Republika Hrvatska

Trgovački sud u Osijeku

Osijek, Zagrebačka 2

Poslovni broj 10 Povrv-462/2021-25

U  I M E  R E PU B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Trgovački sud u Osijeku, po sucu pojedincu mr. sc. Mirjani Baran, u pravnoj stvari tužitelja H. d.o.o., za vodne usluge, OIB:…, B., S. put 1, kojeg zastupa punomoćnik Z. Z., odvjetnik u O., V. J. T. 3, protiv tuženika D. d.o.o., OIB:…, V., R. 16, kojeg zastupa punomoćnica M. K., odvjetnica u Z. odvjetničkom uredu K. H., K. M. & A. D., O., K. A.. S. 23, radi utvrđenja (v.p.s. 211.589,50 kn) i isplate iznosa od 194.772,23 kn, nakon glavne i javne rasprave zaključene 11. siječnja 2022. u nazočnosti punomoćnika stranaka, na ročištu za objavu sudske odluke održanom 28. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Održava se na snazi nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave javnog bilježnika R. G. u V., poslovni broj Ovrv-394/2015 od 10. ožujka 2015., u kojem je naloženo tuženiku D. d.o.o., OIB:…, V., R. 16 platiti tužitelju H. d.o.o., za vodne usluge, OIB:…, B., S. put 1, iznos od 153.735,26 kn (slovima:stopedesttritisućesedamstotridesetpetkuna i dvadesetšestlipa), zajedno s pripadajućim zateznim kamatama koje teku na taj iznos od 1. ožujka 2015. pa do 31. srpnja 2015. po stopi do 12,14 % godišnje, a od 1. kolovoza 2015. pa do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14 % godišnje, od 1. siječnja 2016. pa do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05 % godišnje, od 1. srpnja 2016. pa do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88 % godišnje, od 1. siječnja 2017. pa do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68 % godišnje, od 1. srpanja 2017. pa do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41 % godišnja, od 1. siječnja 2018. pa do 30. lipnja 2018. po stopi od 9.09 % godišnje, od 1. srpnja 2018. pa do 31. prosinca 2018., po stopi od 8,82 % godišnje, od 1. siječnja 2019. pa do 30. lipnja 2019. po stopi od 8,54 % godišnje, od 1. srpnja 2019. pa do 31. prosinca 2019. po stopi od 8,30 % godišnje, od 1. siječnja 2020. pa do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11 % godišnje, od 1. srpnja 2020. pa do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89 % godišnje, od 1. siječnja 2021. pa do 30. lipnja 2021. po stopi od 7,75 % godišnje, od 1. srpnja 2021. pa do 31. prosinca 2021. po stopi od 7,61 % godišnje, te od 1. siječnja 2022. pa do isplate po stopi od 7,49 % godišnje, a u slučaju promjene stope zatezne kamate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku osam dana.

II. Ukida se platni nalog u dijelu u kojem je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 41.036,97 kn (slovima:četrdesetjednatisućatridesetšestkuna i devedesetsedamilipa) zajedno sa zateznim kamatama na taj iznos, pa se zahtjev tužitelja u tome dijelu odbija kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

I. Tužba tužitelja u dijelu u kojem traži utvrđenje cijene pitke vode u iznosu od 3,87 kn/m3 te cijene prihvata otpadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3, te da se naloži tuženiku D. d.o.o., OIB …, V., R. 16, plaćati tužitelju H. d.o.o., za vodne usluge, OIB …, B., S. put 1, cijenu za isporučenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3, a za prihvat otpadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3 i to od 24. travnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali uvjeti, odbacuje se kao nedopuštena.

II. Tužba tužitelja u dijelu u kojem traži utvrđenje kako je određena cijena pitke vode te cijena prihvata otpadne vode u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014., koja stupa na snagu 1. kolovoza 2014. donesena sukladno odredbi čl. 208. Zakona o vodama i čl. 197. Zakona o vodama, a koja cijena vode i prihvata otpadne vode obvezuje tuženika plaćati isporučenu pitku vodu i prihvat otpadne vode po cijenama određenim u Odluci o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja od 1. srpnja 2014., koja stupa na nagu 1. kolovoza 2014. i to od 1. kolovoza 2014. pa nadalje, kao i zahtjev kojim se nalaže tuženiku s tužiteljem zaključiti Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće u kojem će cijena pitke vode biti ugovorena u iznosu od 3,87 kn/m3 bez PDV, a cijena prihvata otpadnih voda u iznosu od 3,42/m3, odbacuje se kao nedopuštena.

