posebnih uvjeta isključena žaliteljeva odgovornost za štetu uslijed ugovorenog proširenja odgovornosti osiguranika i za poslove izvan opsega knjigovodstveno – računovodstvenih poslova ili u slučajevima za koje po Zakonu ne odgovara. Smatra da je stoga počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka, jer su zaključci suda o utvrđenim činjenicama protivni ispravama u spisu. Nadalje, navodi kako tužitelj nije dokazao da mu je nastala šteta, jer se plaćanje poreznih obveza i doprinosa određenog subjekta ne može smatrati štetom, a da je kamate zbog kašnjenja s plaćanjem tih obveza isplatio tužiteljici po odštetnom zahtjevu u cilju mirnog rješenja spora, a ne priznajući osnovu njezinog zahtjeva. Ističe da pobijana presuda, osim jedne rečenice u obrazloženju, nema razloge o šteti koja je dosuđena tužitelju, a zbog čega se presuda ne može ispitati, te da su navodi u obrazloženju pobijane presude kontradiktorni jer se prvo navodi kako „nije sporno da je tužiteljici nastala šteta“, a zatim „sporno je da li je tužiteljici nastala šteta“. Zaključno, navodi da sud nije dao nikakve razloge za odlučne činjenice navodnog postojanju štete, te navodne odgovornosti žalitelja, nego se u dvije rečenice paušalno navodi da je šteta nastala i da je odgovornost za radnje prvotuženika obuhvaćene ugovorom o osiguranju. Odluku o trošku osporava zbog odluke o glavnoj stvari. Predlaže pobijanu presudu preinačiti ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. Zahtijeva žalbeni trošak u iznosu od 1.562,50 kn.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. Žalba nije osnovana.

5. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

6. Neosnovan je žalbeni navod da je počinjena bitna povreda iz odredbe čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 5. ZPP-a na koju upire žalitelj navodeći da mu nije dostavljen podnesak tužiteljice od 17. listopada 2019. i da mu je time onemogućeno da se izjasni o zahtjevima i navodima protivne strane. Naime, iz zapisnika s ročišta održanog 22. listopada 2019. (list 11. spisa) proizlazi da je sud konstatirao da je tužiteljica elektronskim putem dostavila podnesak 17. listopada 2019., te da tužiteljica izlaže kao tijekom dotadašnjeg postupka, a u odnosu na nalaz i mišljenje vještaka kao u podnesku od 17. listopada 2019. Dakle, prema sadržaju navedenog zapisnika, koji ima snagu javne isprave (čl. 230. ZPP-a), žalitelj je bio upoznat sa sadržajem navedenog podneska. Međutim, ako i nije izložen sadržaj tog podneska na ročištu, a kojim se tužiteljica očitovala na pisani nalaz i mišljenje vještaka da nema nikakve primjedbe, žalitelj je imao mogućnost upoznati se s njegovim sadržajem na samom ročištu, pa mu stoga nije onemogućeno izjašnjavanje o navodima iz tog podneska.

7. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno isplate iznos od 54.358,28 kn na ime štete zbog nastanka osiguranog slučaja na temelju Ugovora o osiguranju od odgovornosti odnosno Police osiguranja broj 339976.

Tužitelj svoj zahtjev temelji na tvrdnji da je nastupio osigurani slučaj jer je prvotuženik propustio izvršiti svoju obvezu iz Ugovora o obavljanju računovodstvenih usluga sklopljenim s tužiteljicom 30. studenog 2013., zbog čega je tužiteljici nastala šteta u utuženom iznosu, a odgovornost tuženika za nastalu štetu je pokrivena Policom osiguranja broj 339976. Drugotuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva tvrdnjom da propust prvotuženika u obavljanju računovodstvenih usluga na koji se poziva tužiteljica nije pokriven predmetnom policom osiguranja odnosno Posebnim uvjetima za osiguranje od odgovornosti knjigovodstveno-računovodstvenih djelatnosti (UI-P-ODKR1), a da je i pokriven taj rizik, smatra da tužiteljici nije nastala trajna šteta koju bi drugotuženik bio dužan isplatiti tužiteljici.

