Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 9 Gž-303/2021-3

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V AT S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sutkinje toga suda Sanje Bađun kao predsjednice vijeća, te Tatjane Ledinšćak-Babić kao članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice i Milka Samboleka, kao člana vijeća, u pravnoj stvari tužiteljice L. B. iz S., OIB: ..., zastupane po punomoćnici Lj. N., odvjetnici iz Z., protiv tuženika J. I. iz D. S., OIB: ..., zastupanog po punomoćniku I. Š., odvjetniku iz Z., radi utvrđenja i predaje u posjed, povodom žalbe tuženika podnesene protiv presude Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj: P-1489/2019-23 od 11. siječnja 2021., u sjednici vijeća održanoj 27. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e

I. Žalba tuženika djelomično se odbija kao neosnovana, a djelomično prihvaća te se presuda Općinskog suda u Sesvetama, Stalne službe u Dugom Selu poslovni broj: P- 1489/2019-23 od 11. siječnja 2021.:

- potvrđuje pod točkom I. i II. izreke te djelomično pod točkom III. izreke za iznos troška od 5.312,50 kn,

- preinačuje u preostalom dijelu točke III. izreke na način da se tužiteljica odbija s dijelom zahtjeva za naknadu parničnog troška u iznosu od 1.250,00 kn kao neosnovanim.

II. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom pod točkom I. izreke utvrđeno je da je Ugovor o zajmu od 26. studenog 2018., broj ovjere OV-8728/18 potpisan po tužiteljici kao zajmoprimateljici i tuženiku kao zajmodavatelju bez učinka među ugovornim stranama, dok je pod točkom II. izreke naloženo tuženiku vratiti tužiteljici bjanko zadužnicu izdanu 26. studenog 2018. na iznos od 100.000,00 kn potvrđenu od strane javne bilježnice J. M. R., broj ovjere OV-8732/18. Ujedno je pod točkom III. izreke naloženo tuženiku da tužiteljici naknadi parnični trošak iznosu od 6.562,50 kn.

2. Navedenu presudu pravodobno podnesenom žalbom pobija tuženik iz svih zakonom dozvoljenih žalbenih razloga, s prijedlogom da ovaj sud istu preinači na način da odbije tužbeni zahtjev tužiteljice te da odluči o troškovima postupka uključujući troškove sastava žalbe, odnosno da istu presudu ukine i predmet vrati na ponovni postupak.

3. U odgovoru na žalbu tužiteljica smatra da je pobijana odluka suda prvog stupnja pravilna i zakonita, a žalba tuženika neosnovana, pa predlaže istu odbiti i potvrditi prvostupanjsku presudu.

4. Žalba tuženika osnovana je djelomično samo u pogledu odluke o troškovima postupka pod točkom III. izreke.

5. Odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva, a rukovodeći se dokazima provedenim u ovom postupku, prvostupanjski sud je utvrdio da nije sporno da su stranke zaključile Ugovor o zajmu 26. studenog 2018. kojim tužiteljica potvrđuje da je od tuženika kao fizičke osobe primila zajam u iznosu od 10.000,00 EUR-a s dospijećem obveze 31. listopada 2019., a da je u spomenutom Ugovoru u čl. 4. navedeno da tužiteljica kao zajmoprimateljica daje tuženiku kao zajmodavatelju radi osiguranja vraćenog iznosa zajma solemniziranu osobnu bjanko zadužnicu koju je tuženik u međuvremenu predao FINI na naplatu.

5.1. Ocjenjujući iskaz tužiteljice kao uvjerljiv i istinit, naspram iskaza tuženika kojeg sud ocjenjuje kao nesiguran, neživotan i neuvjerljiv, prvostupanjski sud utvrđuje da je tužiteljica bila u poslovnom odnosu sa tuženikom kao direktorom društva A. s. d.o.o. u svezi zaključenja kupoprodajnog ugovora stana koji se nalazi u S., k.o. V., koji je zaključen 26. studenog 2018. između tužiteljice kao kupca i tuženika kao osobe ovlaštene za zastupanje navedenog društva, kao prodavatelja, pa je tužiteljica tuženiku ukupno isplatila na ime kupoprodajne cijene 115.000,00 EUR-a.

