REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 681/2020-6

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Ileane Vinja kao predsjednice vijeća, te Ranka Marijana i Ratka Šćekića, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice – specijalistice Maje Ivanović Stilinović kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv opt. Ž. D. i dr., zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. i dr. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15., 61/15. – ispravak, 101/17. i 118/18. – dalje u tekstu: KZ/11.), odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, opt. Ž. D., opt. M. B. i R. B., kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist, podnesenim protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 14. studenog 2019. broj K-157/11., u sjednici održanoj 27. siječnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu zz branitelja opt. Ž. D., odvjetnika Š. M. te branitelja opt. M. B., odvjetnika I. M.,

p r e s u d i o  j e:

I. Prihvaća se žalba R. B., kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o oduzimanju imovinske koristi, te se na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11., u vezi s čl. 560. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 150/08., 76/09., 80/11., 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19. – dalje u tekstu: ZKP/08.):

- utvrđuje novčani iznos od 616.202.24 kuna (šesto šesnaest tisuća dvjesto dvije kune i dvadeset četiri lipe), kao imovinska korist ostvarena kaznenim djelom iz čl. 291. st. 2. KZ/11., činjenično opisanim u izreci presude, koji postaje imovina Republike Hrvatske;

- nalaže osobi od koje je oduzeta imovinska korist R. B., uplatiti u korist državnog proračuna Republike Hrvatske iznos od 616.202.24 kuna (šesto šesnaest tisuća dvjesto dvije kune i dvadeset četiri lipe), u roku 15 dana od pravomoćnosti presude pod prijetnjom ovrhe.

I Kž 681/2020-6

II. Odbijaju se žalbe opt. Ž. D., opt. M. B. i državnog odvjetnika kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom opt. Ž. D. proglašen je krivim, zbog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. KZ/11., a opt. M. B. zbog kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u vezi čl. 38. KZ/11. Opt. Ž. D. je, na temelju čl. 291. st. 2. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a na temelju čl. 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od tri godine ne počini novo kazneno djelo. Opt. M. B., je, na temelju čl. 291. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11., te primjenom čl. 48. st. 1. i čl. 49. st. 1. toč. 4. KZ/11. osuđen na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, a na temelju čl. 56. KZ/11., izrečena mu je uvjetna osuda na način da se kazna zatvora na koju je osuđen neće izvršiti ako u vremenu provjeravanja od dvije godine ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju čl. 158. st. 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) oštećenik H. d.d. upućen je imovinskopravni zahtjev u iznosu 752.005,96 kuna, postavljen prema opt. Ž. D., opt. M. B. i opt. A. B., ostvarivati u posebnoj parnici.

1.2. Na temelju čl. 560. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) u svezi čl. 77. st. 1. KZ/11. utvrđeno je da novčani iznos od 752.005,96 kuna predstavlja imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom te postaje imovina Republike Hrvatske. Stoga je, na temelju citirane zakonske odredbe, R. B., kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist, naloženo uplatiti 752.005,96 kuna, u korist Proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od dana pravomoćnosti presude, pod prijetnjom ovrhe.

1.3. Primjenom čl. 148. st. 1. u svezi čl. 145. st. 2. toč. 1. i 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.) opt. Ž. D. i opt. M. B. naloženo je naknaditi troškove kaznenog postupka, i to trošak financijsko- knjigovodstvenog vještačenja u iznosu 13.284,00 kuna, trošak telekomunikacijskog vještačenja u iznosu 12.007,50, te paušalnu svotu svaki u iznosu od 2.000,00 kuna.

2. Na temelju čl. 453. toč. 3. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), pobijanom je presudom opt. A. B. oslobođen optužbe da bi počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Stoga su, na temelju čl. 149. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13.,

I Kž 681/2020-6

152/14. i 70/17.) troškovi kaznenog postupka, te nužni izdaci tog optuženika i nužni izdaci i nagrada branitelja, pali na teret proračunskih sredstava.

3. Protiv ove presude žalbu su podnijeli državni odvjetnik, opt. Ž. D., opt. M. B. i R. B., kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist.

3.1. Državni odvjetnik se, u odnosu na osuđujući dio, žali zbog odluke o uvjetnoj osudi, s prijedlogom pobijanu presudu preinačiti te opt. Ž. D. i opt. M. B. osuditi na "bezuvjetne kazne zatvora". Državni odvjetnik se, u odnosu na oslobađajući dio, žali zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, te u tom dijelu predlaže opt. A. B. "proglasiti krivim i osuditi po zakonu".

3.2. Opt. Ž. D., putem branitelja R. Č., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na odlučivanje.

3.3. Opt. M. B., putem branitelja I. M., odvjetnika iz Z., žali se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona i pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom preinačiti pobijanu presudu i optuženika osloboditi optužbe, „podredno“ ukinuti pobijanu presudu i predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. Opt. M. B. podnio je osobnu žalbu, ne navodeći izričito žalbene osnove, a iz čijeg sadržaja proizlazi prijedlog da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku. Budući se obje žalbe međusobno nadopunjuju, bit će razmatrane kao jedinstvena žaba.

3.4. R. B., kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist, izjavio je žalbu putem opunomoćenice N. Č., zbog odluke o oduzimanju imovinske koristi, s prijedlogom pobijanu presudu ukinuti i predmet vratiti na ponovno odlučivanje.

4. Prije održavanja sjednice vijeća, spis je, na temelju čl. 474. st. 1. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj 150/08., 76/09., 80/11. – pročišćeni tekst, 91/12. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17.), dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

5. Na temelju čl. 475. ZKP/08. o sjednici drugostupanjskog vijeća izvješteni su opt. Ž. D. i njegov branitelj, odvjetnik R. Č. te opt. M. B. i njegov branitelj, odvjetnik I. M. jer su to zahtijevali, te državni odvjetnik Republike Hrvatske. Sjednici, u javnom dijelu, prisustvovali su zz branitelj opt. Ž. D., odvjetnik Š. M. te branitelj opt. M. B., odvjetnik I. M.