8. Prvostupanjski sud je zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan, budući da je na temelju rezultata dokaznog postupka utvrdio da je prvotuženik obavljao knjigovodstveno računovodstvene usluge za tužitelja na temelju Ugovora o obavljanju računovodstvenih usluga od 20. studenog 2013., da je zbog propusta prvotuženika u obavljanju knjigovodstveno računovodstvenih usluga (propusta da dostavi tužiteljici predloške za plaćanje poreza i prireza od autorskih honorara) nastala šteta tužiteljici, te da je odgovornost prvotuženika za nastalu štetu pokrivena predmetnom Policom osiguranja broj 339976 sklopljenom između prvotuženika i drugotuženika 8. rujna 2014. radi osiguranja od opće odgovornosti, odgovornosti prema trećima i osiguranja od odgovornosti knjigovodstveno računovodstvenog servisa, pa je pozivom na odredbu čl. 65. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje: ZOO) obvezao tuženike da solidarno isplate tužitelju štetu koju tužiteljica zahtijeva u iznosu od 54.358,28 kn, budući da je sudski vještak u svom nalazu i mišljenju utvrdio da šteta zbog nastanka osiguranog slučaja iznosi 58.535,26 kn.

9. U žalbenoj fazi postupka sporno je smatra li se radnja, koju je prvotuženik propustio obaviti u obavljanju knjigovodstveno računovodstvenih usluga za tužitelja, knjigovodstveno računovodstvenom djelatnošću u smislu čl. 3. st. 1. Posebnih uvjeta za osiguranje knjigovodstveno-računovodstvenih djelatnosti, pa je stoga sporno radi li se o riziku pokrivenom predmetnom policom osiguranja, te je li tužiteljici nastala šteta uslijed nastanka osiguranog rizika.

10. Nesporno je među strankama da su prvotuženik i drugotuženik 8. rujna 2014. sklopili ugovor o imovinskom osiguranju radi osiguranju od opće odgovornosti, odgovornosti prema trećima i osiguranja od odgovornosti knjigovodstveno računovodstvenog servisa, te da su sastavni dio ugovora i Posebni uvjeti za osiguranje od odgovornosti knjigovodstveno – računovodstvenih djelatnosti (dalje: Posebni uvjeti osiguranja).

Prema odredbi čl. 2. Posebnih uvjeta osiguranja (list 53. spisa) predmet osiguranja po tim posebnim uvjetima je profesionalna odgovornost osiguranika za štete koje mogu nastati obavljanjem knjigovodstveno računovodstvene djelatnosti. Odredbom čl. 3. određeno je da se knjigovodstveno- računovodstvenom djelatnošću u smislu tih uvjeta, smatra bilježenje vrijednosnog stanja promijenjena na kategorijama imovine, obveze, kapitala, troškova, prihoda, rashoda i poslovnih rezultata koji je rezultirao sastavljanjem temeljnih financijskih izvješća a) bilancom stanjem, b) računom dobiti i gubitka, c) izvješćem o novčanom toku, d) izvješće o promjenama u financijskom položaju.

11. U pravu je žalitelj da je odredbom čl. 3. Posebnih uvjeta osiguranja jasno određeno što se sve ima smatrati knjigovodstveno računovodstvenom - djelatnošću, te da se prema toj odredbi izrada i dostava predložaka za obvezu plaćanja poreza i prireza ne smatra knjigovodstvenom djelatnošću i da je stoga pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da „...i poslovi plaćanja poreza i prireza na dohodak od autorskih dijela“ spadaju u poslove predviđene čl. 3. Općih uvjeta.

12. Međutim, iz navedene odredbe Općih uvjeta osiguranja proizlazi da je prvotuženik bio dužan knjižiti, pratiti i usklađivati promjene na kategorijama iz odredbe čl. 3. Općih uvjeta osiguranja nabrojanim pod a, b, c i d. Kod knjiženja rashoda – autorskog honorara prvotuženik je propustio uočiti da nisu plaćeni porezi i doprinosi na autorski honorar, a koji se obračunavaju i plaćaju istovremeno s isplatom autorskog honorara, a što je utjecalo na urednost sastavljenih financijskih izvješća odnosno računa dobiti i gubitka. Prvotuženik je priznao da je napravio propust jer nije dostavio podloge tužiteljici da izvrši plaćanje poreza, međutim, prvotuženik je neovisno o tome bio dužan uočiti prilikom bilježenja autorskih honorara da nisu plaćeni porezi i doprinosi, a to je upravo povreda ugovorne obveze profesionalnog pružanja knjigovodstveno računovodstvene usluge pokrivene Posebnim uvjetima osiguranja, koja je imala za posljedicu nerealna financijska izvješća, a zbog čega je tužitelju nastala šteta.

