REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 740/2017-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Željka Šarića predsjednika vijeća, Renate Šantek članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, dr. sc. Ante Perkušića člana vijeća, Željka Pajalića člana vijeća i mr. sc. Igora Periše člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Grada R., OIB: ..., kojeg zastupa V. K., odvjetnik u R., protiv prvotuženice M. B. iz R., OIB: ... i drugotuženika T. M. iz K., OIB: ..., koje zastupa punomoćnik N. V., odvjetnik u R., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude i rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž- 2254/16 od 24. studenoga 2016. kojima su potvrđeni presuda i rješenje Općinskog suda u Rijeci poslovni broj P-5379/15 od 7. ožujka 2016., u sjednici održanoj 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e :

I Odbija se revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2254/16 od 24. studenoga 2016., kao neosnovana.

II Odbija se zahtjev prvotuženice i drugotuženika za naknadom troška sastava odgovora na reviziju, kao neosnovan.

r i j e š i o  j e :

Odbacuje se revizija tužitelja protiv rješenja Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž-2254/16 od 24. studenoga 2016. u dijelu kojim je odlučeno o prijedlogu tužitelja za određivanje privremene mjere, kao nedopuštena.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja da mu tuženici plate svaki iznos od po 461.017,10 kuna s pripadajućim zateznim kamatama od 11. prosinca 2008. do isplate, kao i zahtjev tužitelja da mu tuženici solidarno naknade parnične troškove s kamatama od donošenja presude do isplate (stavak I. izreke); naloženo je tužitelju naknaditi tuženicima parnične troškove u iznosu 109.065,93 kune (stavak II. izreke); dok je preostali zahtjev tuženika za naknadom parničnih troškova odbijen kao neosnovan (stavak III. izreke).

2. Prvostupanjskim rješenjem odbijen je prijedlog tužitelja za određivanje privremene mjere zabranom FINA-i da po nalogu tuženika (protivnika osiguranja) ili treće osobe novčana sredstva zaplijenjena s računa tužitelja (predlagatelja osiguranja) po rješenju o ovrsi Općinskog suda u Rijeci Ovr-4602/11 od 28. prosinca 2011. prenese na račun protivnika osiguranja ili trećoj osobi, kao i zahtjev predlagatelja osiguranja za naknadom troškova postupka osiguranja.

3. Drugostupanjskom presudom odbijena je žalba tužitelja i potvrđena prvostupanjska presuda, dok je drugostupanjskim rješenjem potvrđeno prvostupanjsko rješenje kojim je odbijen prijedlog za određivanje privremene mjere (stavak I. izreke); a tuženicima nije dosuđen trošak odgovora na žalbu tužitelja (stavak II. izreke).

4. Protiv drugostupanjske odluke (presude i rješenja) tužitelj je podnio reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 84/08, 57/11, 148/11, 25/13 i 89/14 – dalje: ZPP), i to zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka i zbog pogrešne primjene materijalnog prava. Predložio je ovom sudu pobijanu odluku preinačiti, podredno ukinuti i predmet vratiti drugostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje ili ukinuti obje nižestupanjske odluke i predmet vratiti na ponovno odlučivanje prvostupanjskom sudu.

5. Tuženici su u odgovoru na reviziju predložili odbiti ili odbaciti reviziju tužitelja i obvezati ga da im nadoknadi trošak sastava odgovora na reviziju.

U odnosu na reviziju protiv presude:

6. Revizija nije osnovana.

7. Prema odredbi članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski je sud pobijanu presudu ispitao samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

8. Suprotno revizijskim navodima u postupku pred drugostupanjskim sudom nije počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, jer pobijana presuda sadrži jasne i određene razloge o odlučnim pravno relevantnim činjenicama usuglašenim s prikupljenom procesnom građom, odnosno ne postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava i samih tih isprava.

