Republika Hrvatska

Županijski sud u Zadru

Zadar, Borelli 9

10. Gž – 106/2022-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Zadru, po sucu Željku Đerđu, u pravnoj stvari tužitelja T. M. iz K., …, V., OIB: …, zastupanog po punomoćniku N. P., odvjetniku u V., …, protiv tuženika M. J. iz M., …, OIB: …, zastupanog po punomoćniku I. K., odvjetniku u P., …, radi zabrane vršenja služnosti, odlučujući o žalbama tužitelja T. M. protiv rješenja Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-235/2020 od 8. studenoga 2021. i rješenjem istog suda od 23. studenoga 2021., dana 27. siječnja 2022.

r i j e š i o  j e

Odbijaju se žalbe tužitelja T. M. kao neosnovane i potvrđuju rješenja Općinskog suda u Metkoviću, poslovni broj P-235/2020 od 8. studenoga 2021. i rješenje istog suda od 23. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Uvodno označenim rješenjem suda prvog stupnja od 8. studenoga 2021. riješeno je:

"I. Odbacuje se tužba s tužbenim zahtjevom koji glasi:

Zabranjuje se tuženiku M. J. iz M., …, (oib:…) svaki daljnji provoz motornim vozilom preko nekretnina označenih kao č.zem…., č.zem. … i č.zem. …, sve upisane u zk.ul…., te č.zem…. upisane u zk.ul…., sve k.o. K., sve prikazano u nalazu i mišljenju vještaka geodeta A. B. od 01. rujna 2013.god. koji je sastavni dio predmeta Općinskog suda u Metkoviću posl.br.P-292/17 i ima se ima smatrati sastavnim dijelom ove presude i to preko dijela navedenih nekretnina koje u naravi predstavljaju asfaltirani put koji od ceste … vodi prema zaseoku J. i u skici nalaza i mišljenja vještaka definiran je točkama 1-2-3-6-7-1 koji se nalazi na dijelu č.zem…. u površini od 9 m2, točkama 17-19-20-22 koji se nalazi na č.zem…. u površini od 26 m2, te točkama 24-25-26-27-24 koji se nalazi na dijelu č-zem…. u površini od 31 m2, a za korist nekretnina tuženika i to obiteljske kuće i okućnice u K., zaseok J., te se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi troškove ovog parničnog postupka, sve to u roku od 15 dana.

II. Nalaže se tužitelju platiti tuženiku troškove ovog postupka u iznosu od 1.500,00 kuna u roku 8 dana."

2. Rješenjem istog suda od 23. studenoga 2021., riješeno je:

"Odbija se prijedlog za donošenjem privremene mjere koji glasi:

Određuje se privremena mjera i nalaže tuženiku da prestane svaki daljnji provoz motornim vozilom preko nekretnina označenih kao č.zem…., č.zem…. i č.zem…, sve upisane u zk.ul…., te č.zem…. upisane u zk.ul…., sve k.o. K., sve prikazano u nalazu i mišljenju vještaka geodeta A. B. od 01. rujna 2013.god. koji je sastavni dio predmeta Općinskog suda u Metkoviću posl.br.P-292/17 i ima se ima smatrati sastavnim dijelom ove presude i to preko dijela navedenih nekretnina koje u naravi predstavljaju asfaltirani put koji od ceste … vodi prema zaseoku J. i u skici nalaza i mišljenja vještaka definiran je točkama 1-2-3-6-7-1 koji se nalazi na dijelu č.zem…. u površini od 9 m2, točkama 17-19-20-22 koji se nalazi na č.zem…. u površini od 26 m2, te točkama 24-25-26-27-24 koji se nalazi na dijelu čzem…. u površini od 31 m2, a za korist nekretnina tuženika i to obiteljske kuće i okućnice u Kozici, zaseok J., i to u roku od 12 sati nakon dostave ovog rješenja, a pod prijetnjom novčane kazne u iznosu od 10.000,00 kuna koja će se tuženiku izricati sve dok se ne pokori naprijed navedenom rješenju suda.

Ova privremena mjera ostaje na snazi do pravomoćnosti rješenja u ovom predmetu ili do drukčije odluke suda, ako se okolnosti, zbog kojih je mjera određena, kasnije promijene tako da mjera više nije potrebna."

