REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 319/2019-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Đura Sesse predsjednika vijeća, Mirjane Magud članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Ljiljane Hrastinski Jurčec članice vijeća, mr. sc. Dražena Jakovine člana vijeća i Goranke Barać-Ručević članice vijeća, u pravnoj stvari 1. tužiteljice A. M. iz N. V., OIB: ..., koju zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda A. T. & S. Z. u R., 2. tužitelja J. V. iz S., OIB: ... (kao nasljednik iza pok. M. V. iz N. V., OIB: ...), i 3. tužiteljice D. P. iz Z., OIB: ..., koje zastupaju punomoćnici iz Zajedničkog odvjetničkog ureda S. P., G. G., V. V., M. K. i I. B. P. u R., protiv tuženika Grada N.

V., N. V., OIB: ..., radi isplate, odlučujući o reviziji 1. tužiteljice protiv presude Županijskog suda u Rijeci broj Gž-118/18-2 od 7. ožujka 2018., kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Rijeci, Stalna služba u Crikvenici broj P-251/17 od 29. ožujka 2017., u sjednici održanoj 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e:

Odbija se revizija 1. tužiteljice kao neosnovana.

Obrazloženje

1. Prvostupanjskom presudom je suđeno:

„Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

I Nalaže se tuženiku Gradu N. V., N. V., OIB: ..., da isplati tužiteljici A. M., N.

V., OIB: ..., u jednoj polovini dijela, tužitelju M. V., N. V., OIB: ..., u jednoj četvrtini dijela i tužiteljici D. P., Z., OIB: ..., u jednoj četvrtini dijela ukupni iznos od 1.310.400,00 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana donošenja prvostupanjske presude pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.

II Nalaže se tuženiku da tužiteljima naknade prouzročeni trošak postupka sa zakonskom zateznom kamatom koja na taj iznos teče od dana presuđenja pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena, sve u roku od 15 dana.“

2. Drugostupanjskom presudom odbijene su kao neosnovane žalbe tužitelja i potvrđena je prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude 1. tužiteljica je podnijela reviziju pozivom na odredbu članka 382. stavak 1. točka 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 117/03, 88/05, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13 i 89/14 - dalje: ZPP) zbog bitnih povreda odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava. Predlaže prihvatiti reviziju i ukinuti nižestupanjske presude i predmet vratiti na ponovno suđenje, podredno preinačiti pobijanu presudu i obvezati tuženika na naknadu troškova parničnog i revizijskog postupka.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju, u kojem osporava revizijske navode 1. tužiteljice i predlaže reviziju odbiti kao neosnovanu.

5. Revizija nije osnovana.

6. U smislu odredbe članka 392.a stavak 1. ZPP revizijski sud, u slučaju kada je podnesena revizija iz članka 382. stavak 1. ZPP, ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Nije ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 2. točka 11. ZPP, na koju 1. tužiteljica ukazuje revizijom, jer se pobijana presuda može ispitati. Obrazloženje presude sadrži razloge o činjenicama odlučnim za donošenje odluke. Suprotno revizijskim navodima, ovaj sud nije našao da o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava ili zapisnika o iskazima danim u postupku i samih tih isprava ili zapisnika.

7.1. Suprotno tvrdnji 1. tužiteljice drugostupanjski sud je u obrazloženju presude odgovorio na žalbene navode odlučne za odluku u sporu, pa nije ostvarena niti bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavak 1. ZPP u svezi s odredbom članka 375. stavak 1. ZPP na koju 1. tužiteljica sadržajno ukazuje u reviziji.

7.2. Prvostupanjski je sud postupio sukladno uputi višeg suda kako to određuje odredba članka 377. stavak 2. ZPP i raspravio je sporna pitanja na koja je upozorio drugostupanjski sud. To što je sud konačno ocijenio da nije osnovan zahtjev tužitelja, ne znači da nije poštovao uputu drugostupanjskog suda iz prijašnje ukidne odluke.

8. Predmet spora u revizijskom stupnju postupka je novčani, obveznopravni zahtjev za isplatu naknade za oduzete nekretnine pravnom predniku tužitelja.

9. Prvostupanjski sud je utvrdio, a ta je utvrđenja prihvatio i drugostupanjski sud:

- da tužitelji, kao pravni prednici A. S. u ovom predmetu potražuju isplatu naknade za dijelove nekretnina kč.br. 5847/692 i kč.br. 5847/891 k.o. N., budući da je pravni prednik tuženika, Općina C., raspolagala nekretninama u vlasništvu tužitelja, na način da je zemljište dala na korištenje trećoj osobi,

- da se predmetne nekretnine nalaze ispod J. m., unutar autokampa (koji mještani N. V. poznaju pod nazivom Z.),

- da nekretnine za koje se traži naknada predstavljaju zemljište koje služi za potrebe autokampa, kada je to zemljište zajedno s okolnim zemljištem ograđeno žičanom ogradom unutar koje se nalazi autokamp,

