REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI GRAĐANSKI SUD U ZAGREBU

Ulica grada Vukovara 84

Poslovni broj: 10 P-8152/2019-24

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Općinski građanski sud u Zagrebu po sutkinji tog suda Jadranki Liović Merkaš, kao sucu pojedincu u pravnoj stvari tužitelja M. B. iz V. G., OIB: 29403414251, zastupanog po punomoćnici M. Š. L., odvjetnici u Z., protiv tuženika P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, zastupanog po punomoćnici S. S., odvjetnici u O. d. L. i p. d.o.o. u Zagrebu, radi isplate, nakon glavne, usmene i javne rasprave, održane I zaključene dana 13. prosinca 2021. u nazočnosti punomoćnika stranaka, dana 27. siječnja 2022., temeljem čl. 335. st. 4. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine" br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 04/08, 84/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19), dalje ZPP-a

p r e s u d i o  j e

I Nalaže s tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, 6.392,15 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 40,23 kn od 18. kolovoza 2007.

- 39,97 kn od18. rujna 2007.

- 39,60 kn od 24. listopada 2007.

- 40,25 kn od 18. studenog 2007.

- 39,38 kn od18. prosinca 2007.

- 40,81 kn od 18. siječnja 2008.

- 76,78 kn od 18. veljače 2008.

- 78,63 kn od 18. ožujka 2008.

- 77,66 kn od 18. travnja 2008.

- 76,17 kn od 6. lipnja 2008.

- 76,22 kn od 18. lipnja 2008.

- 76,06 kn od 19. srpnja 2008.

- 75,34 kn od 18. kolovoza 2008.

- 76,52 kn od 18. rujna 2008.

- 79,71 kn od 18. listopada 2008.

- 80,12 kn od 18. studeni 2008.

- 77,52 kn od 18. prosinca 2008.

- 84,16 kn od 6. veljače 2009.

- 84,66 kn od 18. veljače 2009.

- 82,85 kn od 18. travnja 2009.

- 82,85 kn od 18. travnja 2009.

- 83,36 kn od 18. svibnja 2009.

- 81,80 kn od 19. lipnja 2009.

- 82,10 kn od 18.srpnja 2009.

- 81,35 kn od 18. kolovoza 2009.

- 81,76 kn od 18.rujna 2009.

- 81,00 kn od 18. listopada 2009.

- 82,18 kn od 18. studenog 2009.

- 81,82 kn od 18. prosinca 2009.

- 83,80 kn od 18. siječnja 2010.

- 84,36 kn od 9. ožujka 2010.

- 86,38 kn od 2. travnja 2010.

- 86,64 kn od 8. svibnja 2010.

- 87,80 kn od 8. lipnja 2010.

- 88,06 kn od 18. lipnja 2010.

- 89,62 kn od 30. srpnja 2010.

- 92,55 kn od 18. kolovoza 2010.

- 94,39 kn od 18. rujna 2010.

- 92,65 kn od 18. listopada 2010.

- 93,72 kn od 18. studeni 2010.

- 97,62 kn od 18. prosinca 2010.

- 97,37 kn od 18. siječnja 2011.

- 96,22 kn od 18. veljače 2011.

- 98,48 kn od 22. ožujka 2011.

- 96,68 kn od 18. travnja 2011.

- 100,00 kn od 18. svibnja 2011.

- 104,92 kn od 18. lipnja 2011.

- 109,02 kn od 18. srpnja 2011.

- 112,72 kn od 18. kolovoza 2011.

- 105,59 kn od 18. rujna 2011.

- 102,58 kn od 18. listopada 2011.

- 102,68 kn od18. studeni 2011.

- 104,03 kn od 18. prosinca 2011.

- 105,95 kn od 18. siječnja 2012.

- 106,63 kn od 18. veljače 2012.

- 105,89 kn od 18. ožujka 2012.

- 105,63 kn od18. travnja 2012.

- 106,63 kn od 18. svibnja 2012.

- 106,82 kn od 18. lipnja 2012.

- 105,90 kn od 18. srpnja 2012.

- 105,40 kn od 18. kolovoza 2012.

- 103,55 kn od 18. rujna 2012.

- 105,50 kn od18. listopada 2012.

- 106,35 kn od 18. studeni 2012.

- 105,70 kn od 18. prosinca 2012.

- 103,77 kn od 18. siječnja 2013.

- 104,76 kn od 18. veljače 2013.

- 104,75 kn od 18. ožujka 2013. -

106,37 kn od 18. travnja 2013. -

103,19 kn od 18. svibnja 2013. -

103,07 kn od 18. lipnja 2013.

