99. P-381/20-45

REPUBLIKA

HRVATSKA

Trgovački sud u

Zagrebu

Amruševa 2/II desno p.p.432, Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

i

R J E Š E NJ E

Trgovački sud u Zagrebu po sucu Goranu Iskri u pravnoj stvari tužitelja S. masa iza C. B. d.d. u stečaju, OIB ..., Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L., odvjetnik iz Z.,protiv tuženika C. Z. B. d.o.o., OIB .., S., radi pobijanja pravnih radnji, nakon javne glavne raspravezaključene 17. prosinca 2021. u prisutnosti zamjenice punomoćnika tužitelja i odsutnosti tuženika, s danom objave 27. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Utvrđuje se da je bez pravnog učinka prema stečajnoj masi tužitelja pravni posao kupoprodaje 16 autobusa zaključen 15. siječnja 2009. između tužitelja kao prodavatelja i tuženika kao kupca temeljem računa broj:

- Rn. br. 31-1 od 15. siječnja 2009. na iznos od 97.600,00 kn,

- Rn. br. 31-2 od 15. siječnja 2009. na iznos od 134.200,00 kn,

- Rn. br. 31-3 od 15. siječnja 2009. na iznos od 12.200,00 kn,

- Rn. br. 31-4 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,

- Rn. br. 31-5 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,

- Rn. br. 31-6 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,

- Rn. br. 31-7 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,

- Rn. br. 31-8 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24. 400,00 kn,

- Rn. br. 31-9 od 15. siječnja 2009. na iznos od 67.100,00 kn,

- Rn. br. 31-10 od 15. siječnja 2009. na iznos od 24.400,00 kn,

- Rn. br. 31-11 od 15. siječnja 2009. na iznos od 36.600,00 kn,

- Rn. br. 31-12 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,

- Rn. br. 31-13 od 15. siječnja 2009. na iznos od 36.600,00 kn,

- Rn. br. 31-14 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,

- Rn. br. 31-15 od 15. siječnja 2009. na iznos od 48.800,00 kn,

- Rn. br. 31-16 od 15. siječnja 2009. na iznos od 54.900,00 kn.

II. Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

"Nalaže se tuženiku da plati tužitelju iznos od 5.266.324,78 kn sa zateznom kamatom tekućom od dana podnošenja tužbe pa do isplate, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude, pod prijetnjom ovrhe", kao neosnovan.

III. Svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

r i j e š i o  j e

Odbacuje se tužba u dijelu kojim tužbeni zahtjev glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj vlasnik vozila kako slijedi:

- N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., reg. oznake ..., šasija br....,

- N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., reg. oznake . . . šasija br. ...,

- N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., reg. oznake..., šasija br. ...,

- N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., reg. oznake..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake ..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake..., šasija br. ...,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., reg. oznake ..., šasija br. ..,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., reg. oznake ..., šasija br....,

- M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., reg. oznake..., šasija br....,

- S. O. S. 228 DT, godina proizvodnje 1991., reg. oznake..., šasija br. ...,

- S. S. H., godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br....,

- M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., reg. oznake ..., šasija br...,

- M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., reg. oznake ..., šasija br...,

- N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., reg. oznake ..., šasija br....,

što je tuženik dužan priznati, sve u roku od 8 dana od pravomoćnosti ove presude."

Obrazloženje

1. Tužitelj je podnio tužbu 5. studenog 2010. U tužbi je naveo da je tužitelj kao prodavatelj sklopio s tuženikom kao kupcem pravni posao prodaje 16 autobusa 15. siječnja 2009. Autobusi su prodani za ukupni iznos od 732.000,00 kn, koja cijena je utvrđena na temelju elaborata procjene vrijednosti autobusa koji je sačinio sudski vještak Đ. Š., a podmirena je sklapanjem ugovora o ustupanju tražbine od 25. siječnja 2009. Vrijednost autobusa u trenutku kupoprodaje bila je znatno veća od kupoprodajne cijene. Odmah po sklopljen ugovoru tuženik je iste autobuse iznajmio tužitelju i po osnovi najma uprihodio od tužitelja iznos od 5.266.324,78 kn. Navodi da je tužitelj u trenutku poduzimanja pravne radnje bio nesposoban za plaćanje, a tuženik je to znao. U tijeku postupka navodi da su autobusi u posjedu tužitelja jer ih je nakon prodaje uzeo u najam.