6. Žalbe državnog odvjetnika, opt. Ž. D. i opt. M. B. su neosnovane, dok je žalba R. B., kao osobe od koje je oduzeta imovinska korist, osnovana.

7. Suprotno žalbenim navodima opt. Ž. D. i opt. M. B., u pobijanoj presudi nije ostvarena bitna povreda odredaba kaznenog postupka, jer nema proturječnosti između njene izreke i obrazloženja. Sud prvog stupnja je, glede odlučnih činjenica,

I Kž 681/2020-6

označio logične razloge na kojima se zasniva izreka presude. Isto tako, sud je označio dokaze na temelju kojih proizlazi zaključak da su optuženici počinili kaznena djela kako je to i navedeno u izreci pobijane presude, a potom je jasno obrazložio na osnovu kojih odlučnih činjenica je to zaključio.

8. Nije u pravu opt. Ž. D. kada tvrdi da je izreka pobijane presude nejasna, jer da nije navedeno u kojem društvu je konkretno R. B. bio zaposlen i povezano s tim na koji način je nastala šteta H. P. d.o.o.

8.1. Nasuprot takvim žalbenim tvrdnjama, iz izreke pobijane presude jasno proizlazi da je R. B. u inkriminirano vrijeme bio formalno raspoređen u Odjel pripreme i održavanja (EMERU), koji je sastavni dio P. E. – T., za koji je nadležna H. P. d.o.o. Pri tome optuženik zanemaruje da je H. P. d.o.o. jedno od ovisnih društava koje u upravljačkoj strukturi objedinjuje vladajuće društvo H. d.d. Stoga je jasno da je R. B., između ostalog, isplatom plaće i drugih davanja te troškova korištenja službenog mobitela H. p. d.o.o., kao formalnom zaposleniku tog društva, ostvarena protupravna imovinska korist, a da je takvim protupravnim radnjama oštećen H. d.d.

9. Nije u pravu opt. Ž. D. ni kada tvrdi da iz izreke pobijane presude nije jasno kakva je njegova uloga u odnosu na prodaju stana u vlasništvu H. d.d., koji je stekao R. B. 9.1. Nasuprot tim žalbenim tvrdnjama, iz izreke jasno proizlazi uloga opt. Ž. D. u počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Optuženik je zajednički i dogovorno postupao s pok. I. M. i pok. A. C., s ciljem da se R. B. pribavi protupravna imovinska korist, pri čemu je poduzeo radnje da mu se osigura stan u najmu, iako za to nije imao formalne uvjete. Iz izreke jasno proizlazi da je R. B. na taj način, bez valjane pravne osnove, omogućen otkup stana u vlasništvu H. d.d. Okolnost što se u izreci pobijane presude ne navodi kada je točno optuženik u okviru H. d.d. premješten na druge poslove, u okviru istog društva, nije odlučna za ostvarenje svih bitnih obilježja kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti, niti je zbog toga izreka nejasna, budući da je imao svojstvo odgovorne osobe, o čemu će riječi biti kasnije.

10. Nije u pravu opt. Ž. D. kada tvrdi da je izreka pobijane presude nerazumljiva i proturječna sama sebi, jer da je R. B. stekao imovinsku korist u visini od 616.202,24 kn, dok je istovremeno navedeno da je H. d.d. oštećen za iznos od 752.005,96 kn, koji je trebao biti dosuđen kao imovinskopravni zahtjev. Nije u pravu ni opt. M. B. kada tvrdi da je izreka nerazumljiva, jer da se na R. B. ne odnosi cijeli iznos imovinske koristi, već, prema činjeničnom opisu, samo iznos od 350.853,56 kn. 10.1. Nasuprot takvim žalbenim navodima, u izreci pobijane presude je jasno navedeno kojim je protupravnim radnjama pok. I. M., pok. A. C. te opt. Ž. D., ostvarena protupravna imovinska korist R. B. u neto iznosu od 616.202.24 kuna (koja se sastoji od neto plaće u iznosu 215.049,84 kuna, troškova korištenja službenog mobitela u iznosu 12.312,89 kuna te razlike između tržišne i kupovne cijene stana u iznosu 388.839,51 kuna), uz istovremeno prouzročenu štetu H. d.d. u iznosu 752.005,96 kuna. Iz navedenog slijedi da se na R. B., kao osobu od koje je oduzeta protupravna imovinska korist, ne odnosi samo razlika između tržišne i kupovne cijene stana, već ukupan neto iznos od 616.202.24 kuna. Prvostupanjski je sud, na temelju

I Kž 681/2020-6

čl. 158. stavka 2. ZKP/08., uputio u parnicu oštećenika H. d.d. s imovinskopravnim zahtjevom, u visini od 752.005,96 kuna, postavljenim prema opt. Ž. D., opt. M. B. i opt. A. B. Istovremeno je, na temelju čl. 77. st. 1. KZ/11., u svezi čl. 560. st. 1. i 2. ZKP/08., oduzeo imovinsku korist ostvarenu kaznenim djelom iz čl. 291. st. 2. KZ/11., u visini iznosa štete ostvarene H. d.d. Premda je takva odluka o oduzimanju imovinske koristi nepravilna, izreka pobijane presude u cjelini nije nerazumljiva u toj mjeri da se ne bi mogla ispitati. O oduzimanju protupravne imovinske koristi od R. B. te njezinoj visini bit će više riječi u okviru te žalbene osnove.

11. Nije u pravu opt. Ž. D. kada pobija presudu zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, tvrdnjom kako iz činjeničnog opisa proizlazi da je opt. Ž. D. zatražio od opt. M. B. da podnese prijedlog za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme, dok se u obrazloženju navodi da je to zatražio pok. I. M., a potom i opt. Ž. D.

