Poslovni broj Gž-1972/2021-

Republika Hrvatska

Županijski sud u Rijeci

Žrtava fašizma 7

51000 Rijeka

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Rijeci u vijeću sastavljenom od sudaca Larise Crnković predsjednice vijeća, dr. sc. Vlade Skorupa suca izvjestitelja i člana vijeća te Ksenije Dimec člana vijeća, u pravnoj stvari: P. H. iz A., K., zastupan po punomoćnici S. Š., odvjetnici iz R., protiv tuženika: G. R., zastupan po punomoćnicima iz Zajedničkog odvjetničkog ureda V. K., E. B., M. N., I. R. i B. P. iz R., radi utvrđenja prava vlasništva, rješavajući žalbu tuženika izjavljenu protiv presude Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj G-24 P-2530/2012 od 29. svibnja 2014. godine, u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba tuženika G. R. kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Rijeci, poslovni broj G-24 P-2530/2012 od 29. svibnja 2014.

II. Nalaže se tuženiku G. R. da tužitelju P. H. nadoknadi daljnji trošak parničnog postupka u iznosu od 6.750,00 (šest tisuća sedamsto pedeset) kn u roku od petnaest dana.

Obrazloženje

1. Presudom prvostupanjskog suda usvaja se tužbeni zahtjev tužitelja na način da se utvrđuje vlasnikom nekretnine upisane kao k.č.br. ..., opisane kao gradilište površine 100 m2, upisane u z.k.ul.br. ..., k.o.o. P., tako da je tuženik dužan trpjeti da se na temelju ove presude, po njenoj pravomoćnosti, izvrši uknjižba prava vlasništva s imena tuženika na ime i u korist tužitelja.

2. Odlukom o troškovima postupka, nalaže se tuženiku da tužitelju nadoknadi prouzročeni parnični trošak u iznosu od 24.994,29 kn u roku od 15 dana.

3. Protiv navedene presude žalbu pravovremeno podnose tuženik, pozivajući se na sve zakonske žalbene razloge propisane odredbom čl. 353. st. 1. tč. 1.- 3. Zakona o parničnom postupku (“Službeni list“ SFRJ 4/77., 36/77., 36/80., 36/80.,43/52., 69/82., 58/84., 74/87., 57/89., 20/90., 27/90., 35/91.; “Narodne novine” br. 53/91., 91/92., 112/99, 88/01., 117/03., 88/05., 2/07.-Odluka USRH, 84/08., 123/08.-Isp., 57/11., 148/11-pročišćeni tekst, 25/13.,u nastavku: ZPP).

4. Žalbom u bitnome ističe argumentaciju, koju je navodio i tijekom prvostupanjskog postupka, a svodi se na to da na strani tužitelja nisu ostvareni uvjeti za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, pored ostalog i zato jer se vrijeme posjedovanja, proteklo prije i nakon 8. listopada 1991. godine (prije i nakon podruštvovljenja nekretnine) ne mogu zbrajati, obzirom da je do tog datuma predmetna nekretnina bila upisana kao društveno vlasništvo.

5. Predlažu preinačenje pobijane odluke na način da se tužbeni zahtjev tužitelja odbije, odnosno u drugom izboru, presuda ukine i vrati presuda sudu prvog stupnja na ponovno suđenje.

6. Tužitelj se detaljno očitovao na te žalbene navode. Protivi se žalbi, prihvaća navode suda prvog stupnja i predlaže da se žalba odbije kao neosnovana.

7. Žalba nije osnovana.

8. Donoseći pobijanu odluku sud prvog stupnja, po provedenom dokaznom postupku, prije iznošenja i obrazlaganja svojeg pravnog stava, utvrđuje neprijepornim da je kao vlasnik na predmetnoj nekretnini upisan G. R. i da je od 1950. godine ona bila upisana kao društveno vlasništvo.