- 107,55 kn od 18. srpnja 2013. do isplate,

u visini određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

II Nalaže s tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, isplatiti tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, 17.322,50 kn, sa zakonskim zateznim kamatama tekućim na iznos:

- 10,46 kn od 18. listopada 2008.

- 17,99 kn od 18. studeni 2008.

- 91,94 kn od 6. veljače 2009.

- 101,21 kn od 18. veljače 2009.

- 67,99 kn od 18. travnja 2009.

- 67,99 kn od 18. travnja 2009. -

77,45 kn od 18. svibnja 2009.

- 48,84 kn od 19. lipnja 2009.

- 54,35 kn od 18. srpnja 2009.

- 40,61 kn od 18. kolovoza 2009.

- 48,01 kn od 18. rujna 2009.

- 34,12 kn od 18. listopada 2009.

- 55,82 kn od 18. studeni 2009.

- 49,19 kn od 18. prosinca 2009.

- 85,38 kn od 18. siječnja 2010.

- 95,68 kn od 9. ožujka 2010.

- 132,66 kn od 2. travnja 2010. -

137,42 kn od 8. svibnja 2010. -

158,63 kn od 8. lipnja 2010.

- 163,51 kn od 18. lipnja 2010.

- 192,04 kn od 30. srpnja 2010.

- 245,67 kn od18. kolovoza 2010.

- 279,25 kn od 18. rujna 2010.

- 247,47 kn od 18. listopada 2010.

- 267,11 kn od 18. studeni 2010.

- 338,41 kn od 18. prosinca 2010.

- 333,90 kn od 18. siječnja 2011.

- 312,89 kn od 18. veljače 2011.

- 354,30 kn od 22. ožujka 2011. -

321,26 kn od 18. travnja 2011. -

382,00 kn od 18. svibnja 2011. -

472,23 kn od 18. lipnja 2011.

- 547,23 kn od 18. srpnja 2011.

- 615,00 kn od 18. kolovoza 2011.

- 484,40 kn od 18. rujna 2011.

- 429,35 kn od 18. listopada 2011.

- 431,14 kn od 18. studeni 2011.

- 455,91 kn od 18. prosinca 2011.

- 491,01 kn od 18. siječnja 2012.

- 503,49 kn od 18. veljače 2012.

- 489,96 kn od 18. ožujka 2012. -

485,09 kn od 18. travnja 2012. -

503,42 kn od 18. svibnja 2012. -

506,87 kn od 18. lipnja 2012.

- 490,01 kn od 18. srpnja 2012.

- 480,86 kn od 18. kolovoza 2012.

- 446,98 kn od 18. rujna 2012.

- 482,79 kn od 18. listopada 2012.

- 498,26 kn od 18. studeni 2012.

- 486,43 kn od 18. prosinca 2012.

- 451,11 kn od 18. siječnja 2013.

- 469,26 kn od 18. veljače 2013.

- 468,95 kn od 18. ožujka 2013. -

498,69 kn od 18. travnja 2013. -

440,48 kn od 18. svibnja 2013. -

438,20 kn od 18. lipnja 2013.

- 441,83 kn od 18.07.2013. do isplate,

u visini određenoj čl. 1 Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do 31. srpnja 2015. po stopi određenoj za svako polugodište uvećanjem eskontne stope HNB koja je vrijedila zadnjeg dana polugodišta koje je prethodilo tekućem polugodištu za pet postotnih poena, a od 1. kolovoza 2015. do isplate, po prosječnoj kamatnoj stopi na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku 15 dana.

III Nalaže se tuženiku P. B. Z. d.d. iz Z., OIB: …, nadoknaditi tužitelju M. B. iz V. G., OIB: …, prouzročeni parnični trošak u iznosu 10.987,00 kn, sa zakonskom zateznom kamatom po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, počam od 27. siječnja 2022. do isplate, sve u roku 15 dana.