III. Tužba tužitelja u dijelu u kojem traži dopunu u točki II. izreke na način da iza riječi "3.42 kn/m3" dodati zarez i tekst "sve u roku 15 dana od dana pravomoćnosti presude, a ako tako ne postupi taj ugovor će zamijeniti ova presuda", odbacuje se kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi kao i tijekom postupka u bitnome ističe da su stranke bile u ugovornom odnosu na temelju Ugovora o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće broj 227/06 od 15. svibnja 2006. te Ugovora o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda broj 228/06 od 15. svibnja 2006. Predmetni Ugovori su raskinuti 1. rujna 2014., koji raskid je stupio na snagu 4. prosinca 2014. Tuženik se, po zaprimanju raskida ugovora, u svojem dopisu od 22. rujna 2014. pozvao na trajanje otkaznog roka od tri mjeseca. Iz toga proizlazi kako je tuženik prihvatio raskid ugovora i o tome obavijestio tužitelja, pa po proteku otkaznog roka predmetni Ugovori više nisu na snazi. Nadalje, tužitelj navodi kako je Ugovorom o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora od 30. prosinca 2013., zaključenim između D. B. d.o.o. i K. d.o.o., te Ugovorom o prijenosu (ustupanju) Ugovora o prijenosu zaključenim između K. d.o.o. i H. d.o.o. od 20. veljače 2014., tužitelj je postao vlasnik uređaja za proizvodnju pitke vode i predtretmana komunalnih otpadnih voda, te je postao i proizvođač pitke vode, čime je znatno povećao troškove koji se odnose na troškove proizvodnje pitke vode. Tužitelj je obavijestio tuženika o svojoj Odluci o povećanju pitke vode i prihvatu otpadnih voda od 1. srpnja 2014., te ga je pozvao na sklapanje novih Ugovora i to po cijeni pitke vode od 4,20 kn/m3 bez PDV-a, te po cijeni prihvata otpadnih voda od 3,31 kn/m3 bez PDV-a, koje je tuženik odbio. Nadalje navodi, kako tuženik neosnovano tvrdi da je tužitelj odredio cijene suprotno odredbama članka 208. Zakona o vodama („Narodne novine“ broj: 153/09, 130/11 i 56/13) i da za povećanje cijena nema ekonomskog opravdanja. Ističe kako tuženik nakon isteka otkaznog roka nije pristupio zaključenju novog ugovora s tužiteljem, ali je nastavio prihvaćati pitku vodu kao i predavati otpadnu vodu, ali ne prihvaća novu cijenu koju je odredio tužitelj. Kako među strankama ne postoji važeći ugovor kojim bi se uredili međusobni odnosi u isporuci pitke vode i pročišćavanje komunalnih otpadnih voda, predlaže prihvatiti tužbeni zahtjev u cijelosti. Tijekom postupka, podneskom od 15. ožujka 2017. tužitelj je preinačio tužbeni zahtjev tako da je povećao cijenu prihvata otpadnih voda na iznos od 3,42 kn/m3, dok je smanjio cijenu isporučene pitke vode na iznos od 3,87 kn/m3. Na ročištu održanom 11. siječnja 2022. tužitelj je dopunio točku II. izreke.

2. Tužitelj je protiv tuženika podnio i prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 194.772,23 kn, te je javni bilježnik R. G. u V. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv- 394/2015 od 10. ožujka 2015. Po prigovoru tuženika kao ovršenika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga. Tužitelj tvrdi da se utužena tražbina odnos ina račun broj 241/hidro1/1 od 31. siječnja 2015. koji je tužitelj ispostavio tuženiku 31. siječnja 2015. na iznos od 233.772,23 kn i to na ime isporučene potke vode i otpadnih voda. Tuženik je platio po tom računu iznos od 39.000,00 kn tako da je ostao neplaćen utuženi iznos od 194.772,23 kn. Tužitelj navodi kako su tvrdnje i prigovori tuženika neosnovani pa predlaže prihvatiti ovaj tužbeni zahtjev u cijelosti uz naknadu troškova tužitelju.