- da niti tužitelji, niti njihovi pravni prednici, A. S. (koji je rođen 1904.) i njegovi pravni prednici otac J. S. G. i djed G. S. I., u zemljišnim knjigama nikada nisu bili upisani kao vlasnici predmetnog zemljišta,

- da je predmetno zemljište bilo upisano u zk.ul.br. 28 k.o. N. kao vlasništvo tada Općine N., čiji je slijednik Općina C., dok su sada kao vlasnici predmetnih nekretnina upisane treće osobe,

- da je pravni prednik tuženika, Općina C., predmetno zemljište kao društveno vlasništvo, dodijelila na korištenje trećoj osobi i to U. p. L., kasnije HTP L. s p.o., odnosno HTP N. s p.o. N. V., čiji je pravni slijednik H. N. d.d. N. V.,

- da predmetne nekretnine pripadaju području na kojem su svi korisnici, kao i pravni prednici tužitelja, plaćali porez i bili evidentirani kao posjednici, da je pravni prednik tužitelja, A. S., bio upisan kao posjednik predmetnih nekretnina u posjedovnom listu ...,

- da iz nalaza i mišljenja vještaka, proizlazi da se u konkretnom slučaju radi o parcelama rednih brojeva 186 i 188/1, koje predstavljaju dijelove nekretnina kč.br. 5847/692 i kč.br.5847/891 k.o. N.,

- da je pravomoćnom presudom Općinskog suda u Rijeci broj P-1249/76 od 29. kolovoza 1977., potvrđenom presudom Okružnog suda u Rijeci broj Gž-52/79 od 17. siječnja 1979., odbijen zahtjev tužitelja A. S. za izdavanje tabularne isprave za zemljišnoknjižni prijenos prava vlasništva na dijelovima kč.br. 5847 iz zk.ul.br. 28 k.o. N., koje nekretnine se u katastru Općine C. vode pod radnim brojevima 188/1 i 186, s imena tuženika Općine C. na ime tužitelja, te da iz obrazloženja citirane presude proizlazi da je nakon 1964. tuženik zemljište dodijelio i izdao građevinsku dozvolu, na kojem zemljištu je podignuto građevinsko zdanje, a na očigled dotadašnjih vlasnika pa tako i tužitelja A. S. koji se u tom postupku nije usprotivio pravnom radnjom, a građenjem na tuđem zemljištu bez prigovora vlasnika, da se stječe pravo vlasništva. Uz navedeno tužba je odbačena u dijelu tužbenog zahtjeva na utvrđenje prava vlasništva tužitelja A. S. dosjelošću do 6. travnja 1941., zbog nepostojanja pravnog interesa tužitelja za ovakvu tužbu na utvrđenje nakon odbijanja tužbenog zahtjeva za izdavanje tabularne isprave,

- da iz preslika aviosnimki lokaliteta Z. (na kojem području se nalaze predmetne nekretnine), koje su snimljene 1966., proizlazi da je čitavo područje Z. bilo ograđeno žičanom ogradom prema J. m., iz kojih aviosnimki je vidljivo i da je na prijepornom dijelu autokampa Z. postojao osnovni sustav mreže cesta,

- da iz iskaza saslušanih svjedoka proizlazi da su se A. S. i njegovi prednici nalazili u samostalnom posjedu nekretnina za koje tužitelji potražuju naknadu, sve do ograđivanja zemljišta žičanom ogradom 1965., jer da se od tada autokamp nalazi u funkciji, sa sustavom i mrežom cesta, recepcijom kampa i ugostiteljskim objektom.

10. Na temelju utvrđenog činjeničnog stanja, sudovi nižeg stupnja su zaključili da se pravni prednik tužitelja nalazio u samostalnom posjedu nekretnina do ograđivanja zemljišta žičanom ogradom, što je treća osoba – ugostiteljsko poduzeće L. učinila oko 1965.

10.1. Iz čega proizlazi da je predmetno zemljište od tada izvan dosega pravnog prednika tužitelja, te da je faktična deposedacija pravnog prednika tužitelja sa spornog zemljišta izvršena 1965., kada je sporno zemljište ograđeno žičanom ogradom i od kada se nalazi u funkciji sa sustavom i mrežom cesta, recepcijom kampa i ugostiteljskim objektom.

10.2. Kako između stranaka nije prijeporno da pravni prednik tuženika nije donio nikakvu odluku na temelju koje je pravnom predniku tužitelja oduzeto zemljište, odlučujući o osnovanosti tužbenog zahtjeva kojim je tražena isplata naknade za oduzeto zemljište sudovi nižeg stupnja su taj zahtjev pravno okvalificirali kao odštetni zahtjev zbog nezakonitog oduzimanja zemljišta.

