Poslovni broj Gž-1312/2019-4

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja M. M. iz Z., OIB: ...., zastupanog po punomoćnici K.R., odvjetnici iz Z., protiv tuženika RH, OIB: ....., zastupane po ODO u Z., Građansko-upravni odjel, radi naknade štete zbog diskriminacije, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-751/15-51 od 1. ožujka 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 31. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  je

I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog građanskog suda u Zagrebu, posl.br. Pn-751/15-51 od 1. ožujka 2019.

II. Odbija se zahtjev tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu.

Obrazloženje

1.Citiranom presudom odbijeni su tužbeni zahtjevi kojima je tužitelj tražio da se utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje i jednakost pred zakonom i da se obveže tuženika da mu naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 kn. Točkom II. izreke naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 28.250,00 kn.

2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.

3.U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.

4.Žalba nije osnovana.

5.Predmet spora su zahtjevi tužitelja da se utvrdi da je tuženik povrijedio njegovo pravo na jednako postupanje i jednakost pred zakonom i da mu posljedično naknadi štetu u iznosu od 50.000,00 kn.

6.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da je Ministarstvo, Policijski nacionalni USKOK, podnijelo dana 7. prosinca 2012. kaznenu prijavu br.: 511-01-78-K-7/12 protiv više osoba, između ostalih i protiv tužitelja, radi osnovane sumnje da je počinio više kaznenih djela. Tužitelju da se stavlja na teret da je u zamjenu za velike novčane iznose u vremenskom razdoblju od 2006. do 6. prosinca 2012., zajedno s više drugih osoba, dojavljivao osobama koje se bave činjenjem kaznenih djela podvođenja, informacije o policijskim postupanjima usmjerenim na suzbijanje i prevenciju kaznenih djela povezanih s prostitucijom, a da je s tim u vezi, povodom prijedloga USKOK u Z., sudac istrage Županijskog suda u Zagrebu rješenjem od 8. prosinca 2012. odredio tužitelju istražni zatvor u trajanju najdulje mjesec dana, računajući od dana lišenja slobode, odnosno od 6. prosinca 2012. do 6. siječnja 2013. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je 11. prosinca 2012. Državno odvjetništvo, USKOK donijelo nalog o provođenju istrage protiv tužitelja, kao osumnjičenika, slijedom čega je rješenjem PU Z, br.: 511-19-55-1/92/12 od 10. prosinca 2012. tužitelj privremeno udaljen iz službe s danom 6. prosinca 2012. do isteka pritvora. Zakonitost ovog rješenja kojim je tužitelj udaljen s posla da je stvar upravnog postupka i protiv istog da je tužitelj ima pravo uložiti pravni lijek. Prvostupanjski sud utvrđuje da nije bilo diskriminacije prema tužitelju jer da postoje policijski službenici koji su dobili od istog poslodavca ista rješenja kao i tužitelj, a neulaganjem žalbe protiv rješenja od strane tužitelja, ono da je postalo pravomoćno. Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da je, nakon što je tužitelju dana 1. srpnja 2013. rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, br. Kir-US-501/13 ukinut istražni zatvor i on pušten na slobodu, istoga dana doneseno rješenje kojim je tužitelj privremeno udaljen iz službe do okončanja disciplinskog postupka, čime da je stavljeno izvan snage ranije rješenje o privremenom udaljenju, te da je protiv ovog rješenja tužitelj izjavio žalbu prvostupanjskom disciplinskom sudu, koja da je rješenjem od 19. srpnja 2013. odbijena kao neosnovana. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da je PUZ 14.06.2013. godine podnijela zahtjev za pokretanjem disciplinskog postupka od 14. lipnja 2013. zbog postojanja osnovane sumnje da je tužitelj počinio teže povrede službene dužnosti iz čl. 96 st. 1 toč. 3 i 5 opisane kao "zlouporaba položaja u službi ili izvan službe ili prekoračenje ovlasti u službi" i "odavanje podataka iz čl. 35. Zakona o policiji neovlaštenim osobama", a koji postupak da je u tijeku.

7.U odnosu na trajanje pritvora za koji tužitelj tvrdi da mu je pričinjena diskriminacija, prvostupanjski sud utvrđuje da se opravdanost trajanja pritvora procjenjuje prema okolnostima konkretnog slučaja, a za čitavo vrijeme trajanja pritvora da je postojao javni interes, koji usprkos presumpciji nevinosti, nadjačava pravo na slobodu konkretnog pojedinca, odnosno tužitelja, te da time tužitelju nije povrijeđeno pravo na slobodu, uz napomenu da je tužitelj protiv rješenja o određivanju pritvora izjavio žalbu.

8. Prvostupanjski sud utvrđuje da navodi tužitelja o nezakonitom radu državnih odvjetnika nisu dokazani, kao niti navodi da su suci koji su odlučivali u toj kaznenoj stvari postupali nezakonito ili diskriminatorno u odnosu na tužitelja po bilo kojem osnovu, kao i po osnovu na koji upire tužitelj, a to je zbog njegova društvenog položaja.