11.1. Nasuprot takvim žalbenim navodima opt. Ž. D., iz izreke pobijane presude kao i detaljnog obrazloženja, jasno proizlazi da je upravo taj optuženik zatražio od opt. M. B. da podnesene prijedlog za zasnivanje radnog odnosa na neodređeno vrijeme s novim radnikom na radnom mjestu instrumentarac VKV2., što je opt. M. B. i učinio. Okolnost što se u samo jednom dijelu obrazloženja, očiglednom omaškom, navelo kako je te radnje zatražio pok. I. M., nema značaj bitne povrede odredaba kaznenog postupka koji joj optuženik pridaje, jer se pobijana presuda može uspješno ispitati i u tom dijelu. Navedeno tim više što niti sam opt. Ž. D. ne osporava da je zatražio pokretanje postupka zapošljavanja R. B., kako to uostalom proizlazi i iz materijalnih dokaza.

12. Opt. Ž. D. nije u pravu kada tvrdi da prvostupanjski sud nije naveo jasne razloge o odlučnim činjenicama, kada je optuženika proglasio krivim za kazneno djelo iz čl. 291. KZ/11., koje je „pravo službeničko djelo“ koje se ne primjenjuje u gospodarskim odnosima, već se isključivo odnosi na odgovorne osobe u pravnim osobama koje zlouporabe javne ovlasti. S tim u vezi, neosnovano tvrdi, da se u pobijanoj presudi, nerazumljivo, obrazlaže da je H. d.d. društvo s javnim ovlastima, jer je Republika isključivi dioničar tog društva, iako ni H. d.d., a niti H. P. d.o.o. nisu navedeni u Popisu tijela javnih ovlasti iz 2006. do 2009. Nije u pravu niti opt. M. B. kada tvrdi da pobijana presuda ne sadrži razloge zbog kojih bi njegovo postupanje predstavljalo kao „kršenje službene dužnosti“.

12.1. Nasuprot žalbenim navodima opt. Ž. D., obrazloženje pobijane presude sadrži razloge zbog kojih je prvostupanjski sud proglasio krivim tog optuženika za počinjenje kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Iz obrazloženja proizlazi da je opt. Ž. D., u inkriminiranom periodu, imao svojstvo odgovorne osobe u pravnoj osobi, jer je bio direktor H. P. d.o.o., što proizlazi iz Ugovora o radu. Pobijanom presudom se obrazlaže da je opt. Ž. D. odgovorna osoba u smislu čl. 87. st. 6. KZ/11., jer je vodio poslove iz područja djelovanja pravne osobe HEP d.d., čiji je isključivi dioničar Republika Hrvatska. U tom svojstvu odgovorne osobe, optuženik je zlouporabio svoje ovlasti i položaj na način da je poduzeo radnje zapošljavanja R. B., te mu osigurao troškove korištenja službenog mobitela i najam stana prije nego se uopće formalno i zaposlio.

I Kž 681/2020-6

12.2. Prema popisu tijela javnih ovlasti iz razdoblja 2006. do 2009., H. d.d. doista nije bilo uvršteno na taj popis. Naime, Hrvatsku elektroprivredu osnovao je Hrvatski Sabor kao javno poduzeće za obavljanje elektroprivredne djelatnosti od posebnog društvenog interesa za Republiku Hrvatsku, što je propisano odredbama Zakona o elektroprivredi ("Narodne novine" broj 31/90.). Navedeno javno poduzeće postaje 1994. dioničko društvo u isključivom vlasništvu Republike Hrvatske, dok je 2002. ustanovljena ... grupa, koju čine H. d.d. kao vladajuće društvo (u isključivom državnom vlasništvu) i društva sa ograničenom odgovornošću kao ovisna društva. H. d.d. objedinjuje vođenje ovisnih društava ... grupe i vlasnik je imovine koju ugovorno prenosi na upravljanje ovisnim društvima, odnosno tvrtkama kćerima. U kontekstu isključivog državnog vlasništva H. d.d., prihod iz djelatnosti H. d.d. predstavlja prihod državnog proračuna, kao što i rashodi ostvareni poslovanjem tog društva predstavljaju manjak u državnom proračunu Republike Hrvatske, dok društvo ima obvezu javnog objavljivanja financijskih godišnjih izvješća. Prema čl. 1. Zakona o državnoj reviziji ("Narodne novine" broj 49/03.- pročišćeni tekst i 177/04.) uređena je revizija državnih prihoda i rashoda, revizija financijskih izvještaja i financijskih transakcija, između ostalog, javnih poduzeća te društava i drugih pravnih osoba u kojima Republika Hrvatska, ima većinsko vlasništvo nad dionicama, odnosno udjelima. U inkriminiranom razdoblju predsjednik U. H. d.d. bio je pok. I. M., kojeg je prema čl. 24. Statuta imenovao Nadzorni odbor na prijedlog Vlade RH, kao što ga je i opozvao Nadzorni odbor na prijedlog Vlade RH. Uprava je dužna, sukladno čl. 48. Statuta H. d.d., izvještavati nadležna ministarstva i Vladu Republike Hrvatske o potrebnim mjerama za organiziranje i osiguranje funkcioniranje elektroenergetskog sustava. U okviru svojih ovlasti predsjednik uprave kao i direktori ovisnih društava vode poslove društva.

12.3. Neovisno o naslovu XXVIII. Glave Kaznenog zakona, većina zakonskih opisa djela iz te Glave, jasno, propisuju da ih mogu počiniti kako službene tako i odgovorne osobe, bez ograničenja u pogledu naravi povjerenih poslova iz djelokruga rada pravne osobe. Niti gramatičkim tumačenjem odredbe čl. 291. KZ/11. ne proizlazi da bi tamo navedena odgovorna osoba trebala, nužno, biti povezana s pravnom osobom koja obavlja javnu ovlast, niti to proizlazi iz naziva samog djela.

12.4. U ovoj konkretnoj pravnoj i činjeničnoj situaciji, pok. I. M., pok. A. C. te opt. Ž. D. nisu poduzimali radnje u okviru gospodarske djelatnosti društva, a to je proizvodnja, opskrba, prijenos i distribucija električne i toplinske energije, te prirodnog plina. Oni su, kao odgovorne osobe u društvu koje je u isključivom državnom vlasništvu, iskoristili svoj položaj i ovlasti, te omogućili zapošljavanje i ostvarenje drugih davanja R. B., bez stvarnog rada. Nema dvojbe da je opt. Ž. D. odgovorna osoba H. P. d.o.o., u smislu odredbe čl. 87. st. 6. KZ/11. jer mu je izričito povjereno da vodi poslove te pravne osobe i u tom je svojstvu i počinio kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11., dok mu je opt. M. B. u tome pomogao.