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi navodi da je zaključio s tuženikom Ugovor o kreditu broj … od 15. srpnja 2006. prema kojem mu je tuženik stavio na raspolaganje 21.648,93 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita. Ugovorena je redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva u skladu s Odlukom o kamatnim stopama Banke. Povrat kredita ugovoren je u 240 mjesečnih anuiteta, sve plativo u kunama po srednjem tečaju Banke važećem na dan dospijeća. U razdoblju od sklapanja Ugovora o kreditu, tuženik je samovoljno i bez pristanka tužitelja povećavao kamatne stope. Isto tako, odredbom čl.7.2. Ugovora propisano je da se kredit otplaćuje u mjesečnim anuitetima plativo u kunskoj protuvrijednosti po srednjem tečaju za CHF tečajne liste tuženika važeće na dan plaćanja. Ističe da je presudom Trgovačkog suda u Zagrebu posl. broj P-1401/2012 od 4. srpnja 2013., potvrđenom odlukom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske posl. broj P-7129/13 od 13. lipnja 2014. utvrđeno je da je tuženik, u razdoblju od 10. rujna 2003. do 31. prosinca 2008. povrijedio kolektivne interese i prava potrošača, odnosno korisnika kredita, zaključujući ugovore o kreditima koristeći u istima ništetne i nepoštene ugovorne odredbe na način da je ugovorena redovna kamatna stopa koja je tijekom postojanja ugovorne obveze promjenjiva u skladu s jednostranom odlukom banke, o kojoj se nije pojedinačno pregovaralo, a koja je ništetna. Stoga se poziva na pravno utvrđenje iz navedene Presude kojom je utvrđena ništetnost odredbe kojom je ugovorena promjenjiva kamatna stopa, kao i valutna klauzula. Polazeći od pravila da odluka suda donesena u postupku za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u smislu postojanja povrede propisa zaštite potrošača obvezuje ostale sudove u postupku koji potrošač osobno pokrene protiv tuženog trgovca, tužitelj tužbenim zahtjevom u podnesku od 19. studeni 2021. (list 119-127 spisa) traži isplatu 23.714,65 kn s osnove plaćene razlike zbog promjenjive kamatne stope, valutne klauzule i naknade za prijevremenu otplatu kredita, sa zateznim kamatama tekućim od dana dospijeća svakog pojedinog iznosa do plateža, uz naknadu parničnog troška, te podredno ukoliko je sud stava da je potrebno prethodno utvrditi ništetnost rečenih ugovornih odredbi traži utvrđenje ništetnosti rečenihugovornih odredbi o valutnoj klauzuli i promjnejivoj kamatnoj stopi, te isplatu razlike u navedenom iznosu, uz naknadu troška postupka.

2. Tuženik, u odgovoru na tužbu od 27. rujna 2019., osporava tužbu i protivi se tužbenom zahtjevu u cijelosti. Ističe da se utvrđenja iz parnice za zaštitu kolektivnih interesa potrošača ne mogu primijeniti na ovaj predmet, te da je tužitelj svoju tužbu pogrešno koncipirao na način da je prijeporni Ugovor i dalje na snazi, iako je isti u cijelosti prestao isplatom kredita. Sukladno odredbama Zakona o zaštiti potrošača, interes za podizanje tužbe postoji samo ako postoji i povreda koju je potrebno otkloniti, odnosno potrebno je utvrditi da u trenutku donošenja odluke suda postoji povreda kolektivnih interesa potrošača, koje u konkretnoj pravnoj stvari više nema. Glede valutne klauzule navodi da za primjenu iste postoji zakonska osnova budući da se radi o zakonom dopuštenoj klauzuli, a s obzirom na regulatorne propise Hrvatske narodne banke gotovo se radi o uvjetovanosti kada je riječ o poslovanju banaka budući da su rezerve u stranoj valuti propisani obvezni način zašite od rizika u realnim uvjetima gdje hrvatske štediše najveći dio štednje drže u stranoj valuti. Tuženik ne može odgovarati za ono što je sam tužitelj procijenio da odgovara njegovim potrebama i mogućnostima. Navodi da je legitimno pravo tuženika da ugovara promjenjivu kamatnu stopu u ugovoru o kreditima na koju klauzulu je tužitelj izričito pristao, slijedom čega nema protupravnosti na strani tuženika. Ističe prigovor zastare u odnosu na sve iznose s dospijećem u nazad tri godine od dana podnošenja tužbe, te predlaže tužbeni zahtjev odbiti uz naknadu troška tuženika. Predlaže odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan uz naknadu troška tuženiku.

3. Sud je proveo dokaze: pročitan je Ugovor o kreditu broj … od 15. srpnja 2006. (list 11-14 spisa), knjigovodstvena kartica (list 15-27), plan otplate (list 30-32 spisa), pregled uplata po kreditu na dan 13. svibnja 2019, (list 32-34 spisa), Opće uvjete poslovanja s građanima tuženika (list 54-58), te je proveden dokaz financijskim vještačenjem po stalnom sudskom vještaku D. P. (list 83-93 spisa).

4. Druge dokaze sud nije provodio, jer se provođenje drugih dokaza nije ukazalo potrebitim za donošenje odluke u smislu čl. 8. ZPP-a.