9.U odnosu na navode tužitelja vezano uz sastav optužnog vijeća koje je odlučivalo u kaznenom postupku, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj imao saznanje o postojanju elemenata koji ukazuju na eventualno postojanje nepristranosti nekog suca, ali da tužitelj takav prigovor nije isticao tijekom postupka jer da stranke nisu imale primjedbe na sastav sudskog vijeća, što da je i zapisnički konstatirano. Stoga da niti u ovom djelovanju nije bilo diskriminacije u odnosu na osobu tužitelja jer da se činjenica što su iste sutkinje bile članice vijeća, odnosno predsjednica vijeća koje je donijelo rješenje o žalbi tužitelja na rješenje o određivanju istražnog zatvora, sama za sebe ne može smatrati dovoljnim razlogom za isključenje suca iz odlučivanja o potvrđivanju optužnice, pa da ne postoji vjerojatnost da bi tužitelj bio diskriminiran na taj način.

10.U odnosu na tvrdnje tužitelja da je bio diskriminiran pretragom doma i drugih prostorija prvostupanjski sud utvrđuje da je pretraga doma i drugih prostorija kojima se koristi tužitelj izvršena temeljem naloga Županijskog suda u Zagrebu, broj Kir-US-651/12 od 05. prosinca 2012. Nadalje utvrđuje da je vođena istraga protiv ukupno 13 okrivljenika zbog počinjenja većeg broja kaznenih djela, a koja djela su okrivljenici činili kroz vremensko razdoblje od 6 godina, da je tijekom istrage ispitano ukupno 146 svjedoka, da su neki okrivljenici višekratno dopunjavali svoje obrane, a da su za vrijeme istrage temeljem većeg broja zatraženih i izdanih naloga o pretrazi provođene radnje pretraga pokretnih stvari, računala i mobilnih uređaja, oduzetih od okrivljenika, te da je provedena njihova analiza i pribavljena relevantna dokumentacija glede predmeta istrage, kao i ona potrebna za financijsku istragu o porijeklu imovine tužitelja i drugih okrivljenika, a provedeno je i informatičko, te knjigovodstveno-financijsko vještačenje po sudskim vještacima, a da su sve radnje tijekom istrage poduzimane u zakonskom roku. Prigovori tužitelja vezano uz stručnost i osobe vještaka, način provođenja pretrage stana i njihova zakonitost, kao i drugih radnji poduzetih u istrazi, da nisu dovedeni u pitanje i da ne proizlazi vjerojatnost diskriminatornog postupanja.

11. Prvostupanjski sud utvrđuje da dinamika saslušanja svjedoka i druge radnje koje se odnose na postupanje nadležnih tijela u istražnom postupku ne ukazuju na postojanje vjerojatnosti da bi se u odnosu na tužitelja ponašalo diskriminatorno. Tužiteljevo uspoređivanje s drugim okrivljenicima, tj. optuženima da nije učinilo vjerojatnim da bi tužitelj dinamikom i redoslijedom provođenja dokaza bio diskriminiran u odnosu na ostale suokrivljenike, niti okrivljenike u drugim postupcima.

12.U odnosu na navode tužitelja da mu je diskriminacija počinjena i time što je pušten iz pritvora, a odmah nakon toga i vraćen u pritvor, bez novog uručivanja osnove pritvaranja, prvostupanjski sud utvrđuje da se ne radi o diskriminaciji tužitelja, već o nenamjernom propustu službene osobe.

13.U odnosu na tvrdnje tužitelja da su u odnosu na njega postupali neovlašteni tužitelji, prvostupanjski sud utvrđuje da je USKOK 13. prosinca 2013. pred Županijskim sudom u Zagrebu podigao optužnicu protiv M. M. i drugih zbog počinjenja kaznenih djela iz čl. 333 st. 1 Kaznenog zakona/97 i iz čl. 347. st. 1 Kaznenog zakona/97, a koja je optužnica potvrđena rješenjem Županijskog suda u Zagrebu, Kov-Us-70/13 od 19.09.2014. godine, te da je navedeni optužni akt podignut od strane zamjenice županijske državne odvjetnice u Z. D. P., koja da je kao zamjenik ravnatelja bila upućena u predmet Ureda broj K-US-287/12 temeljem rješenja Državnog odvjetništva Republike Hrvatske br. KR-I-DO-125712-31-1, pa da je navod tužitelja da je optužnicu podigao neovlašteni tužitelj neosnovan. O navodima tužitelja da niti S.M. nije bio ovlašteni tužitelj da se očitovao Vrhovni sud Republike Hrvatske u predmetu Kž-US-95/15. Stoga da nisu osnovani niti ti navodi tužitelja o diskriminaciji.