3. Tuženik se protivi tužbi i tužbenom zahtjevu u cijelosti. U odgovoru na tužbu odnosno tijekom postupka u bitnome navodi da tužbu treba odbaciti kao nedopuštenu, jer tužitelj traži utvrđenje cijene pitke vode i cijene prihvata otpadnih voda po svojim Odlukama od 1. kolovoza 2014., a ne izmjenu ugovorene cijene kako ga upućuje i ovlašćuje Zakon o vodama. Ističe kako tužitelj nije ovlašten zahtijevati da sud naloži tuženiku sklapanje ugovora, jer je isti u suprotnosti s članka 208.

stavak Zakona o vodama koji ovlašćuje na podnošenje tužbe radi izmjene ugovorene cijene. Tuženik navodi kako je osnivač tužitelja društvo K. d.o.o. i da je na tužitelja prešao dio imovine, obveza i prava te da je preuzeo ugovor o međusobnim odnosima vezano za isporuku pitke vode i prikupljanje otpadnih voda i nastavio međusobni poslovni odnos. Navodi kako je tužitelj 18. srpnja 2014. uputio dopis u kojem dostavlja nove ugovore o međusobnim odnosima u kojima je cijena povećana sa 1,65 kn/m3 na 4,20 kn/m3 za pitku vodu, te sa 1,65 kn/m3 na 3,31 kn/m3 za pročišćavanje otpadne vode. Riječ je o jednostranoj odluci tužitelja, koja je po tvrdnjama tuženika protivna odredbi članka 208. stavak 3. Zakona o vodama. Tuženiku je dostavljena obavijest o raskidu ugovora od strane K. d.o.o., koji je prenio svoja prava i obveze na tužitelja, to stoga taj raskid ne proizvodi pravne učinke. Navodi kako je tuženik platio usluge po računima u iznosima za utvrđene količine u računu ali po cijenama iz postojećih ugovora. Tuženik ističe kako tužitelj nije ovlašten samostalno donositi odluke o promjeni cijena roba i usluga i da je spreman prihvatiti odluku Vijeća za vode kao privremeno rješenje, kao i cijenu koju će tijekom ovog postupka utvrditi vještaci, ali se protivi tužbenom zahtjevu koji je postavio tužitelj i predlaže ga odbiti u cijelosti uz naknadu troškova tuženiku.

4. U dokaznom dijelu postupka sud je izvršio uvid u Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće od 15. svibnja 2006., u Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda od 15. svibnja 2006., u dopis od 19. kolovoza 2014., od 18. kolovoza 2014., od 1. rujna 2014., od 22. rujna 2014., u Odluku o cijeni vodnih usluga za drugog isporučitelja vodne usluge od 1. srpnja 2014., u dopis od 7. kolovoza 2014., u Ugovor o prijenosu (ustupanju) Ugovora o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu Ugovora od 20. veljače 2014., u informacije o cijenama vodnih usluga od 6. listopada 2014. na stranici 42. do 43. spisa, u račune i uplate po računima, potvrde o izvršenom nalogu na stranici 66. do 80. spisa te na stranici 8. do 110. spisa i stranici 118. do 129. spisa, u račune na stranici 174. do 179. spisa, u dopise na stanici 183. do 199. spisa, u troškove proizvodnje pitke vode od 29. travnja 2015. te troškove sakupljanja i pročišćavanja vode od 29. travnja 2015., u privremeno rješenje Vijeća za vodne sluge od 11. lipnja 2015., u nalaz F. d.o.o. na stranici252. do 277. spisa, u Elaborat o izračunu cijene vode iz rujna 2015., u nalaz vještaka iz listopada 2016., u nalaz vještaka G. R. od 25. siječnja 2017., u dopunu nalaza vještaka iz siječnja 2019. te je sud saslušao vještaka G. R., u račun broj 241 od 31. siječnja 2015 u izjave o prijeboju na stranicama 15. do 17. spisa, u potvrde o izvršenom nalogu na stranici 18. do 27. spisa, u uplate za račun prema ugovornoj cijeni na stranici 28. spisa, u odgovor na dopis od 19. kolovoza 2014., u obavijest o raskidu ugovora od 1. rujna 2014., u očitovanje na dostavljeni račun za pitku i otpadnu vodu od 22. rujna 2014., u Odluku o cijeni vodnih usluga od 6. listopada 2014., izračun cijene isporuke vode s troškovima, u Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće i Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju otpadnih voda na stranici 109. do 112. spisa.

