REPUBLIKA HRVATSKA
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske
Berislavićeva 11, Zagreb
Poslovni broj: 53 Pž-6112/2021-2
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Mirte Matić, predsjednice vijeća, Ružice Omazić, sutkinje izvjestiteljice i Nevenke Marković, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja K. I. d.o.o. u stečaju, Š., OIB …, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici u Odvjetničkom društvu M. i partneri j.t.d. Š., protiv tuženika J. B. d.d. Š., OIB ..., radi isplate iznosa od 1.023.180,13 kn, odlučujući o tužiteljevoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-535/15-16 od 10. prosinca 2015., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2022.
p r e s u d i o j e
Odbija se kao neosnovana tužiteljeva žalba i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-535/15-16 od 10. prosinca 2015.
Obrazloženje
1. Presudom Trgovačkog suda u Zadru poslovni broj Povrv-535/15-16 od 10. prosinca 2015. ukinut je u cijelosti platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi Javnog bilježnika A. K. u Š., poslovni broj Ovrv-197/15-3 od 3. lipnja 2015. kojim je naloženo tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 1.023.180,13 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 18. travnja 2015. do isplate po stopi koja se primjenjuje na trgovačke ugovore i nadoknaditi tužitelju trošak ovrhe u iznosu od 6.912,50 kn sa zakonskom zateznom kamatom od 3. lipnja 2015. do isplate po istoj stopi, te tužbeni zahtjev odbija kao neosnovan (točka I. izreke) i naloženo je tužitelju naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 5.100,00 kn (točka II. izreke).
2. Tako je odlučio prvostupanjski sud pozivom na odredbu čl. 219. i 221.a Zakona o parničnom postupku, jer je zaključio da tužitelj nije dokazao pravni temelj iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika isplatiti tužitelju utuženi iznos od 1.023.180,13 kn, budući da se priloženi računi i kartica kupca kao vjerodostojne isprave ne mogu smatrati dokazom o postojanju poslovnog odnosa iz kojeg bi proizlazila obveza tuženika prema tužitelju. O platnom nalogu odlučio je primjenom odredbe čl. 451. st.
3. Zakona o parničnom postupku, a o troškovima parničnog postupka primjenom odredaba čl. 154. st. 1. tog Zakona.
3. Tužitelj je protiv navedene presude podnio žalbu pobijajući je zbog svih Zakonom o parničnom postupku dopuštenih razloga. U žalbi u bitnom navodi da iznos od 1.023.180,13 kn potražuje od tuženika na temelju reobračuna-računa broj 002/2015/Rn i reobračuna-računa broj 003/2015/Rn oba od 10. travnja 2015. te da je svoje potraživanje dokazivao navedenim računima s priloženim specifikacijama i karticom kupca od 21. travnja 2015. Smatra da su dostatni dokazi o postojanju predmetne tražbine vjerodostojne isprave koje su izdane na temelju Ugovora o okvirnom kratkoročnom revolving kreditu br. 72/06 od 2. listopada 2006. i njegovom dodatku, Ugovora o dugoročnom kreditu br. 64/12 od 5. lipnja 2012., Ugovora o ulaganju u dopunski kapital Banke od 30. studenog 2007. i usmenog ugovora da će se kredit NBL Interfinanza AG od 27. studenog 2007. za kupnju dionica vraćati iz dividende, a što je navedeno u samim vjerodostojnim ispravama. Nadalje, navodi kako je tuženiku u vezi s predmetom spora dostavio brojne podneske (nabrojano je 14. podnesaka i datumi sastavljanja) iz kojih proizlazi postojanje poslovnog odnosa na temelju navedenih ugovora, a po osnovu kojih su izdani predmetni računi što je zahtijevala uprava banke koja je bila „na odlasku“. Poziva se na odredbe Zakona o financijskom poslovanju i predstečajnoj nagodbi kojim je propisan rok za ispunjenje novčane obveze, da je tuženik predmetne reobračune-račune primio ali ih nije platio niti vratio tužitelju u propisanom roku od trideset dna. Stoga smatra da je prvostupanjski sud pogrešno utvrdio da tužiteljeva tražbina nije osnovana, te da je pogrešno primijenio odredbu čl. 451. st. 3. Zakona o parničnom postupku. Konačno ističe da mu je zauzetim shvaćanjem prvostupanjskog suda povrijeđeno pravo na pravedno suđenje, jer sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dokaze priložene u spis, pa je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje za donošenje pravilne odluke. Zbog odluke o glavnoj stvari pobija odluku o parničnom trošku. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da se tužbeni zahtjev prihvati ili ju ukinuti i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.
4. Tuženik je podnio odgovor na žalbu, osporio je žalbene navode tužitelja u cijelosti i predlaže žalbu kao neosnovanu odbiti.