14. Nadalje prvostupanjski sud utvrđuje da broj svjedoka nije ograničen niti jednim propisom, nije da je propisana dinamika njihova saslušanja, kao niti koliko ih se može predložiti u kojem postupku ili u odnosu na pojedinog ili više okrivljenika, pa da se postupanje nadležnih državnih tijela po Zakonu, a u cilju prevencije kaznenih djela, ne može smatrati diskriminacijom kada su upotrijebljena sredstva primjerena i nužna cilju koji se želi postići. Tužitelj da nije dokazao vjerojatnost diskriminatornog ponašanja niti jednog od državnih tijela koja su sudjelovala u provođenju postupka protiv njega. Prvostupanjski sud utvrđuje da je tužitelj podnio kaznenu prijavu protiv svih državnoodvjetničkih dužnosnika koji su postupali u njegovom predmetu i da je ta kaznena prijava odbačena 06.08.2015.

15.Prvostupanjski sud utvrđuje da su neosnovani navodi tužitelja o diskriminaciji u odnosu na T. B. kojem nije određena privremena mjera osiguranja oduzimanja imovinske koristi jer da nije bilo nejednakog postupanja u odnosu na tužitelja, a što da proizlazi iz rješenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske Kž-Us- 22/14-3 od 14.11.2014. kojim je odbijena njegova (tužiteljeva) žalba i potvrđena odluka prvostupanjskog suda o potrebi određivanja privremene mjere.

16.Zaključno prvostupanjski sud utvrđuje da tuženik nije povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, niti da je učinio radnju ili propust koji bi neposredno doveo do povrede tog prava, niti da je proizveo nepovoljan učinak za pojedinu društvenu skupinu, te da u fazama kaznenog postupka nije bilo postupanja uvjetovanog tužiteljevim stavljanjem u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji u odnosu na tužiteljev društveni položaj. Prvostupanjski sud utvrđuje da nije ovlašten za preispitivanje zakonitosti i pravilnog rada ovlaštenih tijela u pojedinom stadiju kaznenog postupka, te da to ne može biti predmet ovog parničnog postupka. Stoga, kako tužitelj nije učinio vjerojatnim da je žrtva diskriminacije po svojem društvenom položaju, prvostupanjski sud je odbio tužbene zahtjeve.

17.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu iz članka 365. stavka 2. ZPP-a. Prvostupanjski sud je na potpuno i pravilno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je odbio tužbene zahtjeve. Stoga su neosnovani svi žalbeni navodi tužitelja.

18.Tužitelj u žalbi prvenstveno elaborira pitanje tereta dokazivanja u parnicama radi suzbijanja diskriminacije. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da tužitelj nije učinio vjerojatnim svoje navode o diskriminaciji.

19. Valja dodati i slijedeće. Tužba je koncipirana na način da se osporava zakonitost provođenja kaznenog (uključujući i istražnog) postupka koji se vodi protiv tužitelja. Pri tome treba reći da parnični sud nije ovlašten ulaziti u zakonitost rješenja o privremenom udaljenju tužitelja iz službe jer o zakonitosti tog rješenja odlučuje upravno tijelo. Nadalje, parnični sud nije ovlašten odlučivati o duljini trajanja pritvora, o zakonitosti rada sudaca i državnih odvjetnika u kaznenom postupku, o zakonitosti sastava optužnog vijeća i o ovlaštenju tužitelja (državnog odvjetnika), o zakonitosti pretrage doma, o zakonitosti odluke o puštanju iz pritvora i ponovnom pritvaranju, o broju svjedoka koji se saslušavaju u kaznenom postupku i o privremenoj mjeri oduzimanja imovinske koristi. Te sve odluke donesene su u kaznenom postupku i o njihovoj zakonitosti može se odlučivati samo i jedino u tom (kaznenom) postupku. Navodi tužitelja da i zakonita odluka može predstavljati diskriminaciju nisu osnovani jer odluka ne može biti zakonita ako se temelji na diskriminaciji. Stoga je tužitelj sve svoje prigovore na način vođenja kaznenog postupka i na donesene odluke trebao podnijeti u kaznenom postupku, što je on za većinu odluka i učinio, ali bez uspjeha i sada od parničnog suda traži ponovno ispitivanje zakonitosti pravomoćnih odluka iz kaznenog postupka tako što tvrdi da je bio diskriminiran. Stoga je pravilno utvrđenje prvostupanjskog suda da nije osnovan tužbeni zahtjev tužitelja na utvrđenje diskriminacije, pa posljedično tome niti tužbeni zahtjev radi naknade štete zbog diskriminacije.

20.Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 368. stavka 1. ZPP-a.

21. O zahtjevu tuženika za naknadom troška odgovora na žalbu odlučeno je primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.

U Rijeci, 31. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Dr.sc. Vlado Skorup