5. Napominje se kako je postupak u ovoj pravnoj stvari pokrenut tužbom koju je tužitelj podnio protiv tuženika 21. travnja 2015. te se vodio pod poslovnim brojem P-249/2015. U tom postupku sud je donio presudu broj P-249/2015-72 od 24. travnja 2019. koja je po žalbi tuženika rješenjem Visokog trgovačkog suda poslovni broj Pž- 4312/2019-2 od 14. siječnja 2021. ukinuta u točki I. i III. izreke i u tom dijelu vraćeno sudu prvog stupnja na ponovno suđenje. Tužitelj je kao ovrhovoditelj protiv tuženika kao ovršenika podnio i prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 194.772,23 kn, te je javni bilježnik R. G. u V. donijela rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave poslovni broj Ovrv-394/2015 od 10. ožujka 2015. Po prigovoru tuženika kao ovršenika postupak je nastavljen kao povodom prigovora protiv platnog naloga te se postupak vodio pod poslovnim brojem Povrv- 660/2015. Taj postupak je po prijedlogu stranaka prekinut do dovršetka postupka u predmetu P-249/2015. Rješenjem suda poslovni broj Povrv-462/2021-20 od 4. siječnja 2022. izvršeno je spajanje ovih spisa tako da je nastavljen jedinstven postupak pod poslovnim brojem Povrv-462/2021.

6. Tužbeni zahtjev je djelomično osnovan, a tužba je djelomično nedopuštena.

7. Tužitelj je u dijelu tužbenog zahtjeva tužbom zatražio da sud deklaratornom presudom utvrdi cijenu vodnih usluga u određenom iznosu, te naloži tuženiku plaćanje takve cijene ubuduće, sve dok za to budu postojali uvjeti, odnosno da je cijena pitke vode i otpadnih voda u Odluci tužitelja utvrđena u skladu s odredbama Zakona o vodama i da je tuženik dužan plaćati tu cijeni i dužan je sklopiti ugovor s tužiteljem o isporuci pitke vode i prihvatu otpadnih voda.

8. Člankom 187. stavak 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" broj:148/11- pročišćeni tekst, 89/14 i 70/19, dalje: ZPP) određeno je da tužitelj može u tužbi tražiti da sud samo utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave. Prema stavku 2. istog članka takva se tužba može podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

9. Dakle, razrađujući procesnu pretpostavku pravnog interesa za traženjem deklaratorne zaštite, zakon određuje da pravo na ovu zaštitu postoji:

- kad je to posebnim propisima predviđeno – bilo da zakon daje neposredno ovlaštenje određenoj osobi da pokrene parnicu, bilo da ovlašćuje sud da određenu osobu uputi na pokretanje parnice (npr. u ovršnom ili stečajnom postupku, u ostavinskom ili u nekim drugim izvanparničnim postupcima) – pa u tom slučaju zakonsko ovlaštenje oslobađa tužitelja od tužnosti da dokazuje svoj konkretni pravni interes,

- kad tužitelj ima pravni interes da se utvrdi postojanje ili nepostojanje kakvog pravnog odnosa još prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz tog odnosa,

- kad tužitelj ima "neki drugi" – dakle bilo koji određeni pravni interes za podnošenje tužbe za utvrđenje, kada je tužitelj dužan da, u nedostatku presumcije o postojanju, učini vjerojatnim postojanje svog konkretnog pravnog interesa.

