REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 47 Pž-5851/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Kristina Saganić, u pravnoj stvari tužitelja F. d.o.o., OIB …, S., kojeg zastupa punomoćnik M. B., odvjetnik u Z., protiv tuženika M. Š., vlasnika obrta P.-P., OIB …, S. N., kojeg zastupa punomoćnica Lj. M.-P., odvjetnica u Z., radi isplate iznosa od 178.026,04 kn, odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude i rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-567/2021-207 od 5. studenoga 2021., 28. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-567/2021-207 od 5. studenoga 2021. u dijelu točke I. njene izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev i ukinut platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika Marijana Jurića iz Zagreba poslovni broj Ovrv-133/2008 od 26. svibnja 2008. za iznos od 39.319,17 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku na iznos od 1.700,00 kn od 6. prosinca 2006. do isplate i na iznos od 37.619,17 kn od 9. veljače 2007. do isplate, te za troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.659,77 kn s kamatama od 26. svibnja 2008. do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P- 567/2021-207 od 5. studenoga 2021. u preostalom dijelu točke I. njene izreke i u točki II. izreke i sudi:

1. Održava se na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-133/2008 od 26. svibnja 2008. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati iznos od 138.706,87 kn sa zakonskim zateznim kamatama koje teku od 9. veljače 2007. do 31. srpnja 2015. te da mu naknadi troškove ovršnog postupka u iznosu od 2.903,75 kn sa zakonskim zateznim kamatama od 26. svibnja 2008. do 31. srpnja 2015., po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

2. Ukida se platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-133/2008 od 26. svibnja 2008. u dijelu kojim je tuženiku naloženo da tužitelju plati zakonske zatezne kamate koje teku na iznos od 138.706,87 kn od 1. kolovoza 2015. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem eskontne stope Hrvatske narodne banke koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za osam postotnih poena.

3. Nalaže se tuženiku da tužitelju u roku od osam dana plati zakonske zatezne kamate koje na iznos od 138.706,87 kn teku:

- od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 10,14% godišnje,

- od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 10,05% godišnje,

- od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 9,88% godišnje,

- od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 9,68% godišnje,

- od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 9,41% godišnje,

- od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 9,09% godišnje,

- od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 8,82% godišnje,

- od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi od 8,54% godišnje,

- od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 8,30% godišnje,

- od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 8,11% godišnje,

- od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 7,89% godišnje,

- od 1. siječnja 2021.do 30. lipnja 2020. po stopi od 7,75% godišnje,

- od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 7,61% godišnje,

- od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 7,49% godišnje.

4. Nalaže se tuženiku da tužitelju plati troškove parničnog postupka u iznosu od 39.780,30 kn (tridesetdevettisućasedamstoosamdeset kuna i trideset lipa), u roku od osam dana.

r i j e š i o  j e

Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje rješenje Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-567/2021-207 od 5. studenoga 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu ukinut je platni nalog iz rješenja o ovrsi javnog bilježnika M. J. iz Z. poslovni broj Ovrv-133/2008 od 26. svibnja 2008. kojim je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 178.026,04 kn i troškove ovršnog postupka u iznosu od 5.563,52 kn, sve sa zakonskim zateznim kamatama i tužbeni zahtjev odbijen je kao neosnovan (točka I. izreke). O troškovima postupka odlučeno je na način da svaka stranka snosi svoj trošak (točka II. izreke). Rješenjem je odbačen kao nedopušten tuženikov prigovor radi prebijanja u iznosu od 191.462,17 kn.

