REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 7 Pž-887/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sutkinja Tatjana Kujundžić Novak, u pravnoj stvari tužitelja E. O. d.d., OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik M. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu G. & partneri d.o.o. u Z., P. R., protiv tuženika LOVAČKO DRUŠTVO „O.“, OIB ..., O., kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici D. B. i M. B. iz R., radi isplate iznosa od 19.070,00 kn, odlučujući o tuženikovoj žabi protiv presude Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-857/2019-62 od 13. siječnja 2021., 28. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Rijeci poslovni broj P-857/2019-62 od 13. siječnja 2021.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je naloženo tuženiku da tužitelju plati iznos od 19.070,00 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekući od 28. veljače 2013. do isplate po stopi propisanoj za tražbine koje proizlaze iz ostalih odnosa (točka I. izreke). Tuženiku je naloženo da tužitelju naknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 21.708,37 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 13. siječnja 2021. do isplate (točka II. izreke).

2. Iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku na odredbi čl. 83. Zakona o lovstvu („Narodne novine“ broj: 140/05, 75/09 i 153/09; dalje: Zakon o lovstvu) i čl. 1064. i čl. 1066. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 125/11; dalje: ZOO) jer je u postupku utvrdio da je motorno vozilo registarskih oznaka ... oštećeno u štetnom događaju na kolniku županijske ceste broj 5107 na K. naletom divljači (srne) iz lovišta kojim gospodari tuženik, a da je vozačica A. K. neposredno prije naleta srndaći upravljala motornim vozilom brzinom od oko 70 km/h, odnosno ispod općeg ograničenja brzine izvan naselja od 90 km/h. Iz činjenica što je utvrdio prvostupanjski sud je izveo zaključak o neosnovanosti tuženikovog prigovora isključive odgovornosti oštećenice za štetni događaj u smislu odredbe čl. 1067. st. 2.

ZOO-a, te je zaključio da je za prouzročenu štetu odgovoran tuženik kao lovoovlaštenik jer je uzrok oštećenja na motornom vozilu izlijetanje divljači na motorno vozilo koje se kretalo javnom cestom. Kako je tužitelj platio 28. veljače 2013. Auto centru K. iznos od 19.070,00 kn račun za popravak oštećenja na motornom vozilu, to je prvostupanjski sud zaključio da su takvom isplatom na tužitelja po samom zakonu prešla sva osiguranikova prava do visine isplaćenog iznosa prema tuženiku – kao osobi odgovornoj za štetu u smislu odredbe čl. 963. ZOO-a, slijedom čega je obvezao tuženika na isplatu tog iznosa zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od dana plaćanja do isplate (čl. 29. st. 1. i st. 2. ZOO-a). Odluka o troškovima postupka se temelji na odredbi čl. 155. i čl. 154. st. 1. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 58/93, 112/99, 129/00, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP).

3. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio tuženik zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi navodi da je pobijana presuda zahvaćena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a jer ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati. Navodi da su izradi nalaza i mišljenja prometnog vještaka prethodili očevidi održano tijekom 2016. i 2020. godine kojima je utvrđeno da se prije mjesta nezgode nalazi znak „dvostruki zavoj ili više uzastopnih zavoja od kojih je prvi na lijevo“ kao i prometni znakovi „divljač na cesti“ i „ograničenje brzine od 40 km/h“. Nalazi pogrešnim zaključak prvostupanjskog suda da u situaciji kad nešto nije navedeno u zapisniku, kao u konkretnom slučaju u kojem u Zapisniku o očevidu sastavljenom u trenutku prometne nezgode (8. veljače 2013.) policija nije navela da postoji navedena prometna signalizacija, da je to dokaz da nešto ne postoji. Nigdje u spisu nema dokaza da je na predmetnoj dionici ceste u vrijeme štetnog događaja vrijedilo opće ograničenje brzine od 90 km/h, a postoji više dokaza da je vrijedilo ograničenje brzine od 40 km/h, a što je potvrdio i svjedok K. u svom iskazu u kojem je naveo da je u vrijeme prometne nezgode postojala navedena signalizacija. Navodi da se tek na glavnoj raspravi ukazala potreba za stavljanjem dokaznog prijedloga da se od H. cesta d.o.o. pribavi podatak o spornoj signalizaciji, pa smatra da je prvostupanjski sud trebao udovoljiti tom tuženikovom prijedlogu, a ne odbiti ga pozivom na odredbu čl. 461.a Zakona o parničnom postupku. Osim toga, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a žalitelj vidi na str. 10. obrazloženja pobijane presudu u dijelu u kojem se u suprotnosti s nalazom i mišljenjem vještaka navodi da je stalni sudski vještak S. H. utvrdio da je vrijedilo opće ograničenje kretanja od 90 km/h. Vještak je utvrdio da bi nalet na srnu bio izbjegnut pri svim brzinama do 41 km/h, a kako je vozačica vozila 70 km/h, za nju je nesreća bila neizbježna. Predlaže stoga preinačiti, a podredno ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

4. Odgovor na žalbu nije podnesen.

5. Žalba nije osnovana.