10. Imajući na umu da prema gore navedenoj odredbi zakona tužitelj nema pravo tražiti utvrđenje postojanja određenih činjenica kada zahtjeva da sud utvrdi da cijena pitke vode iznosi 3,87 kn/m3 te cijene prihvata otpadne vode iznosi 3,42 kn/m3, jer nije riječ o utvrđenju postojanja odnosno nepostojanja kakva prava ili pravnog interesa ili istinitosti odnosno neistinitosti kakve isprave.

11. Pravo na takvo traženje ne proizlazi ni iz odredaba Zakona o vodama kako to pogrešno smatra tužitelj, pozivajući se na odredbu članka 208. stavak 3. Zakona o vodama. Naime, prema toj odredbi nezadovoljna strana ima pravo tražiti da sud u parničnom postupku izmijeni ugovornu cijenu iz stavka 1. i 2. tog članka, dakle, da sud konstitutivnom presudom izmijeni postojeću ugovornu cijenu među ugovornim stranama. Navedeno pak pretpostavlja postojanje valjanog ugovora između javnog isporučitelja vodnih usluga ovdje tužitelja i drugog isporučitelja vodnih usluga ovdje tuženika u vezi s njihovim pravima i obvezama glede isporuke vodnih usluga, a koja pretpostavka u konkretnom slučaju nije ispunjena jer tužitelj upravo u ovom postupku traži da sud naloži tuženiku sklapanje ugovora.

12. Sud je utvrdio, a što među strankama nije sporno, da je trgovačko društvo K. d.o.o., B., 15. svibnja 2006. sklopilo s tuženikom Ugovor o međusobnim odnosima u distribuciji vode za piće te Ugovor o međusobnim odnosima u sakupljanju i pročišćavanju komunalnih otpadnih voda i to oba 15. svibnja 2006. (dalje: Ugovori od 15. svibnja 2006). Na temelju sklopljenih Ugovora K. d.o.o. se obvezao isporučivati tuženiku vodu za piće u ukupnoj količini od 600.000 m[3] godišnje po cijeni od 1,65 kn/m[3] , s time da će se obračun količina vode izvršiti na temelju očitanja brojila, te prihvatiti i pročistiti na uređaju za pročišćavanje komunalnu otpadnu vodu do količine od 480.000 m3 te dostaviti tuženiku najmanje četiri puta godišnje analize pročišćene vode i to po ugovorenoj cijeni od 1,65 kn/m[3] .

13. Dakle, predmetni Ugovori od 15. svibnja 2006. su sklopljeni između tuženika i treće osobe i to trgovačkog društva K. d.o.o. Da bi ti Ugovori obvezivali tužitelja, potrebno je da su prenijeti na tužitelja, odnosno da je tužitelj stupi u ugovorni odnos s tuženikom umjesto društva K. d.o.o.

14. Naime, između trgovačkog društva D. B. d.o.o. i trgovačkog društva K. d.o.o. je 30. prosinca 2013. sklopljen Ugovor o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora, a predmet kojeg je kupoprodaja gospodarske cjeline opisane u članku 2. navedenog Ugovora, kao i prijenos ugovora o radu. Predmetni Ugovor o prijenosu od 30. prosinca 2013. je prenesen na trgovačko društvo H. d.o.o., koje je nastalo podjelom trgovačkog društva K. d.o.o. odvajanjem s osnivanjem i to na temelju Ugovora o prijenosu (ustupanju) Ugovora o prijenosu (kupoprodaji) gospodarske cjeline i prijenosu ugovora, od 20. veljače 2014. Tada je tužitelj postao vlasnik uređaja za proizvodnju pitke vode i predtretmana komunalnih otpadnih voda, odnosno proizvođač pitke vode. Međutim, tužitelj nije time postao i nositelj prava i obveza iz Ugovora od 15. svibnja 2006. jer iz sadržaja Ugovora o prijenosu od 20. veljače 2014. proizlazi da na

tužitelja nisu prešli ugovori koje je K. d.o.o. sklopio s drugim javnim isporučiteljima, odnosno s ovdje tuženikom.

