Republika Hrvatska
Županijski sud u Varaždinu
Stalna služba u Koprivnici
Koprivnica, Hrvatske državnosti 5
Poslovni broj: Gž-1376/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Varaždinu – Stalna služba u Koprivnici, kao sud drugog stupnja, u vijeću sastavljenom od sudaca Veljka Kučekovića kao predsjednika vijeća, Damira Ronića kao člana vijeća i suca izvjestitelja i Tatjane Kučić kao članice vijeća, u parničnom predmetu tužitelja M. d.o.o. S., OIB:..., zastupanog po punomoćniku D. M., odvjetniku u S., protiv tuženika D. V., OIB:..., iz M., zastupanog po punomoćniku D. K., odvjetniku u S., radi raskida predugovora i isplate, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2021 poslovni broj P- 5650/2016, u nejavnoj sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Žalba tuženika odbija se kao neosnovana, a prvostupanjska presuda Općinskog suda u Splitu od 27. svibnja 2021. poslovni broj P-5650/2016 se potvrđuje.
Obrazloženje
1. Prvostupanjskom presudom utvrđeno je da je raskinut Predugovor o prodaji nekretnina od 5. lipnja 2008. sklopljen između tuženika kao prodavatelja i tužitelja kao kupca. Istom presudom naloženo je tuženiku da isplati tužitelju iznos od 109.000,00 EUR-a u protuvrijednosti u kunama prema prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom koja na navedeni iznos teče od 5. lipnja 2008. pa do isplate. Istom presudom naloženo je tuženiku da tužitelju naknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 209.250,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 27. svibnja 2021. godine pa do isplate.
2. Protiv prvostupanjske presude u zakonskom roku žali se tuženik zbog svih razloga navedenih u odredbi čl. 353. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 - Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 - Odluka USRH i 70/19 - dalje u tekstu: ZPP). Predlaže da drugostupanjski sud njegovu žalbu uvaži i pobijanu presudu preinači na način da tužbeni zahtjev odbije u cijelosti ili da istu ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovni postupak.
3. Odgovor na žalbu nije podnesen.
4. Žalba tuženika nije osnovana.
5. Tuženik u svojoj žalbi iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka navodeći da prvostupanjska presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati i to jer je izreka presude nerazumljiva, proturječi sama sebi ili razlozima presude, presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, te o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava i zapisnika. Dakle, iz ovako formulirane bitne povrede, a na koju ukazuje tuženik u žalbi, vidljivo je da on ustvari prepisuje zakonski tekst odredbe čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, a da pri tome uopće ne navodi u čemu bi se to konkretno sastojala navedena bitna povreda. Zbog toga ovaj sud smatra da tuženik ustvari u žalbi uopće niti ne iznosi žalbeni razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka, tako da je ovaj sud prvostupanjsku presudu na eventualno počinjenu bitnu povredu odredaba parničnog postupka ispitivao samo u odnosu na postojanje onih bitnih povreda na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti temeljem odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a. Ispitujući prvostupanjsku presudu na taj način ovaj sud je utvrdio da prvostupanjski sud tijekom postupka nije počinio niti jednu od takvih bitnih povreda tako da prvostupanjska presuda nije opterećena bitnom povredom.
6. Također prvostupanjski sud je tijekom postupka utvrdio sve bitne i odlučne činjenice o kojima ovisi pravilna primjena materijalnog prava i osnovanost tužbenog zahtjeva te je na tako pravilno i potpuno utvrđeno činjenično stanje pravilno primijenio materijalno pravo kada je usvojio tužbeni zahtjev tužitelja.
7. Prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza utvrdio kako je između D. V. kao prodavatelja i M. d.o.o. kao kupca zaključen 5. lipnja 2008. predugovor o kupoprodaji nekretnina, kako je predmet kupoprodaje čest. zem. 526/1 ZU 1079 k.o. S. površine 12.778 m2 za 1/3 idealnih dijelova, odnosno čest. zem. 526/3 površine 4.160 m2 za cijelo i čest. zem. 526/22 u površini od 249 m2 za 1/3 idealna dijela, koje nekretnine su nastale cijepanjem čest. zem. 526/1 u površini od 12.778 m2, na čest. zem. 5261 u površini od 4.235 m2, čest. zem. 526/22 u površini od 249m2, čest. zem. 526/23 u površini od 4.160 m2, čest. zem. 526/24 u površini od 4.085 m2 i čest. zem. 526/21 od 49 m2, a sve kako je navedeno u točci 1. predugovora, kako je u trenutku sklapanja predugovora među strankama bilo nesporno da je prodavatelj upisan kao vlasnik čest. zem. 526/1 ZU 1079 k.o. S. površine 12.778 m2 za 1/3 idealna dijela te da je pravomoćnim rješenjem Općinskog suda u Supetru poslovni broj R1-51/02 od 21. travnja 2004., koje nije provedeno u ZK knjigama i katastru, podijeljena suvlasnička zajednica između suvlasnika tih nekretnina na način da je majci prodavatelja na temelju njenog suvlasničkog dijela za 1/3 dijela u isključivo vlasništvo pripala nekretnina označena kao čest. zem. 526/23 od 416 m2 za cijelo te čest. zem. 526/22 u površini od 249 m2 za 1/3 idealna dijela, kako je prodavatelj jamčio kupcu da nekretnina nije opterećena nikakvim uknjiženim teretima koji bi opterećivali i umanjivali vlasnička prava kupca, te da se u trenutku sklapanja predugovora ne vodi bilo kakav postupak u kojem je predmet nekretnina iz čl. 1. predugovora, kako su se ugovorne strane obvezale u roku od 8 dana od dana pravomoćnosti Urbanističkog plana uređenja (UPU), kojim će se nakon donošenja prostornog plana G. S. regulirati uvjeti gradnje na zemljištu koje je predmet ugovora, sklopiti Ugovor o prodaji nekretnina čiji je sadržaj naveden u točci IV. ugovora, te je ugovorena kupoprodajna cijena u iznosu od 1.090.000,00 EUR-a koju se kupac obvezao isplatiti na račun V. V. otvoren kod banke na način da 109.000,00 EUR-a uplaćuje prilikom potpisa predugovora, a 981.000,00 EUR-a prilikom potpisivanja konačnog ugovora o kupoprodaji, kako se prodavatelj obvezao omogućiti kupcu nesmetan posjed nekretnine i izdati mu tabularnu ispravu odmah po isplati kupoprodajne cijene, kako se u slučaju da kupac iz bilo kojeg razloga ne može odvojiti nekretninu koja je predmet predugovora i uknjižiti je u ZK knjigama kao svoje vlasništvo obvezao vratiti kupcu primljeni iznos avansa, kako je ugovoreno da kupac u slučaju odustanka od sklapanja gubi dani iznos avansa u iznosu od 109.000,00 EUR-a, kako je u trenutku sklapanja predugovora 5. lipnja 2008. kupac predao prodavatelju iznos od 109.000,00 EUR-a, kako je čest. zem. 526/1 ZU 1079 k.o. S. upisana kao vinograd u suvlasništvu za po 1/9 dijela M. A. pok. I., M. J. pok. I. i M. V. pok. I., K. G. za 3/9 dijela te V. K. za 3/9 dijela, kako je između D. V. kao darovatelja i K. V. kao daroprimatelja zaključen 14. studenog 2011. Ugovor o darovanju