5. Među strankama nije prijeporno:

- da su sklopile Ugovor o kreditu Ugovor o kreditu broj … od 15.

srpnja 2006. prema kojem mu je tuženik stavio tužitelju na raspolaganje 21.648,93 CHF u protuvrijednosti kuna prema srednjem tečaju Banke, na dan isplate kredita,

- da je ugovorena redovna kamatna stopa od 5,50% godišnje, promjenjiva,

- da je rok otplate kredita je određen na 84 mjeseca, s korištenjem kredita najkasnije 15. listopada 2006. radi kupnje automobila, prema otplatnoj tablici koja je sastavni dio Ugovora,

- da je kredit po Ugovoru u cijelosti otplaćen.

6. Prijeporno je:

- jesu li odredbe navedenog Ugovora o kreditu, koje određuje promjenjivu kamatnu stopu i visinu mjesečnog anuiteta u kunskoj protuvrijednosti CHF, ništetne,

- pa posljedično tomu,

- je li tužitelj preplatio svoje dugovanje po Ugovoru o kreditu,

- osnovanost i visina tužbenog zahtjeva,

- zastara tražbine tužitelja.

7. Na pravni odnos stranaka se primjenjuju odredbe čl. 81., 82., 85., 86. i 87., te 89. i 90. Zakona o zaštiti potrošača (Narodne novine br.96/2003), koji je bio na snazi u vrijeme sklapanja Ugovora o kreditu, a prilikom ocjene poštenosti ugovornih odredaba o promjenjivoj kamatnoj stopi treba primijeniti čl. 5. Direktive 93/13/EEZ.

8. Vrhovni sud Republike Hrvatske u obrazloženju svoje odluke poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., u kojem je U. P. - H. s.

u. z. z. p. tužila banke radi zaštite kolektivnih interesa, a povodom revizije na odluku Visokom trgovačkog suda posl. br Pž-7129/13, u dijelu o ugovaranju kamatnih stopa, navodi kako su pojmovi koje banke koriste u svojim odlukama, uključujući i dio koji se odnosi na promjenjive kamatne stope i način njihova obračuna, visoko stručni i samim tim razumljivi isključivo onim osobama s ekonomskom naobrazbom, te koje se bave bankarskim poslovanjem, dočim je za prosječnog potrošača takva terminologija apsolutno nerazumljiva. Unatoč tomu što su odluke tuženih banaka koje su uređivale pitanje promjenjive kamatne stope, uključujući i razloge koji utječu na njenu promjenu tijekom trajanja kreditnog razdoblja (odluke su potrošačima bile dostupne u poslovnicama tuženih banaka), nisu im mogle biti razumljive, dočim razlozi za promjenjivost kamatnih stopa, kako su prikazani u odlukama tuženih banaka se zaista ne mogu smatrati načelnim i objektivnim kriterijima koji bi trebali omogućiti potrošaču da provjeri opravdanost razloga za promjenu kamatnih stopa tijekom razdoblja trajanja kredita.

9. Iz navedenog obrazloženja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske proizlazi da je takvo unošenje neodređene formulacije glede promjenjivih kamatnih stopa u ugovore o kreditu suprotno načelima obveznog prava jer je tim od samog početka ugovornog odnosa korisnik kredita tj. potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na banku tj. trgovca, budući je formulacija ugovornih odredbi o promjenjivima kamatnim stopama bila takva da je na osnovi njih tužitelj jedino mogao znati kolika je visina kamatne stope na dan sklapanja ugovora o kreditu, dočim nije bilo moguće ocijeniti zašto, kako i na osnovi čega, te u kojem smjeru će se tijekom kreditnog razdoblja te kamatne stope kretati, a ponajmanje je tužitelj na to mogao utjecati.

10. Na osnovi takvih ugovornih odredbi i nedostatka jasno definiranih parametara za promjenu kamatnih stopa, koji bi bili razumljivi prosječnom potrošaču, osim kamatne stope koja je bila navedena u vrijeme sklapanja ugovora o kreditu, buduća kamatna stopa ugovorena kao promjenjiva nije bila određena niti odrediva, te je sadržaj takve ugovorne odredbe bio nejasan i nerazumljiv tužitelju. Nije prijeporno da je tuženik obavještavao tužitelja o promjeni kamatnih stopa, ali tužitelj nije bio upoznat s parametrima koji dovode do tih promjena, a i one odluke o kamatnim stopama koje je dostavio tuženik su nerazumljive na isti način prosječnom potrošaču, što je i tužitelj.