2. Tuženik je podnio odgovor na tužbu u kojem je naveo da su autobusi prodani po stvarnoj tržišnoj cijeni koja je utvrđena na temelju elaborata procjene vrijednosti autobusa sačinjenog po sudskom vještaku Đ. Š.. Pravni posao prodaje autobusa sklopljen je zato da bi tužitelj mogao opstati i nastaviti obavljati djelatnost prijevoza, dok se svi štetni učinci poslovanja jednostrano prebacuju na tuženika. Tuženik je omogućio poslovanje tužitelju čime je došlo do povećanja stečajne mase. Navodi da je ugovor o najmu autobusa sklopila stečajna upraviteljica tužitelja. Tuženik je kupio autobuse zato da bi tužitelj mogao nastaviti poslovati, a potom je tuženik iznajmio autobuse tužitelju. U tijeku postupka osporava da je stečajni sudac dao odobrenje za podnošenje tužbe. Ističe da je ugovor o najmu sklopljen nakon otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem te ne postoji osnova za povrat najamnine koja je plaćena na temelju valjanog ugovora o najmu. Ističe prigovor zastare navodeći da je tužitelj C. bus d.d. u stečaju brisan iz sudskog registra 17. prosinca 2014. te je stečajni upravitelj preuzeo postupak 31. siječnja 2020.

3. U dokaznom postupku sud je pročitao račune (list 8-23 spisa), elaborat procjene vrijednosti autobusa (list 24-63 spisa), ugovor o ustupanju tražbine (list 64- spisa), pregled unosa temeljnica saldakontija (list 65 spisa), ispis knjigovodstvene vrijednosti (list 66 spisa), račune (list 67-79 spisa), prijedlog za otvaranje stečajnog postupka (list 80 spisa), rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu (list 81-83 spisa), podatke o solventnosti Z. banke d.d. (list 84 spisa), izvatke iz sudskog registra (list 85-89 spisa), ispis stanja vlasničkih pozicija (list 90-92 spisa), zapisnik (list 93-96 spisa), ugovor o najmu autobusa (list 97-99, 102-103 spisa), aneks ugovora o najmu autobusa (list 100, 101 spisa), aneks ugovora o zakupu poslovnog prostora (list 104, 105 spisa), prijavu tražbine (list 140-151 spisa), račune (list 245- 251 spisa), saslušana je stečajna upraviteljica tužitelja M. V. T. (list 132-133 spisa) i svjedoci Đ. Š. (list 175 spisa) i M. Z. (list 270-271

spisa), izvedeno je vještačenje po vještaku prometne struke E. vještačenja d.o.o. (list 203-217, 255-256 spisa).

4. Sve izvedene dokaze sud je ocijenio primjenom odredbe čl. 8. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08 i 57/11 – dalje: ZPP), te je utvrdio da je tužbeni zahtjev djelomično osnovan.

5. Predmet spora je tužiteljev za pobijanje pravne radnje stečajnog dužnika – Ugovora o kupoprodaji autobusa, zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik tih autobusa i zahtjev za isplatom iznosa od 5.266.324,78 kn.

6. Iz rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-25/09 od 3. studenog 2020. proizlazi da je sukladno odredbi čl. 141. st. 4. Stečajnog zakona („Narodne novine” broj 44/96, 29/99, 129/00, 123/03, 197/03, 187/04, 82/06, 116/10 – dalje: SZ) stečajni sudac dao odobrenje stečajnom upravitelju za podnošenje tužbe za pobijanje pravne radnje, i to radnje prodaje predmetnih 16 autobusa prema ispostavljenim računima od 15. siječnja 2009.

7. Nad tužiteljem je otvoren stečajni postupak rješenjem Trgovačkog suda u Zagrebu St-25/09 od 27. svibnja 2009. pa kako je tužba podnesena 5. studenog 2010., to je podnesena u roku iz čl. 141. st. 2. SZ-a.

8. Iz računa u spisu proizlazi da su tužitelj kao prodavatelj i tuženik kao kupac sklopili ugovore o kupoprodaji 16 autobusa 15. siječnja 2009. koji su predmet pobijanja u ovom postupku, i to za sljedeće autobuse:

- autobus marke N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 97.600,00 kn,

- autobus marke N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 134.200,00 kn,

- autobus marke N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., broj šasije ... a ugovorena cijena je 12.200,00 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 67.100,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 24.400,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 36.600,00 kn,

- autobus marke S. O. S. 228 DT, godina proizvodnje 1991., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke S. S. H., godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 36.600,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 48.800,00 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije ..., a ugovorena cijena je 54.900,00 kn.

9. Ukupno, tužitelj je prodao tuženiku 16 autobusa za ukupnu cijenu od 732.000,00 kn.

10. Nedvojbeno je da su predmetni autobusi prodani tuženiku prema računima koje je tužitelj ispostavio. Tuženik osporava datum sklapanja ugovora, ali ne navodi niti jedan drugi datum kojeg su ugovori sklopljeni. Uzimajući u obzir da su ugovori sklopljeni pa bi i tuženik svakako morao znati datum sklapanja ugovora, a tuženik ne navodi niti jedan drugi datum kao datum sklapanja ugovora, već samo osporava da je to datum kada je ispostavljen račun, to je sud uzimajući u obzir i takvo držanje stranaka i cjelokupne rezultate raspravljanje, utvrdio da su ugovori sklopljeni 15. siječnja 2009. kada su ispostavljeni računi.