13. Opt. M. B. nije u pravu kada ističe da u izreci pobijane presude nije opisan subjektivni element, odnosno njegova namjera za pomaganje u počinjenju kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11., dok se u obrazloženju pobijane presude, navodno,

I Kž 681/2020-6

iznose nerazumljivi i proturječni razlozi u odnosu na radnje pomaganja koje je taj optuženik poduzeo.

13.1. Nasuprot tim žalbenim tvrdnjama opt. M. B., u izreci pobijane presude jasno je naveden subjektivni element počinjenja kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11., odnosno da je opt. M. B. pomogao opt. Ž. D., pok. I. M. i pok. A. D. u ostvarenju njihovog dogovora, da kao odgovorne osobe iskoriste svoj položaj i ovlast. Takva izreka nije proturječna obrazloženju pobijane presude u kojem se navodi da je taj optuženik s izravnom namjerom pomogao u počinjenju kaznenog djela iz članka 291. st. 2. KZ/11., odnosno da je svjestan kako svojim radnjama pomaže u ostvarenju bitnih obilježja tog kaznenog djela, te hoće njegovo ostvarenje, uz navođenje konkretnih pomagačkih radnji koje je taj optuženik poduzeo.

14. Iz sadržaja žalbe opt. M. B. se može iščitati kako optuženik smatra da je ostvarena povreda kaznenog zakona jer se presuda temelji na pogrešno utvrđenom činjeničnom stanju. To što smatra da u njegovim postupcima nema svih obilježja kaznenog djela za koje je proglašen krivim i pri tome pobija valjanost utvrđenog činjeničnog stanja, ne opravdava predmetni žalbeni osnov. Ovo stoga što se postojanje povrede kaznenog zakona prosuđuje prema činjeničnom stanju iz izreke presude, a ne onom koje bi sa motrišta žalitelja bilo ispravno. Kako su izrekom prvostupanjske presude označeni svi bitni elementi kaznenog djela za koje je optuženik osuđen, to u ovom slučaju ne postoji povreda kaznenog zakona.

15. Suprotno žalbenim navodima opt. Ž. D. i opt. M. B. u odnosu na osuđujući dio, i suprotno žalbenim navodima državnog odvjetnika u odnosu na oslobađajući dio, činjenično stanje je pravilno utvrđeno. Zaključci suda prvog stupnja, zasnovani na ocjeni vjerodostojnosti iskaza ispitanih osoba i zaključci zasnovani na ocjeni svih ostalih izvedenih dokaza, logični su i zakoniti, pa su uslijed toga zaključci suda o postojanju odlučnih činjenica pravilno utemeljeni na izvedenim dokazima.

16. Nasuprot žalbenoj tvrdnji opt. Ž. D., pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je optuženik, kao Direktor H. P. d.o.o., zajedno i dogovorno sa pok. I. M., predsjednikom Uprave H. d.d. i pok. A. C., direktorom Direkcije za opće, pravne i kadrovske poslove H. d.d., kao odgovorna osoba u društvu koje je u isključivom državnom vlasništvu, iskoristio svoj položaj i dane mu ovlasti, postupajući s ciljem ostvarenja protupravne imovinske koristi R. B. u vidu zapošljavanja, isplate plaća i drugih davanja, bez stvarnog rada.

16.1. Iz obrane opt. Ž. D. proizlazi da je R. B., u dva navrata tijekom veljače i travnja 2006., bio kod njega na razgovoru vezano uz zaposlenje, a da je on, nakon dogovora sa pok. I. M., zatražio od opt. M. B. pokretanje postupka za zasnivanje radnog odnosa s R. B. Osim toga, R. B. mu je rekao da je povratnik iz Australije, koji ima želju ulagati u Republiku Hrvatsku. Iz evidencijskog lista za R. B. jasno proizlazi da on nije imao stručne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarac, jer je bio trgovac sa tri godine radnog staža. Sve je to bilo poznato opt. Ž. D., kao što je i sam svjedok H. S. iz pravne službe, jasno, iskazao kako su odmah prilikom dobivanja suglasnosti za zapošljavanje uočili da R. B. nema potrebne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarca. Sukladno tome, iz iskaza pok. I. M. proizlazi da ga je nazvao opt. Ž.

I Kž 681/2020-6

D. tražeći zapošljavanje R. B., po preporuci braniteljskih udruga, kao i njegovo stambeno zbrinjavanje, sa čime se on suglasio, te nazvao pok. A. C. kako bi sve to dogovorio. U inkriminirano vrijeme na snazi je bila Uputa za provedbu politike smanjenja broja radnika u svim trgovačkim društvima H. d.d. od 14. siječnja 2005., prema kojoj je zapošljavanje bilo dopušteno samo izuzetno u cilju osiguranja funkcioniranja elektroenergetskog sustava, o čemu su iskazivali brojni svjedoci, pa tako i svjedokinja B. P., te svjedok H. S., koji su naveli da se u konkretnom slučaju radilo o zapošljavanju „poznate osobe“. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio, da unatoč postojanju takve Upute i nedostatku stručnih kvalifikacija R. B., pok. I. M., pok. A. C. te opt. Ž. D., daju 18. svibnja 2006. suglasnost za zapošljavanje „poznate osobe“, bez prethodne provjere i procjene radnih sposobnosti. Pravilno prvostupanjski sud utvrđuje da obranu opt. Ž. D. i iskaz I. M. potvrđuje materijalna dokumentacija, iz koje proizlazi da je opt. M. B., sukladno takvom dogovoru, donio Odluku o izboru radnika R. B. 7. lipnja 2006., a potom sklopio s njim Ugovor o radu 12. lipnja 2006. za radno mjesto instrumentarac VKV2, te ga formalno rasporedio u Odjel pripreme i održavanja.