11. Sukladno stavu Vrhovnog suda Republike Hrvatske u navedenoj presudi, banke su, kao visokospecijalizirane novčarske ustanove, kojima je predmet poslovanja plasiranje potrošačima raznih novčarskih proizvoda, bile dužne odgovorno pristupiti svakom pojedinom potrošaču i pomoći mu da se u okviru zakonom dopuštenih mogućnosti koristi njihovim uslugama, ali ne na potrošačevu štetu, te je znanje i iskustvo banaka u kreditnom poslovanju u odnosu na znanje o tim poslovima prosječnog potrošača nadmoćno, pa isti sud smatra da upravo zato su banke bile dužne svakog potrošača ozbiljno informirati o smislu i sadržaju odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i upozoriti ga na parametre o kojima ta stopa ovisi u budućem razdoblju. Nema dokaza da je tuženik to činio u predmetnom razdoblju, zadovoljivši se nedorečenim i nerazumljivim formulacijama o takvoj svoti iz unaprijed sastavljenog standardnog ugovora, koja je stopa onda potrošačima ostala nerazumljiva.

12. Nadalje, ugovorne kamate u Ugovoru o kreditu sadržajno su naknada koju se korisnik kredita obvezuje platiti za korištenje novčanih sredstava koje mu banka odobrava na određeno vrijeme uz obvezu vraćanja tog novca, te u vrijeme i na način kako je ugovoreno, slijedom čega ugovorna kamata mora biti određena tj. odrediva u smislu odredbe čl. 269. st. 2. i čl. 272. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine br. 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18), dalje ZOO, a sam Ugovor o kreditu je dvostrani pravni posao u odnosu na kojeg vrijede načela obveznog prava poput ravnopravnosti sudionika u obveznim odnosima, dužnost suradnje, jednake vrijednosti činidbe, savjesnosti i poštenja, te zabrane zloporabe prava. Slijedom toga je jasno da neodređena ugovorna odredba glede promjenjive kamatne stope kako je to učinio tuženik jest suprotna navedenim načelima obveznog prava jer je od samog početka ugovornog odnosa tužitelj kao potrošač doveden u neravnopravan položaj u odnosu na tuženika kao trgovca, jer je ta odredba bila takva da nije omogućavala potrošaču procjenu, niti približnu, kako će se ta kamatna stopa kretati, pa slijedom toga ta promjenjiva kamatna stopa nije bila određena niti odrediva, dočim prosječnom potrošaču objektivno takav sadržaj nije mogao biti, niti bio razumljiv, pa takva ugovorna odredba uzrokuje neravnotežu u pravima i obvezama potrošača i trgovca, usuprot načelima obveznog prava.

13. Slijedom toga je navedena ugovorna odredba ništetna u dijelu koji se odnosi na promjenjivu kamatnu stopu u skladu s Odlukom o tuženikovim kamatnim stopama, primjenom odredbe čl. 87. st. 1. Zakona o zaštiti potrošača u svezi s odredbom čl. 322. st. 1. ZOO. Sukladno odredbi čl. 323. st. 1. istog Zakona svaka je ugovorna strana dužna vratiti drugoj što je primila na osnovi takvog ugovora, a na osnovi odredbe čl. 324. st. 1. istog Zakona ništetnost neke odredbe ugovora ne povlači ništetnost ugovora, ako on može opstati bez ništetne odredbe i, ako ona nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda zbog koje je ugovor sklopljen. Te pretpostavke nisu ispunjene u ovom slučaju jer ugovorena kamatna promjenjiva stopa nije bila uvjet ugovora ni odlučna pobuda. Sve i da su ispunjene odredbe čl. 324. st. 1. ZOO-a, već da je riječ o odlučnoj pobudi zbog koje je ugovor sklopljen, opet treba primijeniti odredbu čl. 324. st. 2. istog Zakona budući je posebnim propisom tj. Zakonom o zaštiti potrošača ustanovljena ništetnost upravo da bi ugovor bio oslobođen te odredbe i vrijedio bez nje. Također odredba čl. 326. st. 2. ZOO se ne primjenjuje, premda je Ugovor u cijelosti ispunjen prije utuženja, jer uzrok ništetnosti nije bila zabrana manjeg značenja tj. ovdje je riječ o tuženikovom postupanju suprotno načelu savjesnosti i poštenja što je osnovno pravilo obveznih odnosa, a u svezi s odredbom čl. 87. st. 2. Zakona o zaštiti potrošača.