11. Iz ugovora o ustupanju tražbine od 25. siječnja 2009. proizlazi da su taj ugovor sklopili tužitelj kao ustupitelj i Z.-Zagreb d.o.o. kao primatelj, a ugovor je potpisao i tuženik kao dužnik. Iz tog ugovora o ustupu tražbine proizlazi da je tužitelj ustupio Z.-Zagreb d.o.o. tražbinu koju ima prema tuženiku u iznosu od 732.000,00 kn po osnovi cijene za prodaju predmetnih 16 autobusa, te je sklapanjem tog ugovora prestala tražbina Z.-Zagreb d.o.o. prema tužitelju (čl. 1. i 2. tog ugovora).

12. Prema tome, tužitelj nije naplatio cijenu od tuženika, već je tražbinu po osnovi cijene ustupio društvu Z.-Zagreb d.o.o. umjesto ispunjenja obveze tom društvu u smislu odredbe čl. 88. st. 1. Zakona o obveznim odnosima ("Narodne novine" broj: 35/05, 41/08 – dalje: ZOO).

13. Iz ugovora o najmu autobusa proizlazi da su tuženik kao najmodavac i tužitelj kao najmoprimac sklopili ugovor o najmu autobusa 28. listopada 2009. kojem je predmet najam ukupno 32 autobusa i ugovor o najmu autobusa od 1. lipnja 2009. kojem je predmet najam ukupno 36 autobusa. U ovim ugovorima navedena je registarska oznaka vozila koja su predmet najma te iz ugovora proizlazi da je u odnosu na 16 autobusa koje je tužitelj prodao tuženiku tuženik njih 15 iznajmio tužitelju ovim ugovorima (sve osim autobusa reg. oznake ... koji nije predmet niti jednog ugovora o najmu).

14. Nesporno je da se svih 16 autobusa koji su predmet pobijanih ugovora o kupoprodaji nalazi u posjedu tužitelja.

15. Člankom 127. SZ-a propisano je da pravne radnje poduzete prije otvaranja stečajnoga postupka kojima se remeti ujednačeno namirenje stečajnih vjerovnika (oštećenje vjerovnika), odnosno kojima se pojedini stečajni vjerovnici stavljaju u povoljniji položaj (pogodovanje vjerovnika), stečajni upravitelj u ime stečajnoga dužnika i stečajni vjerovnici mogu pobijati u skladu s odredbama toga Zakona. Navedenom odredbom propisane su opće pretpostavke za pobijanje pravnih radnji koje moraju biti ispunjene neovisno o kojoj se vrsti pobojnih pravnih radnji radilo, a koje pretpostavke mora dokazati tužitelj. Te pretpostavke su da je otvoren stečajni postupak; da je prije otvaranja stečajnog postupka poduzeta pravna radnja koja može biti predmetom pobijanja; da je radnja dovela do oštećenja ili pogodovanja vjerovnika i da se krajnji rezultat pobijanja mora očitovati u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika.

16. Stečajni postupak nad tužiteljem otvoren je 27. svibnja 2009., a ugovori o kupoprodaji sklopljeni su 15. siječnja 2009. pa su prve dvije od navedenih općih pretpostavki ispunjenje.

17. Nesporno je da stečajna masa tužitelja nije bila dostatna za namirenje svih tražbina stečajnih vjerovnika. Tuženik tijekom postupka ne osporava tu činjenicu. To također, proizlazi i iz činjenice što je tužitelj brisan iz sudskog registra na temelju rješenja Trgovačkog suda u Zagrebu St-25/09 od 11. rujna 2014. zbog nedostatnosti stečajne mase za namirenje troškova stečajnog postupka.

18. Sud je na temelju nalaza i mišljenja vještaka prometne struke E. vještačenja d.o.o. utvrdio da je tržišna vrijednost autobusa koji su bili predmet pobijanih pravnih radnji kupoprodaje kako slijedi:

- autobus marke N. T. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ... – 365.066,83 kn,

- autobus marke N. S. N. S., godina proizvodnje 1998., broj šasije ... - 644.409,59 kn,

- autobus marke N. T. N./2 H, godina proizvodnje 1991., broj šasije ...– 217.005,67 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ... – 383.418,56 kn,

- autobus marke N. C. N./2, godina proizvodnje 1993., broj šasije ....– 383.418,56 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije ....– 446.897,05 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije ....– 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije .... – 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije .... – 304.044,06 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1992., broj šasije .... – 247.035,80 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDL, godina proizvodnje 1995., broj šasije .....– 304.044,06 kn,

- autobus marke S. O. S. 228, godina proizvodnje 1991., broj šasije ... – 357.578,30 kn,

- autobus marke S. 315 HD, godina proizvodnje 1993., broj šasije .... – 272.841,79 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije ... – 285.041,31 kn,

- autobus marke M. 0404 15 RHDS, godina proizvodnje 1994., broj šasije .... – 285.041,31 kn,

- autobus marke N. M. N./4, godina proizvodnje 1993., broj šasije .... – 446.897,05 kn.

19. Iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je tržišna vrijednost svakog od navedenih autobusa znatno viša od cijene koja je ugovorena u pobijanim pravnim radnjama kupoprodaje svakog pojedinog autobusa.

20. Sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka jer je po ocjeni suda izrađen u skladu s pravilima struke, a vještak je za svaki pojedini autobus obrazložio tržišnu vrijednost. Predmetni autobusi se više ne proizvode te je vještak pošao od tržišne vrijednosti tehničkog nasljednika autobusa, potom umanjio vrijednost uzimajući u obzir da je tehnički nasljednik savršeniji od predmetnih autobusa. Vještak je uzeo u obzir i starost svakog pojedinog autobusa u trenutku sklapanja ugovora o kupoprodaji te potražnju na tržištu rabljenih autobusa i amortizaciju te prema navedenim kriterijima iznio tržišnu vrijednost svakog pojedinog autobusa.

21. Vještak je stručnim razlozima otklonio sve primjedbe na nalaz i mišljenje. Uvjerljivi su razlozi vještaka da neposredni pregled predmetnih autobusa nije potreban za izradu nalaza i mišljenja vještaka jer je vještačenje izvedeno 11 godina nakon sklapanja ugovora o kupoprodaji te se neposrednim pregledom autobusa od strane vještaka prilikom izrade nalaza i mišljenja ne može utvrditi stanje autobusa kakvo je bilo prije 11 godina. Također, vještak je stručnim razlozima obrazložio kako za procjenu tržišne vrijednosti autobusa nije potrebno davati sve tehničke podatke koje navodi tuženik, te nije potrebno vršiti uvid u knjižicu vozila, a da se identitet vozila utvrđuje brojem šasije te su u toj oznaci sadržani svi ostali podaci.

22. Sud nije prihvatio elaborat procjene vrijednosti autobusa koji je izradio Đ. Š. u prosinca 2008. godine, niti iskaz svjedoka Đ. Š. u pogledu

tržišne vrijednosti autobusa. Sam svjedok Đ. Š. iskazao je da u trenutku izrade tog elaborata nije bio sudski vještak, te da je bio zaposlen u društvu A. V. povezanom s tuženikom, a gospodina Z. je smatrao svojim poslodavcem te su ga gospodin Z. i gospodin J. zatražili da izradi procjenu vrijednosti za interne potrebe. Dakle, ne radi se o nepristranom stručnjaku koji je izradio procjenu vrijednosti, već o osobi koja je jedinog člana tuženika smatrala svojim poslodavcem i radila procjenu za tuženika. Iz nalaza i mišljenja vještaka E. vještačenja d.o.o. proizlazi da u elaboratu procjene vrijednosti autobusa kojeg je sačinio Đ. Š. nisu navedeni nikakvi tehnički objektivni kriteriji kako je dobivena tržišna vrijednost, nego je samo ta vrijednost navedena u nalazu bez ikakvih tehničkih parametara u smislu koeficijenta amortizacije, cijene novog vozila i sličnih kriterija. Iz elaborata procjene vrijednosti autobusa Đ. Š. proizlazi kako u njemu nisu navedeni tehnički objektivni kriteriji u vidu cijene novog vozila, amortizacije i sličnih tehničkih kriterija, kako to navodi i vještak E. vještačenja d.o.o. Nadalje, u odnosu na stanje autobusa, iz ugovora o najmu koji su tužitelj i tuženik sklopili nekoliko mjeseci nakon predmetnih kupoprodaja autobusa proizlazi da je tuženik potom te autobuse iznajmio tužitelju te da ih je tužitelj koristio za obavljanje svoje djelatnosti. Stoga su neuvjerljivi navodi svjedoka Đ. Š. da su neki autobusi bili toliko oštećeni da nisu bili u voznom stanju jer u takvom slučaju zasigurno ih onda tužitelj ne bi mogao unajmiti od tuženika i stvarni ih koristiti za obavljanje djelatnosti, dakle, stvarno obavljati prijevoz s tim autobusima.

23. Stoga, sud je prihvatio nalaz i mišljenje vještaka E. vještačenja d.o.o., a ne elaborat procjene vrijednosti autobusa Đ. Š..