15. Da Ugovori od 15. svibnja 2006. nisu preneseni na tužitelja, proizlazi i iz obavijesti o raskidu ugovora koju je trgovačko društvo K. d.o.o. 1. rujna 2014. uputilo tuženiku, a kojom navedeno Društvo obavještava tuženika da raskida predmetne ugovore, jer je tužitelj preuzimanjem gospodarske cjeline zapravo preuzeo djelatnost javne vodoopskrbe, javne odvodnje i izvođenja priključaka, dok ugovori sklopljeni između K. d.o.o. i tuženika nisu preneseni s gospodarskom cjelinom pa kao takvi više nisu održivi jer K. d.o.o. više nema u opisu svoje djelatnosti javnu vodoopskrbu i odvodnju.

16. Dakle, sud je utvrdio kako predmet Ugovora o prijenosu od 20. siječnja 2014. nisu bili i Ugovori od 15. svibnja 2006., odnosno da aktom podjele društva K. d.o.o. na tužitelja nisu preneseni ugovori koji su sklopljeni s trećim osobama kao javnim isporučiteljima. Stoga tužitelj nije ovlašten podnijeti ovakav tužbeni zahtjev za utvrđenje činjenica niti prema odredbi članka 187. niti prema odredbama Zakona o vodama, pa je stoga valjalo tužbu u tome dijelu odbaciti kao nedopuštenu.

17. Sud je utvrdio kako tužitelju niti ne pripada pravo postaviti kondemnatorni tužbeni zahtjev prije dospjelosti tražbine na način da sud naloži tuženiku plaćati tužitelju cijenu za isporučenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3 te za prihvat otpadnih voda u iznosu od 3,42 kn/m3 i to od 24. travnja 2019. pa nadalje dok za to budu postojali uvjeti. Naime, sud je utvrdio kako tužitelj nije dokazao postojanje pretpostavki iz članka 186.c ZPP-a u kojem je propisano da tužitelj koji učini vjerojatnim da tuženik ozbiljno dovodi u pitanje postojanje njegove još uvijek nedospjele tražbine, ili da će morati sudskim putem ostvarivati svoju tražbinu nakon što ona dospije, ili da iz drugih razloga ima za to pravni interes, može i prije dospjelosti tražbine zatražiti od suda da tuženiku naloži da mu ispuni dužnu činidbu u vrijeme njezine dospjelosti, time da vrijeme dospjelosti mora biti određenom naznačeno u tužbenom zahtjevu.

18. U odnosu na zahtjev iz točke II. i III. izreke sud je utvrdio kako tužba u tom dijelu nije dopuštena jer se radi o presuđenoj stvari. Naime, presudom ovoga suda poslovni broj P-249/2015-71 od 24. travnja 2019. dio tužbenog zahtjeva pod točkom II. izreke je odbijen kao neosnovan. Tužitelj nije podnio žalbu pa je ovaj dio postao pravomoćan. Tako je sud utvrdio kako je riječ o zahtjevu o kojem je već pravomoćno presuđeno pa je na temelju odredbe članka 288. stavak 2. ZPP-a, tužbu u ovom dijelu odbacio kao nedopuštenu. Kako je tužba odbačena u odnosu na točku II. izreke to ja valjalo odbaciti tužbu i u točki III. izreke koja se odnosi na dopunu točke II. izreke.

19. Tužitelj potražuje od tuženika i isplatu iznosa od 194.772,23 kn. Naime, tužitelj je protiv tuženika podnio i prijedlog za ovrhu na temelju vjerodostojne isprave radi naplate iznosa od 194.772,23 kn. Tužitelj tvrdi da se utužena tražbina odnosi na račun broj 241/hidro1/1 od 31. siječnja 2015. koji je tužitelj ispostavio tuženiku 31. siječnja 2015. na iznos od 233.772,23 kn i to na ime isporučene pitke vode i otpadnih voda. Tuženik je platio po tom računu iznos od 39.000,00 kn tako da je ostao neplaćen utuženi iznos od 194.772,23 kn.

20. Sud je, kako je gore već navedeno utvrdio kako tužitelj i tuženik nisu u ugovornom odnosu i da odnosi stranaka glede isporuke vodnih usluga nisu utemeljeni na predmetnim Ugovorima, kako to pogrešno smatra tuženik i da je stoga tužitelj ovlašten zahtijevati od tuženika cijenu određenu u skladu s odredbom članka 197. stavak 5. i članka 205. stavak 3. Zakona o vodama.