14. Glede valutne klauzule, Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2221/18 prihvatio obrazloženje Visokog Trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 kojim je utvrđeno da nije bilo pojedinačnih pregovaranja o ovoj ugovornoj odredbi te da potrošač nije imao utjecaja na njen sadržaj upravo zato jer ju je unaprijed sastavio trgovac tj. tuženik pa slijedom toga ovaj sud ocjenjuje da nije moguće to tumačiti kao pojedinačno pregovaranje, a i sam tuženik u odgovoru na tužbu navodi da je iluzorno očekivati da banka pregovara o pojedinačnim odredbama ugovora o kreditu sa svakim potrošačem. Nadalje je bilo potrebno utvrditi je li neka ugovorna odredba sastavljena jasno i razumljivo tj. da je u njoj izložena konkretna djelovanja i učinci te rizici koji utječu na kreditnu zaduženost, sve uz predočenje točnih kriterija razumljivih prosječnom potrošaču bez stručnoga znanja a da bi potrošač mogao procijeniti svoj rizik i opseg svoga zaduženja cijelo vrijeme trajanja ovog Ugovora o kreditu. Po ocjeni ovog suda to nije učinjeno ni na koji način. Konačno, banke pa i tuženik su trebali obavijestiti potrošača tj. tužitelja o svim rizicima koje on prihvaća sklapanjem ovakvog ugovora s valutnom klauzulom ili ih uklopiti u sadržaj tog ugovora o kreditu, kako bi potrošač tj. tužitelj mogao razumjeti što mu donosi ova ugovorna odredba i odlučiti sam o tomu, sve sukladno obveznopravnom načelu savjesnosti i poštenja, što banke tj. tuženik nije učinio premda sami trgovci tj. banke jesu znali te rizike. Sve to uz činjenicu da tada nije bilo propisano kako banke moraju u vrijeme pregovaranja obavijestiti potrošača o nekim konkretnim činjenicama na osnovi kojih će prosječan potrošač moći procijeniti rizike valutne klauzule i odlučiti o svojim obvezama tijekom trajanja ugovora o kreditu. Primjenom načela savjesnosti i poštenja postoji opća dužnost svih sudionika obveznih odnosa učiniti sve da se u potpunosti postigne informirana suglasnost o svima bitnim čimbenicima namjeravanoga pravnog posla, pa i tečajne razlike, tim više što je priroda i posebnost ove valute poznata bankama, a ne i prosječnom potrošaču koji nema stručnog znanja, što sve uzrokuje bitnu neravnotežu u njihovim pravima i obvezama.

15. Dakle, banke znaju za rizik ugovaranja valutne klauzule u CHF-u i uvjeravaju potrošače da je ta valuta sigurna i često procjenjuju same da su potrošači kreditno sposobni samo za takav ugovor, što prosječnog potrošača bez toga stručnog znanja navodi na sklapanje ovakvog ugovora. Takvo postupanje uzrokuje neizvjesnost iznosa glavnice kredita i njegove cijene tj. kamata, jer je ovdje vezano za CHF, što nadalje dovodi do promjenjivosti bitnih elemenata tog ugovora, zbog tečajnih razloga, a banke znaju da je uz CHF vezan posebni rizik kao valute utočišta, ali utočište za bankovne obveze, a ne za potrošačeve, te tako taj rizik preuzima potrošač bez svoga znanja, koji je k tomu potaknut na sklapanje ovakvog ugovora nižima kamatnim stopama, u početku, što je samo po sebi nepošteno. S duge strane pak prosječni potrošač u to doba jest bio načelno upoznat s valutnom klauzulom, ali je u optjecaju bila uglavnom DEM tj. EUR pa nije znao razliku pojedinih stranih valuta glede tečajnih rizika, slijedom čega nije znao niti razumio gospodarske posljedice ovih ugovora. Dakle, banke prihvaćaju samo opći rizik valutne klauzule, a potrošač i taj rizik, ali i dodatni rizik poseban za CHF kao valutu utočišta, što banke kao stručne ustanove razumiju, a potrošači kao nestručni ne razumiju, niti su svjesni da ne razumiju takve rizike pa misle kako su preuzeli samo opći rizik koji je vezan uz pojam svake valutne klauzule, a nitko im to nije objasnio niti im je druga strana tj. banka dala neko pravo koje bi potrošaču taj nedostatak nadoknadilo, s tim što treba reći da više kamatne stopa ispočetka nisu dovoljne, jer su i one vezane za CHF pa su posljedice u konačnosti iste, jer su i stope bile promjenjive. Sama činjenica da tečaj CHF-a nije stalno rastao, nije odlučna, jer navedena neravnoteža prava i obveza ugovornih stranaka nastaje samim sklapanjem ugovora bez pojedinačnog pregovaranja i informiranja potrošača o rizicima koje preuzima na sebe bez znanja i svijesti o neznanju tog rizika, a što sve vrijedi i za ovaj pojedinačni Ugovor tj. parnične stranke. Slijedom toga je i ova ugovorna odredba tj. valutna klauzula ništetna, a u oba slučaja ugovori o kreditu mogu opstati bez ovih ugovornih odredaba, kako je obrazloženo i za promjenjivu kamatnu stopu.