2. Tužbeni zahtjev odnosi se na isplatu naknade tužitelju kao izvoditelju građevinskih radova od tuženika kao naručitelja, na temelju Ugovora o građenju. Prvostupanjski sud je zaključio da tužitelj neosnovano od tuženika potražuje plaćanje utuženog iznosa, jer tuženik ima pravo na sniženje naknade (čl. 606., 608., 610., 611. Zakona o obveznim odnosima, „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21; dalje: ZOO). Tuženik je sukladno čl. 604. st. 1. ZOO-a, pregledao građevinu i o nedostacima pravovremeno obavijestio tužitelja koji nije u cijelosti izveo građevinske radove sukladno pravilima struke i tehničkim propisima pa tuženik ima pravo na sniženje naknade, i to u vrijednosti troškova sanacije nedostataka i smanjenja naknade, koji prelaze iznos tužbenog zahtjeva. Tuženikov prigovor radi prebijanja je odbačen (čl. 338. st. 3. Zakona o parničnom postupku, „Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP), jer se takav prigovor ne može istaknuti alternativno ako ne bude prihvaćen protutužbeni zahtjev (koji je u ovom slučaju pravomoćno već odbijen). Protutužbu je tuženik utemeljio na identičnoj činjeničnoj osnovi kao i tražbinu istaknutu prigovorom radi prebijanja, što znači da je riječ o pravomoćno presuđenoj stvari. O troškovima parničnog postupka odlučeno je na način da svaka stranka snosi svoje troškove (čl. 154. st. 4. ZPP-a), jer je prvostupanjski sud zaključio da su stranke približno ostvarile jednak uspjeh u parnici.

3. Protiv ove odluke, žalbu su izjavile obje stranke; tužitelj protiv presude, a tuženik protiv točke II. izreke presude i protiv rješenja.

4. Tužitelj je u žalbi ukazao na proturječje pravnih stajališta prvostupanjskog suda, pozivajući se na to da je na osnovi jednakog dokaznog materijala, nakon (djelomično) ukidne odluke drugostupanjskog suda, donio drugačiju odluku o tužbenom zahtjevu. U bitnome, tužitelj tvrdi da je prvostupanjski sud propustio obrazložiti obračun smanjenja naknade, nepravilno kumulirajući troškove sanacije nedostataka koje je neosnovano svrstao u kategoriju sniženja naknade. Tužitelj smatra da sniženje naknade ne uključuje troškove uklanjanja nedostataka, nego je riječ o posebnoj kategoriji neovisnoj od troškova uklanjanja nedostataka i od naknade štete, a obračunava se u postotku od ukupne vrijednosti radova koji se odnose na taj nedostatak. Daljnjim žalbenim navodima tužitelj se referira na nalaze i mišljenja vještaka, smatrajući neprihvatljivim da vještak povisuje postotak sniženja cijene s 9% na 20%, mada je riječ o estetskim nedostacima na objektu, a sporni radovi se odnose na izvedbu podne konstrukcije koju su obavljali drugi izvođači. Tužitelj može odgovarati samo za estetske nedostatke na podnoj ploči, kroz primjereni postotak umanjenja cijene, a ne za radove koje su izvodile treće osobe i za nedostatke koji nisu u uzročnoj vezi s radovima koje je tužitelj izvodio. Dobra je volja tužitelja da tuženiku pomogne u otklanjanju nedostataka nastalih zbog nestručno izvedenih radova drugih izvođača. Zaključno, tužitelj smatra da nije utvrđeno kada je tuženik obavijestio tužitelja o nedostatku. Protivi se i odluci o parničnim troškovima.

5. Odgovarajući na tužiteljevu žalbu, tuženik je u bitnome osporio njenu osnovanost.

6. Tuženik u žalbi protiv odluke iz točke II. izreke presude i protiv rješenja, u bitnome tvrdi da su povrijeđene odredbe Europske konvencije o zaštiti ljudskih prava i temeljnih sloboda i čl. 1. Protokola br. 1. uz Konvenciju, jer mu nije osigurano pošteno i pravično suđenje niti pravo na pristup sudu te djelotvorno pravno sredstvo. Od pokretanja parnice 2008., tuženik je bio prisiljen dokazivati da tužitelj nema pravo na isplatu utuženog iznosa, zato što radove nije izveo sukladno pravilima struke već s nedostacima koje je tužitelj bezuspješno pokušao otkloniti. Mada je prvostupanjski sud pravilno zaključio o neosnovanosti tužbenog zahtjeva, pogrešno je odlučio o troškovima postupka koje je u trebao snositi tužitelj. Nametanje financijskog opterećenja nakon završetka postupka može značiti i ograničenje prava stranke na pristup sudu. Tuženik smatra i to da pobijana odluka nema razloga o odlučnim činjenicama te da je prigovor radi prebijanja dopušten Predlaže da ovaj sud pobijanu odluku preinači u tuženikovu korist.