24. S obzirom na to da je tržišna vrijednost autobusa znatno viša od ugovorene cijene u pobijanim ugovorima o kupoprodaji, a vrijednost stečajne mase nije bila dostatna da bi se namirile sve tražbine stečajnog vjerovnika, čak nije bila dostatna niti da da bi se namirili svi troškovi stečajnog postupka, to je sklapanjem predmetnih ugovora o kupoprodaji došlo do oštećenja vjerovnika. Ovo stoga jer se prodajom u stečajnom postupku po tržišnoj cijeni mogla ostvariti sredstva koja bi služila namirenju tražbina stečajnih vjerovnika. Valja istaknuti da tužitelj sklapanjem ugovora o kupoprodaji nije primio nikakva novčana sredstava od tuženika s obzirom na to da je tužitelj tražbinu ustupio Z.-Zagreb Zagreb d.o.o. umjesto ispunjenja obveze tom društvu pa su stoga nelogični i neuvjerljivi navodi tuženika kako su ugovori o kupoprodaji autobusa sklopljeni zato da bi tužitelj mogao nastaviti poslovanje. U takvom slučaju bilo bi logično da tuženik plati cijenu tužitelju u novčanom iznosu pa da tužitelj ostvari sredstva koja bi mogao koristiti za nastavak poslovanja, a ne da se sklapa ugovor o ustupu umjesto ispunjenja, koji je potpisao i tuženik.

25. U odnosu na pretpostavku da se krajnji rezultat pobijanja ugovora o kupoprodaji očituje u povećanju mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika, nesporno je da se predmetni autobusi nalaze u posjedu tužitelja. Međutim, tuženik je na temelju pobijanih ugovora o kupoprodaji stekao pravo vlasništva na tim autobusima. Stoga, potrebno je pobijanje predmetnih ugovora o kupoprodaji kako više ne bi postojala osnova po kojoj bi tužitelj morao predati autobuse tuženiku, odnosno kako bi ti autobusi mogli ostati u stečajnoj masi tužitelja. Uzimajući u obzir da stečajna masa nije bila dostatna za namirenje tražbina svih stečajnih vjerovnika, to je ispunjenja i pretpostavka da se krajnji rezultat pobijanja očituje u povećanoj mogućnosti namirenja stečajnih vjerovnika jer će prodajom tih autobusa u stečajnom postupku moći biti ostvarena novčana sredstava koja će služiti namirenju stečajnih vjerovnika.

26. Pogrešno tuženik smatra da na predmetnim autobusima postoji razlučno pravo H. L. S. d.o.o. i da su autobusi prodani u stečajnom postupku

jer iz prijave tražbine i prijave razlučnog prava H. L. S. d.o.o. proizlazi da je to društvo podnijelo obavijest o razlučnom pravu na ukupno 24 autobusa, ali uzimajući u obzir brojeve šasije autobusa navedenih u obavijesti o razlučnom pravu niti jedan od tih autobusa nije autobus koji je predmet pobijanih ugovora o kupoprodaji 16 autobusa.

27. Stoga, ispunjenje su opće pretpostavke iz čl. 127. SZ-a za pobijanje pravne radnje – predmetnih ugovora o kupoprodaji za 16 autobusa od 15. siječnja 2009.

28. Prema odredbi čl. 130. st. 1. alineja SZ-a pravni posao dužnika kojim se stečajni vjerovnici izravno oštećuju može se pobijati ako je poduzet tijekom posljednja tri mjeseca prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečajnoga postupka, ako je u vrijeme njegova poduzimanja dužnik bio nesposoban za plaćanje i ako je druga strana u to vrijeme znala za tu nesposobnost.

29. Prema odredbi čl. 130. st. 3. SZ-a u vezi s odredbom čl. 128. st. 3. i 4. SZ- a smatrat će se da je vjerovnik znao za nesposobnost za plaćanje ili za prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka ako je znao ili je morao znati za okolnosti iz kojih se nužno moralo zaključiti da postoji nesposobnost za plaćanje ili da je podnesen prijedlog za otvaranje stečajnoga postupka. Za osobu koja je s dužnikom bila bliska u vrijeme poduzimanja radnje pretpostavlja se da je znala za nesposobnost za plaćanje ili prijedlog za otvaranje postupka.

30. Iz prijedloga za otvaranje stečajnog postupka nad tužiteljem proizlazi da je taj prijedlog podnesen 5. veljače 2009. Stoga, pravne radnje poduzete su manje od mjesec dana prije podnošenja prijedloga za otvaranje stečaja.

31. Iz podataka o solventnosti Z. banke d.d. od 1. travnja 2009.

proizlazi da je tužitelj na dan 1. travnja 2009. imao blokadu računa u neprekidnom trajanju od 180 dana (dakle, od 1. listopada 2008.), a iznos blokade iznosio je 34.237.411,08 kn. Stoga, tužitelj je u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji bio nesposoban za plaćanje u smislu odredbe čl. 4. st. 4. SZ-a.