9. Jednako tako, nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 6. ZPP time što je sud odbio provesti dokaz financijskim vještačenjem, s obzirom na to da o tome koje će od predloženih dokaza izvesti radi utvrđenja odlučnih činjenica odlučuje sud (članak 220. stavak 2. ZPP), s time da je, u smislu odredbe članka 338. stavak 4. ZPP, u obrazloženju presude dužan navesti koje je dokaze izveo i zašto, odnosno zašto određene dokaze nije izveo. Dakle, suprotno shvaćanju revidenta sud ne vrijeđa odredbe parničnog postupka kada odbije izvođenje nekog dokaza kao nepotrebnog (suvišnog), ako u rješenju o odbijanju naznači razlog odbijanja, a što je u konkretnom slučaju učinjeno. 10. U postupku koji je prethodio reviziji nije počinjena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. u vezi članka 186. stavak 3. ZPP, jer je potonja odredba pravilno primijenjena kada je sud zaključio da za ocjenu pravne prirode spora nije od značenja kako je tužitelj tužbu pravno kvalificirao, odnosno što je naveo kao pravnu osnovu svog zahtjeva, već je odlučno kakva je činjenična osnova njegova zahtjeva. U konkretnom slučaju, činjenice koje je tužitelj iznosio odnosile su se na primjenu obveznopravnog odnosa stjecanja bez osnove, a ne odnosa naknade štete, s obzirom na to da je tužitelj tijekom postupka isticao da je osnova po kojoj je predniku tuženika isplaćen utužen iznos naknade za izvlaštenu nekretninu otpala nakon što su rješenja po kojima je ta naknada isplaćena utvrđena ništavim, kao što je isticao da su se tuženici nezakonitim obračunom zateznih kamata (primjenom komforne metode obračuna) neosnovano obogatili.

11. Predmet spora je zahtjev tužitelja da mu tuženici vrate iznos od 919.800,00 kn koji je njihovom predniku isplaćen u postupku izvlaštenja nekretnine – zgrade sagrađene na čest.zem. 1761/13 zk.ul. 652 k.o. S., površine 1463 m2.

12. Polazeći od toga:

- da je rješenjem Primorsko-goranske županije, Ureda za imovinsko-pravne poslove Grada R., Klasa: UP/I-944-07/97-02/2, Urbroj: 2170-08-98-13 od 27. siječnja 1998., odnosno rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo, Klasa:

UP/II-943-04-98-01/42, Urbroj: 514-02-03/03-1/98-2 od 1. lipnja 1998. predniku tuženika (pok. I. M.) utvrđena naknada za izvlaštenu nekretninu,

- da se prednik tuženika, temeljem tih rješenja, od tužitelja naplatio 6. rujna 1999. u ovršnom postupku koji se pred Općinskim sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem Ovr-1563/98 odnosno Ovr-1021/00, na način da mu je isplaćen iznos od 4.760.020,00 kn, dok je utuženi iznos, na temelju privremene mjere, izdvojen na posebnom računu punomoćnika prednika tuženika (odvjetnika R. S.) u P. b. d.d.,

- da je, na zahtjev korisnika izvlaštenja, rješenjem Ministarstva pravosuđa, Uprave za građansko pravo, Klasa: UP/II-943-04/98-01/0042, Urbroj: 514-02-02/03-1-98-3 Od 10. rujna 1999., poništeno prvostupanjsko rješenje od 27. siječnja 1998. i drugostupanjsko rješenje od 1. lipnja 1998. te je predmet vraćen na ponovno postupanje tijelu državne uprave prvog stupnja,

- da je I. M. (prednik tuženika) preminuo 7. kolovoza 2008.,

- da su tuženici, na temelju pravomoćnog rješenja o nasljeđivanju iza pok. I. M. broj O-215/09, proglašeni nasljednicima, svaki u ½ dijela, novčanog iznosa od 919.800,90 kn,

- da su tuženici, kao nasljednici pok. I. M., podnijeli tužbu protiv rješenja Ministarstva pravosuđa od 10. rujna 1999., koja je obijena presudom Županijskog suda u Rijeci poslovni broj P-2/02 od 15. ožujka 2007.,