7. Odgovarajući na tuženikovu žalbu, tužitelj je osporio njenu osnovanost. Sadržajem odgovora na tuženikovu žalbu, tužitelj ponovljeno iznosi sadržaj njegove žalbe protiv presude.

8. Tužiteljeva žalba je djelomično osnovana.

9. Tuženikova žalba nije osnovana.

10. Pobijana odluka ispitana je u granicama žalbenih razloga i pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 365. st. 1. i 2. ZPP-a).

11. Presudom prvostupanjskog suda poslovni broj P-4066/2008 od 18. prosinca 2019., koja je potvrđena presudom ovoga suda poslovni broj Pž-1517/2020-3 od 19. veljače 2021., odbijen je tuženikov protutužbeni zahtjev koji je glasio na isplatu iznosa od 187.026,04 kn s kamatama. U ponovljenom prvostupanjskom postupku preostalo je za odlučiti o tužiteljevom zahtjevu za isplatu iznosa od 178.026,04 kn s kamatama, čemu se tuženik usprotivio prigovorom radi prebijanja, isticanjem njegove protutražbine u iznosu od 191.462,17 kn.

12. Prema dokumentaciji u spisu proizlaze ove činjenice:

- stranke su bile u poslovnom odnosu iz Ugovora br. 1/P-F o izvođenju građevinskih radova na poslovnom objektu naručitelja od 22. ožujka 2006. (str. 20.- 22. spisa). Tužitelj se obvezao za tuženika izvesti građevinske radove na njegovom poslovnom objektu u Novakima sukladno ponudbenom troškovniku po cijeni od 1.314.336,55 kn.

- tuženik tužitelju nije platio utuženu tražbinu koja se odnosi na: 1). iznos od 1.700,00 kn s osnove neplaćenog dijela privremene situacije br. 48/2006 od 6. prosinca 2006. te, 2). na iznos od 176.325,05 kn po neplaćenom dijelu okončane situacije br. 01/2007 od 3. siječnja 2007. koju su uredno ovjerile obje ugovorne strane, voditelj radova i nadzorni inženjer (str. 23. spisa),

- zapisnikom od 9. veljače 2007. (str. 62.-63. spisa) kojeg su potpisali investitor i nadzorni inženjeri utvrđeno da je nakon padalina (kiše) procurio krov na južnoj strani objekta, detaljno su opisani nedostaci (na sjevernoj strani fasadnog zida i poda pojavljuje se voda, nosači gromobranske trake se raspadaju, završni premaz poda nije kvalitetno izveden jer se pojavom vode na gornjem sloju od staklene vode on odvaja od podloge, AB ploča izvedena je neravno, potrebno je postaviti PVC lajsnu na spoju dva prozorska elementa…). Pritom je navedeno i da će za neravnu izvedenu površinu investitor umanjiti cijenu s osnove nekvalitetno izvedenog rada. - zapisnikom od 13. veljače 2007. (str. 64.-65. spisa) kojeg je ovjerio nadzorni inženjer, utvrđeno je da je tužitelj pristupio otklanjanju nedostataka, te da će se i dalje pratiti otklanjanje nedostataka vezanih uz prodor vode u objekt,

- u spisu se nalaze i druge isprave kojima se izvođaču ukazuje na nedostatke (5. siječnja 2007. na str. 61. spisa, 1. lipnja 2007. na str. 67. spisa, 24. srpnja 2008. na str. 67. spisa, 16. listopada 2008. na str. 69. spisa).