16. U odnosu na tuženikove prigovore o primjeni navedenih presuda VSRH, vrijedi odredba čl. 502. c ZPP-a o proširenju subjektivnih granica pravomoćnosti presude, prema kojem propisu se fizičke i pravne osobe mogu u posebnim parnicama za naknadu štete pozvati na pravno utvrđenje iz presude kojom će biti prihvaćeni zahtjevi iz tužbe iz čl. 502. a st. 1. ZPP za zaštitu kolektivnih interesa i prava da su određenim postupanjem povrijeđeni ili ugroženi zakonom zaštićeni kolektivni interesi i prava osoba koje je tužitelj ovlašten štititi. U takvom slučaju sud će biti vezan za ta utvrđenja u parnici u kojoj će se ta osoba na njih pozvati (čl. 502. c ZPP), slijedom čega su ovi prigovori neosnovani.

17. U odnosu na prigovor zastare Vrhovni sud Republike Hrvatske je u svojoj presudi poslovni broj Rev-2245/17 od 20. ožujka 2018. izrazio stajalište da pokretanjem parničnog postupka za zaštitu kolektivnog interesa potrošača dolazi do prekida zastare, primjenom odredbe čl. 241. ZOO, te zastara pojedinačnih zahtjeva ove vrste počinje teći ispočetka od trenutka pravomoćnosti sudske odluke u povodu te tužbe. Kako je to učinjeno presudom Trgovačkog suda u Zagrebu, poslovni broj P- 1401/12 od 4. srpnja 2013. i Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-7129/13 od 13 lipnja 2014., kada je presuda povodom tužbe za zaštitu kolektivnih interesa potrošača u ovoj vrsti predmeta postala pravomoćna i potvrđena presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-249/14 od 9. travnja 2015., što je općepoznato, a posebice poznato strankama, a kojim presudama je utvrđeno da su kamatne stope tužene banke mijenjale bez ugovorenih parametara jednostranom odlukom banka, samim obavještavanjem o promjeni, bez pojedinačnih pregovora, čim je došlo do kršenja pojedinih interesa i prava potrošača kao korisnika kredita što je uzrokovalo nepoštenost tj. ništetnost navedene ugovorne odredbe, pa primjenom toga zastara nije nastupila. To isto vrijedi i za valutnu klauzulu u odnosu na presudu Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 od 4. srpnja 2013. potvrđene u tom dijelu presudom Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž-6632/17 od 14. lipnja 2018. gdje je Vrhovni sud Republike Hrvatske svojom presudom poslovni broj Rev-221/18 od 3. rujna 2019. odbio tuženikovu reviziju protiv navedene drugostupanjske odluke. Kako je kredit otplaćen 18. srpnja 2013., sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka koji navodi taj dan zadnje uplate, a presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1401/12 u odnosu na promjenjivu kamatnu stopu je postala pravomoćna 13. lipnja 2014. godine donošenjem presude Visokog trgovačkog suda Republike Hrvatske poslovni broj Pž- 7129/13, a ista prvostupanjska presuda je u dijelu ništetnosti valutne klauzule postala pravomoćna 14. lipnja 2018. godine kada je Visoki trgovački sud Republike Hrvatske donio presudu poslovni broj Pž-6632/17, to je neosnovan prigovor zastare primjenom odredbe čl. 241. i čl. 225. ZOO-a, jer je tužba podnesena 12. lipnja 2019. tj. unutar zastarnog roka od pet godina.

18. Na okolnost visine tražbine tužitelja i tijeka kamata, odnosno izračuna razlike između iznosa koji je tužitelj plaćao po osnovi promjenjive redovne kamatne stope i iznosa koji bi plaćao da je anuitete plaćao po početno ugovorenoj kamatnoj stopi, kao i iznose koje je tužitelj stvarno plaćao po osnovi valutne klauzule i iznosa koji bi plaćao da je plaćao anuitete po tečaju CHF na dan korištenja kredita, proveden je dokaz financijskim vještačenjem po D. P., stalnom sudskom vještaku.