5.2. Smatrajući da je smisao navedenog Ugovora o zajmu, njegova prava svrha i davanje zadužnice bila postizanje nove izmjere površine stana i izrada novog elaborata, s obzirom da je tužiteljica smatrala da stan koji je predmet kupoprodajnog ugovora nema kvadraturu koja je upisana u etažnom elaboratu, pa da je tuženiku kao osobi ovlaštenoj za zastupanje navedene pravne osobe dužna platiti na ime kupoprodajne cijene 115.000,00 EUR-a, dok je navedena pravna osoba tražila 125.000,00 EUR-a, sud vjeruje tužiteljici da je u situaciji kad je tuženik kao osoba ovlaštena za zastupanje istoj uvjetovao potpisivanje Ugovora o kupoprodaji za navedeni stan, sklapanjem Ugovora o zajmu i davanjem solemnizirane osobne bjanko zadužnice, pristala na zaključenje takvog Ugovora i dala osobnu bjanko zadužnice tuženiku, iako u stvarnosti do nikakvog zajma tuženika prema tužiteljici nije došlo.

6. Stoga prvostupanjski sud smatra da je sporni Ugovor o zajmu prividan ugovor koji sukladno odredbi čl. 285. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08, 125/11, 78/15 i 29/18 – dalje: ZOO) nema učinak među ugovornim stranama pa je sud usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice na utvrđenje da je navedeni Ugovor o zajmu bez učinka između tužiteljice i tuženika, smatrajući da tužiteljica ima pravni interes utvrditi da ne postoji njezina obveza, odnosno pravni odnos prema tuženiku s osnove Ugovora o zajmu primjenom odredbe čl. 187. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 - Odluka USRH, 84/08, 96/08 – Odluka USRH, 123/08 - ispravak, 57/11, 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 – Odluka USRH i 70/19 – dalje: ZPP).

7. S obzirom da navedeni Ugovor o zajmu karakterizira nesklad između tužiteljičine volje i očitovanja, pa je ocijenjen od prvostupanjskog suda kao prividan, isti sud zaključuje da ni zadužnica nije imala svoj pravni temelj. Kako je tuženik predao zadužnicu na prisilnu naplatu i to tek nakon što je tužiteljica podnijela tužbu da joj tuženik istu vrati i da se utvrdi da sporni ugovor o zajmu ne proizvodi pravne učinke, a tuženik je znao da mu tužiteljica ne duguje 10.000,00 EUR-a, zbog kojeg neplaćanja navodnog dugovanja je zadužnica dana kao sredstvo osiguranja, sud smatra da, s obzirom da tuženik više nema pravnu osnovu tj. valjani Ugovor o zajmu, naplatu kojeg iznosa iz navedenog ugovora osigurava sporna zadužnica, da je osnovan i dio tužbenog zahtjeva kojim se nalaže tuženiku da spornu zadužnicu vrati tužiteljici.

8. U žalbi tuženik pojašnjava da bi se u konkretnom slučaju radilo o prividnom ugovoru, da treba postojati svjestan nesklad između volje i očitovanja, a nastaje kad se ugovorne strane sporazumom i namjerno očituju o sklapanju određenog ugovora da bi se kod trećih osoba izazvao lažan dojam, iako one ne žele da ugovor nastane i pravno djeluje, slijedom čega tvrdi da mora postojati suglasnost volje i tužiteljice i tuženika o njegovoj prividnosti, a što u predmetnoj parnici nije slučaj, jer je sud donio odluku o prividnosti ugovora o zajmu samo i isključivo zaključivši da je postojao nesklad volje i očitovanja na strani tužiteljice, dok se o tom neskladu volje i očitovanja na strani žalitelja uopće nije izjasnio. Smatra da ukoliko je sud utvrdio da je Ugovor o zajmu prividan, da je svakako trebalo utvrditi koji je to drugi pravni posao kojeg prikriva simulirani Ugovor o zajmu, a da o ovoj odlučnoj činjenici pobijana presuda uopće ne sadrži razloge. Brani tezu da su stranke sklopile valjane pravne poslove kojima je zasnovan obveznopravni odnos s osnova zajma u iznosu od 10.000,00 EUR-a, koji ugovor je tužiteljica slobodno potpisala i tako očitovala svoju volju naznačenu u odredbi Ugovora o zajmu. Kako je tužiteljici javni bilježnik prilikom potvrde bjanko zadužnice ispravu pročitao, te je upozorio da potvrđena zadužnica ima snagu ovršnog javnobilježničkog akta, a tužiteljica je izjavila javnom bilježniku da prihvaća pravne posljedice koji stoga proizlaze, tuženik smatra da su Ugovor o zajmu i bjanko zadužnica pravno valjani, te da je tužbeni zahtjev tužiteljice valjalo odbiti u cijelosti.