13. Riječ je o sporu iz ugovora o građenju (čl. 620. ZOO-a) u kojem izvođač nastoji putem suda ostvariti pravnu zaštitu zahtjevom za isplatu neplaćenog dijela izvedenih radova. Nasuprot tome, naručitelj koji se nalazi na pasivnoj parničnoj strani, takvom se zahtjevu usprotivio prigovorom sniženja naknade, kao i procesno- pravnim prigovorom radi prebijanja. U ovom je postupku prvostupanjski sud je proveo opsežni dokazni postupak kako bi rasvijetlio niz spornih činjenica, te je uz saslušanje stranaka i svjedoka, odlučio izvesti i brojna vještačenja (uz prethodno osiguranje dokaza) po sljedećim sudskim vještacima: Institut IGH d.d. (str. 197.-211. spisa, str. 236.-237. spisa), vještak Antun Kantoci (str. 270.-271., 281.-309., 327.-328., 760.- 767., 779. te 847.-870. spisa), vještak Ivica Mikšić (str. 339.-377., 384.-385., 394., 400.-401. spisa), vještak Geoexpert IGM d.o.o. Zagreb (str. 705.-738. i 776.-779. spisa) i vještak Ivan Fišter (str. 788.-823. spisa).

14. Na odgovornost za nedostatke građevine, primjenjuju se odgovarajuće odredbe ugovora o djelu (čl. 631., u vezi s čl. 604.-611. ZOO-a). Stoga, u situaciji kada je naručitelj pregledom utvrdio da djelo ima nedostataka, on stječe određene zahtjeve prema izvođaču, ako ga je o tome uredno obavijestio (čl. 604. i 605. ZOO); on može od izvođača zahtijevati otklanjanje nedostataka u primjerenom roku, može sam ukloniti nedostatak na račun izvođača, sniziti naknadu ili raskinuti ugovor. Uz svako navedeno pravo, naručitelj ima pravo i na naknadu štete (čl. 608. i 610. ZOO). Međutim, ta su prava ograničena, jer od dana učinjene obavijesti izvođaču, počinje teći rok od dvije godine u kojem ih naručitelj može ostvariti. Po proteku tog prekluzivnog roka naručitelj gubi ta prava, uz dvije zakonom propisane iznimke (čl. 606. ZOO-a); 1. prijevarno postupanje izvođača (st. 1.) te 2. ako je o nedostacima pravodobno obavijestio izvođača, prigovorom protiv izvođačeva zahtjeva za isplatu naknade istaknuti svoj zahtjev na sniženje naknade i naknadu štete (st. 2.). U konkretnom slučaju, tuženik se u prekluzivnom roku od dvije godine od učinjene obavijesti (čl. 606. st. 1. ZOO-a) nije koristio pravima iz čl. 608.-610. ZOO-a, što znači da je ta prava izgubio. Međutim, ako je na vrijeme o nedostacima obavijestio tužitelja, tuženik i po proteku navedenog prekluzivnog roka ima pravo na sniženje naknade i naknadu štete. Dakle, odredbom čl. 606. st. 2. ZOO-a propisano je pravo naručitelja da izvođačevu zahtjevu za isplatu cijene za obavljene radove, ako je izvođača pravodobno izvijestio o nedostacima djela, suprotstavi svoj zahtjev za sniženje naknade (uz eventualni zahtjev za naknadu štete). Tuženik se u ovoj parnici poslužio upravo tim pravom na sniženje naknade.

15. S obzirom na to da je tužitelj osporio postojanje tuženikovog prava na sniženje naknade i pravodobnost tuženikovog obavještavanja tužitelja o nedostacima, prvostupanjski sud je trebao ispitati je li tuženik u roku (čl. 604. i 605. ZOO-a) obavijestio tužitelja o nedostacima, je li tužitelj nedostatke otklonio, je li tužitelj za njih odgovoran. Potom je, u slučaju da su ispunjene pretpostavke iz čl. 606. st. 2. ZOO-a, primjenom čl. 611. ZOO-a trebao utvrditi za koji iznos sniziti naknadu. U smislu odredbe čl. 606. st. 2. ZOO-a naručitelj ne može zahtjev za sniženje cijene isticati u vidu samostalnog (protutužbenog) zahtjeva zbog proteka prekluzivnog roka iz čl. 606. st. 1. ZOO-a. U takvom slučaju preostaje mu, pod uvjetom pravodobne obavijesti o nedostacima, koristiti se pravom na sniženje cijene iz čl. 606. st. 2. ZOO-a. Stoga, ako je tuženik pravodobno obavijestio tužitelja o nedostacima koje tužitelj nije otklonio i za koje je odgovoran, on ima pravo pozvati se na opisani prigovor i time sniziti utuženu naknadu (čl. 611. ZOO-a).