nekretnine predmet kojega je čest. zem. 526/1 površine 4.160 m2 za cijelo i čest. zem. 526/22 u površini od 249 m2 za 1/3 idealna dijela, koje nekretnine su nastale cijepanjem čest. zem. 526/1 u površini od 12.778 m2, na čest. zem. 526/1 od 4.235 m2, čest. zem. 526/22 površine od 249 m2, čest. zem. 526/23 površine od 4.160 m2, čest. zem. 526/24 površine od 4.085 m2 i čest. zem. 526/21 površine od 49 m2, kako je čl. 4. naprijed navedenog predugovora o darovanju darovatelj obvezao daroprimca da sa darovanom nekretninom postupi u skladu s predugovorom kojeg je darovatelj sklopio s Trgovačkim društvom M. d.o.o. iz S., ovjerenim 5. lipnja 2008. kod javnog bilježnika E. K., a daroprimac se potpisom obvezao pristati na tu obvezu, kako je tužitelj 17. studenog 2016. uputio tuženiku izjavu o raskidu predugovora od 5. lipnja 2018. navodeći da još uvijek nije ispunjen uvjet iz točke 4. predugovora, jer nije donesen UPU za G. S., ali da je očito kako prodavatelj neće ispuniti svoju obvezu jer je otuđio nekretninu koja je predmet spora darovnim ugovorom sinu K. V., sve pozivom na odredbu čl. 364 i 366. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 - dalje u tekstu: ZOO), kako među strankama nije sporno da do zaključenja glavne rasprave u ovom postupku nije donesen Urbanistički plan uređenja (UPU) kojim je trebao biti uređen prostorni plan G. S., kojim bi bio reguliran uvjet gradnje na zemljištu koje je predmet ugovora zaključenog među strankama 5. lipnja 2008.
8. Također prvostupanjski sud smatra da je tuženik saznao za činjenicu promjene vlasništva nekretnina koje su predmet predugovora 2012., a ne 2015. kako je to naveo u svom iskazu, te da iznos od 109.000,00 EUR-a predstavlja isplatu dijela kupoprodajne cijene, a ne kaparu prihvaćajući pri tome iskaz svjedoka J., kojega je tuženik angažirao za sastavljanje predmetnog ugovora o prodaji nekretnina, a čiji iskaz drži uvjerljivim i logičnim jer niti jedan dokaz izveden u postupku ne upućuje na zaključak da bi se radilo o isplati kapare, odnosno da je isplata tog iznosa bila ugovorena kao kapara. Tužitelj svoj zahtjev za raskid ugovora zbog promijenjenih okolnosti temelji na odredbi čl. 368. ZOO-a, a kao okolnost koju tužitelj smatra izvanrednom, odnosno razlogom za raskid ugovora jeste promjena vlasnika zemljišta koje je predmet predugovora, odnosno prijenos vlasništva s tuženika na njegovog sina. Opravdavajući svoj postupak darovanja predmetnih nekretnina svom sinu tuženik se poziva na odredbu čl. 103. i 127. ZOO-a, navodeći da je u konkretnom slučaju došlo do preuzimanja obveze od strane sina tuženika radi čega je moguće ispunjenje ugovornih obveza. U odnosu na takve navode tuženika prvostupanjski sud utvrđuje da prema odredbi čl. 103. ZOO-a ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku, a da se prema odredbi čl. 96. st. 1. ZOO-a dug preuzima ugovorom između dužnika i preuzimatelja na koji je pristao vjerovnik. U odnosu na prijenos ugovora prvostupanjski sud utvrđuje da prema odredbi čl. 127. st. 1. ZOO-a, svaka ugovorna strana može, ako na to pristane druga strana, prenijeti