Poslovni broj Gž R-596/2019-3
Republika Hrvatska
Županijski sud u Rijeci
Žrtava fašizma 7
51000 Rijeka
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Županijski sud u Rijeci, u vijeću sastavljenom od sudaca dr.sc. Vlade Skorupa, predsjednika vijeća, Ksenije Dimec, suca izvjestitelja i člana vijeća i Larise Crnković, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja RH, koju zastupa ODO u Š., Građansko- upravni odjel, OIB: ......, protiv tuženika G. V. iz B., OIB: ...., zastupanog po punomoćniku B.J., odvjetniku iz Z., radi isplate, rješavajući žalbu tužitelja izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Šibeniku, posl.br. Pr-22/18 od 27. kolovoza 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 26. siječnja 2022.,
p r e s u d i o j e
Prihvaća se žalba tužitelja i preinačuje presuda Općinskog suda u Šibeniku, posl.br. Pr-22/18 od 27. kolovoza 2019. i sudi:
Nalaže se tuženiku G. V. iz B., OIB:...., da tužitelju RH isplati iznos od 800.784,72 kn (osamstotisućasedamstoosamdesetičetirikune i sedamdesetdvijelipe) sa zakonskom zateznom kamatom koja po stopi određenoj temeljem čl. 29. Zakona o obveznim odnosima (NN 35/05) teče od 11. kolovoza 2017. pa do isplate, kao i da mu naknadi parnični trošak u iznosu od 58.070,00 kn, sve u roku od 15 dana, dok se u preostalom dijelu odbija zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška.
Obrazloženje
1.Citiranom presudom odbijen je tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da mu tuženik isplati iznos od 800.784,72 kn sa zakonskim zateznim kamatama, te je tužitelj obvezan naknaditi tuženiku parnični trošak u iznosu od 50.625,00 kn.
2.Protiv citirane presude žalbu je podnio tužitelj iz svih zakonskih žalbenih razloga iz članka 353. stavka 1. Zakona o parničnom postupku (NN" 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08 i 123/08; u nastavku teksta: ZPP), predlažući da se presuda preinači prihvaćanjem tužbenog zahtjeva.
3.U odgovoru na žalbu tuženik osporava žalbene navode, predlažući da se žalba tužitelja odbije kao neosnovana.
4.Žalba je osnovana.
5.Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženik isplati iznos od 800.784,72 kn sa zakonskim kamatama. Navedeni iznos predstavlja isplaćenu bruto naknadu plaće tuženiku u razdoblju od 11. svibnja 2009. do 26. prosinca 2016. kada tuženik nije radio jer je protiv tužitelja vodio spor radi diskriminacije kojeg je pravomoćno izgubio. Navedeni iznos isplaćene naknade plaće nije sporan.
6.Nakon provedenog dokaznog postupka prvostupanjski sud utvrđuje da da je tuženik dana 8. svibnja 2009. podnio tužbu radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, te povrede dostojanstva kao službenik Ministarstva, C. u., C. Š. te tada i prekinuo s radom dok mu se ne osigura zaštita; da je rješenjem Ministarstva financija klasa:
UP/I-112-02/09-01/847, Ur.br.: 513-02-4093/1/09-1 od 17. srpnja 2009. utvrđeno da službeniku G. V. za vrijeme prekida rada pripada pravo na naknadu plaće u visini kao da je radio; da je tuženik u razdoblju od 11. svibnja 2009. do 26. prosinca 2016.g. primao naknadu plaće, a da stvarno nije radio, te da je Općinski sud u Šibeniku pravomoćnom presudom broj P-607/11 od 24. siječnja 2014. odbio tužbeni zahtjev tuženika radi utvrđenja i zabrane diskriminacije, te povrede dostojanstva.
7.Prvostupanjski sud nadalje utvrđuje da se Zakonom o suzbijanju diskriminacije (NN 85/08 i 112/12: dalje: ZSD) osigurava zaštita i promicanje jednakosti kao najviše vrednote ustavnog poretka RH, da se stvaraju pretpostavke za ostvarivanje jednakih mogućnosti i uređuje zaštita od diskriminacije, čiji je pojam i preciziran, tako da se diskriminacijom u smislu tog zakona smatra stavljanje u nepovoljni položaj bilo koje osobe po toj osnovi i svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo može tražiti zaštitu tog prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, pa je u konkretnom i tuženik zatražio zaštitu tog prava pred sudom. Radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan da ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita i to uz pravo na naknadu za vrijeme prekida rada u iznosu plaće koju bi ostvario da je radio, a jedini uvjet za korištenje tog prava na prekid je radnikova obveza da u daljnjem roku od osam dana, od dana dostave pritužbe poslodavcu, zatraži zaštitu pred nadležnim sudom, koji da je uvjet u konkretnom tuženik i ispunio kada je ustao tužbom dana 8. svibnja 2009. Institut (pravo) prekida rada uz naknadu plaće da je specifično pravo, pa da to prvo radnik, ovdje tuženik, nije imao po nekoj osnovi koja je kasnije otpala, već da ga je imao ex lege i bezuvjetno. Stoga je prvostupanjski sud odbio tužbeni zahtjev.