16. Tužiteljevi odlučni žalbeni navodi mogu se sažeti u sljedećem: sud nije utvrdio je li tuženik tužitelja obavijestio o nedostacima; nedostaci su se odnosili na radove drugih izvođača za koje tužitelj ne odgovara, a radovi koje je tužitelj izvodio imaju samo estetske nedostatke; prvostupanjski sud propustio je razlikovati institut sniženja naknade od troškova uklanjanja nedostataka. Ovaj sud tužiteljeve žalbene navode ocjenjuje djelomično točnima.

17. U odnosu na pravovremenu tuženikovu obavijest o nedostacima i tužiteljevu odgovornost za nedostatke, pravilno je prvostupanjski sud uputio na sadržaj isprava u spisu i iskaze svjedoka. Prvostupanjski sud je pravilno utvrdio da je tuženik nedostatke uredno i na vrijeme prijavio tužitelju, odmah nakon pojave prvih kiša kada je došlo do procurivanja krovišta. Tužitelj je odmah pristupio sanaciji, ali nedostaci nisu u potpunosti otklonjeni. Iz navedenog slijedi da je pravilan zaključak o tuženikovom pravu na sniženje naknade, jer je tužitelja na vrijeme obavijestio o nedostacima izvršenog djela (čl. 606. st. 2. ZOO-a) pa on ima pravo i nakon prekluzivnog dvogodišnjeg roka prigovorom protiv izvođačeva zahtjeva za isplatu naknade, istaknuti svoj zahtjev za sniženje naknade. Uz navedeno, tužitelj se Ugovorom obvezao izvesti građevinske radove i odredbom čl. 4. izrazio suglasnu volju da ugovorena mogućnost prepuštanja izvođenja dijela radova trećim osobama, ničim ne utječe na njegova prava i obveze iz tog Ugovora. Takva ugovorna odredba ne odstupa niti od pravila iz čl. 600. st. 2. ZOO-a, a tužitelj je sam preuzeo obvezu popravka hidroizolacije nakon dovršenja drugih radova na krovovima objekta.

18. Međutim, tužitelj s pravom i u žalbi ukazuje na propust prvostupanjskog suda u primjeni odredbe čl. 611. ZOO-a, kada problematizira pitanje visine tuženikovog zahtjeva za sniženje naknade. Riječ je o pravnom institutu koji je posljedica primjene načela jednake vrijednosti činidaba (čl. 7. ZOO-a). Prvostupanjski sud je na utvrđene činjenice da je tužitelj za tuženika obavio određene građevinske radove kojima je tuženik prigovorio zbog postojanja materijalnih nedostataka, pogrešnom primjenom materijalnog prava zaključio o osnovanosti tuženikovog zahtjeva za sniženje naknade u cijelosti. Odredbom čl. 611. ZOO-a propisano je da se naknada snižava u razmjeru između vrijednosti djela bez nedostataka u vrijeme sklapanja ugovora i vrijednosti koju bi djelo imalo u to vrijeme s nedostatkom, što znači da pravo na sniženje naknade nije jednako pravu na naknadu troškova otklanjanja nedostataka. Prihvaćajući nalaze i mišljenja vještaka o visini troškova radova za otklanjanje nedostataka te ocjenjujući da takav izračun predstavlja sniženje naknade u smislu odredbe čl. 611. ZOO-a, prvostupanjski sud je pogrešno primijenio materijalno pravo. Iz sveobuhvatnog opsežnog dokaznog materijala i svih vještačenja, proizlazi da tuženik ima pravo na sniženje naknade radi trajnog nedostatka pukotina na podnoj ploči za 20% u iznosu od 39.319,17 kn, a ne u visini cijelog tužbenog zahtjeva. Prvostupanjski je sud i taj iznos uključio u izračun tuženikovog prava, ali je nepravilno tomu pribrojio i troškove uklanjanja nedostataka. O visini tog umanjenja izjasnio se izričito sudski vještak M. A. K., u završnom očitovanju na ročištu od 27. rujna 2021., nakon višestrukih ponovljenih nalaza i mišljenja većeg broja sudskih vještaka, kako pismenih tako i usmenog izlaganja na ročištima. Ovaj sud ne nalazi druge iznose za koje bi se utužena naknada trebala umanjiti po toj osnovi, jer drugačije ne proizlazi iz rezultata opsežnog dokaznog postupka. Ovaj sud ne zaključuje niti to da taj iznos ne bi bio primjeren u smislu čl. 611. ZOO-a, odnosno da je nalaz vještaka u tom dijelu tužitelj uspio dovesti u pitanje, kako tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom, tako i u žalbi.