13. Dakle unatoč tome što je prvostupanjski sud, suprotno sadržaju Posebnih uvjeta osiguranja, utvrdio da se odgovornost prvotuženika koja je pokrivena osiguranjem odnosi na propust da dostavi tužitelju predloške za porez i doprinose na autorske honorare, iz isprava u spisu je bilo moguće pravilno utvrditi na što se odnosi propust prvotuženika u obavljanju knjigovodstveno – računovodstvenih usluga odnosno odgovornost prvotuženika koja je pokrivena osiguranjem. Tužiteljica je tvrdila da je prvotuženik pravovremeno obavještavao tužiteljicu o uplatama koje treba izvršiti, ali je to propustio učiniti glede poreza i doprinosa na autorske honorare zbog čega su sačinjena nerealna financijska izvješća za 2014. godinu, a što upućuje na propust prvotuženika da kao profesionalac sačini pravilna i potpuna izvješća pravovremenim skretanjem pozornosti tužiteljici na eventualne propuste koji bi mogli imati štetne posljedice za nju.

14. Suprotno žalbenim navodima u obrazloženju pobijane presude je navedeno i obrazloženo u čemu se sastoji šteta zbog nastanka osiguranog slučaja. Naime, prvostupanjski sud je utvrdio da je o propustu plaćanja poreza i doprinosa na honorare uplaćene na račun tužiteljice 2014. godine, a koji je trebao biti plaćen do 30. prosinca 2014., tužiteljicu obavijestio prvotuženik tek u siječnju 2015., kada je tužiteljica i platila poreze i doprinose na autorske honorare, ali da zbog toga porezna uprava nije mogla predmetnu uplatu priznati kao trošak u 2014. godini. Pravilno je zaključio prvostupanjski sud da je tužiteljici zbog toga ostao evidentiran veći dohodak u 2014. godini na koji je morala platiti veću stopu poreza i doprinosa, što ne bi morala plaćati da nije bilo navedenog propusta prvotuženika, pa je upravo za plaćene veće iznose poreza i doprinosa, te za zateznu kamatu koju je platila tužiteljica zbog kašnjenja s ispunjenjem obveze nastala tužiteljici šteta.

15. Budući da je žalitelj osporavao visinu štete, izveden je dokaz financijsko knjigovodstvenim vještačenjem, te niti jedna stranaka nije prigovorila sačinjenom nalazu i mišljenju vještaka, osim što je drugotuženik prigovorio osnovanosti potraživanja, a prvostupanjski sud je pravilno zaključio da se taj prigovor ne tiče pravilnosti nalaza i mišljenja. Dakle, prvostupanjski sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka, te je pravilno utvrdio i visinu štete, a koju tužiteljica zahtijeva u manjem iznosu od iznosa utvrđenog po sudskom vještaku.

16. Iz navedenog proizlazi da je, suprotno žalbenim navodima drugotuženika, tužiteljica dokazala da joj je šteta u utuženom iznosu nastala kao posljedica osiguranog rizika odnosno odgovornosti prvotuženika zbog propusta u obavljanju računovodstveno knjigovodstvenih usluga.

17. Prvostupanjski sud se prihvaćajući tužbeni zahtjev tužiteljice pozvao na odredbu čl. 65. ZOO-a, iako se obveza tuženika da solidarno nadoknade štetu tužiteljici temelji na odredbama čl. 965., čl. 943. i čl. 964. ZOO-a. Dakle, i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti.

18. Odluka o parničnom trošku je pravilna i zakonita, a drugotuženik ju posebno niti ne osporava osim zbog odluke o glavnoj stvari.

19. Na kraju treba istaknuti da tuženici nisu jedinstveni suparničari, pa podnošenje žalbe od strane drugotuženika ne koristi niti šteti prvotuženiku (čl. 200. ZPP-a). Dakle, prvostupanjska presuda je pravomoćna u odnosu na prvotuženika koji se nije žalio, dok je po žalbi drugotuženika odlučeno kao u izreci ove drugostupanjske presude.

20. Zbog navedenog je unatoč počinjenoj bitnoj povredi iz odredbe čl. 354. st.

2. t. 11. ZPP-a valjalo na temelju odredbe čl. 373.a ZPP-a odbiti žalbu drugotuženika i potvrditi pobijanu presudu u odnosu na njega i odlučiti kao u izreci ove presude.

Zagreb, 31. siječnja 2022.

Sudac

Ružica Omazić, v.r.