8.Donošenjem pobijane presude prvostupanjski sud nije počinio niti jednu bitnu povredu, pa tako niti bitnu povredu iz članka 354. stavka 2. točke 11. ZPP-a jer presuda sadrži razloge o odlučnim činjenicama, nema proturječnosti i može se ispitati. Osnovano, međutim, navodi tužitelj, da prvostupanjski sud nije pravilno primijenio materijalno pravo jer je pravilnom primjenom materijalnog prava valjalo prihvatiti tužbeni zahtjev.
9.U ovom (žalbenom) stadiju postupka sporna je pravilna primjena odredaba Zakona o radu (NN 137/04 - pročišćeni tekst, 68/05 - dalje: ZR), poglavito odredbe čl. 22.a st. 9. ZR, u odnosu na pravne posljedice prekida rada voljom radnika za vrijeme dok traje sudski postupak radi zaštite od uznemiravanja i diskriminacije na radnom mjestu, ako radnik ne uspije u parnici pokrenutoj radi sudske zaštite od diskriminacije i uznemiravanja.
10.Ovaj sud je mišljenja da je, primajući naknadu plaće za vrijeme dok nije radio, tuženik stekao iznos od 800.784,72 kn na temelju valjane pravne osnove koja je naknadno otpala, pa da je stoga dužan vratiti primljeni iznos po pravilima vraćanja onoga što je stečeno bez osnove prema odredbi čl. 1111. i 1115. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“, broj 35/05, 41/08 - dalje: ZOO), a u vezi s odgovarajućim odredbama Zakona o radu.
11.Treba imati u vidu da se radni odnos između poslodavca i radnika zasniva i temelji na ugovoru o radu (čl. 8. ZR), pa je dakle osnova svih prava i obveza iz radnog odnosa ugovor koji mora osigurati radniku minimum prava propisanih prisilnim odredbama Zakona o radu. Temeljna je obveza radnika iz ugovora o radu izvršavati ugovoreni rad, a obveza je poslodavca isplatiti mu za taj rad ugovorenu plaću koja obuhvaća osnovnu plaću i sva dodatna davanja bilo koje vrste koja poslodavac izravno ili neizravno, u novcu ili naravi, na temelju ugovora o radu, kolektivnog ugovora, pravilnika o radu ili drugog propisa i isplaćuje u novcu nakon obavljenoga rada (čl. 90. st. 1. i 2. ZR). Iznimno, radnik ima pravo na naknadu plaće dok traje ugovor o radu i za ono razdoblje u kojemu ne radi zbog opravdanih razloga određenih zakonom, drugim propisom ili kolektivnim ugovorom. Zakonom, drugim propisom, kolektivnim ugovorom ili ugovorom o radu određuje se razdoblje za koje se naknada isplaćuje na teret poslodavca, s time što vrijedi osnovno pravilo da radnik ima pravo na naknadu plaće za vrijeme prekida rada do kojega je došlo krivnjom poslodavca ili uslijed drugih okolnosti za koje radnik nije odgovoran (čl. 93. ZR).
12.Jedan od naprijed opisanih slučajeva je onaj iz čl. 22.a ZR kojim je uređeno pravo radnika na isplatu naknade plaće na teret poslodavca za vrijeme prekida rada dok traje sudski postupak radi zaštite dostojanstva radnika i njegove zaštite od uznemiravanja i spolnog uznemiravanja. Poslodavac je, naime, dužan zaštititi dostojanstvo radnika za vrijeme obavljanja posla tako da mu osigura uvjete rada u kojima neće biti izložen uznemiravanju ili spolnom uznemiravanju i dužan je poduzeti propisane mjere za sprječavanje uznemiravanja ili spolnog uznemiravanja. Ako poslodavac nije poduzeo propisane mjere ili ako su mjere koje je poduzeo očito neprimjerene, radnik koji je uznemiravan ili spolno uznemiravan, ima pravo prekinuti rad dok mu se ne osigura zaštita, pod uvjetom da je u daljnjem roku od osam dana zatražio zaštitu pred nadležnim sudom.