19. Zato tuženik, na kojem je teret dokazati visinu zahtjeva za sniženje naknade (čl. 219. ZPP-a), nije uspio potkrijepiti svoju tvrdnju o tome da umanjena vrijednost tužiteljevog djela bez nedostataka u vrijeme sklapanja Ugovora, u odnosu na vrijednost koju bi djelo imalo u to vrijeme s nedostatkom, odgovara visini cjelokupnog iznosa tužbenog zahtjeva. To je razlog odbijanja tužiteljeve žalbe i potvrđivanja pobijane presude iz točke I. njene izreke za iznos od 39.319,17 kn s kamatama (čl. 368. st. 1. i 2. ZPP-a), dok je u preostalom dijelu za iznos od 138.706,87 kn tužbeni zahtjev valjalo prihvatiti, tj. održati na snazi platni nalog iz rješenja o ovrsi (čl. 373. ZPP-a).

20. U odnosu na zahtjev za plaćanje zakonskih zateznih kamata, prvostupanjski sud je propustio nekoliko bitnih okolnosti:

- nepravilno je zadirao u sadržaj platnog naloga, jer sud odlučuje o tome hoće li platni nalog održati na snazi ili ukinuti (čl. 451. st. 3. ZPP-a) u sadržaju kako je i izdan. Platni nalog je u vrijeme kada je izdan, sadržavao ispravnu odluku o kamatnoj stopi.

- odredba čl. 12.a Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi („Narodne novine“ broj: 108/12, 144/12, 81/13 i 112/13) na koju se sud u izreci pozvao (a koja propisuje stopu zakonskih kamata između poduzetnika i između poduzetnika i osoba javnog prava u kojima je osoba javnog prava dužnik novčane obveze), primjenjuje se na poslovne transakcije na temelju kojih su isporuka robe ili pružanje usluge nastupili od dana stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama tog Zakona („Narodne novine“ broj 81/13), odnosno od 30. lipnja 2013., a ne i prije toga. Inače, od 1. kolovoza 2015. te dvije stope zateznih kamata (viša kamatna stopa iz čl. 29. st. 2. ZOO-a i stopa po čl. 12.a. Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi, su po visini izjednačene.

21. S obzirom na to da ovaj sud pobijanu presudu djelomično preinačava djelomičnim održavanjem platnog naloga na snazi, u pogledu odluke o kamatnim stopama platni je nalog održan na snazi za kamate do 31. srpnja 2015., jer je kamatna stopa koja je sadržana u platnom nalogu dotad bila na snazi. Za kamate koje teku nakon toga, u pogledu kamatne stope je platni nalog ukinut i tuženiku naloženo plaćanje zakonskih zateznih kamata pravilnom primjenom odredbe čl. 29. st. 2. ZOO-a. Naime, izmjena ZOO-a iz 2015. (čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZOO/05), u čl. 29. st. 2. ZOO-a propisuje da se stopa zateznih kamata na odnose iz trgovačkih ugovora i ugovora između trgovca i osobe javnog prava određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Prosječnu kamatnu stopu iz st. 2. za referentno razdoblje utvrđuje Hrvatska narodna banka i dužna ju je svakog 1. siječnja i 1. srpnja objaviti u Narodnim novinama.