3. Protiv citiranog rješenja od 8. studenoga 2021. žalbu je izjavio tužitelj T. M. iz svih žalbenih razloga navodeći, u bitnom, da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda kako se u konkretnom slučaju radi o presuđenoj stvari, odnosno da i u suprotnom žalitelj ne bi u ovom postupku sa uspjehom mogao ustajati u pravnoj zaštiti obzirom na postojanje drugog suprotstavljenog prava iz obveznopravnog odnosa stranaka, odnosno njihovog sporazuma. Ističe da nije sporno postojanje pravomoćne odluke suda broj P-603/2012 kojom je odbijen tužbeni zahtjev žalitelja o zabrani tuženiku M. J. za daljnje izvršavanje služnosti provoza motornog vozila preko spornih nekretnina, no nakon donošenja ove presude isti sud je donio pravomoćnu i ovršnu presudu broj P-292/17 od 15. veljače 2018. kojom je utvrđeno da u odnosu na tuženika M. J. ne postoji pravo stvarne služnosti provoza motornim vozilom preko spornih nekretnina, pa se pogrešno smatra da on i dalje ima pravni temelj za korištenje tom služnosti i neosnovano se prvostupanjski sud poziva na odluku suda broj P-603/2012 u kojoj su navodno stranke ranije sklopile sporazuma temeljem kojega bi tuženik imao pravni temelj za korištenje sporne služnosti. Ukazuje da upravo iz razloga što je presudom iz 2018. pravo služnosti prestalo egzistirati, a kako isto ne bi ostalo "mrtvo slovo na papiru" to je u ovom postupku trebalo utvrditi, kako je to tužbenim zahtjevom i traženo zabranu tuženika M. J. za korištenje predmetne služnosti, a kako je to pobijanim rješenjem onemogućeno to ostvareno pravo žalitelja isti ne može provesti u djelo, odnosno realizirati. Navodi da sve i da to nije tako, odnosno da je navodni sporazum bitan, ističe da je njime žalitelj dopustio korištenje prolaza tuženiku, ali uz protuuslugu koju ovaj nije učinio, pa stoga taj sporazum se ima smatrati da nije niti realiziran, odnosno postojao, što pogrešno prvostupanjski sud zaključuje i obrazlaže u pobijanom rješenju. Ističe da je pogrešan i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka te predlaže da drugostupanjski sud istu ukine i vrati predmet prvostupanjskom sudu na daljnji postupak te potražuje troškove sastava žalbe.

4. Protiv citiranog rješenja od 23. studenoga 2021. žalbu je izjavio tužitelj T. M. iz svih žalbenih razloga, navodeći da je pogrešno prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo, odnosno odredbe članka 343. stavak 1. i članka 346. stavak 1. Ovršnog zakona kada je zaključio da nisu ispunjene pretpostavke za određivanje tražene privremene mjere. Poziva se na navode žalbe u istom predmetu od 22. studenoga 2021. te ističe da ne stoje navodi obrazloženja pobijanog rješenja da nije dokazana činjenica da žalitelj boluje od PTSP budući da to proizlazi iz rješenja koji je žalitelj dostavio uz tužbu, također ne stoji da nisu dokazane provokacije od strane tuženika i prijetnja nasiljem obzirom na činjenicu kako su … i K. r. G. V. više puta uredovali zbog gotovo svakodnevnih sukoba između stranaka i provokacija od strane tuženika. Predlaže da drugostupanjski sud preinači pobijano rješenje tako da usvoji prijedlog za određivanje predložene privremene mjere.

5. Na žalbe nije odgovoreno.

6. Žalbe nisu osnovane.

7. Prvostupanjski sud svoju odluku temelji na utvrđenjima:

7.1. da je predmet spora zahtjev tužitelja T. M. da se zabrani tuženiku M. J. prijevoz motornim vozilima preko predmetnih nekretnina i to pravcem utvrđenim u nalazu i mišljenju vještaka od 1. rujna 2013., u predmetu istog prvostupanjskog suda broj P-292/17;

7.2. da među strankama nije sporno da je presudom istog prvostupanjskog suda broj P-603/12 od 21. studenog 2013, koja je u tom dijelu potvrđena presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-208/14-2 od 15. ožujka 2017., odbijen tužbeni zahtjev tamo i ovdje tužitelja T. M. protiv tamo i ovdje tuženika M. J. kojim je tražena zabrana provoza motornim vozilom istim putem kao u ovom postupku, kao i da je pravomoćnom presudom istog prvostupanjskog suda broj P-292/17 od 15. veljače 2018. (ranije postupak P-603/12), utvrđeno da ne postoji pravo stvarne služnosti provoza motornim vozilom u korist nekretnine vlasništvo tuženika M. J. predmetnim pravcem;

7.3. da među strankama također nije sporno da je tuženik M. J. s ciljem izgradnje asfaltnog puta do svoje i kuća drugih mještana u zaseoku J. krajem 90.-ih izvršio radove na probijanju puta preko nekretnine tužitelja T. M., asfaltirao istu 2000. te neometano u tom svojstvu koristio takav put za prolazak vozilom do 2010., kao i da je za izgradnju i asfaltiranje puta tužitelj T. M. dao svoju suglasnost sporazumom iz 1998.;

