Poslovni broj Gž-1580/2021

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković predsjednice vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa suca izvjestitelja i člana vijeća te Ksenije Dimec člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja: 1. T. D., S., OIB ...., 2. M. D., S., OIB ..., 3. A. P., O. G., OIB ..., 4. N. S., S., OIB ... i 5. M. N., S., OIB ..., svi zastupani po punomoćniku N. S., odvjetniku u S. protiv tužene: RH., zastupane po Općinskom državnom odvjetništvu u S., radi utvrđenje prava vlasništva, rješavajući žalbu tužene izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-1187/2013 od 19. travnja 2016., u sjednici vijeća održanoj 31. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tužene kao neosnovana i potvrđuje presude Općinskog suda u Splitu, poslovni broj Pst-1187/2013 od 19. travnja 2016.

II. Nalaže se tuženoj da tužiteljima nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 2.675,00 (dvije tisuće šest stotina sedamdeset pet) kn, u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvog stupnja utvrđuje se da su tužitelji suvlasnici nekretnina označenih kao z.k.čest.zem. ..., upisanih u zk. ul. br. ..., K.O. S., površine 13254 m[2] i da su stoga ovlašteni ishoditi uknjižbu prava suvlasništva predmetne nekretnine u zemljišnim knjigama na svoje ime s imena tuženika.

2. Odlukom o troškovima postupaka, iz točke III. izreke, nalaže se tuženoj da tužiteljima nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 15.987,50 kn, u roku od 15 dana.

3. Protiv te presude žalbu pravovremeno podnosi tužena, zbog svih zakonom propisanih žalbenih razloga iz odredbe članka 353. stavak l. točka l.-3. (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

4. U žalbi ističe da ugovorom o darovanju pravnim prednicima tužitelja, nigdje nije navedena predmetna nekretnina kao predmet darovanja, odnosno da je sud prvog stupnja pogrešno zaključio da su ispunjeni zakonski uvjeti za priznavanje prava vlasništva dosjelošću njihovim pravnim prednicima, darovateljima iz darovnog ugovora na koji se tužitelji pozivaju.

5. Pored toga osporava utvrđenje suda prvog stupnja da su tužitelji uspjeli dokazati postojanje pravnih pretpostavki prema kojima bi oni mogli steći pravo vlasništva u odnosu na tuženika kao upisanog zemljišnoknjižnog vlasnika na predmetnim nekretninama.

6. Žaliteljica predlaže da se presuda preinači i tužbeni zahtjev odbije kao neosnovan ili ukine i vrati sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

7. Žalba nije osnovana.

8. Nakon provedenog dokaznog postupka sud prvog stupnja utvrđuje, prije svega uvidom u Ugovor o darovanju zaključen 2. ožujka 1966. godine između P. D. i S. D. (roditelja tužitelja) kao daroprimatelja i L. D. kao darovatelja, da su predmetom tog ugovora, između brojnih izrijekom navedenih, naznačene i nekretnine u K.O. S. sintagmom kao cijeli imetak u nekretninama u S., tako da ih je darovatelj ovlastio da mogu provesti uknjižbu prava vlasništva tih nekretnina na svoje ime.

9. Zatim, utvrđuje da je prijeporna nekretnina, kat. čest. ..., upisana kao Općenarodna imovina, a na temelju rješenja Kotarskog N. O. S., od 26. svibnja 1949. godine upisan je Mjesni narodni odbor S. kao Organ upravljanja.

10. Nakon što utvrđuje da su tužitelji pravni slijednici daroprimatelja,odnosno da prijepor predstavlja u naravi pašnjak na kojem se nalaze ostaci izgorenog niskog raslinja i ostalo samoniklo raslinje, sud zaključuje da je matična zk. čest. ... , Z. U. ..., K. O. S. u međuvremenu cijepana, tako da je uknjižena kao Općenarodna imovina i da se stoga ima smatrati da je ona vlasništvo RH.

11. U konačnici prvostupanjski sud zauzima stajalište da su prednici tužitelja bili u posjedu te nekretnine još početkom prošlog stoljeća, da su je koristili za ispašu stoke i sječu drva, da su nakon smrti prednika M. D., stupili u posjed njegovi sinovi L. D. i I. D. koji su i u katastarskim knjigama upisani kao posjednici ove nekretnine, po ½ dijela svaki, tako da je L. D. U. o darovanju 2. ožujka 1966. godine tu nekretninu darovao roditeljima tužitelja. Početak dosjedanja sud prvog stupnja računa još iz vremena prije 1900. godine.

12. Odluku o troškovima parničnog postupka sud prvog stupnja donio je u skladu s odredbom čl.154. st.1. ZPP-a i u skladu s Odvjetničkom tarifom o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika.

13. Pravna stajališta navedena u osporenoj prvostupanjskoj presudi, u dijelu kojim sud utvrđuje da su ostvarene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme. Sud je polazeći od činjeničnih utvrđenja iz provedenog dokaznog postupka obrazložio svoja stajališta, za koja je prema motrištu ovog suda nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja, niti pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Istovremeno neupitno je prema motrištu ovog suda diskreciono ovlaštenje suca da u okviru operativne slobode izvođenja i ocjene provedenih dokaza slobodnom ocjenom odredi redoslijed provođenja dokaza i na osnovu njih donosi zaključke, jer slobodna ocjena dokaza garantira slobodu zaključivanja u okviru činjeničnog i pravnog razmišljanja, obvezujući ga istovremeno na iznošenje odgovarajuće pravne argumentacije koja u ovom slučaju nije izostala.