16.2. Da se radilo o zapošljavanju R. B. bez stvarnog rada proizlazi, između ostalog, iz činjenice da je opt. Ž. D. zatražio odobrenje službenog mobitela od pok. I. M. 24. svibnja 2006., što potvrđuje njegov zahtjev koji je on uputio nadležnoj službi H. P. d.o.o., a pok. I. M. dao suglasnost korištenje troškova službenog mobitela i prije nego je R. B. formalno primljen u radni odnos. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da R. B. ne bi imao pravo na troškove korištenja službenog mobitela ni da je u tom trenutku bio u formalnom radnom odnosu, jer Uputa o rangu radnika i uvjetima korištenja službenih automobila, službenih mobitela, poslovnih kartica, zrakoplova za službena putovanja, sredstva reprezentacije i sredstva za službena putovanja u H. d.d. od 3. veljače 2005., takvu mogućnost daje samo točno određenim kategorijama osoba (predsjedniku i članovima uprave, rukovoditeljima, direktorima). Navedeno svojstvo R. B., naravno, nije imao u trenutku odobravanja korištenja službenog mobitela, a nije ga imalo ni kada je formalno primljen na radno mjesto instrumentarca.

16.3. Jednako tako, a kako to proizlazi iz iskaza pok. I. M., s R. B. je 19. svibnja 2006. sklopljen Ugovor o najmu, za stan u Z., ..., uz najamninu od 400,00 kn mjesečno, iako je zaposlen kasnije, točnije 12. lipnja 2006. Iz obrane opt. Ž. D. proizlazi da je R. B. uputio na pok. I. M. i pravnu službu, čiji je direktor bio pok. A. C., za rješavanje stambenog zbrinjavanja. Svjedok E. V. je iskazivao kako je predao R. B. U. o najmu te ključeve stana koji su odobrili pok. I. M. i pok. A. C. Time je stvorena podloga da se R. B., temeljem Ugovora o najmu, omogući i otkup stana u vlasništvu H. d.d.

17. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je R. B., nakon što je formalno zaposlen u Odjelu pripreme i održavanja, H. P. d.o.o., na radnom mjestu instrumentarac, tek povremeno dolazio u Odjel odnosno u upravnu zgradu, jer to proizlazi iz iskaza brojnih svjedoka kao i telekomunikacijskog vještačenja.

17.1. Iz iskaza svjedoka H. S., Rukovoditelja Odjela za opće, pravne i kadrovske poslove proizlazi da je vidio R. B. u dva navrata kada je došao u upravnu zgradu potpisati dokumentaciju, a da je nakon izbijanja afere „smješten“ u sobu kod D. B., na

I Kž 681/2020-6

poslovima fotokopiranja. Navedeno je potvrdio i svjedok M. M., Rukovoditelj Odjela automatike i upravljanja. Svjedok D. Š., Rukovoditelj Odjela pripreme i održavanja, tvrdi da ne zna da bi R. B. bio smješten kod D. B., ali zna da nije imao potrebne kvalifikacije za radno mjesto instrumentarca i ne zna uopće je li radio kao instrumentarac. Osim toga, njemu je opt. M. B. rekao da ga moraju zaposliti „po nalogu Uprave“. Svjedok D. B. je iskazao da R. B. nije dolazio svakodnevno na posao, povremeno bi bio u arhivi, dok mu je sam R. B. rekao da radi u .... Svjedok M. F., nadzorni inženjer Odjela za pripremu i održavanje ne zna gdje je i što bi trebao raditi R. B. Iz iskaza svjedoka E. V. proizlazi da je pitao R. B. gdje točno radi u H. d.d., a on mu je rekao da ga se do 12,00 sati može dobiti u „glavnom stanu" HDZ-a. O tome ima saznanja i svjedok J. B. koji je, pored saznanja od svjedoka E. V., i sam čuo od radnika iz pogona, s kojima igra stolni tenis, da R. B. na posao dođe tu i tamo. Povezano s tim, iz dopisa opt. M. B. od 4. rujna 2009. proizlazi da u Pogonu ... za R. B. ne postoji popis ili opis poslova njegovog radnog mjesta – instrumentarac.

17.2. Svjedoci V. S., I. T., Đ. K. i I. K. iskazivali su da su R. B. viđali u „upravnoj zgradi pogona, prostorijama pogona ili upravi H. d.d.“ Međutim, niti jedan od tih svjedoka ne opisuje kakve poslove i što je konkretno R. B. radio. Oni su jedino suglasni u tome da je R. B. dolazio u Upravu H. d.d. kada je trebalo potpisati neke dokumente ili da bi nešto „fotokopirao“. Nije bez značaja niti činjenica da niti na jednoj Popisnoj listi na koju su se radnici Pogona ... evidentirali prilikom dolaska i odlaska na posao nigdje nije potpisan radnik R. B., niti je njegovo ime uvršteno u taj popis.

17.3. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio vjerodostojnim telekomunikacijsko vještačenje po vještaku M. B., neovisno o tome što nije pokriven cijeli inkriminirani period. Iz vještačenja proizlazi da je u razdoblju od 3. rujna 2008. do 2. rujna 2009. u radnom vremenu od 7,00 do 15,00 sati registrirano 6136 komunikacija koje su zabilježile lokaciju baznih stanica kojima se koristio R. B., od čega 2494 nije zabilježeno. Međutim, već iz ovog broja zabilježenih komunikacija, proizlazi da se R. B. tijekom svog radnog vremena nalazio na lokacijama koje pokrivaju bazne stanice u ... i ... ulici, te na području ... sa ukupno zabilježenih 696 komunikacija, dok je i na području Australije zabilježeno čak 34 komunikacija, na području ... komunikacija, a na području ... komunikacija, dok područje radnog mjesta u ... ulici pokrivaju samo 2 komunikacije.

18. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda kako je protupravnim radnjama opt. Ž. D., i to konkretno formalnim zapošljavanjem te osiguranjem korištenja troškova mobitela R. B., ostvarena znatna šteta H. d.d. Iz materijalne dokumentacije proizlazi da je bruto plaću, neoporezivu naknadu, potporu, naknade za prijevoz te za dopunsko osiguranje u iznosu od 2315.049,84 kuna, a troškove korištenja službenog mobitela u iznosu od 12.312,89 kuna isplaćivala H. P. d.o.o. Navedeno društvo, kao što je već rečeno, je jedno od ovisnih društva vladajućeg društva H. d.d. (u isključivom državnom vlasništvu), koje objedinjuje vođenje svih ovisnih društava, osnivač je i vlasnik osnovanih društva. Prema tome, nastupjela šteta za H. P. d.o.o. predstavlja štetu i za H. d.d., što dodatno potvrđuje i činjenica da je upravo H. d.d., u svojstvu oštećenika, podnio imovinskopravni zahtjev u ovom postupku.

I Kž 681/2020-6

19. Pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da je pok. I. M., u dogovoru sa opt. Ž. D. i pok. A. C., postupio protivno Odluci o prodaji neposlovne imovine broj 13-12/98. od 29. rujna 1998. Naime, potpisao je Sporazum s R. B. kojim se umanjuje tržišna cijena stana u vlasništvu H. d.d. u iznosu 1.296.131,49 kuna, te se stan prodaje po povlaštenoj cijeni u iznosu 907.291,98 kuna, a potom sklopio i Ugovor o kupoprodaji stana, čime je ostvarena šteta za H. d.d. u razlici između tržišne i kupovne cijene tog stana.

19.1. Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Ž. D., citirana Odluka je propisivala mogućnost prodaje stana u vlasništvu H. d.d. po tržišnoj cijeni radnicima H. d.d. koji su, prema čl. 21. Pravilnika o rješavanju stambenih potreba zaposlenika, imali valjanu pravnu osnovu, odnosno sklopljene ugovore o najmu. R. B., kao što je već rečeno, nije imao valjanu pravnu osnovu jer je stan dobio u najam prije nego je i formalno primljen u radni odnos. Osim toga, Odluka o prodaji stanova, garaža i poslovnog prostora u vlasništvu H. d.d. od 8. svibnja 2003. te njezine izmjene od 21. travnja 2004., koje propisuju mogućnost prodaje stanova po povlaštenoj cijeni, nisu stupile na snagu jer nisu potvrđene odlukom Nadzornog odbora niti Glavne skupštine H. d.d. za razliku od Odluke broj 13-12/98. od 29. rujna 1998. Pravilno je prvostupanjski sud utvrdio da je tržišna cijena stana u vlasništvu H. d.d. iznosila 1.296.131,49 kuna, kako to proizlazi iz vještačenja provedenog po vještaku A. M., dok je Sporazumom o kupoprodaji od 11. travnja 2008., protivno važećoj Odluci o prodaji neposlovne imovine od 29. rujna 1998., R. B. utvrđena povlaštena cijena u iznosu od 70% tržišne cijene, u visini 907.291,98 kuna. S tim u vezi, pravilno je utvrđenje prvostupanjskog suda da upravo razlika između tržišne i povlaštene cijene, po kojoj je R. B. prodan stan u vlasništvu H. d.d., predstavlja, između ostalog, štetu ostvarenu H. d.d.

20. Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. M. B., pravilno je utvrdio prvostupanjski sud da je opt. M. B. imao saznanja o dogovoru opt. Ž. D., pok. I. M. i pok. A. C., te poduzeo radnje kako bi R. B. ostvario protupravnu imovinsku korist u vidu zapošljavanja, bez stvarnog rada. Iz obrane Ž. D. proizlazi da je nazvao opt. M. B. i zatražio od njega da provjeri ima li slobodnih radnih mjesta u njegovoj službi, napomenuvši da uprava, odnosno pok. I. M. nema ništa protiv, nakon čega je opt. M. B., postupio po njegovom traženju i pokrenuo postupak za zapošljavanje novog radnika. Iz navedenog prijedloga, od 12. svibnja 2006., proizlazi da opt. M. B. traži zapošljavanje „poznate osobe“, na neodređeno vrijeme. Po dobivanju suglasnosti nadležnih osoba (pok. I. M., pok. A. C. i opt. Ž. D.) za zapošljavanje „poznate osobe“, opt. M. B. donosi Odluku o izboru radnika R. B. 7. lipnja 2006., s napomenom da nije potrebno provjeriti i procijeniti njegove radne sposobnosti za radno mjesto - instrumentarac. Opt. M. B., kao direktor Pogona ..., H. p. d.o.o., je znao da je tada na snazi bila Odluka, od 14. siječnja 2005., o provedbi politike smanjenja broja radnika u svim trgovačkim društvima H. d.o.o.. Jednako tako, opt. M. B., kao direktor Pogona ..., H. p. d.o.o., znao je da R. B. nema potrebne kvalifikacije prema Pravilniku o organizaciji i sistematizaciji rada, o čemu je i sam iskazivao, kada je naveo da mu je pravna služba napomenula da je R. B. po struci trgovac, a ne tehničar.

21. Pravilno je prvostupanjski sud ocijenio nevjerodostojnom obranu opt. M. B., kako je mislio da će R. B. raditi u Upravi, kod pok. I. M. Točno je da iz iskaza svjedoka H.

I Kž 681/2020-6

S. proizlazi da se u H. d.d. događalo da jedan radnik formalno radi na jednom mjestu, a stvarno obavlja poslove na drugome. Međutim, ni iz obrane opt. Ž. D. niti iz iskaza pok. I. M., ne proizlazi da je uopće bilo govora da bi R. B. trebao obavljati bilo kakve poslove kod pok. I. M. Svjedok H. S. potvrđuje da mu je opt. M. B. sam rekao da moraju zaposliti novog radnika po nalogu odozgo, koji je trebao raditi u Službi pripreme i održavanja, a kada mu je on napomenuo da R. B. nema potrebne kvalifikacije, opt. M. B. je rekao da su mu „vezane ruke“. Štoviše, opt. M. B. sklapa još jedan Ugovor o radu s R. B., 1. srpnja 2007., za isto radno mjesto – instrumentarac, znajući da on nema potrebne kvalifikacije. Iz potpisnih lista o dolasku i odlasku radnika s posla, koje su se sastavljale po svjedokinji V. S., tajnici opt. M. B., nema navedenog radnika R. B., dok prve dvije radne liste, na temelju kojih mu se obračunava plaća, potpisuje upravo opt. M. B. Iz iskaza svjedoka H. S. i M. M. proizlazi da je „po izbijanju afere“ R. B. smješten u prostorije arhive.