- da su tuženici protiv presude Županijskog suda u Rijeci podnijeli reviziju koja je presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2319/11 od 5. lipnja 2013. prihvaćena te je preinačena presuda Županijskog suda u Rijeci poslovni broj P-2/02 od 15. ožujka 2007. na način da je poništeno rješenje Ministarstva pravosuđa od 10. rujna 1999., a prijedlog korisnika izvlaštenja Grada R. za proglašenje ništavim drugostupanjskog rješenja od 1. lipnja 1998. i prvostupanjskog rješenja od 27. siječnja 1998. je odbijen,

nižestupanjski sudovi zaključuju da su, nakon donošenja presude Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2319/11-2 od 6. lipnja 2013., i dalje na snazi rješenja upravnih tijela na temelju kojih je predniku tuženika izvršena isplata spornog iznosa, slijedom čega i dalje postoji pravna osnova po kojoj je iznos od 919.800,90 kn isplaćen, pa ne postoji obveza tuženika, u smislu odredbe članka 1111. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 35/05, 41/08, 125/11 i 78/15 – dalje: ZOO/05), vratiti tužitelju taj iznos. Pritom sud u pobijanoj odluci prihvaća shvaćanje prvostupanjskog suda da je tužitelj povrat eventualno pogrešno obračunatih zateznih kamata na isplaćenu glavnicu mogao zahtijevati u općem zastarnom roku od 5 godina, računajući od dana naplate, pa kako je sporni iznos naplaćen u rujnu 1999., a tužba u ovoj pravnoj stvari je podnesena 9. veljače 2012., to je zahtjev po toj osnovi do podnošenja tužbe zastario.

13. Imajući na umu da su presudom Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Rev-2319/11 od 5. lipnja 2013. osnažena rješenja upravnih tijela na temelju kojih je predniku tuženika isplaćena naknada za izvlaštenu nekretninu (jer je u toj odluci zauzeto shvaćanje da određivanje plaćanja zateznih kamata ne bi bilo protivno osnovnim postavkama (načelima) pravnog poretka), i ovaj sud prihvaća shvaćanje drugostupanjskog suda da nisu ispunjeni uvjeti za vraćanje po toj osnovi isplaćenog iznosa u smislu odredbe članka 210. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj ("Narodne novine“ broj 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01 – dalje: ZOO/91), odnosno članka 1111. ZOO/05.

14. Okolnost što je presuda ovog suda Rev-2319/11 donesena nakon podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari nije od utjecaja na pravilnost pobijane presude, s obzirom na to da je za ocjenu osnovanosti tužbenog zahtjeva mjerodavno stanje u vrijeme zaključenja glavne rasprave.

15. U odnosu na navode tužitelja da je u svakom slučaju stekao pravo tražiti povrat nezakonito uplaćenih sredstava zbog primjene nepravilnog obračuna zateznih kamata (konformnog umjesto proporcionalnog), valja reći da je pravilno shvaćanje drugostupanjskog suda da je u odnosu na taj zahtjev nastupila zastara, imajući na umu utvrđenje da su zatezne kamate naplaćene u ovršnom postupku u rujnu 1999., a da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 9. veljače 2012., dakle protekom općeg zastarnog roka iz članka 371. ZOO/91 odnosno članka 225. ZOO/05.

16.1. Na tijek zastare ovog zahtjeva ne utječu radnje koje je ovršni sud, po prijedlogu stranaka poduzimao u ovršnom postupku Općinskog suda u Rijeci broj Ovr-1563/98, kasnije oznake Ovr-1021/00, kao što su donošenje rješenja o odgodi ovrhe (od 3. studenoga 2000.) do okončanja postupka po tužbi nasljednika pok. I. M. protiv rješenja Ministarstva pravosuđa od 10. rujna 1999., odnosno donošenje rješenja od 18. lipnja 2009. kojim je obustavljena ovrha, odnosno kojim su, nakon provedbe ovrhe, na temelju odredbe članka 68. stavak 2. Ovršnog zakona („Narodne novine“ broj 57/96, 29/99, 42/00, 173/03, 194/03, 151/04, 121/05 i 67/08), ukinute sve provedene ovršne radnje, jer se ne radi o radnjama poduzetim radi utvrđivanja, osiguranja ili ostvarenja potraživanja s osnova pogrešno obračunatih kamata. Značaj takve radnje nema niti odluka Županijskog suda u Rijeci broj P-2/02 od 15. ožujka 2007., koja je donesena povodom tužbe ovdje tuženika protiv rješenja Ministarstva pravosuđa od 10. rujna 1999. Stoga je neosnovano shvaćanje revidenta da bi zastara zahtjeva za isplatu nezakonito obračunatih kamata (primjenom konformne, umjesto proporcionalne metode obračuna kamata) ponovno počela teći od (pravomoćnog) okončanja postupka koji se pred Županijskim sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem P-2/02, odnosno ovršnog postupka koji se pred Općinski sudom u Rijeci vodio pod poslovnim brojem Ovr-1021/00 (ranije Ovr-1563/98).