9. U okviru činjeničnih utvrđenja suda prvog stupnja treba navesti i ona koja proizlaze iz zemljišno knjižnog izvatka, a upućuju na to da je na predmetnoj čestici ... kao vlasnik bila upisana općenarodna imovina – organ upravljanja narodni odbor III. rajona, R., a kasnije G. R.. Iz povijesnog z.k. izvatka prvostupanjski sud zaključuje da je od 1. studenog 1950. godine upisana kao općenarodna imovina. Predmetna čestica nastala je iz k.č. ..., koja je 3. svibnja 1940. godine besteretno otpisana s vlasništva I. P. iz S., da bi se 18. svibnja 1978 cijepala na 1096/20 i 1096/23, a onda 7. srpnja 1972. godine na: 1096/23, 1096/23 i predmetnu 1096/24.

10. Daljnja utvrđenja prvostupanjskog suda polaze od toga da je tužitelj tu nekretninu kupio 2004. godine i da ju osobno, kao i putem svojih prednika, koristi duže od vremena potrebnog za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, odnosno da su je tužiteljevi prednici koristili od 1920 godina, nešto više od devedeset godina računajući do danas. Prethodno je to bio, sve do 1950 godine u zemljišne knjige kao upisani vlasnik, I. P., kada je ona prešla u režim općenarodne imovine. Sud prvog stupnja zaključuje da ju je do tada posjedovao prednik tužitelja, koji je bio upisan kao vlasnik. Pri tome, zaključuje sud prvog stupnja, tužitelja i njegove prednike nitko nije smetao u posjedu niti im osporavao korištenje nekretnine. U konačnici utvrđuje da je posjed tužitelja bio pošten, jer je mislio da je taj prijeporni dio čestice sastavni dio dvorišta s kućom. Time je, zaključno razmatra prvostupanjski sud, tužitelj vlasništvo stekao 2004 godine.

11. Odluku o parničnom trošku temelji na odredbi čl. 154. st.1. i svezi čl. 155. ZPP-a.

12. Pravna stajališta navedena u osporenoj prvostupanjskoj presudi, u dijelu kojim sud utvrđuje da su ostvarene zakonom propisane pretpostavke za stjecanje prava vlasništva dosjelošću, zasnivaju se na pravilnoj primjeni mjerodavnog materijalnog prava i prihvatljivom tumačenju relevantne zakonske norme. Sud je polazeći od činjeničnih utvrđenja iz provedenog dokaznog postupka obrazložio svoja stajališta, za koja je prema motrištu ovog suda nedvojbeno da nisu posljedica proizvoljnog tumačenja, niti pogrešne primjene mjerodavnog materijalnog prava. Istovremeno neupitno je prema motrištu ovog suda diskreciono ovlaštenje suca da u okviru operativne slobode izvođenja i ocjene provedenih dokaza slobodnom ocjenom odredi redoslijed provođenja dokaza i na osnovu njih donosi zaključke, jer slobodna ocjena dokaza garantira slobodu zaključivanja u okviru činjeničnog i pravnog razmišljanja, obvezujući ga istovremeno na iznošenje odgovarajuće pravne argumentacije koja u ovom slučaju nije izostala.

13. Istovremeno, donošenjem pobijane odluke prvostupanjski sud nije počinio koju od bitnih povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 365. st. 2. ZPP-a, a u svezi čl. 354. st. 2. tč. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, na koje ovaj sud pazi po službenoj dužnosti.

14. Odlučujući u okviru istaknutih žalbenih navoda bitno je naglasiti da je u zemljišnim knjigama kao vlasnik sporne nekretnine upisan tuženik, da je tužitelj kupio tu nekretninu 2004. i da ju osobno i putem svojih pravnih prednika koristi od 1920-tih godina, dakle, nešto više od devedeset godina računajući do podnošenja tužbe. Prethodno da je kao vlasnik bio upisan u zemljišnim knjigama I. P. sve do 1950. kada je sporna nekretnina prešla u režim općenarodne imovine. Na temelju tako utvrđenog činjeničnog stanja može se zaključiti da ju je do tada posjedovao prednik tužitelja, koji je bio upisan kao vlasnik te kako tužitelja i njegove prednike nitko nije smetao u posjedu, niti im osporavao korištenje nekretnine. Cijeneći takva činjenična i pravna utvrđenja suda prvog stupnja i prema stajalištu ovog suda drugog stupnja, tužitelj je pošteni posjednik jer je mislio da je prijeporni dio čestice prilikom sklapanja kupoprodajnog ugovora sastavni dio dvorišta s kućom.