19. Iz njegova nalaza i mišljenja proizlazi da ukupna razlika s osnove promjena kamatne stope između anuiteta prema obračunu banke primjenom izmijenjenih kamatnih stopa u odnosu na anuitet prema početnom otplatnom planu primjenom redovno ugovorene kamatne stope iznosi 1.175,92 CHF, odnosno kunska protuvrijednost iznosi 6.392,15 kn, a ukupna razlika između anuiteta s osnove valutne klauzule prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan plaćanja u odnosu na anuitete prema početnom otplatnom planu po srednjem tečaju Banke važećem na dan isplate kredita za sve anuitete iznosi 17.322,50 kn.

20. Sud je u cijelosti prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer detaljno obrazložen, stručan i izrađen na temelju cjelokupne relevantne dokumentacije, a ni stranke na isti nisu imali prigovora u pogledu njegova računskog dijela.

21. Navod tuženika kako je nalaz i mišljenje baziran na pogrešnoj premisi da je između stranaka ugovorena fiksna kamatna stopa, što nije bila ugovorna volja stranaka, niti to proizlazi iz samog sadržaja Ugovora o kreditu, kao i da je tužitelj upoznat s rizikom rasta tečaja, što je potvrdio potpisom Ugovora, pa je zadatak vještaka utemeljen na fiksnom tečaju protivan volji ugovornih strana, a nije niti životno logično da je tečaj za cijelo vrijeme otplate kredita fiksan, nije osnovan budući da je na ta pitanja odgovoreno u kolektivnom sporu.

22. Kako je prihvaćen nalaz i mišljenje vještaka, to je usvojen tužbeni zahtjev i tužitelju dosuđen traženi iznos od 6.392,15 kn po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi o promjenjivoj kamatnoj stopi i 17.322,50 kn po osnovi preplaćenih anuiteta zbog ništetnih odredbi odredbi u kojima je ugovorena otplata kredita uz korištenje valutne klauzule vezane za CHF, temeljem čl. 1111. ZOO-a.

23. Zatezne kamate na pojedine svote su dosuđene od dana dospjelosti tj. prvog dana nakon toga u visini određenoj čl. 1. Uredbe o visini stope zatezne kamate za razdoblje do 31. prosinca 2007., a od 1. siječnja 2008. do isplate na temelju čl. 29. st. 2. ZOO-a, uz uvećanje od pet, odnosno tri postotna boda jer je riječ o parnici između fizičke i pravne osobe.

24. Odluka o trošku donijeta je temeljem čl. 154. st. 1. ZPP-a, sukladno važećoj vrijednosti predmeta spora (23.714,65 kn) i Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (Narodne novine br. 142/2012, 103/2014, 118/2014 i 107/2015).

25. Tužitelju zastupanom po odvjetniku priznat je parnični trošak koji se odnosi na sastav tužbe (Tbr 7. toč. 1. OT 100 bodova), zastupanje na ročištima održanim dana 13.2.2020., 18.10.2021. i 13.12.2021. (Tbr 7. toč. 1. OT 300 bodova), sastava podneska od 10.2.2020. i 30.4.2021. (Tbr 8. toč. 1. OT 200 bodova), trošak obračunatog Poreza na dodanu vrijednost u visini 25% u iznosu 1.500,00 kuna, što ukupno iznosi 7.500,00 kuna, čemu je pribrojen trošak plaćenog predujma za provođenje financijskog vještačenja u iznosu 2.500,00 kn, trošak sudske pristojbe na tužbu 400,00 kn, trošak sudske pristojbe na presudu 587,00 kn, tako da ukupno priznati trošak tužitelja iznosi 10.987,00 kn, sukladno čl. 155. ZPP-a.

26. Budući da je tužitelj tražio zateznu kamatu na dosuđeni trošak parničnog postupka tekuću od presuđenja do plateža, a kako tumačenjem čl. 29. st. 3. Ovršnog zakona (Narodne novine br. 112/12,25/13, 93/14, 55/19 i 73/17), proizlazi da sud može u ovršnoj ispravi odrediti plaćanje kamate na parnični trošak, sud mu je na dosuđeni parnični trošak dosudio zateznu kamatu tekuću od donošenja presude u ovoj pravnoj stvari, to jest od 27. siječnja 2022. do plateža, jer ova presuda predstavlja ovršnu ispravu u smislu čl. 23. Ovršnog zakona.

27. Zatezna kamata na parnični trošak je dosuđena u visini određenoj čl. 29. st. 2. ZOO-a po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

U Zagrebu, 27. siječnja 2022.

Sutkinja

Jadranka Liović Merkaš

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU

Protiv ove presude dopuštena je žalba županijskom sudu. Žalba se podnosi putem ovog suda u roku 15 dana od dana primitka prijepisa ove presude.

Dna:

- pun. tužitelja M. Š. L.

, odvj. uz rj za platež sp na presudu

- pun. tuženika S. S. , odvj.