14. Istovremeno, donošenjem pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl.365. st.2. ZPP-a, a u svezi čl.354. st.2. tč.2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

15. Obzirom na zauzeto stajalište suda prvog stupnja treba cijeniti pravne pretpostavke za originarno stjecanje prava vlasništva koje prema čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 137/99. – Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09. i 143/12. - u nastavku teksta: ZV)-a.

16. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV-a "posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)", a pošten je (prema st. 3. istoga članka) "… ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed", s time da (prema st. 5.) "posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno", dok je odredbama čl. 72. ZOVO-a bilo propisano: (u st. 1.) "posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja" i (u st. 2.) "posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova" - a (u st. 3.) "savjesnost posjeda se pretpostavlja". Tome su prethodila pravna pravila Općeg građanskog zakonika koji se na ovim prostorima primjenjuje od 1853. godine s time da se od 1946. godine primjenjivao na temelju Zakona o primjeni pravnih propisa donesenih za vrijeme neprijateljske okupacije i prije 6. travnja 1941. godine (Sl. l. FNRJ br. 89/46.), a od 1991. godine na temelju Zakona o načinu primjene pravnih propisa donesenih prije 6. travnja 1941. godine (Nar. Nov., br. 73/91.).

17. Prema odredbi čl. 388. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

18. Sukladno tim odredbama nepošten (nesavjestan) posjednik ne bi mogao steći vlasništvo nekretnine dosjelošću - ni redovnom niti izvanrednom, a budući se pravo vlasništva dosjelošću može steći samo ako postoji samostalan posjed, dakle ako posjednik izvršava svoju faktičnu vlast na nekretnini kao da je vlasnik nekretnine (ako je imao tzv. vlasnički posjed), za zaključiti je da je pošteni posjednik onaj koji nije znao ili nije morao znati (niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati) da mu ne pripada pravo samostalno posjedovati nekretninu.

19. Činjenična i pravna utvrđena suda prvog stupnja, kao i žalbeni navodi tužene upućuju na upitnost stajalište da se prava koja su postojala, između ostalog i na nekretninama u društvenom vlasništvu, ne mogu niti su se mogla zanemariti uspostavom jednovrsnosti vlasništva kroz brojne postupke pretvorbe društvenog vlasništva ne nekretninama. U tom dijelu treba obratiti pažnju na odredbu čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 137/99.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09. i 143/12. - u nastavku teksta: ZV), prema kojoj se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari." (st. 1.), s time da "samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja." (st. 2.), dok "samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja." (st. 3.). Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., u nastavku teksta: ZOVO) bilo propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom st. 4. istoga članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

20. U vezi s time, potrebno je odgovoriti na dvojbu jesu li tužitelji stekli pravo vlasništva na nekretninama još od početka dvadesetog stoljeća i koji je rok potreban za stjecanje prava vlasništva na predmetnim nekretninama, obzirom na kvalificirani posjed tužitelja i njihovih prednika kao posjednika od i činjenicu da su te nekretnine predstavljale društveno vlasništvo.

21. Prema pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Europskog suda za ljudska prava (izraženo i u odluci „T. protiv RH.“) koje se odnosi se na primjenu i učinke odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., Narodne novine broj 137/99) te presudu R. i drugi te J. protiv RH., u kojoj je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva, u smislu odredbe članka 388. stavka 4. ZV- a, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZV-a ukinuta, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava u vrijeme dosjedanja uračunati i razdoblje do 8. listopada 1991.

22. U skladu s tim pravnim motrištem Europskog suda za ljudska prava iznesenim u prethodno navedenim odlukama, a koje je u cijelosti primjenjivo i na konkretnu pravnu situaciju, tužitelji kao podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim treba kazati da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država jer se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice u konkretnoj situaciji u kojoj ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

23. Pravno shvaćanje, da za ocjenu stjecanja prava vlasništva, u smislu odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe zauzeo je i građanski odjel ovog Županijskog suda na sjednici odjela održanoj dana 18. lipnja 2021.

24. Sukladno tome, u predmetima radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću, u rok dosjedanja radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću protiv RH kao tuženika, računa se i vrijeme dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, neovisno o tome kada je tužba podnesena.

25. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da su tužitelji osobno i preko svojih pravnih prednika nalazi u kvalificiranom posjedu sporne nekretnine gotovo cijelo stoljeće, od samog početka dvadesetog stoljeća, dakle i prije 8. listopada 1991., da kroz cijelo vrijeme posjedovanja eventualna vlasnička prava trećih osoba kroz posjed tužitelja nisu smetana te da se u rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu u konkretnom slučaju uračunava i razdoblje prije 8. listopada 1991., to su na strani tužitelja prema stavu ovoga suda ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 159. stavak 3. i 4. ZV-a za stjecanjem prava vlasništva izvanrednom dosjelošću, jer je od ulaska prednika tužitelja te nastavno tužitelja u posjed sporne nekretnine pa do podnošenja tužbe protekao rok od četrdeset godine poštenog posjedovanja spornog dijela nekretnine.

26. Naime, odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH, županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

27. Iz tih razloga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, žalba tužene, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana na način kako je to odlučeno u tč. I. izreke ove presude.

28. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a, u skladu s uspjehom tužitelja u ovom sporu, jer su oni ostvarili pravo i na troškove revizije, na način kako je to odlučeno u tč. II. izreke ove presude.

U Rijeci, 31. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Larisa Crnković, v.r.