32. Iz izvadaka iz sudskog registra proizlazi da je I. Z. u vrijeme sklapanja pobijanih ugovora o kupoprodaji bio jedini član tuženika i društva Z.- Z. d.o.o. te član uprave Z.-Zagreb d.o.o. Iz stanja vlasničkih pozicija proizlazi da je Z.-Z. d.o.o. na dan 29. srpnja 2008. držao 65,75% udjela u temeljnom kapitalu društva A. V. d.d., a A. V. d.d. je držao 59,55%

udjela u tužitelju.

33. Iz zapisnika sa sjednice nadzornog odbora tužitelja od 4. siječnja 2008. proizlazi da je i I. Z. sudjelovao na sjednici nadzornog odbora tužitelja te je na toj sjednici predložio da se V. J. imenuje na funkciju direktora tužitelja.

34. Prema tome, jedini član tuženika u vrijeme sklapanja ugovora je ujedno bio većinski član društva A. V. d.d. koje je bilo većinski član tužitelja, a jedini član tuženika je ujedno sudjelovao na sjednicama nadzornog odbora tužitelja i predlagao osobu koja je imenovana kao direktor tužitelja. Iz tih okolnosti proizlazi da je tuženik morao imati saznanja o financijskoj situaciji tužitelja, tim više što se radilo o visokom iznosu blokade računa od 34.237.411,08 kn. Stoga, tuženik je sukladno 130. st. 3. SZ-a u vezi s odredbom čl. 128. st. 3. SZ-a znao za nesposobnost tužitelja za plaćanje.

35. Stoga su ispunjenje i posebne pretpostavke za pobijanje iz čl. 130. st. 1. SZ-a.

36. U odnosu na tužbeni zahtjev za utvrđenjem da je tužitelj vlasnik predmetnih 16 autobusa koji su predmet pobijanih pravnih radnji kupoprodaje tužitelj nije dokazao postojanje pravnog interesa za tužbu za utvrđenje.

37. Prema odredbi čl. 187. st. 2. ZPP-a tužba za utvrđenje može se podići kad je to posebnim propisima predviđeno, kad tužitelj ima pravni interes da sud utvrdi postojanje odnosno nepostojanje kakva prava ili pravnog odnosa ili istinitost odnosno neistinitost kakve isprave prije dospjelosti zahtjeva za činidbu iz istog odnosa ili kad tužitelj ima kakav drugi pravni interes za podizanje takve tužbe.

38. Dakle, tužitelj mora dokazati postojanje pravnog interesa za tužbu za utvrđenje.

39. U konkretnom slučaju, autobusi se već nalaze u posjedu tužitelja. Tuženik je pravo vlasništva autobusa stekao na temelju pobijanih ugovora o kupoprodaji. Međutim, pobijanjem pravne radnje kupoprodaje predmetnih autobusa prestat će osnova po kojoj bi tuženik mogao tražiti predaju tih autobusa od tuženika jer će ti ugovori prema stečajnoj masi izgubiti učinak. Pobijanjem pravne radnje kupoprodaje ti autobusi će moći biti prodani u stečajnom postupku i iz vrijednosti dobivene prodajom će se namirivati stečajni vjerovnici. Za prodaju autobusa u stečajnom postupku dovoljno je samo pobijanje pravne radnje kupoprodaje, a nije potrebno još i utvrđenje da je tužitelj vlasnik autobusa. Stoga, tužitelj tužbom za utvrđenje da je vlasnik autobusa ne može steći nikakvu dodatnu pravnu korist u odnosu na korist koju već stječe tužbom za pobijanje pravne radnje ugovora o kupoprodaji. Zbog toga ne postoji pravni interes za tužbu za utvrđenje prava vlasništva pa je u tom dijelu tužba odbačena sukladno odredbi čl. 288. st. 2. ZPP-a.

40. U odnosu na tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.266.324,78 kn, odredbom čl. 141. st. 5. SZ-a propisano je da ako se zahtjev za pobijanje pravne radnje prihvati, pobijena pravna radnja je bez učinka prema stečajnoj masi i protivna je strana dužna vratiti u stečajnu masu sve imovinske koristi stečene na osnovi pobijene radnje.

41. Pravna korist koju je tuženik stekao pobijenim ugovorima o kupoprodaji sastoji se u tome što je stekao vlasništvo autobusa koji imaju veću vrijednost od ugovorene cijene u tim ugovorima. Vraćanje imovinske koristi stečene na osnovu pobijanih ugovora o kupoprodaji predstavlja vraćanje tih autobusa u stečajnu masu tužitelja, kako bi ti autobusi mogli biti prodani u stečajnom postupku, na koji način će prodajom autobusa biti dobivena veća vrijednost od ugovorene cijene iz tih ugovora pa će postojati veća novčana sredstva za namirenje stečajnih vjerovnika.