22. U odnosu na tuženikov prigovor radi prebijanja, odluka prvostupanjskog suda je pravilna i zakonita. Takav se prigovor ne može istaknuti alternativno, za slučaj odbijanja protutužbenog zahtjeva. Isto tako, nema spora oko činjenice da je tuženikov samostalan protutužbeni zahtjev koji je utemeljen na istoj činjeničnoj osnovi kao i tražbina iz prigovora radi prebijanja, pravomoćno odbijen pa je zbog presuđene stvari taj prigovor nedopušten (čl. 333. st. 2. ZPP-a). Međutim, treba istaknuti još jednu odlučnu okolnost koju prvostupanjski sud nije uzeo u obzir, a to je opseg tog prigovora. Pobijanim rješenjem odbačen je prigovor radi prebijanja u iznosu od 191.462,17 kn, pravomoćno je odlučeno o protutužbenom zahtjevu u iznosu od 187.026,04 kn, a pobijanom presudom odlučuje se o tužbenom zahtjevu u iznosu od 178.026,04 kn. Prigovor radi prebijanja je nedopušten u visini koja odgovara iznosu tužbenog zahtjeva od 178.026,04 kn, zato što je o toj istoj tuženikovoj tražbini pravomoćno odlučeno kao o samostalnom zahtjevu – protutužbi. U preostalom dijelu koji prelazi iznos tužbenog zahtjeva, prigovor radi prebijanja nije dopušten, zato što je prigovor nesamostalni (uvjetan), ovisan je o tužbenom zahtjevu i ako sud utvrdi postojanje tužiteljeve tražbine, o postojanju tuženikove protutražbine odlučivat će samo do iznosa utvrđene tužiteljeve tražbine. O tom prigovoru sud može odlučivati samo u granicama i opsegu do visine tužbenog zahtjeva, a iznos prigovora koji prelazi tu visinu nije dopušten. Zato je pobijano rješenje potvrđeno (čl. 380. t. 2. ZPP-a).

23. Odluku o troškovima postupka trebalo je preinačiti, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu s njihovim zahtjevima. U ovoj pravnoj stvari odlučivalo se o tužbenom zahtjevu za isplatu iznosa od 178.026,04 kn, te o protutužbi u iznosu od 187.026,04 kn. Protutužbeni zahtjev je odbijen, što znači tuženikov neuspjeh u parnici u tom dijelu. Tužbeni zahtjev je djelomično prihvaćen, što također treba cijeniti kod odluke o troškovima postupka, primjenom Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj 142/12 od 19. prosinca 2012., 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: OT) i Zakona o sudskim pristojbama („Narodne novine“ broj: 74/95, 57/96, 137/02, 26/03, 125/11, 112/12, 157/13, 110/15 i 118/18).

24. Odredbom čl. 154. st. 2. ZPP-a koji se primjenjuje u ovoj parnici (čl. 117. st. 3. Zakona o izmjenama i dopunama ZPP-a iz 2019.) propisano je da će u slučaju djelomičnog uspjeha u parnici, sud utvrditi postotak u kojem je svaka stranka uspjela. Potom će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela, oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela. Nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i ukupnih (potrebnih) troškova one stranke koja je u većoj mjeri uspjela i toj će stranci odmjeriti naknadu dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotaka u kojima su stranke uspjele u parnici. Omjer uspjeha u parnici ocjenjuje se prema konačno postavljenom tužbenom zahtjevu vodeći računa i o uspjehu dokazivanju u pogledu osnove zahtjeva. Tužitelj je uspio s tužbenim zahtjevom u omjeru od 78%, a tuženik 22%, što znači da razliku od 56% treba priznati tužitelju.