15. Naime, nije upitno stajalište da se prava koja su postojala, između ostalog i na nekretninama u društvenom vlasništvu, ne mogu niti su se mogla zanemariti uspostavom jednovrsnosti vlasništva kroz brojne postupke pretvorbe društvenog vlasništva ne nekretninama. U tom dijelu treba obratiti pažnju na odredbu čl. 159. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima („Narodne novine“ br. 91/96., 137/99.

– Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 22/00. - Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 73/00., 114/01., 79/06., 141/06., 146/08., 38/09.. 153/09. i 143/12. - u nastavku teksta: ZV), prema kojoj se dosjelošću stječe vlasništvo stvari samostalnim posjedom te stvari ako taj ima zakonom određenu kakvoću i neprekidno traje zakonom određeno vrijeme, a posjednik je sposoban da bude vlasnikom te stvari." (st. 1.), s time da "samostalni posjednik čiji je posjed nekretnine zakonit, istinit i pošten, stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom deset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja." (st. 2.), dok "samostalni posjednik nekretnine kojemu je posjed barem pošten stječe je dosjelošću u vlasništvo protekom dvadeset godina neprekidnoga samostalnog posjedovanja." (st. 3.). Prethodno je odredbom čl. 28. st. 2. Zakona o osnovnim vlasničkopravnim odnosima ("Narodne novine", br. 53/91., u nastavku teksta: ZOVO) bilo propisano da savjesni i zakoniti posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom deset godina, a odredbom st. 4. istoga članka da savjesni posjednik nepokretne stvari na kojoj drugi ima pravo vlasništva stječe pravo vlasništva na tu stvar dosjelošću protekom 20 godina.

16. Prema odredbi čl. 18. st. 1. ZV-a "posjed je zakonit ako posjednik ima valjani pravni temelj toga posjedovanja (pravo na posjed)", a pošten je (prema st. 3. istoga članka) "… ako posjednik kad ga je stekao nije znao niti je s obzirom na okolnosti imao dovoljno razloga posumnjati da mu ne pripada pravo na posjed", s time da (prema st. 5.) "posjed se smatra poštenim, osim ako se dokaže suprotno", dok je odredbama čl. 72. ZOVO-a bilo propisano: (u st. 1.) "posjed je zakonit ako se zasniva na pravovaljanoj pravnoj osnovi koja je potrebna za stjecanje prava vlasništva i ako nije pribavljen silom, prijevarom ili zloupotrebom povjerenja" i (u st. 2.) "posjed je savjestan ako posjednik ne zna ili ne može znati da stvar koju posjeduje nije njegova" - a (u st. 3.) "savjesnost posjeda se pretpostavlja". U konačnici prema odredbi čl. 388. ZV-a stjecanje, promjena, pravni učinci i prestanak stvarnih prava do stupanja na snagu tog zakona prosuđuju se prema pravilima koja su se primjenjivala u trenutku stjecanja, promjene i prestanka prava i njihovih pravnih učinaka.

17. Prema pravnom shvaćanju iznesenom u odlukama Europskog suda za ljudska prava (izraženo i u odluci „T. protiv RH.“) koje se odnosi se na primjenu i učinke odredbe članka 388. stavak 4. ZV-a, prema kojoj se u rok za stjecanje dosjelošću nekretnina koje su na dan 8. listopada 1991. bile u društvenom vlasništvu, kao i za stjecanje stvarnih prava na tim nekretninama dosjelošću, računa i vrijeme posjedovanja proteklo prije toga dana, (odredba je ukinuta odlukom Ustavnog suda Republike Hrvatske broj U-I-58/97 od 17. studenoga 1999., Narodne novine broj 137/99) te presudu R. i drugi te J. protiv RH., u kojoj je izraženo i daljnje shvaćanje da za ocjenu stjecanja prava vlasništva, u smislu odredbe članka 388. stavka 4. ZV- a, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe na utvrđenje prava vlasništva, odnosno da nije odlučno je li tužba podnesena nakon 17. studenoga 1999., kao dana donošenja navedene odluke Ustavnog Suda, kojom je odredba članka 388. stavak 4. ZV-a ukinuta, valjalo je pravilnom primjenom materijalnog prava u vrijeme dosjedanja uračunati i razdoblje do 8. listopada 1991.