13.Dakle, ZR propisuje sudsku zaštitu radnika u slučaju kada poslodavac nije poduzeo mjere kako bi spriječio uznemiravanje ili spolno uznemiravanje ili su poduzete mjere očito neprimjerene, pa nastavak rada u takvom radnom okruženju za radnika nije prihvatljiv. U tom slučaju, radnik uslijed prekinutog rada na način propisan Zakonom, ostvaruje pravo na naknadu plaće do okončanja sudskog spora. Radi se dakle o situaciji kada je poslodavac teško povrijedio svoju obvezu iz ugovora o radu kršeći zakonsku obvezu zaštite dostojanstva radnika.
14.Treba, međutim, imati u vidu da prekidom rada radnik preuzima na sebe rizik da se u sudskom postupku utvrdi da poslodavac nije povrijedio obvezu te da je prekid bio neopravdan. Naime kao što poslodavac, kada otkazuje ugovor o radu zbog radnikove povrede radnih obveza, preuzima rizik da će morati ispuniti ugovor i isplatiti naknadu plaće ako se u sudskom postupku dokaže da je odluka o otkazu nedopuštena, takav rizik postoji i kod radnika koji se odluči koristiti svojim pravom na prekid rada tvrdeći da je diskriminiran ili da je uznemiravan na radnom mjestu.
15.Radnik, doduše, za slučaj takvog prekida ima pravo na naknadu plaće, no ako se naknadno pravomoćnom presudom utvrdi da nije bilo povrede dostojanstva radnika, odnosno da je prekid rada bio neopravdan, radnik je u obvezi izvršiti ugovoreni rad. S obzirom na to da nije moguće radni odnos ispunjavati unatrag, radnik koji nije uspio u sporu radi zaštite dostojanstva, a primio je naknadu plaće, je dužan isplatiti poslodavcu novčani ekvivalent za neizvršeni rad i to upravo u visini bruto ugovorene plaće konkretnog radnika.
16.Polazeći od utvrđenja da je tuženik prekinuo rad, a pravomoćno je odbijen njegov tužbeni zahtjev za zaštitu dostojanstva, proizlazi da je prekid rada bio neopravdan, pa je tuženik dužan ispuniti svoju ugovornu obvezu na način koji je jedino još moguć, dakle isplatom novčanog ekvivalenta nenovčane obveze iz ugovora o radu. U ovom slučaju nije sporno da novčani ekvivalent tuženikovog (neizvršenog) rada za vrijeme dok je trajao prekid rada iznosi 800.784,72 kn. Zakonske zatezne kamate dosuđene su od 11. kolovoza 2017. kada je tužitelj podnio zahtjev tuženiku za isplatom utuženog iznosa, primjenom odredbe članka 1115. ZOO-a, u vezi s člankom 29. ZOO-a. Stoga je valjalo preinačiti presudu i obvezati tuženika na isplatu navedenog iznosa.
17.Pri tome nije osnovan prigovor zastare jer je riječ o stjecanju bez osnove, a osnova stjecanja je otpala pravomoćnošću presude u sporu radi diskriminacije. Tu je presudu tužitelj zaprimio dana 14. prosinca 2016. godine i od tada je započeo teći 5- godišnji zastarni rok, te je tužba, koja je podnesena dana 6. ožujka 2018., podnesena unutar navedenog zastarnog roka.
18.Budući da je došlo do preinačenja prvostupanjske presude, valjalo je preinačiti i odluku o parničnom trošku i tužitelju dosuditi zatraženi parnični trošak primjenom odredbe članka 154. stavka 1. u vezi s člankom 155. ZPP-a. Parnični trošak tužitelja obuhvaća naknadu za sastav prijedloga za mirno rješenje spora (8.010,00 kn), naknadu za sastav tužbe (8.010,00 kn), naknadu za zastupanje na ročištima 12.02.2019. (4.005,00 kn), 07.03.2019. (8.010,00 kn), 16.04.2019. (2.002,50 kn), 22.05.2019. (2.002,50 kn), 11.06.2019. (8.010,00 kn) i 10.07.2019. (8.010,00 kn), te naknadu za sastav žalbe (10.010,00 kn), ukupno 58.070,00 kn. U preostalom dijelu odbijen je zahtjev tužitelja za naknadom parničnog troška primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a.
19.Slijedom obrazloženog, odlučeno je kao u izreci primjenom odredbe članka 373. točke 3. ZPP-a.
U Rijeci, 26. siječnja 2022.
Predsjednik vijeća
Dr.sc. Vlado Skorup