ugovor na neku treću osobu koja time postaje nositelj svih njezinih prava i obveza iz tog ugovora, a da je pristanak na prijenos ugovora valjan samo ako je dan u propisanom ili ugovorenom obliku za valjanost prenesenog ugovora, a da prema odredbi čl. 377. ZOO-a ugovor o kupoprodaji nekretnina mora biti sklopljen u pisanom obliku. Dakle, prema odredbi čl. 103. ZOO-a, kod preuzimanja ispunjenja riječ je o ugovoru između dužnika i treće osobe, međutim ta osoba odgovara dužniku, ali ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvog prava prema njemu, a za valjanost pristanka na prijenos ugovora traži se pisana forma, a u konkretnom slučaju tuženik nije predočio u spis da je takav prijenos ugovora zaključen u pisanoj formi. Zbog toga prvostupanjski sud smatra kako se tuženik neutemeljeno poziva na odredbu čl. 103. i 127. ZOO-a, jer ugovor zaključen između tuženika i njegovog sina, s obzirom da o istom tužitelj nije obaviješten u pisanoj formi niti je pristao na taj ugovor, nema pravnog učinka prema tužitelju. Jednako tako ne radi se ni o preuzimanju ispunjenja u smislu odredbe čl. 103. ZOO-a, jer tužitelj kao vjerovnik nema nikakvih prava prema trećoj osobi jer u ovoj situaciji sin tuženika odgovara samo tuženiku za slučaj neispunjenja, ali ne i tužitelju. Imajući u vidu činjenicu da sklapanjem ugovora o darovanju između tuženika i njegovog sina ne nastaje obveza treće osobe, odnosno sina tuženika prema tužitelju kao vjerovniku, te da je sin tuženika uknjižen kao vlasnik predmetne nekretnine, a upravo vlasnik nekretnine bi trebao u roku od 8 dana po pravomoćnosti UPU-a zaključiti ugovor s tužiteljem kao kupcem, primiti isplatu preostalog dijela kupoprodajne cijene, omogućiti kupcu nesmetan posjed i izdati mu tabularnu ispravu, po ocjeni prvostupanjskog suda to tuženik više nije u mogućnosti ispuniti, jer više nije vlasnik nekretnina koje su predmet predugovora od 5. lipnja 2008., zbog čega prvostupanjski sud smatra da su u konkretnom slučaju nastupile okolnosti zbog kojih se ne može ostvariti svrha ugovora i da ugovor ne odgovara očekivanju ugovornih strana i da bi prema općem mišljenju bilo nepravedno održati ga na snazi, radi čega je usvojio tužbeni zahtjev. U odnosu na povrat iznosa od 109.000,00 EUR-a prvostupanjski sud zaključuje da prema odredbi čl. 368. st. 2. ZOO-a ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala, a prema odredbi čl. 368. st. 5. ZOO-a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. Imajuću u vidu činjenicu da je tužitelj isplatio tuženiku iznos od 109.000,00 EUR-a prilikom zaključenja predugovora 5. lipnja 2008., što među strankama nije sporno, te da je došlo do raskida ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja iz razloga za koje tužitelj ne odgovara, sukladno citiranim odredbama ZOO-a tuženik je u obvezi isplatiti tužitelju iznos koji potražuje s kamatama od dana uplate, po stopi propisanoj odredbom čl. 29. ZOO-a zbog čega je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužitelja. Ovako utvrđeno činjenično stanje i takvu primjenu materijalnog prava prihvaća i ovaj sud.