6. Ispitavši prvostupanjsku presudu sukladno odredbi čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a, u granicama razloga navedenih u žalbi, a pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9. i 11. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je pobijana presuda zahvaćena pogrešnom primjenom materijalnog prava, ali da je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

7. Žalbenim navodima kojima iznosi svoju ocjenu iskaza svjedoka tuženik zapravo pobija prvostupanjsku presudu zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja. Međutim, predmetni spor je spor male vrijednosti jer se vodi radi isplate iznosa od 19.070,00 kn pa se presuda kojom se završava takav spor sukladno odredbi čl. 467. st. 1. ZPP-a može pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava, te ovaj sud u sporu male vrijednosti nije ovlašten ispitivati osnovanost žalbenog razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

8. Nisu osnovani žalbeni navodi kojima žalitelj upire na počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a, pogrešno navodeći da su razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju pobijane presude (ograničenju brzine na mjestu prometne nezgode) u proturječju sa sadržajem isprava u spisu – nalazom i mišljenjem stalnog sudskog vještaka za cestovni i zračni promet dipl.ing. S. H. na str. 161. – 172. spisa. Iz nalaza sudskog vještaka proizlazi da se za predmetnu dionicu ceste na kojoj je došlo do sraza divljači (srne) i motornog vozila u trenutku promete nezgode primjenjivalo opće ograničenje brzine izvan naseljenog mjesta od 90 km/h s obzirom na to da u dokumentaciji policijskog očevida nije bilo podataka o postavljenim (posebnim) znakovima ograničenja brzine. Stoga su u tom dijelu činjenična utvrđenja prvostupanjskog suda i razlozi o odlučnim činjenicama navedeni u obrazloženju pobijane presude u skladu sa sadržajem izvedenih dokaza.

9. Predmet ovoga spora regresni zahtjev za isplatu iznosa od 19.070,00 kn koji tužitelj potražuje od tuženika (loovovlaštenika) na ime onoga što je na temelju police kasko osiguranja platio ovlaštenom serviseru radi popravka oštećenja nastalih na motornom vozilu registarskih oznaka ...u štetnom događaju od 8. veljače 2013. naletom divljači (srne).

10. U ovoj fazi postupka je ostalo sporno je li prvostupanjski sud pravilno zaključio da ne postoji odgovornost vozačice oštećenog motornog vozila zbog vožnje neprilagođenom brzinom, već da je za štetu odgovoran isključivo tuženik u smislu odredbe čl. 83. Zakona o lovstvu i čl. 1064. i 1066. st. 1. ZOO-a, kako to zaključuje prvostupanjski sud.

11. Pazeći po službenoj dužnosti na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud nalazi da je prvostupanjski sud pogrešno ocjenjivao tuženikovu odgovornost za štetu s osnove čl. 83. Zakona o lovstvu koji regulira odgovornost za štetu koju divljač počini u lovištu s obzirom na to da se u ovoj pravnoj stvari radi o odgovornosti lovoovlaštenika za štetu koju je počinila divljač izvan lovišta, na javnoj cesti. Dodatno se navodi da u ovoj pravnoj stvar nema mjesta niti primjeni odredbe čl. 32.a Zakona o javnim cestama („Narodne novine“ broj: 180/04, 146/08, 38/09, 124/09, 123/09 i 73/10) jer je taj zakon prestao važiti stupanjem na snagu Zakona o cestama („Narodne novine“ broj 84/11) 28. srpnja 2011., dakle prije nastanka štetnog događaja. Stoga se, a u nedostatku posebnih odredaba zakona, na odgovornost loovovlaštenika za štetu koju počini divljač na motornim vozilima izlijetanjem na javnu cestu primjenjuju odredbe čl. 1064. – 1067. ZOO-a kojim je uređena odgovornost za štetu od opasne stvari jer je prema stajalištu sudske prakse divljač (srna) na cesti opasna stvar. Tim odredbama je propisano da za štetu od opasnih stvari odgovara njezin vlasnik (čl. 1064. ZOO-a), odnosno umjesto vlasnika stvari i isto kao i on odgovara osoba kojoj je vlasnik povjerio stvar da se njome služi ili koja je inače dužna da je nadgleda (čl. 1066. st. 1. ZOO-a). Kako je divljač dobro od interesa za Republiku Hrvatsku i ima njezinu osobitu zaštitu (čl. 4. Zakona o lovstvu), to za štetu od divljači odgovara osoba koja je stekla pravo lova na temelju zakupa ili koncesije (lovoovlaštenik), kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud. Odgovornost lovoovlaštenika je objektivna odgovornost, po načelu kauzaliteta, a teret dokazivanja ekskulpacijskih razloga za oslobođenje od odgovornosti za štetu iz čl. 1067. ZOO-a je na tuženiku, kako to pravilno zaključuje prvostupanjski sud.