8.1. Tuženik u žalbi ističe da je deklaratorni dio tužbenog zahtjeva suvišan jer je u sudskoj praksi ustajalo stajalište da nije dopušteno tražiti deklaratornu zaštitu ako stranka svoj zahtjev u parnici može ostvariti kondemnatornim tužbenim zahtjevom, a nije ni logično tražiti utvrđenje da neki pravni posao ne postoji, pa drži da tvrdnje tužiteljice tijekom postupka ukazuju na namjeru da ista ne izvrši povrat novčanog iznosa iz Ugovora o zajmu.

9. Ispitujući pobijanu odluku sukladno žalbenim navodima, ovaj sud je utvrdio da pobijana presuda nije opterećena bitnom povredom odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP-a, na koju sadržajno ukazuje tuženik, s obzirom da navedena presuda nema nikakvih nedostataka zbog kojih ovaj sud ne bi mogao ispitati pravilnost i zakonitost iste, dok su razlozi o odlučnim činjenicama jasno, okolnosno i životno određeni, te bez proturječnosti sa stanjem spisa. Isto tako nije počinjena ni bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u svezi s čl. 8. ZPP-a obzirom da je prvostupanjski sud pravilno ocijenio koje će činjenice uzeti kao dokazane i to prema svom uvjerenju, na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, kao i na temelju rezultata cjelokupnog postupka, a što je dovelo do zakonite prvostupanjske presude u ovom postupku. Osim toga, primjenom odredbe čl. 365. st. 2. ZPP-a ovaj sud nije našao ni da bi u navedenoj presudi bila počinjena i jedna druga bitna povreda odredaba parničnog postupka na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

10. Nadalje, kako je prividan (simuliran ili fiktivan) onaj ugovor koji nije sklopljen suglasnošću volja ugovornih strana, nego je nastao suglasnošću volja ugovornih strana da se stvori samo privid – fikcija pri sklapanju ugovora, a posljedica prividnosti sastoji se u tome da ugovor ne proizvodi pravne učinke među ugovornim stranama sukladno odredbi čl. 285. st. 1. ZOO-a, pri čemu prividan ugovor ne mora, ali može prikrivati neki drugi ugovor, koji onda vrijedi ako je udovoljeno pretpostavkama za njegovu pravnu valjanost sukladno odredbi čl. 285. st. 2. ZOO-a, pravilno je prvostupanjski sud, odlučujući o tužbenom zahtjevu tužiteljice, zaključio da tuženik nije ništa pozajmio tužiteljici te da je posljedica sklapanja Ugovora o zajmu i izdavanja bjanko zadužnice kao osiguranja naplate tog Ugovora proizašla iz protivljenja tuženika da s tužiteljicom zaključi Ugovor o kupoprodaji stana kojeg je ista otplatila gotovo u cijelosti, dok mu tužiteljica ne potpiše Ugovor o zajmu i izda mu zadužnicu. Kako nije sporno da je tužiteljica prigovarala površini stana kojeg je kupila, pa sukladno tome i kupoprodajnoj cijeni, jer je prema izračunu tuženika istom morala platiti naznačeni iznos iz sklopljenog Ugovora o zajmu, tj. 10.000,00 EUR-a, ako kontrola površine pokaže da stan koji je kupila ima površinu koju je tuženik prezentirao u elaboratu, te kraj krajnje neživotnog i neuvjerljivog iskaza tuženika oko bitnih sastojaka navedenog Ugovora o zajmu, potpisivanja istog, te roka vraćanja, tuženik svojim žalbenim navodima nije doveo u sumnju pravilan zaključak prvostupanjskog suda da su stranke svojom voljom prilikom zaključenja Ugovora o zajmu željele stvoriti samo privid da su takav ugovor sklopile, s obzirom da i ovaj sud prihvaća obrazloženje prvostupanjskog suda da je tužiteljica dokazala da joj tuženik nije pozajmio naznačeni iznos. Na to ukazuje i okolnost da bjanko zadužnicu tuženik nije poslao na naplatu nakon datuma za kojeg je tvrdio da je rok vraćanja zajma, već je sam istakao da je zadužnicu poslao na naplatu iz revolta kad je tužiteljica pokrenula ovaj parnični postupak, te da ni ne bi, da nije bilo ovog postupka, zadužnicu poslao na naplatu, čime se potvrđuju zaključci prvostupanjskog suda da tužiteljica tuženiku ne duguje 10.000,00 EUR-a zbog kojeg neplaćanja je zadužnica poslana na naplatu kod FINE, jer je neživotno i neuvjerljivo takvo ponašanje tuženika u situaciji ako bi mu tužiteljica stvarno dugovala naznačeni iznos, a on isti ne bi uopće pokušao naplatiti.