42. Tužitelj navodi da je iznos od 5.266.324,78 kn iznos koji je tužitelj platio tuženiku na temelju ugovora o najmu autobusa sklopljenog između stranaka 1. lipnja 2009. i 28. listopada 2009. s aneksima od 23. studenog 2009. i 28. studenog 2009. Dakle, radi se o zasebnim ugovorima koje je tužitelj sklopio s tuženikom nakon što je nad tužiteljem već otvoren stečajni postupak, to jest, te ugovore o najmu autobusa je u ime i za račun tužitelja sklopio stečajni upravitelj tužitelja. Ti ugovori o najmu autobusa nisu predmet pobijanja jer tužitelj nije podnio nikakvu tužbu za pobijanje tih ugovora, a niti tvrdi da bi ti ugovori bili pobojni ili ništetni. Dakle, ugovori o najmu autobusa su na snazi između stranaka. Iznos od 5.266.324,78 kn koji je tuženik ukupno naplatio na temelju ugovora o najmu autobusa predstavlja imovinsku korist koju je tuženik stekao na temelju ugovora o najmu autobusa koji nisu predmet pobijanja, a ne predstavlja imovinsku korist koju je tuženik stekao na temelju pobijenih ugovora o kupoprodaji autobusa. Imovinska korist koju je tuženik stekao na temelju pobijenih ugovora o kupoprodaji je u tome što je stekao autobuse za cijenu koja je niža od tržišne vrijednosti te bi se vraćanje imovinske koristi sastojalo od vraćanja autobusa u stečajnu masu.

43. Nadalje, iz računa tuženika koji se odnosi na najam autobusa (list 67-79 spisa) proizlazi da je tuženik ispostavljao račune za najam vozila počevši od 16. siječnja 2009. te su računi ispostavljani za svaki mjesec zaključno s prosincem 2009. Stečajni postupak nad tužiteljem otvoren je 27. svibnja 2009. Prema tome, iz računa tuženika proizlazi da je iznajmljivao autobuse tužitelju i prije sklapanja ugovora o najmu od 1. lipnja 2009., i prije nego što je nad tužiteljem otvoren stečajni postupka (od 16. siječnja 2009. do 27. svibnja 2009.). Tužitelj, međutim, nije podnio tužbu kojom bi pobijao te ugovore o najmu, a niti je ishodio odobrenje stečajnog upravitelja za pobijanje tih ugovora o najmu autobusa. Dakle, i oni ugovori o najmu autobusa koji su sklopljeni prije otvaranja stečajnog postupka nad tužiteljem nisu predmet pobijanja, što znači da su na snazi i nema osnove za povrat imovinske koristi koju je tuženik stekao ugovorima o najmu autobusa.

44. Stoga, tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 5.266.324,78 kn je neosnovan jer je to imovinska korist na temelju ugovora o najmu autobusa koji nisu pobijeni i koji su između stranaka na snazi, a ne imovinska korist koja bi bila stečena pobijenim ugovorima o kupoprodaji.

45. Također, iz računa u spisu i drugih dokaza nije vidljivo koji konkretno autobusi su predmet ugovora o najmu u razdoblju od 16. siječnja 2009. pa do 1. lipnja 2009. kada je sklopljen ugovor o najmu koji se nalazi u spisu pa tužitelj nije dokazao da bi u tom razdoblju to bili točno oni autobusi koji su bili predmet pobijene pravne radnje kupoprodaje.

46. U odnosu na najam autobusa po ugovorima o najmu od 1. lipnja 2009. iz računa u spisu proizlazi da je tuženik naplatio od tužitelja najamninu za lipanj 2009. u iznosu od 747.125,40 kn bez PDV-a, najamninu za srpanj 2009. u iznosu od 717.752,00 kn bez PDV-a, najamninu za kolovoz 2009. u iznosu od 736.310,40 kn bez PDV-a, najamninu za rujan 2009. u iznosu od 588.536,20 kn bez PDV-a i najamninu za listopad 2009. u iznosu od 648.187,40 kn bez PDV-a. Predmet ugovora o najmu od 1. lipnja 2009. je ukupno 36 autobusa, od čega je 15 autobusa koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji (autobus reg. oznake ZG 5392-F nije predmet ugovora o najmu). Stoga se najamnina po predmetnom ugovoru o najmu ne odnosi samo na autobuse koji su bili predmet ugovora o kupoprodaji, već na 36 autobusa. Čl. 3. tog ugovora o najmu ugovoreno je da se najamnina određuje u cijeni od 1,40 kn po prijeđenom kilometru vožnje. Tužitelj nije dostavio nikakve dokaze o tome koliko kilometara je prešao sa onim autobusima koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji pa se stoga ne može niti utvrditi koliki iznos najamnine bi otpao samo na one autobuse koju su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji jer se najamnina određuje prema broju prijeđenih kilometara svakog autobusa koji je predmet najma. Ta činjenica ne može se utvrditi niti financijskim vještačenjem koje predlaže tužitelj jer se financijskim vještačenjem ne može utvrditi koliko kilometara je prošao koji autobus kada tužitelj nije dostavio nikakve isprave koje bi služile kao podloga za to utvrđenje.