10.3. Prema odredbi članka 14. Zakona o zastari potraživanja („Službeni list“ SFRJ broj 40/53, 46/53 i 47/54 – dalje: ZZP) potraživanje zastarijeva za deset godina, pa sudovi nižeg stupnja zaključuju da je u konkretnom slučaju zahtjev za naknadu zastario (računajući od 1965. kada je predmetno zemljište deposedirano predniku tužitelja), prije podnošenja tužbe, koja je podnesena 27. kolovoza 1980. Pravo vlasnika u pogledu naknade za oduzeto zemljište ne može prestati zbog zastare sve dok on može zahtijevati povrat svoje stvari, a kako pravni prednik tužitelja kao bivši vlasnik nije mogao više zahtijevati povrat nekretnina, zbog razloga koji su nastali 1965., pa sudovi nižeg stupnja zaključuju da je osnovan prigovor zastare.

11. Suprotno revizijskim navodima, pravilno su sudovi nižeg stupnja odbili tužbeni zahtjev tužitelja, a nakon što su u konkretnom slučaju pravilno ocijenili da je njihov zahtjev u vrijeme podnošenja tužbe već bio zastario.

12. Revizijom je osporeno pravno shvaćanje na kojemu se temelji obrazloženje pobijane presude. Pogrešnu primjenu materijalnog prava 1. tužiteljica vidi u tome što su sudovi nižeg stupnja pogrešno zauzeli stajalište da je u konkretnom slučaju nastupila zastara potraživanja. Naime, u reviziji 1. tužiteljica tvrdi da zastarni rok za utuženo potraživanje teče od 1979., odnosno od saznanja o pravu na traženje naknade – kada je odbačen zahtjev prednika tužitelja, A. S. za utvrđenje prava vlasništva na predmetnim nekretninama dosjelošću. Zbog navedenoga, smatra da ima pravo na naknadu za oduzete nekretnine i da zahtjev tužitelja, suprotno zaključku sudova nižeg stupnja nije zastario.

13. Po ocjeni ovog suda, a suprotno shvaćanju 1. tužiteljice, u konkretnom slučaju ne radi se o parnici radi ostvarenja vlasničkih prava, već o parnici radi ostvarenja novčane tražbine s osnova vlasničkih prava tj. o zahtjevu tužitelja kao vlasnika predmetne nekretnine da im tuženik umjesto povrata stvari isplati naknadu za oduzetu stvar.

14. Pravo (su)vlasnika glede naknade za oduzetu stvar ne može zastarjeti sve dok vlasnik može zahtijevati njezin povrat. Dakle, sve dok tužitelji mogu tražiti vraćanje predmetne nekretnine, tražbina tužitelja nije dospjela. Tek kada oni više ne mogu zahtijevati povrat nekretnine dospijeva njihov zahtjev za naknadu. Taj zahtjev za isplatu naknade za zemljište koje je oduzeto bez zakonom predviđenog postupka zastarijeva u općem zastarnom roku (tako i ovaj sud u odlukama broj Rev-x 311/17-2 od 7. lipnja 2017. i broj Rev-x 662/09-2 od 10. listopada 2012.).

15. Prema odredbi članka 14. ZZP potraživanja zastarijevaju za deset godina, ako zakonom nije određen neki drugi rok zastare.

16. Iz navedenog slijedi da je, da bi tužitelji mogli zahtijevati naknadu za oduzeto im zemljište izvan zakonom predviđenog postupka, potrebno je utvrditi je li takva tražbina za tužitelje dospjela, a potom i je li tražbina zastarjela s obzirom na vrijeme kada su tužitelji ustali s tužbom za njezinu isplatu.

17. S obzirom na utvrđenja sudova nižeg stupnja da tužitelji, a ni njihov pravni prednik nisu u posjedu predmetnih nekretnina od 1965., zbog toga što je pravni prednik tuženika faktično dodijelio predmetno zemljište ugostiteljskom poduzeću, koji je ogradio autokamp žičanom ogradom i koji se od tada nalazi u funkciji i radi, sa sustavom i mrežom cesta, recepcijom kampa i ugostiteljskim objektom, pa stoga prema naprijed navedenom, zastarni rok počeo je teći upravo kada oni više nisu mogli zahtijevati povrat nekretnine (od 1965.), obzirom na „ograđenost“ i „izgrađenost“ istoga.

18. Imajući na umu da je tužba u ovoj pravnoj stvari podnesena 27. kolovoza 1980., za zaključiti je da je zahtjev tužitelja u svakom slučaju zastario prije podnošenja tužbe, slijedom čega je on pravilno odbijen kao neosnovan.

19. Revizijski navodi 1. tužiteljice kojima osporava utvrđenje suda nižeg stupnja, da 1965. autokamp nije bio ograđen s donje strane te da na njemu nije ništa sagrađeno ni do danas, su navodi kojima se u bitnome osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja i zaključak sudova o (ne)osnovanosti tužbenog zahtjeva. Takve činjenične navode ovaj sud, ne može uzeti u razmatranje niti se upuštati u ispitivanje osnovanosti tih navoda jer prema odredbi članka 385. stavak 1. ZPP reviziju protiv drugostupanjske presude nije dopušteno podnijeti zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

20. S obzirom na navedeno, valjalo je reviziju 1. tužiteljice odbiti kao neosnovanu na temelju odredbe članka 393. ZPP i odlučiti kao u izreci presude.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Đuro Sessa, v.r.