16.2. Tužitelj je zahtjev za povrat onog dijela novčanog iznosa koji mu je ustegnut pogrešnim obračunom zateznih kamata od tuženika mogao zahtijevati od trenutka kada su ta sredstva izašla iz njegove imovine, pa kad tužitelj nije protuovrhom tražio vraćanje onog što su tuženici, kao ovrhovoditelji, s te osnove dobili ovrhom (kojom radnjom bi bila prekinuta zastara), onda je pravilan zaključak nižestupanjskih sudova da je to potraživanje u svakom slučaju do podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari zastarjelo.

17. Revizijski navodi o ostvarenju prava tužitelja na naknadu štete nakon što je postupak prisilne naplate obustavljen, odnosno nakon što su ukinute sve provedene ovršne radnje nisu razmatrani, jer isti izlaze izvan činjenica na kojima je tužitelj temeljio svoj zahtjev za vraćanje onoga što je ostvareno po osnovi koja je (kasnije) otpala (nakon što je presudom Županijskog suda u Rijeci broj P-2/02 potvrđeno rješenje Ministarstva pravosuđa od 10. rujna 1999. kojim su proglašena ništavim rješenja na temelju kojih je isplaćena naknada), odnosno za vraćanje onog što mu je neosnovano uskraćeno s osnova kamata na glavnicu naknade za izvlaštenu nekretninu.

18. Kako dakle ne postoje razlozi zbog kojih je revizija izjavljena, valjalo je na temelju odredbe članka 393. ZPP odlučiti kao pod stavkom I. izreke presude te reviziju tužitelja protiv drugostupanjske presude odbiti kao neosnovanu.

19. Odluka sadržana pod stavkom II. izreke ove presude temelji se na odredbi članka 166. stavak 1. u vezi članka 155. stavak 1. ZPP.

U odnosu na reviziju protiv rješenja:

20. Revizija nije dopuštena.

21. Uz obrazloženje da nije dokazao pretpostavke za njezino određivanje, u postupku pred nižestupanjskim sudovima odbijen je, na temelju odredbe članka 296. OZ, prijedlog tužitelja (predlagatelja osiguranja) za određivanje predložene privremene mjere.

22. Odredbom članka 12. stavak 1. OZ propisano je da je u ovršnom postupku i postupku osiguranja dopuštena samo revizija iz članka 382. stavak 2. ZPP.

23. Prema odredbi članka 382. stavak 3. ZPP, u reviziji iz stavka 2. tog članka (tzv. izvanrednoj reviziji) stranka treba određeno naznačiti pravno pitanje zbog kojeg ju je podnijela uz određeno navođenje propisa i drugih važećih izvora prava koji se na njega odnose te izložiti razloge zbog kojih smatra da je ono važno za osiguranje jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

24. Revizija tužitelja (predlagatelja osiguranja) ne sadrži ništa od navedenog, jer u odnosu na pobijano riješeno nije određeno postavljeno niti pravno (materijalno ili postupovno) pitanje zbog kojeg se revizija podnosi, niti su određeno izloženi razlozi važnosti osiguranja jedinstvene primjene prava i ravnopravnosti svih u njegovoj primjeni.

25. Kako, dakle, revizija tužitelja (predlagatelja osiguranja) ne ispunjava zakonom propisane pretpostavke za njezinu dopuštenost, valjalo je istu, na temelju odredbe članka 392.b. stavak 2. ZPP, odbaciti kao nedopuštenu.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Željko Šarić, v. r.