7.4. da je tužitelj T. M. 2010. pregradio na spornoj nekretnini asfaltirani put kako bi zabranio prolazak tuženiku M. J., a što je bilo predmet posjedovne parnice P-540/10 koju je tamo tuženik T. M. pravomoćno izgubio te mu je zabranjeno ponovno smetanje posjeda;

7.5. da iz dopisa … od 2. ožujka 2021. proizlazi da nema prijava tužitelja T. M. u odnosu na tuženika M. J. za vremensko razdoblje od 9. listopada 2020. do 2. ožujka 2021., pa prvostupanjski sud, uzimajući da je presudom P-603/12-18 od 21. studenog 2013., u dijelu koji je potvrđen presudom Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-208/14-2 od 15. ožujka 2017., a koji postupak je vođen između istih stranaka, odbijen tužbeni zahtjev koji je sadržajno istovjetan tužbenom zahtjevu postavljenom u ovom parničnom postupku, te zasnovan na istom činjeničnom osnovu, zaključuje da se radi o presuđenoj stvari, pa je, primjenjujući odredbu članka 333. stavak 2. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 148/11. - pročišćeni tekst, 25/13., 89/14. i 70/19. - dalje ZPP), tužbu sa ovako postavljenim tužbenim zahtjevom odbacio, a odluku o troškovima postupka donio temeljem odredbe članka 154. stavak 1. i članka 155. ZPP, te odredbi Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika ("Narodne novine" broj 69/93, 87/93, 16/94, 11/96, 91/04, 37/05 i 59/07 - dalje Tarife).

8. Pobijanim rješenjem od 23. studenog 2021. prvostupanjski sud je odbio i prijedlog za određivanjem privremene u tom predmetu obrazlažući da u postupku predlagatelj T. M. nije učinio vjerojatnim postojanje svoje tražbine, posebice uzimajući u obzir postojanje pravomoćne presude P-603/12-18, kojom je odbijen tužbeni zahtjev na zabranu provoza preko predmetnih nekretnina, a niti vjerojatnost nastanka nasilja (provokacije od strane predloženika M. J.) kojeg bi se trebalo otkloniti predloženom mjerom, pa da time ne postoje okolnosti iz članka 346. stavak 1. Ovršnog zakona („Narodne novine“, broj 112/12., 25/13., 93/14. i 73/17. - dalje OZ).

9. Ispitujući pobijana rješenja od 8. studenog 2021. i 23. studenog 2021., ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud počinio bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točke 2., 4., 8., 9., 13. i 14., u svezi članka 381. ZPP, niti da je pogrešno primijenio materijalno pravo, a na postojanje kojih ovaj drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti temeljem članka 365. stavak 2., u svezi članka 381. ZPP.

10. Neosnovano se u žalbi tvrdi da je pogrešan zaključak prvostupanjskog suda da bi se radilo o presuđenoj stvari jer da je u međuvremenu donesena presuda broj P-292/17 kojom je pravomoćno utvrđeno da ne postoji pravo služnosti provoza na predmetnim nekretninama u korist tuženika M. J. niti njegove nekretnine.

11. Naime, kako to valjano zaključuje prvostupanjski sud, sadržaj tužbenog zahtjeva u ovoj pravnoj stvari je istovjetan sadržaju izreke presude Županijskog suda u Dubrovniku broj Gž-208/14-2 od 15. ožujka 2017. u potvrđujućem dijelu presude prvostupanjskog suda broj P-603/12 od 21. studenog 2013., donesene u postupku koji se vodio između ovdje stranaka i na temelju istog činjeničnog osnova, a to je nepostojanje prava služnosti prolaza te postupanja od strane tuženika M. J. suprotno tom nepostojećem pravu.

12. Dakle, pravilno prvostupanjski sud zaključuje da u konkretnom slučaju postoji subjektivni (iste stranke u oba postupka) te objektivni identitet predmeta spora (istovjetni tužbeni zahtjev zasnovan na istovjetnom činjeničnom osnovu), pa time da se radi o već presuđenoj stvari na koju, sukladno odredbi članka 333. stavak 2. ZPP, sud pazi po službenoj dužnosti tijekom cijeloga postupka.