12. Iz činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda, pravilnost kojih ovaj sud nije ovlašten ispitivati u sporu male vrijednosti (čl. 467. st. 1. ZPP-a), proizlazi da se oštećeno motorno vozilo u trenutku štetnog događaja kretalo brzinom od oko 70 km/h i da je za vozačicu pri izlasku srneće divljači iz šume za navedenu brzinu nesreća bila neizbježna jer je nesreću mogla izbjeći jedino zaustavljanjem ispred njene putanje snažnim kočenjem za brzine do ispod 42 km/h (utvrđeno na temelju nalaza i mišljenja stalnog sudskog vještaka S. H.). S obzirom na to da je u prvostupanjskom postupku utvrđeno da je kao opće ograničenje brzine izvan naseljenog mjesta vrijedilo ograničenje od 90 km/h, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da šteta nije nastala isključivom radnjom oštećenice – vožnjom neprilagođenom brzinom, kako to neosnovano tvrdi tuženik, slijedom čega je pravilno zaključio da ne postoji ekskulpacijski razlog iz čl. 1067. st. 2. ZOO-a za oslobođenje tuženika od odgovornosti.

12. Pravilno je prvostupanjski sud zaključio da Zapisnik o očevidu, koji je sastavljen neposredno nakon prometne nezgode po ovlaštenim osobama policijske uprave (u veljači 2013. godine), predstavlja javnu ispravu u smislu odredbe čl. 230. st. 1. ZPP-a koja dokazuje istinitost u njoj utvrđenih činjenica, pa kako taj Zapisnik ne sadrži podatke o postojanju prometne signalizacije - ograničenju brzine od 40 km/h, to u odnosu na takvu činjenicu ne vrijedi predmnijeva istinitosti. Stoga je na tuženiku bio teret dokazivanja da je za predmetnu dionicu ceste vrijedilo posebno ograničenje brzine označeno vertikalnom prometnom signalizacijom (prometnim znakom postavljenim prije mjesta nezgode) (čl. 219. st. 1. ZPP-a). Na okolnost postojanja prometnog znaka ograničenja brzine je saslušan svjedok M. K. čiji iskaz je prvostupanjski sud ocijenio kao nevjerodostojan u smislu odredbe čl. 8. ZPP-a pa je prvostupanjski sud pravilno primijenio pravila o teretu dokazivanja kada je zaključio da tuženik nije dokazao navedenu odlučnu činjenicu (čl. 221.a ZPP-a). Pritom nije odlučno stanje ceste u trenutku očevida tijekom 2016. i 2020. godine, kako to tuženik neosnovano ukazuje u žalbi, jer se prometna nezgoda dogodila 2013. godine, dakle tri godine ranije, a u spisu nema podataka je li u međuvremenu promijenjeno stanje na predmetnoj dionici ceste.

13. Pravilno je prvostupanjski sud odlučio ne pribaviti dokazni prijedlog od strane H. cesta d.o.o. o tome je li u vrijeme prometne nezgode postojao prometni znak na predmetnoj dionici ceste jer iz obrazloženja pobijane presude proizlazi da se radi o dokaznom prijedlogu koji je tuženik predložio na ročištu za glavnu raspravu održanom 10. svibnja 2017, a odredbom čl. 461.a ZPP-a je propisano da su stranke u tužbi odnosno odgovoru na tužbu dužne iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze potrebne za utvrđenje iznijetih činjenica, a najkasnije na pripremnom ročištu, dok dokaze i činjenice iznijete u suprotnosti s tom odredbom parnični sud neće uzeti u obzir.

14. Prema tome, a kako je u postupku utvrđeno da je nalet divljači (srne) isključivi uzrok štetne na motornom vozilu osiguranom po polici kasko osiguranja kod tužitelja i da je tužitelj platio ovlaštenom serviseru popravak oštećenja, to je pravilno prvostupanjski sud zaključio da je takvom isplatom došlo do zakonske subrogacije u smislu odredbe čl. 963. ZPP-a, pa je pravilno obvezao tuženika na naknadu tog iznosa tužitelju zajedno s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama pravilno određenim sukladno odredbi čl. 29. st. 1. i 2. ZOO-a.

15. Odluka o troškovima postupka je donesena pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. ZPP-a, a žalitelj svojim žalbenim navodima nije doveo u pitanje pravilnost i zakonitost tog dijela prvostupanjske odluke.

16. Slijedom navedenog, ovaj sud je na temelju odredbe čl. 368. st. 2. ZPP-a odbio tuženikovu žalbu kao neosnovanu i potvrdio pobijanu presudu jer je i pravilnom primjenom materijalnog prava trebalo jednako odlučiti o tužbenom zahtjevu.

Zagreb, 28. siječnja 2022.

Sutkinja

Tatjana Kujundžić Novak, v.r.