18. U skladu s tim pravnim motrištem Europskog suda za ljudska prava iznesenim u prethodno navedenim odlukama, a koje je u cijelosti primjenjivo i na konkretnu pravnu situaciju, tužitelj kao podnositelj zahtjeva koji se razumno oslonio na zakonodavstvo koje je kasnije ukinuto kao neustavno ne bi trebao, s obzirom na izostanak bilo kakve štete u odnosu na prava drugih osoba, snositi posljedice greške koju je počinila sama država, donijevši takav neustavan propis. Zapravo, kao posljedica njegovog ukidanja, vlasništvo imovine koje je podnositelj zahtjeva stekao dosjelošću na temelju odredbe koja je kasnije ukinuta kao neustavna, vraćeno je državi kojoj je time pogodovala njezina vlastita greška. U vezi s tim treba kazati da rizik bilo kakve greške koju su počinila državna tijela mora snositi država jer se greške ne smiju ispravljati na trošak pojedinca, posebice u konkretnoj situaciji u kojoj ne postoji drugi suprotstavljeni privatni interes.

19. Pravno shvaćanje, da za ocjenu stjecanja prava vlasništva, u smislu odredbe članka 388. stavka 4. ZV-a, nije odlučno vrijeme podnošenja tužbe zauzeo je i građanski odjel ovog Županijskog suda na sjednici odjela održanoj dana 18. lipnja 2021.

20. Sukladno tome, u predmetima radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću, u rok dosjedanja radi stjecanja prava vlasništva dosjelošću protiv (RH. ili) jedinice lokalne samouprave kao tuženika, računa se i vrijeme dok je nekretnina bila u društvenom vlasništvu, neovisno o tome kada je tužba podnesena.

21. Budući da je prvostupanjski sud pravilno utvrdio da se tužitelj osobno i preko svojih pravnih prednika nalazi u kvalificiranom posjedu sporne nekretnine od 1920., dakle i prije 8. listopada 1991., da kroz cijelo vrijeme posjedovanja eventualna vlasnička prava trećih osoba kroz posjed tužitelja nisu smetana te da se u rok za stjecanje prava vlasništva na nekretninama u društvenom vlasništvu u konkretnom slučaju uračunava i razdoblje prije 8. listopada 1991., to su na strani tužitelja prema stavu ovoga suda ispunjene zakonske pretpostavke iz članka 159. stavak 3. i 4. ZV-a za stjecanjem prava vlasništva dosjelošću jer je od ulaska prednika tužitelja te nastavno tužitelja u posjed sporne nekretnine pa do podnošenja tužbe, 10. rujna 2012., protekao rok od četrdeset godine poštenog posjedovanja spornog dijela nekretnine.

22. Odredbom članka 159. stavak 4. ZV-a je propisano da je na nekretninama koje se nalaze u vlasništvu RH., županija i jedinica lokalne samouprave i jedinica lokalne samouprave i uprave i s njima izjednačenih pravnih osoba za stjecanje prava vlasništva potreban neprekinuti posjed u dvostrukom trajanju, dakle pošten posjed u trajanju od 40 godina.

23. Iz tih razloga, obzirom da ne postoje razlozi zbog kojih se presuda pobija, a ni razlozi na koje pazi po službenoj dužnosti, žalba tuženika, u tom dijelu, temeljem odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a odbijena je kao neosnovana na način kako je to odlučeno u tč. I. izreke ove presude.

24. Odluka o troškovima postupka donesena je pravilnom primjenom odredbe čl. 154. st. 1. i čl. 155. ZPP-a u opsegu koji je pravilno utvrdio prvostupanjski sud i u skladu s uspjehom tužitelja u ovom sporu, s time da je tužitelj ostvario pravo i na troškove revizije, na način kako je to odlučeno u tč. II. izreke ove presude.

U Rijeci, 26. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća

Larisa Crnković, v.r.