Republika Hrvatska
Županijski sud u Zadru
Zadar, Ulica plemića Borelli 9
Poslovni broj: 5 Gž-85/2022-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Zadru, po sucu toga suda Marinu Grbiću, u građanskopravnoj stvari tužitelja P. S. d.o.o. OIB: …. iz S., zastupanog po punomoćniku I. M., odvjetniku u S., protiv tuženika P. D. OIB: … iz S., zastupanog po punomoćnici V.V., odvjetnici u S., radi isplate, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-939/2018 od 21. rujna 2021., dana 28. siječnja 2022.
p r e s u d i o j e
Uvažava se žalba tužitelja P. S. d.o.o. te se preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj P-939/2018 od 21. rujna 2021. tako da je tuženik P. D. dužan u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.434,55 kuna, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a koja teče od 12. travnja 2014. pa do isplate te nadoknaditi parnični trošak u iznosu od 8.446,00 kuna, također sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate, s time da se odbija zahtjev za naknadom troška sastava odgovora na žalbu.
Obrazloženje
1. Uvodno označenom pesudom pod točkom I. odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi: "Dužan je tuženik u roku od 15 dana isplatiti tužitelju iznos od 17.434,55 kn sa zakonskom zateznom kamatom po stopi propisanoj odredbom čl. 29. st. 2. ZOO-a i to počevši od dana 12. travnja 2014. pa do isplate, te mu u istom roku nadoknaditi parnični trošak također sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od presuđenja pa do isplate po stopi određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a.".
2. Točkom II. odlučeno je: „Nalaže se tužitelju da u roku od 15 dana naknadi tuženiku parnični trošak u iznosu od 4.012,00 kn zajedno sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od presuđenja pa do konačne isplate po stopi za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.“
3. Protiv gornje odluke žalbu je izjavio tužitelj zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primjene materijalnog prava, s prijedlogom da se pobijana odluka ukine ili preinači.
4. U odgovoru na žalbu osporeni su u bitnom žalbeni prigovori i predloženo odbijanje žalbe.
5. Žalba je osnovana.
6. Svoju odluku sud prvog stupnja obrazlaže time:
6.1. Da je tužitelj tuženiku dao poslovno uvjetovani otkaz te mu je isplatio otpremninu u iznosu od 17.434,55 kn dana 11. travnja 2014. Protiv te odluke tužitelja tuženik je vodio sudski spor kojim je pravomoćno utvrđeno da je odluka tužitelja o otkazu tuženikovog ugovora o radu nedopuštena. Također je utvrđeno da je ovršni postupak koji je vođen kod Općinskog suda u Splitu pod poslovnom oznakom i brojem Ovr- 1951/2017 obustavljen jer je tužitelj u međuvremenu tuženiku dao i izvanredni otkaz protiv kojega ovaj nije pokrenuo sudski postupak. Ovršni se postupak vodio zbog vraćanja na rad kod tužitelja. Otpremnina koju radnik dobiva od poslodavca za slučaj otkazivanja ugovora o radu zbog neskrivljenog ponašanja radnika je iznos kojeg radnik dobiva kao vid ekonomske sigurnosti koja mu je otkazivanjem ugovora o radu uzdrmana. Reklo bi se da je to financijska pomoć radniku koji poslodavcu nije ništa skrivio no poslodavac ga ne može zadržati na poslu uslijed nekih drugih poremećaja u poslovanju poslodavca, često uzrokovano poremećajima na tržištu dobara i rada. Otpremnina nije nagrada već iznos kojim se radnika štiti od propasti. Da je tome tako najbolje u prilog govori činjenica da bez obzira na primitak otpremnine radnik zadržava pravo zaštititi se pred poslodavcem i kasnije sudskim putem. Iz odluka Europskog suda za ljudska prava (nadalje u tekstu: ESLJP) Čakarević protiv RH i Solomun protiv RH (48921/13 (Čakarević protiv Hrvatske) od 26. travnja 2018. te 679/2011 (Solomun protiv Hrvatske) od 2. travnja 2015. proizlazi da odluke domaćih tijela kojima se u opisanim okolnostima traži vraćanje onoga što je već isplaćeno predstavlja miješanje u pravo na mirno uživanje vlasništva. ESLJP zaključio da nije postojao razuman odnos razmjernosti između mjere miješanja u pravo na mirno uživanje vlasništva i cilja koji se tim miješanjem htio postići. Ovim pravnim shvaćanjima se povećava razina pravne sigurnosti jer osoba koja je nešto primila može smatrati da je to primitkom postalo zaista njeno.