21. Odredbom članka 197. stavak 5. Zakona o vodama propisano je kako se cijene vodnih usluga određuju prema načelima punoga povrata troškova kako je utvrđeno zakonom kojim se uređuje financiranje vodnog gospodarstva, socijalne prihvatljivosti cijene vode i zaštite od monopola. Isporučitelj vodne usluge koji isporučuje vodu namijenjenu ljudskoj potrošnji drugom isporučitelju vodne usluge ne može odrediti cijenu vode u iznosu većem od prosječne cijene vodne usluge koja se primjenjuje na korisnike na njegovom vodoopskrbnom području, koja se može uvećati za razuman trošak provoda vode kroz građevine javne vodoopskrbe, a ako takvih korisnika nema obvezan je odrediti cijenu vodne usluge sukladno načelima iz članka 197. stavka 5. ovoga Zakona.

22. Nadalje, odredbom članka 205. stavak 3. Zakona o vodama propisano je da se osnovica cijene vodne usluge za odvodnju i/ili pročišćavanje otpadnih voda utvrđuje prema količini (prostorni metar) ispuštene otpadne vode koja se mjeri na način propisan zakonom kojim se uređuje financiranje vodnoga gospodarstva za mjerenje ispuštene otpadne vode za potrebe obračuna naknade za zaštitu voda.

23. Radi utvrđivanja cijene vodnih usluga, koje tužitelj pruža tuženiku provedeno je vještačenje po vještaku financijsko knjigovodstvene struke G. R. iz društva F. d.o.o. Naime, vještak je u smislu odredbe članka 253. stavak 1. ZPP-a, svoj nalaz i mišljenje dala na ročištu održanom 7. ožujka 2019. te su punomoćnici i zastupnici po zakonu tužitelja i tuženika mogli vještaku postavljati pitanja i primjedbe. Vještak je u cijelosti odgovorila na pitanja i primjedbe stranaka te se pozvala i na pisani nalaz od 25. siječnja 2017.

24. Vještačenjem je utvrđena cijena za proizvedenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3, a za sakupljanje i pročišćavanje otpadne vode utvrđene je cijena u iznosu od 3,42 kn/m3. Sud je u cijelosti prihvatio utvrđenja i mišljenje vještaka, jer je isto dano u skladu s pravilima struke te je vještak pojasnila kojom metodom i na koji je način izračunala navedene cijene.

25. Osim toga, sud je utvrdio kako je vještak F. d.o.o. Z., kojega je Vijeće za vodne usluge angažiralo u postupku privremenog reguliranja cijena usluga među strankama, u nalazu od 24. lipnja 2016. utvrdio cijenu za proizvedenu pitku vodu u iznosu od 3,88 kn/m3, te cijenu za sakupljanje i pročišćavanje otpadne vode u iznosu od 3,40 kn/m3. Navedene cijene su neznatno različite u odnosu na cijene koje je utvrdila vještak G. R..

26. Imajući navedeno u vidu sud je tako prihvati nalaz i mišljenje vještaka G. R. i utvrdio kako je cijena za proizvedenu pitku vodu u iznosu od 3,87 kn/m3, a za sakupljanje i pročišćavanje otpadne vode u iznosu od 3,42 kn/m3. Naime, cijene koje je utvrdila vještak G. R., neznatno se razlikuju od cijena koje su utvrđene u postupku pred Vijećem za vode i koje je utvrdio nezavisni vještak F. d.o.o. Zagreb. Iz iskaza vještaka, a posebice pisanog nalaza je razvidno kojim se metodama koristila pri utvrđivanju cijena, te je sud u cijelosti prihvati nalaz vještaka G. R., kao stručan i jasan te sačinjen prema pravilima struke. Dakle, vještačenjem su utvrđene cijene pitke vode kao i cijena otpadnih voda, koje su različite od cijena kako je to navedeno u tužiteljevoj Odluci od 1. srpnja 2014., pa stoga tuženik nije dužan plaćati tako utvrđenu cijenu.