25. U ovršnom postupku platni nalog sadrži troškove tog postupka za iznos od 5.563,52 kn, od čega tužitelju pripada iznos od 2.903,75 kn koji se odnosi na sastav prijedloga s PDV-om 3.125,00 kn i na pristojbu bez PDV-a u iznosu od 2.060,26 kn (u zbroju 5.185,26 kn), razmjerno uspjehu od 56%.

26. Ukupni opravdani tužiteljevi parnični troškovi iznose 71.036,25 kn i obuhvaćaju sljedeće tužiteljeve parnične radnje:

- zastupanje na četiri ročišta po Tbr. 9.2. OT u iznosima od 1.250,00 kn (18. veljače 2010., 3. travnja 2013., 3. travnja 2014., 8. veljače 2018.), ukupno 5.000,00 kn

- zastupanje na 13 ročišta na kojima se raspravljalo i izvodili dokazi u iznosima od 2.500,00 kn po Tbr. 9.1. OT (14. siječnja 2009., 3. ožujka 2009., 5. svibnja 2009.,

6. lipnja 2009., 19. listopada 2010., 19. veljače 2015., 6. listopada 2015., 19. travnja 2018., 13. lipnja 2018., 11. veljače 2019., 22. studenoga 2019., 31. svibnja 2021., 27. rujna 2021.), ukupno 32.500,00 kn

- sastav obrazloženih podnesaka po Tbr. 8.1. OT kojima se tužitelj očitovao na tuženikov prigovor te nalaze i mišljenja vještaka (14. siječnja 2009., 27. ožujka 2013., 22. siječnja 2015., 30. lipnja 2015., 19. ožujka 2018., 29. siječnja 2019., 23. svibnja 2019.). Tužitelju se sukladno broju podnesaka po Tarifnom broju 8.1. priznaje ukupno iznos od 10.000,00 kn za četiri podneska, te iznos od ukupno 1.500,00 kn za ostala tri po Tbr. 8.3. OT

- sastav podnesaka po Tbr. 8.3. OT u iznosima od 500,00 kn (18. veljače 2010., 10. listopada 2013., 10. rujna 2014., 7. lipnja 2018., 8. studenoga 2019., 27. svibnja 2021.) iznos od 3.000,00 kn

- PDV na ukupni prethodni iznos od 52.000,00 kn, od 13.000,00 kn

- sastav žalbe u iznosu od 3.125,00 kn (Tbr. 10.1. OT) uvećano za PDV od 781,25 kn i pristojbu od 2.130,00 kn, ukupno 6.036,25 kn.

27. Tužitelju nije priznat trošak za sastav podneska od 12. rujna 2008. jer nije sadržan u sudskom spisu, nije mu priznat niti dvostruko zatraženi trošak za ročišta 3. travnja 2014. jer je istog dana sud održao dva identična ročišta u ovoj pravnoj stvari, kao posljedicu činjenice da je najprije 24. veljače odlučio razdvojeno raspravljati o tužbi i protutužbi, da bi potom 3. travnja parnice spojio, dok zahtjev za naknadu troška sudske pristojbe nije postavio sukladno odredbi čl. 164. ZPP-a. Trošak odgovora na tuženikovu žalbu (5.255,00 kn) tužitelju ne pripada, jer nije riječ o trošku potrebnom za vođenje ove parnice. Uz navedeno, trošak žalbenog postupka ne pripada ni tuženiku, kako za žalbu s kojom on nije uspio (kao niti s njegovim protutužbenim zahtjevom) tako niti za odgovor na tužiteljevu žalbu (6.036,25 kn) koji nije bio nužan za vođenje ovog spora.

28. Slijedom svega iznijetog, ovaj sud tužitelju u konačnici dosuđuje troškove ovog postupka (čl. 154. st. 2. i 166. ZPP-a) u iznosu od 39.780,30 kn (56% ukupnih opravdanih troškova).

Zagreb, 28. siječnja 2022.

Sudac

Kristina Saganić