5. Žalba nije osnovana.
6. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredaba čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama dopuštenih žalbenih razloga, pazeći pritom po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).
7. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu preostalog duga u iznosu od 1.023.180,13 kn iz reobračuna-računa br. 002/2015/RN i reobračuna-računa br. 003/2015/RN, oba od 10. travnja 2015., a koje je tužitelj izdao na temelju ugovora pobliže navedenih u računima. Tuženik je osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva.
8. Iz podataka u spisu proizlazi da je na temelju prijedloga tužitelja doneseno rješenje o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave, radi naplate preostalog duga iz navedenih računa, te da je po prigovoru tuženika, kojim je osporio osnovu i visinu predmetne tražbine, stavljeno izvan snage rješenje o ovrsi, a postupak je nastavljen kao po prigovoru protiv platnog naloga.
9. Tužitelj se o prigovoru tuženika, koji mu je uredno dostavljen 20. srpnja 2015., nije posebno očitovao. Rješenjem prvostupanjskog suda od 31. kolovoza 2015. određeno je pripremno ročište, upozorene su stranke do kada su dužne iznijeti sve činjenice i predložiti dokaze, te da nakon zaključenja prethodnog postupka ne mogu iznositi nove činjenice i predlagati nove dokaze. Tužitelj je unatoč navedenom na pripremnom ročištu održanom 27. listopada 2015. naveo da ostaje kod tužbe i tužbenog zahtjeva u cijelosti i da osim dokumentacije priložene u spis (uz prijedlog za ovrhu) nema daljnjih dokaznih prijedloga.
10. Budući da je tuženik osporio osnovu i visinu tužbenog zahtjeva, prvostupanjski sud je pravilno zaključio da je na tužitelju teret dokaza (čl. 219. u vezi s čl. 221.a ZPP-a) činjenice da je bio u poslovnom odnosu s tuženikom iz kojeg je proizašla obveza tuženika za plaćanje kao i visina te obveze.
11. Tužitelj osim pozivanja na račune u kojima su pod više točaka specificirane razne osnove plaćanja pojedinačno određenih iznosa, zatim izvoda iz poslovnih knjiga, te izjave o prijeboju, kao dokaza da je dio duga po predmetnim računima prestao, nije naveo na koje točno stavke iz predmetnih računa i s koje osnove zahtijeva isplatu utuženog iznosa.
12. Naime, u svakom računu je navedeno pod više točaka na što se odnosi plaćanje više pojedinačno iskazanih iznosa, te ukupna tražbina po reobračunu- računu br. 002/2015/RN iznosi 3.061.057,17 kn, a po reobračunu-računu br. 003/2015/RN iznosi 5.353.233,75 kn. Stoga je nakon tuženikovog osporavanja utužene tražbine u cijelosti, tužitelj bio dužan navesti na koje točno stavke iz predmetnih računa se odnosi preostali dug u iznosu od 1.023.180,13 kn te predložiti adekvatne dokaze za utvrđenje osnovanosti i visinu svoje tražbine.
13. Budući da tužitelj nije tako postupio, prvostupanjski sud je pravilno odbio tužbeni zahtjev kao neosnovan, ali pritom je pogrešno primijenio materijalno pravo odnosno pravilo o teretu dokazivanja iz čl. 221.a st. 1. ZPP-a, međutim i pravilnom primjenom materijalnog prava je trebalo jednako odlučiti, pa je stoga na temelju odredbe čl. 451. st. 3. ZPP-a pravilno ukinut platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave.
14. Neosnovan je žalbeni navod tužitelja da mu je povrijeđeno pravo na pravedno suđenje, jer sud nije u dovoljnoj mjeri cijenio dokaze priložene u spis, pa je nepotpuno utvrđeno činjenično stanje za donošenje pravilne odluke, budući da je tužitelj upućen na dužnost iznošenja činjenica na kojima temelji svoj zahtjev i predlaganja dokaza potrebnih za utvrđenje iznijetih činjenica, ali to svoje pravo očigledno nije iskoristio.
15. Iznošenje novih činjenica u žalbi i predlaganje i dostavljanje novih dokaza tek uz žalbu prema odredbi čl. 352. st. 2. ZPP-a nije dopušteno.
16. Odluka o parničnom trošku pravilna je kako glede osnove (čl. 154. st. 1. ZPP-a) tako i visine (čl. 155. ZPP-a), a tužitelj je osporava samo zbog odluke o glavnoj stvari.
17. Slijedom svega navedenog, kako nisu ostvareni žalbeni razlozi, a niti utvrđene povrede na koje sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti, odlučeno je kao u izreci ove presude na temelju odredbe iz čl. 368. st. 2. ZPP-a.
Zagreb, 27. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća
Mirta Matić