22. Pravilno je, stoga, utvrđenje prvostupanjskog suda kako je, navedenim pomagačkim radnjama opt. M. B., ostvarena imovinska korist R. B., u vidu njegovog zapošljavanja, bez stvarnog rada.

23. Takvim ponašanjem opt. Ž. D. ispunila su se sva obilježja kaznenog djela zlouporabe položaje i ovlasti iz čl. 291. st. 2. KZ/11., a opt. M. B. kaznenog djela pomaganja u zlouporabi položaja i ovlasti iz čl. 291. st. 2. u svezi čl. 38. KZ/11.

24. Nasuprot žalbenim tvrdnjama opt. Ž. D. i opt. M. B., prvostupanjski sud je na temelju izvedenih dokaza potpuno i pravilno utvrdio postojanje svih odlučnih činjenica, te savjesnom ocjenom dokaza, osnovano, zaključio da su ovi optuženici, počinili kaznena djela kako je to i opisano u činjeničnom supstratu izreke pobijane presude.

25. Za svoja utvrđenja prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuju žalitelji.

26. Državni odvjetnik nije u pravu kada se žali u odnosu na oslobađajući dio presude i opt. A. B.. Nije u pravu kada tvrdi da je prvostupanjski sud, u tom dijelu, pogrešno utvrdio činjenično stanje jer je optuženik postupao u dogovoru s pok. I. M., pok. A. C. i opt. Ž. D.

26.1. Opt. A. B. je u svojoj obrani jasno istaknuo kako je, tek kasnije, postao Rukovoditelj Službe za pripremu i održavanje, i to nakon što je R. B. već bio zaposlen. Hijerarhijski, toj službi, nadređena je Služba Pogona ..., čiji je direktor tijekom inkriminiranog razdoblja bio opt. M. B. Prve dvije radne liste potpisao je opt. M. B., nakon čega je radne liste počeo potpisivati opt. A. B., smatrajući da je to njegova dužnost kao Rukovoditelja, iako je to ranije činio direktor Pogona .... Provjerio bi jesu li te liste uredno potpisane, odgovora li mjesečni fond sati koje je radnik odradio, te jesu li dostavljene liste za sve djelatnike. Njemu je opt. M. B. rekao da će R. B. formalno biti zaposlen u Službi pripreme i održavanja, a stvarno će raditi u uredu pok. I. M., što nije bilo neuobičajena praksa unutar H. d.d.

I Kž 681/2020-6

26.2. Nasuprot žalbenih tvrdnjama državnog odvjetnika, vjerodostojnost obrane opt. A. B. proizlazi iz materijalne dokumentacije te iskaza svjedoka, ali i obrane opt. M. B. 26.3. Iz ugovora o radu za opt. A. B. proizlazi da je on zaposlen na mjestu Rukovoditelja Odjela pripreme i održavanja tek 21. srpnja 2006., dakle, nakon što su se pok. I. M., pok. A. C. i opt. Ž. D. dogovorili da u vidu zapošljavanja, isplate plaća i drugih davanja, bez stvarnog rada, omoguće stjecanje protupravne imovinske koristi R. B. Tako je prijedlog za zapošljavanje, zatražen od opt. Ž. D. putem opt. M. B., podnesen 12. svibnja 2006., a Ugovor o radu s R. B. sklopljen 12. lipnja 2006., troškovi korištenja službenog mobitela odobreni su 24. svibnja 2006., a Ugovor o najmu stana sklopljen je 19. svibnja 2005. Navedene radnje poduzete su, dakle, prije nego je opt. A. B. postao Rukovoditeljem Službe za pripremu i održavanje, u kojoj je formalno i prije njegovog dolaska, već bio zaposlen R. B. Prema tome, opt. A. B. nije mogao sudjelovati u dogovoru oko zapošljavanja R. B. s ciljem stjecanja protupravne imovinske koristi. Između ostaloga, državni odvjetnik zanemaruje činjenicu da niti iz iskaza pok. I. M., te obrane opt. Ž. D. ne proizlazi da bi opt. A. B. imao ikakvog saznanja o ostvarenom dogovoru. Povezano s time, niti iz obrane opt. M. B. ne proizlazi da bi ga on, na bilo koji način, stavio u kontekst terećenih inkriminacija.

26.4. Nadalje, iz obrane opt. M. B. proizlazi da je opt. A. B. rekao kako će novi djelatnik R. B., formalno biti zaposlen „kod njih“, odnosno u Službi za pripremu i održavanje, ali će stvarno raditi u Upravi kod pok. I. M. Tako su, suglasno, iskazali i svjedoci D. B. te V. S. Osim toga, opt. A. B. je priložio popis radnika koji su, formalno, radili na jednom radnom mjestu u H. d.d., a stvarno obavljali poslove na drugom radnom mjestu. Stoga, ovaj optuženik, doista nije imao razloga sumnjati da navedeno vrijedi i za R. B., za kojeg je potpisivao radne liste tijekom inkriminiranog razdoblja. Uvjerljivo zvuči njegova obrana kada iskazuje da B. nije viđao na radnom mjestu u Pogonu, pa je smatrao da ovaj, stvarno, i radi na drugom radnom mjestu. Uostalom, takvu praksu postupanja potvrđuje i svjedok H. S., kojem je također opt. M. B. rekao da će R. B. biti u Upravi kod pok. I. M.