6.2. Da kod takvog stanja stvari sud nije mogao pružiti zaštitu tužitelju prihvaćanjem njegovog tužbenog zahtjeva jer se u konkretnom slučaju ne bi radilo o tome da se vraća nešto što je isplaćeno po osnovi koja je kasnije otpala. Tuženik je svoje pravo na isplatu otpremnine ostvario na temelju odredbi Zakona o radu kao lexspecialisa, a koji određuje i propisuje prava radnika u odnosu na poslodavca, i obrnuto, i nigdje u tom Zakonu ne stoji da će radnik kojem je poslodavac poslovno uvjetovano dao otkaz ugovora o radu u slučaju da se takva odluka utvrdi nedopuštenom biti u obvezi vratiti primljeni iznos što opet dovoljno svjedoči o tome da je otpremnina propisana kao zakonska obveza poslodavca u slučaju otkazivanja ugovora o radu uslijed ne- skrivljenog postupanja radnika odnosno bez njegovog utjecaja. Slijedom svega naprijed iznijetog odlučeno je kao u točki I. izreke presude.
7. Po ocjeni ovog suda pobijana odluka nije opterećena niti jednom bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. u svezi čl. 381. Zakona o parničnom postupku («Narodne novine», broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 123/08, 148/11, 25/13, 89/14 i 70/19 - dalje ZPP) na koje pazi po službenoj dužnosti temeljem čl. 365. st. 2. ZPP-a.
8. Međutim, ostvaren je žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava, naime, s pravom se u žalbi navodi da se u konkretnom slučaju ne mogu primijeniti citirane odluke ESLJP-a Solomun protiv Hrvatske, presuda od 2. travnja 2015., Zahtjev br. 679/11, jer je predmet tog spora zahtjev da li su ispunjeni, odnosno zadovoljeni uvjeti za poseban dodatak na plaću sukladno Zakonu o posebnoj državnoj skrbi za određeno razdoblje radnog odnosa na području posebne državne skrbi, te Čakarević protiv Hrvatske, Zahtjev br. 48921/13, presuda od 26. travnja 2018., jer su predmet spora uplate novčane naknade za nezaposlene koje se nisu trebale primiti jer su u potpunosti rezultat pogreške države.
9. Po pravnom motrištu ovog suda treba u razrješenju ove pravne stvari poći od pravnog shvaćanja Vrhovnog suda Republike Hrvatske izraženog primjerice u odluci broj Revr 430/2017 da su se na temelju ovako utvrđeno činjeničnog stanja ostvarile pretpostavke propisane čl. 1111. Zakona o obveznim odnosima («Narodne novine», broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18 i 126/21) za stjecanje bez osnove. Naime, prema toj odredbi kad dio imovine neke osobe na bilo koji način prijeđe u imovinu druge osobe, a taj prijelaz nema osnove u nekom pravnom poslu, odluci suda, odnosno druge nadležne vlasti ili zakonu, stjecatelj je dužan vratiti ga, odnosno ako to nije moguće, naknaditi vrijednost postignute koristi. Isto tako prema st. 3. istog članka obveza vraćanja odnosno nadoknade vrijednosti nastaje i kad se nešto primi s obzirom na osnovu koja se nije ostvarila ili koja je kasnije otpala.
10. Donošenjem pravomoćne presude kojom je utvrđen nedopuštenim otkaz ugovora o radu, a koja odluka u sebi sadrži i odluku o isplati otpremnine, otpala je osnova za isplatu otpremnine tuženiku u utuženom iznosu. Naime, pravo na isplatu otpremnine vezano je uz otkaz ugovora o radu, a kako je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu utvrđen nedopuštenim, to tuženik ne može zadržati otpremninu. Isplata otpremnine vezana je dakle uz otkaz ugovora o radu, osim ako otkaz nije uvjetovan skrivljenim ponašanjem radnika. Kako je u konkretnom slučaju otkaz ugovora o radu pravomoćno utvrđen nedopuštenim to tuženik ne može zadržati isplaćenu otpremninu, jer se isti vratio natrag na rad u skladu s pravomoćnom sudskom presudom, nakon čega je uslijedila pravomoćna odluka o izvanrednom otkazu ugovora o radu.
11. Zbog naprijed navedenih razloga valjalo je temeljem čl. 373. točka 3. ZPP-a preinačiti pobijanu presudu, dok je odluka o trošku donesena u smislu čl. 166. st. 2. ZPP-a, s time da je tužitelju priznat trošak prvostupanjskog postupka u iznosu od 3.750,00 kuna, sudske pristojbe od 1.572,00 kuna i sastava žalbe od 1.562,00 kuna ili ukupno 8.446,00 kuna.
U Zadru, 28. siječnja 2022.
S U D A C
Marin Grbić