27. Uvidom u utuženi račun broj 241/hidro1/1 od 31. siječanja 2015. sud je utvrdio da je tužitelj račun ispostavio tuženiku za siječanj 2015. i to za potku vodu u količini od 30210 m3 te za prihvat otpadnih voda u količini od 24168 m3. Imajući uvidu da je cijena pitke vode utvrđena u iznos od 3,87 kn/m3 to je tuženik dužan platiti za isporučenih 30210 m3 iznos od 116.912,70 kn. Za prihvat 24168 m3 otpadnih voda po utvrđenoj cijeni od 3,42 kn/m3 tuženik je dužan platiti 75.882,56 kn odnosno ukupno 192.735,26 kn. Kako je tuženik već platio po ovom računu iznos od 39.000,00 kn to je ostao dug od 153.735,26 kn.

28. Imajući navedeno vidu sud je utvrdio kako nije sporno da je tužitelju isporučena navedena količina potke vode i da izvršen prihvat naznačeno količine otpadnih voda, te je sud utvrdio da stranke nemaju potpisani ugovor o isporuci pitke vode i prihvatu otpadnih voda, pa je tuženik dužan plaćati vodu i prihvat otpadnih voda po cijenama koje su utvrđene u skladu s odredbama članka 205. stavak 3. Zakona o vodama. Stoga je sud utvrdio kako je tužbeni zahtjev tužitelja za naplatu iznosa od 153.736,26 kn osnovan pa ga je valjalo prihvatiti i u tom dijele primjenom odredbe članka 451. stavak 3. ZPP-a platni nalog iz rješenja o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave održati na snazi, a zahtjev tužitelja za naplatu iznosa od 41.036,97 kn odbiti kao neosnovan i u tome dijelu ukinuti platni nalog.

29. Sud je tužitelju priznao i zatezne kamate na dosuđene iznose, na temelju odredbe članka 29. stavka 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 78/15, 29/18 i 126/21 dalje:ZOO) od dana dospijeća naznačenog u utuženom računu pa do isplate.

30. Odluka o trošku temelji se na odredbi članka 154. stavak 4. ZPP-a. Visina troškova odmjerena je prema odredbama Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15, dalje: Ot) i Tarife sudskih pristojbi iz Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj:118/18 i 92/21).

31. Cijeneći uspjeh stranaka u ovom sporu sud je utvrdio kako je tužitelj uspio glede isplate iznosa od 153.735,26 kn i zahtjevom za osiguranje prethodnom mjerom, dok nije uspio s dijelom zahtjeva za isplatu iznosa od 41.036,97 kn i dijelom zahtjeva za utvrđenja. Pri tome je sud imao u vidu kako se tuženik protivio isplati cijene vode i otpadnih voda mimo ugovora koje je imao potpisane s društvom K. d.o.o., odnosno sud je uzeo u obzir i kvalitativni i kvantitativni uspjeh stranaka u sporu. Imajući navedeno u vidu sud je utvrdio kako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima pa je stoga u smislu odredbe članka 154. stavak 4. ZPP-a odlučio kako svaka stranka snosi svoje troškove ovoga postupka.

32. Pozivanje tuženika na odluke u predmetima Pž-247/2017, Pž- 5199/2018, Pž-476/2016, Pž-5194/2018, Pž-5968/2019, Pž-472/17, Pž- 5615/2019 i Pž- 4453/2015, sud je ocijenio nebitnim za ovaj spor. Naime, u navedenim predmetima nije se problematiziralo pitanje ugovornog odnosa među strankama, nego se polazilo od toga da su stranke u ugovornom odnosu odnosno da su Ugovori od 15. svibnja 2006., koje je tuženik sklopio s društvom K. d.o.o. preneseni na tužitelja H. d.o.o prigodom njegova osnivanja. Međutim, kako je u ovom postupku utvrđeno da ti Ugovori nisu bili predmet prijenosa i da stoga stranke nisu u ugovornom odnosu, to se navedene oluke ne mogu primijeniti u ovom sporu.

33. Sijedom izloženog odlučeno je kao u izreci.

U Osijeku, 28. siječnja 2022.

S u d a c

mr. sc. MIRJANA BARAN

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu RH u Zagrebu u roku od 15 dana putem ovog suda.