9. Tuženik pretežni dio svoje žalbe temelji na tvrdnji da sporni predugovor o kupoprodaji uopće nije sklopljen jer mu nedostaje potpis i pečat tužitelja, a da A. M. koji je za tužitelja pregovarao i zaključio sporni predugovor nije bio niti direktor tužitelja, a niti imao punomoć za sklapanje predmetnog predugovora. Kada bi se i prihvatila tvrdnja tuženika da predmetni predugovor uopće nije sklopljen, tada bi iznos od 109.000,00 EUR-a, kojeg je tuženik primio na temelju nepostojećeg ugovora, on primio bez valjane pravne osnove pa bi upravo on temeljem odredbe čl. 1111. i 1115. ZOO-a taj iznos bio dužan vratiti tužitelju tako da ti navodi žalbe uopće ne mogu dovesti u pitanje pravilnost prvostupanjske presude. No međutim, unatoč upornom inzistiranju tuženika da predmetni predugovor nije sklopljen ovaj sud smatra da su ti navodi tuženika u potpunosti neosnovani. Naime, iz provedenih dokaza nedvojbeno proizlazi da je tuženik zaključio predmetni predugovor o kupoprodaji nekretnina i da je prema njemu primio iznos od 109.000,00 EUR-a, a da je na strani tužitelja taj ugovor zaključio A. M.. Međutim, ukoliko A. M. doista nije imao ovlaštenje za zastupanje tužitelja, prema odredbi čl. 312. st. 1. ZOO-a tako zaključeni ugovor što ga neka osoba sklopi kao opunomoćenik u ime drugoga bez njegova ovlaštenja obvezivao bi neovlašteno zastupanog samo ako on ugovor naknadno odobri. Iz svih provedenih dokaza i ponašanja tužitelja tijekom postupka vrlo jasno je vidljivo da je on odobrio sklapanje spornog predugovora za kupnju nekretnina tako da sama činjenica što A. M. eventualno nije imao ovlaštenje za zastupanje tužitelja ne može biti razlog da taj ugovor nije sklopljen jer je taj ugovor nedvojbeno tužitelj odobrio. Dakle, sporni predugovor o kupoprodaji nekretnina po ocjeni ovoga suda je pravovaljan i obvezuje ugovorne strane.
10. U odnosu na razloge za raskid predugovora o kupnji nekretnina koje je dao prvostupanjski sud i ovaj sud prihvaća navode prvostupanjskog suda da je upravo činjenica da je tužitelj predmetne nekretnine nakon zaključenja spornog predugovora darovao svom sinu razlog za raskid tog ugovora zbog nemogućnosti ispunjenja tog ugovora od strane tuženika. Pri tome se tuženik pogrešno poziva na odredbe čl. 103. i 127. ZOO-a, odnosno da je tim ugovorom o darovanju sin tuženika preuzeo ispunjenje obveze tužitelja, odnosno da je došlo do prijenosa predugovora o prodaji nekretnina. Prema odredbi čl. 103. ZOO-a ispunjenje se preuzima ugovorom između dužnika i nekog trećega kojim se ovaj obvezuje ispuniti njegovu obvezu prema njegovu vjerovniku i on odgovara dužniku ako pravodobno ne ispuni obvezu vjerovniku te ovaj zatraži ispunjenje od dužnika ali on ne preuzima dug, niti pristupa dugu i vjerovnik nema nikakvo pravo prema njemu. Osim toga po ocjeni ovoga suda ne mogu biti predmetom preuzimanja dugovi odnosno potraživanja koja su vezana za osobu dužnika jer se radi o strogo osobnim pravima koja se ne mogu prenositi na drugoga bez promjene njihovog sadržaja. U konkretnom slučaju tuženik smatra da je prijenosom prava vlasništva darovnim ugovorom na svog sina uz ugovaranje obveze da postupa po spornom predugovoru na njega prenio obvezu tužitelja iz predugovora da potpiše glavni ugovor s tužiteljem što međutim predstavlja tražbinu koja je vezana za osobu dužnika, odnosno u konkretnom slučaju vlasnika nekretnine, a to je nakon zaključenog ugovora o darovanju sin tuženika, a ne tuženik. Naime, sin tuženika je zaključenjem darovnog ugovora postao vlasnik predmetnih nekretnina, a prema odredbi čl. 30. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“, broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – dalje u tekstu: ZOV) pravo vlasništva je stvarno pravo na određenoj stvari koje ovlašćuje svoga nositelja da s tom stvari i koristima od nje čini što ga je volja te da svakoga drugoga od toga isključi, ako to nije protivno tuđim pravima ni zakonskim ograničenjima. Dakle, upravo iz razloga što je sin tuženika postao vlasnik predmetnih nekretnina on s tim nekretninama može činiti što ga volja i upravo on odlučuje o tome da li će te nekretnine prodati tako da odredba ugovora o darovanju u tom pravcu nema nikakvog učinka na sina tuženika niti bi tužitelj od sina tuženika mogao osnovano zahtijevati da s njim sklopi ugovor o prodaji tih nekretnina. Također, predmetni ugovor o darovanju ne može se smatrati niti ugovorom o darovanju s nametom, a kojeg predviđa odredba čl. 484. ZOO-a. Naime, zbog same prirode ugovora o darovanju važno je da sama obveza odnosno namet bude manje vrijednosti od darovanog predmeta, a u ovom slučaju namet koji je dan sinu tuženika, da je dužan postupiti po spornom predugovoru o prodaji nekretnina, je iste vrijednosti kao i darovane nekretnine jer bi se on zbog tog nameta trebao odreći vlasništva darovanih nekretnina, zbog čega ta odredba ugovora o darovanju ne obvezuje sina tuženika niti se to može smatrati ugovorom o darovanju s nametom. Dakle, po ocjeni ovog suda zbog činjenice da je tuženik darovao predmetne nekretnine nakon zaključenja ovog spornog predugovora o prodaji nekretnina svom sinu, on više neće moći izvršiti svoje obveze iz tog predugovora, a to je zaključenje glavnog ugovora o prodaji nekretnine i predaja u posjed tih nekretnina jer više nije vlasnik niti posjednik tih nekretnina s obzirom da je to vlasništvo prenio ugovorom o darovanju na svog sina. Prema odredbi čl. 364. ZOO-a kad je prije isteka roka za ispunjenje obveze očito da jedna strana neće ispuniti svoju obvezu iz ugovora, druga strana može raskinuti ugovor i zahtijevati naknadu štete. Kako je očito da zbog činjenice da tuženik više nije vlasnik predmetnih nekretnina, on neće moći ispuniti svoju obvezu iz predugovora o prodaji, iako još nije istekao rok za ispunjenje obveze s obzirom da Urbanistički plan uređenja G. S., a koji se odnosi na područje gdje se predmetne nekretnine nalaze nije donesen, stekli su se uvjeti iz čl. 364. ZOO-a da tužitelj kao druga ugovorna strana može raskinuti predmetni predugovor o prodaji i tražiti povrat onoga što je u ispunjenju svoje obveze dao tuženiku. Naime, prema odredbi čl. 368. st. 2. i 5. ZOO-a u slučaju raskida ugovora ako je jedna strana ispunila ugovor potpuno ili djelomično, ima pravo na povrat onoga što je dala, a strana koja vraća novac dužna je platiti zatezne kamate od dana kada je isplatu primila. Prema tome i po ocjeni ovoga suda pravilno je prvostupanjski sud prihvatio tužbeni zahtjev za utvrđenje da je raskinut predugovor o prodaji nekretnina, a također je pravilno prihvatio i preostali dio tužbenog zahtjeva kojim se tuženiku nalaže isplata iznosa od 109.000,00 EUR-a u protuvrijednosti kuna po prodajnom tečaju HNB-a na dan isplate sa zakonskom zateznom kamatom od kada je tuženik taj iznos primio. Upravo zbog toga nije od nikakve važnosti da li je predmetni iznos kojeg je tuženik primio kod sklapanja predugovora o prodaji nekretnina predstavljao kaparu ili djelomičnu isplatu jer u slučaju da je i predstavljao kaparu tuženik bi taj iznos bio dužan vratiti jer je do raskida predugovora došlo isključivo njegovom krivnjom zbog toga što nije u mogućnosti izvršiti svoje obveze iz predugovora. Na taj način prvostupanjski sud je pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje i pravilno primijenio materijalno pravo.
11. Radi svega naprijed navedenog proizlazi da žalba tuženika nije osnovana zbog čega je istu u cijelosti valjalo odbiti kao neosnovanu, a prvostupanjsku presudu potvrditi.
Koprivnica, 27. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća
Veljko Kučeković v.r.