11. Kod toga valja istaći da pogrešno ukazuje tuženik u svojoj žalbi da tužiteljica nema pravni interes na utvrđenje da je spomenuti ugovor o zajmu bez učinka između ugovornih strana, s obzirom da ista sukladno odredbi čl. 187. st. 1. i 2. ZPP-a može tužbom tražiti da sud utvrdi nepostojanje pravnog odnosa naznačenog u tužbi, i to prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa, slijedom čega se i taj dio žalbenih navoda tuženika ukazuje neosnovanim.

12. Kako nije sporno da je tužiteljica tuženiku predala bjanko zadužnicu koju je isti poslao na naplatu kod FINE, a koja zadužnica osigurava naplatu iznosa iz navedenog Ugovora koji ne proizvodi pravne učinke među strankama, tuženik je u obvezi kao imatelj zadužnice odnosno onaj koji je zadužnicu predao FINI na naplatu, vratiti istu zadužnici tužiteljici, s obzirom da isti kao njen imatelj može u svako doba od FINE tražiti povrat zadužnice, jer FINA, ukoliko se zadužnica još uvijek nalazi kod nje, posjeduje istu samo priznajući višu vlast posrednog posjednika, ovdje tuženika, sve sukladno odredbi čl. 11. st. 1. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ broj: 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14 i 81/15 – pročišćeni tekst), slijedom čega je prvostupanjski sud pravilno primijenio materijalno pravo kad je u cijelosti usvojio tužbeni zahtjev tužiteljice.

13. Stoga je valjalo primjenom odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbiti žalbu tuženika i potvrditi pobijanu presudu u točki I. i II. izreke.

14. Međutim, odlučujući o troškovima postupka, pogrešno je prvostupanjski sud primijenio materijalno pravo kad je tužiteljici priznao trošak sastava podneska od 7. studenog 2019. u iznosu od 1.250,00 kn, jer taj trošak nije bio nužno potreban za vođenje postupka primjenom odredbe čl. 155. st. 1. ZPP-a, a kako je ostali naznačeni trošak tužiteljici zakonito dosuđen, valjalo je primjenom odredbe čl. 380. toč. 2. ZPP- a potvrditi odluku o trošku pod točkom III. izreke za iznos od 5.312,50 kn, dok je primjenom odredbe čl. 380. toč. 3. ZPP-a, prihvaćanjem žalbe tuženika, valjalo preinačiti navedenu odluku o troškovima i tužiteljicu odbiti s dijelom zahtjeva za naknadu troška u iznosu od 1.250,00 kn kao neosnovanim.

15. Trošak žalbe tuženiku se ne dosuđuje jer je isti uspio samo s neznatnim dijelom zahtjeva u pogledu odluke o troškovima postupka, kao sporednog zahtjeva, za koji na strani tuženika nije nastao poseban trošak.

U Varaždinu 27. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Sanja Bađun v.r.