27. Kako nije, jasno i nedvojbeno, dokazano da bi opt. A. B., kao odgovorna osoba, iskoristio svoj položaj i ovlasti na način kako mu je to stavljeno na teret, pravilno ga je prvostupanjski sud oslobodio optužbe za kazneno djelo iz čl. 291. st. 2. KZ/11. Za takva svoja utvrđenja, prvostupanjski sud je dao valjano i logično obrazloženje, koje prihvaća i Vrhovni sud Republike Hrvatske kao drugostupanjski sud, i na koje se upućuje državni odvjetnik.

28. Državni odvjetnik, opt. Ž. D. i opt. M. B. optuženik nisu u pravu kada se žale zbog odluke o kazni.

28.1. Odluka o kazni mora izražavati individualiziranu, zakonom predviđenu društvenu osudu zbog konkretnog kaznenog djela.

28.2. Uloga suda se, pri tome, ne svodi samo na mehaničko posredovanje između slova zakona i stvarnosti. Zakonodavac, generalizirajući svrhu kažnjavanja, nastoji obuhvatiti neodređen broj slučajeva i sažeti ih u opće pravilo. Sud, u svakom

I Kž 681/2020-6

pojedinom slučaju, konkretizira opće pravilo i deduktivnim postupkom stvara zaključke potrebite za odluku o vrsti i mjeri kazne.

28.3. Određujući vrstu i mjeru kazne koju će primijeniti, sud mora uzeti u obzir okolnosti koje utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja kaznenog djela. Osobito treba cijeniti stupanj krivnje, pobude iz kojih je kazneno djelo počinjeno, jačinu ugrožavanja ili povrede kaznenim djelom zaštićenog dobra, okolnosti u kojima je kazneno djelo počinjeno, okolnosti u kojima je počinitelj živio prije počinjenja kaznenog djela i usklađenost njegovog ponašanja sa zakonima, okolnosti u kojima živi i njegovo ponašanje nakon počinjenja kaznenog djela, te ukupnost društvenih i osobnih uzroka koji su pridonijeli počinjenju konkretnog kaznenog djela.

28.4. S tim povezano, prvostupanjski sud je prilikom odluke o kazni cijenio relevantne okolnosti koje se odnose na kazneno djelo i počinitelje. Olakotnim, na strani opt. Ž. D., prvostupanjski sud je ocijenio to što do sada nije osuđivan, oženjen je i otac dva djeteta, sudionik je Domovinskog rata za što je i odlikovan, kao i protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Otegotnim je cijenio težinu iskorištavanja njegovih ovlasti prilikom počinjenog kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti. U odnosu na opt. M. B., prvostupanjski sud je olakotnim cijenio što je oženjen i otac troje djece, do sada je neosuđivan, kao i njegove pomagateljske radnje te protek vremena od počinjenja kaznenog djela. Posebnih otegotnih okolnosti na njegovoj strani prvostupanjski sud nije našao.

29. Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, suprotno žalbenim navodima i državnog odvjetnika i optuženika, nalazi da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio i ispravno ocijenio sve okolnosti relevantne za zakonitu odluku o vrsti i mjeri kazne.

30. Opt. Ž. D. je osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, a opt. M. B. na kaznu zatvora u trajanju deset mjeseci, uz primjenu odredbi o ublažavanju kazne. Prvostupanjski sud je ocijenio da oni, i bez izvršenja tih kazni, neće ubuduće činiti kaznena djela. Pritom je vodio računa o ličnosti počinitelja, njihovom prijašnjem životu, jesu li ranije osuđivani, obiteljskim prilikama, te ponašanju nakon počinjenog kaznenog djela. Stoga im je izrekao uvjetne osude, na način da kazna zatvora na koju su osuđeni neće biti izvršena ukoliko, opt. Ž. D. u roku tri godine, a opt. M. B. u roku dvije godine, ne počine novo kazneno djelo.

31. Nasuprot tvrdnji žalitelja, izrečenim uvjetnim osudama opt. Ž. D. i opt. M. B., moći će se utjecati da ubuduće ne čini kaznena djela, te im omogućiti uključivanje u društvo na socijalno prihvatljiv način, ali utjecati i na sve ostale da ne čine kaznena djela.

32. Opt. R. B., kao osoba od koje je oduzeta imovinska korist, tvrdi da je nepravilno utvrđena visina imovinske koristi u iznosu 752.005,96 kuna, koja se od njega oduzima, jer on nije ni poticatelj niti počinitelj kaznenog djela iz čl. 291. st. 2. KZ/11.

I Kž 681/2020-6

33. Iz činjeničnog opisa pobijane presude, jasno, proizlazi da je R. B., protupravnim radnjama pok. I. M., pok. A. C., opt. Ž. D. i opt. M. B., ostvario imovinska korist u iznosu 616.202,24 kuna, dok je za H. d.d. nastala šteta u visini 752.005,96 kuna. Prvostupanjski sud je oštećenika H. d.d. uputio u parnicu s imovinskopravnim zahtjevom, u iznosu od 752.005,96 kuna, na ime naknade štete. Jasno je kako nitko ne može zadržati imovinsku korist pribavljenu kaznenim djelom, kako je to i propisano odredbom čl. 77. st. 1. KZ/11.

34. Pogrešno je, stoga, od R. B. oduzet iznos štete za koji je oštećen H. d.d., jer je on ostvario imovinsku korist u nižem iznosu, točnije u iznosu od 616.202,24 kune. Stoga je prvostupanjsku presudu trebalo preinačiti u odluci o oduzimanju imovinske koristi.

35. Drugostupanjski sud ispituje presudu u onom dijelu u kojem se pobija žalbom i iz osnove iz kojih se pobija.

36 Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu po službenoj dužnosti u skladu s čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08., nije našao da bi bila ostvarena ni bitna povreda odredaba kaznenog postupka niti povreda kaznenog zakona na štetu optuženika, a na koje povrede drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti.

37. Stoga je, primjenom čl. 482. i čl. 486. ZKP/08., trebalo odlučiti kao u izreci.

Zagreb, 27. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Ileana Vinja, v.r.