47. U odnosu na najam autobusa po ugovoru o najmu od 28. listopada 2009. iz računa u spisu proizlazi da je tuženik naplatio od tužitelja najamninu za studeni 2009. u iznosu od 487.804,80 kn bez PDV-a i za prosinac 2009. u iznosu od 487.804,80 kn bez PDV-a. Predmet ugovora o najmu od 28. listopada je ukupno 32 autobusa od čega je 15 autobusa koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji (autobus reg. oznake ... nije predmet ugovora o najmu). Čl. 3.

tog ugovora o najmu je ugovorena najamnina u iznosu od 600.000,00 kn s PDV-om (487.804,80 kn bez PDV-a). Prema tome, najamnina od 487.804,80 kn se ne odnosi samo na autobuse koji su bili predmet pobijenih ugovora o kupoprodaji, već na ukupno 32 autobusa u jednakom omjeru pa stoga na 15 autobusa otpada najamnina u omjeru od 46,87% (15 od 32 je 46,87%). Stoga, dio najamnine koji bi se odnosio na tih 15 autobusa je za studeni 2009. iznos od 228.634,10 kn i za prosinac 2009. iznos od 228.634,10 kn, ukupno 457.268,20 kn. Za utvrđenje te činjenice nije potrebno financijsko vještačenje jer se radi o jednostavnim matematičkim operacijama.

48. Tužiteljev prijedlog za izvođenjem financijskog vještačenja je odbijen jer, prvenstveno najamnina koju je tužitelj platio tuženiku je imovinska korist tuženika iz ugovora o najmu autobusa koji nisu pobijeni pa su između stranaka na snazi, a ne imovinska korist iz pobijenih ugovora o kupoprodaji zbog čega ne postoji obveza tuženika vratiti taj iznos u stečajnu masu, kako je već obrazloženo. Osim toga, za najam u razdoblju od 16. siječnja 2009. do sklapanja pisanog ugovora o najmu 1. lipnja 2009. tužitelj nije dokazao da se odnosi upravo na one autobuse koji su bili predmet pobijene pravne radnje kupoprodaje, kako je već obrazloženo, pa se u tom dijelu financijskim vještačenjem ne bi mogle utvrditi odlučne činjenice. U odnosu na najamninu od lipnja 2009. do zaključno listopada 2009. ugovorom o najmu određena je najamnina prema broju prijeđenih kilometara svakog pojedinog autobusa, a tužitelj nije dokazao koliko kilometara je prošao onim autobusima koji su predmet pobijenih pravnih radnji kupoprodaje, kako je već obrazloženo, pa se ni u tom dijelu financijskim vještačenjem ne bi utvrđivale odlučne činjenice. U odnosu na najamninu prema ugovoru o najmu od 28. listopada 2009. financijsko vještačenje nije potrebno jer se iz ugovora i računa vidi da na 15 autobusa koji su predmet i ugovora o najmu i pobijenih ugovora o kupoprodaji otpada 46,87% najamnine pa se taj iznos može utvrditi bez vještačenja (za studeni i prosinac ukupno 457.268,20 kn bez PDV-a).

49. Sud je odustao od izvođenja dokaza saslušanjem svjedoka I. Z. i V. J., koje dokaze je predložio tuženik, jer nisu bili potrebni za donošenje odluke. Iz isprava u spisu vidljivo je da je tuženik morao znati za okolnosti iz kojih je morao zaključiti da je tužitelj nesposoban za plaćanje pa saslušanje ovih svjedoka nije bilo potrebno.

50. Stranke su uspjele u parnici u podjednakim omjerima pa je sukladno odredbi čl. 154. st. 4. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 02/07, 84/08, 123/08, 57/11, 25/13 i 70/19 – dalje: ZPP) određeno da svaka stranka snosi svoje troškove postupka.

Zagreb, 27. siječnja 2022.

Sudac

Goran Iskra,

v.r.

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može podnijeti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od osam dana od dana kada se smatra da joj je dostava presude obavljena (za stranku koja je bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), odnosno u roku od 8 dana po primitku presude (za stranku koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje), a podnosi se putem ovog suda u dva primjerka za sud i po jedan za svaku protivnu stranku.

DNA:

Tužitelju: S. masa iza C. B. d.d. u stečaju, OIB ...,

Z., kojeg zastupa punomoćnik H. L.,

odvjetnik iz Z.

Tuženiku: C. Z. B. d.o.o., OIB ..., S.

Broj zapisa: eb305-50595

Kontrolni broj: 0b13b-64b2c-dff9c

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=GORAN ISKRA, L=ZAGREB, O=TRGOVAČKI SUD U ZAGREBU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zagrebu potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.