13. Po stavu ovoga suda, suprotno žalbenim tvrdnjama, sama činjenica da je između ova dva postupka donesena pravomoćna presuda (P-292/2017 od 15. veljače 2018., potvrđena presudom Gž-277/2018-3 od 15. srpnja 2020.) u bitnom ne mijenja činjenični osnov tužbe, jer se i u prvom slučaju prije donošenja ove presude, jednako tako odbijeni istovjetni tužbeni zahtjev (Gž-208/2014-2) zasnivao na istom činjeničnom osnovu odnosno nepostojanju služnosti provoza od strane tuženika M. J., kako njega osobno (osobna služnost) tako niti prema nekretnini u njegovom vlasništvu (stvarna služnost), a sama ova presuda, kao potvrda njegovih tvrdnji koje su isticane i u prvotnom postupku kao osnov tužbe, ne predstavlja novu činjenicu koja bi promijenila raniji činjenični osnov kakav je bio u ranijoj tužbi.

14. Stoga, suprotno žalbenim tvrdnjama i po stavu ovog suda radi se o presuđenoj stvari, kako je to valjano utvrdio i prvostupanjski sud.

15. U pravu je tužitelj T. M. da je pogrešno prvostupanjski sud, ako je smatrao da se radi o presuđenoj stvari i odbacio tužbu temeljem odredbe članka 333. stavak 2. ZPP, uopće razmatrao i obrazlagao osnovanost tvrdnji te postojanja prava tuženika M. J. za provoz preko predmetnih nekretnina u vlasništvu tužitelja T. M., jer za to nije bilo potrebe niti razloga obzirom da je tužba odbačena, pa nije bilo mjesta niti potrebe uopće ulaziti u razmatranje osnovanosti tužbenog zahtjeva niti ocjenjivati dokaze niti činjenice na kojima se tužba osniva, o čemu bi bilo riječi da sud nije tužbu odbacio i da je o osnovanosti tužbenog zahtjeva meritorno odlučivao, no prema stavu ovog suda takvo postupanje suda nije utjecalo na ispravnost njegove odluke o odbačaju tužbe iz razloga što je, prema odredbi članka 333. stavak 2. ZPP, kada je utvrdio da se radi o presuđenoj stvari tužbu morao odbaciti.

16. Tužitelj T. M. žalbom pobija i odluku prvostupanjskog suda o troškovima postupka, međutim iz sadržaja žalbe ne proizlazi na koje se konkretno troškove i iz kojeg razloga žali, a preispitujući pobijanu presudu u ovom dijelu ovaj drugostupanjski sud nije našao da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio odredbu članka 154. stavak 1. ZPP, obzirom da je troškove postupka dosudio tuženiku M. J. koji je u cijelosti uspio u sporu, a niti da mu je troškove postupka dosudio protivno odredbi članka 155. ZPP ili u visini protivno odredbama Tarife.

17. U odnosu na žalbu tužitelja T. M. protiv rješenja prvostupanjskog suda kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere prije svega treba reći da se, sukladno odredbi članka 341. stavak 1. OZ, privremena mjera može predložiti prije pokretanja postupka i tijekom sudskog ili upravnog postupka te nakon završetka postupka, sve dok ovrha ne bude provedena.

18. U konkretnom slučaju prijedlog za određivanje privremene mjere je podnesen u tužbi, pa ista treba imati učinak do pravomoćnosti odluke u tom postupku.

19. Pobijanim rješenjem je odbačena tužba, a koje rješenje je potvrđeno ovim rješenjem, te tako isto postaje pravomoćnim danom donošenja ovog rješenja.

20. No u svakom slučaju opravdano prvostupanjski sud, a obzirom da se radi o već presuđenoj stvar, kako je naprijed obrazloženo, te je tužba odbačena, utvrđuje da nije dokazana vjerojatnost postojanja tražbine predlagatelja T. M., a niti kumulativno postojanje bilo kojeg od razloga iz članka 346. stavak 1. OZ.

21. Dakle, suprotno žalbenim razlozima pravilno je prvostupanjski sud zaključio da nisu ispunjene pretpostavke iz članka 346. stavak 1. OZ, a koje moraju biti ispunjene i to kumulativno osnovna i barem jedna od dvije dodatne pretpostavke propisane tom odredbom, a tek u kojem slučaju bi sud mogao odrediti predloženu privremenu mjeru.

22. S obzirom da se nisu ispunile žalbene tvrdnje tužitelja/predlagatelja T. M., a niti je ovaj drugostupanjski sud našao razloga na koje pazi po službenoj dužnosti, to je trebalo, temeljem odredbe članka 380. točka 2. ZPP, njegove žalbe odbiti kao neosnovane i potvrditi pobijana rješenja prvostupanjskog suda od 8. studenog 2021. i od 23. studenog 2021., odnosno riješiti kao u izreci.

U Zadru 27. siječnja 2022.

Sudac

Željko Đerđ