REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 62 Pž-2850/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, sudac Ivana Mlinarić, u pravnoj stvari tužitelja Zavod, Z., OIB ..., protiv 1. tuženika H. I. d.o.o., Z., OIB ..., 2. tuženika H. P. P. d.o.o. Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik K. M., odvjetnik u Odvjetničkom društvu S. i partneri d.o.o., Z., i 3. tuženika H. C. d.o.o., Z., OIB ..., kojeg zastupa punomoćnik D. P., odvjetnik u Z., radi isplate iznosa od 95.129,03 kn, odlučujući o žalbama prvotuženika, drugotuženika i trećetuženika protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1031/2016 od 1. travnja 2021., 26. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbijaju se kao neosnovane žalbe tuženika H. i. d.o.o., Zagreb, tuženika H. P. P. d.o.o. Z. i tuženika H. C. d.o.o., Z., te se potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1031/2016 od 1. travnja 2021.

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-1031/2016 od 1. travnja 2021. naloženo je prvotuženiku H. I. d.o.o., Z., OIB ..., drugotuženiku H. P. P. d.o.o. Z., OIB ... i trećetuženiku H. C. d.o.o., Z., OIB ..., solidarno isplatiti tužitelju Zavod, Z., OIB ... iznos od 95.129,03 kn sa zateznim kamatama koje teku od 5. travnja 2016. do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope Hrvatske narodne banke na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, u roku od osam dana.

2. Tako je prvostupanjski sud odlučio o tužbenom zahtjevu kojim tužitelj traži da mu tuženici solidarno naknade štetu nastalu u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2015. u ukupnom iznosu od 95.129,03 kn, a tu štetu predstavlja zbroj razmjernog iznosa isplaćene invalidske mirovine s osnova ozljede na radu u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2013., punog iznosa invalidske mirovine u razdoblju od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015., te novčane naknade za tjelesno oštećenje svome osiguraniku Z. P., koji je 30. rujna 1992. doživio ozljedu na radu kao radnik pravnog prednika tuženika. Nesreća se dogodila tako što je navedeni tužiteljev osiguranik doživio strujni udar prilikom održavanja kolosijeka, kada je došlo do kidanja povratnog voda iz trafostanice. Iz prijave o ozljedi na radu od 1. listopada 1992. proizlazi da je Z. P. 30. rujna 1992. doživio ozljedu na radu tako što je za vrijeme obavljanja posla rukovaoca podbijačice i rešetalice, prilikom reguliranja kolosijeka, doživio strujni udar uslijed kidanja povratnog voda iz trafostanice, da je radnik nosio zaštitna osobna sredstva, te da je bio obučen iz materije zaštite na radu. Iz iskaza svjedoka Z. P., koji je prvostupanjski sud ocijenio istinitim i uvjerljivim, proizlazi da je od 1989. godine radio u H. ž. na radnom mjestu vozača podbijačice – stroja koji se kreće tračnicama uz pomoć motora i čiji je zadatak podbijati kamen ispod tračnica kako bi pruga bila stabilna, da je kao vozač podbijačice imao pomoćnika, koji je obavljao iste poslove kao i on, da stroj radi pod vibracijama, te da tijekom rada stroja radnici u pravilu ne izlaze van. Na kolodvoru u Zagrebu svjedok je izašao izvan stroja, te je, stupivši na tlo, doživio nesreću kada su se krampovi podbijačice zabili u tlo, gdje je očito bilo struje, zbog čega je došlo do udara struje u svjedoka prilikom stupanja na tlo. Svjedok je naveo i da smatra da je bio osposobljen za rad na siguran način, da je bio obuven i u odjeći H. ž., te da nije pridonio nastanku štete, a zaključno je naveo i da je prije nesreće bio odličnog zdravstvenog stanja, dok je nakon nesreće bio u komi 40 dana, nakon čega više nije znao govoriti, jesti i čitati, te je ujedno počeo piti i tablete protiv epilepsije. Prema pravnom shvaćanju prvostupanjskog suda, budući da tužitelj u konkretnom slučaju potražuje naknade štete za isplaćene iznose invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2015., mjerodavne su odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete, a šteta je za tužitelja nastala prilikom isplate svake invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje. Stoga su za utuženo razdoblje od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2013. mjerodavne odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 102/98, 127/00, 59/01, 109/01, 147/02, 117/03, 30/04, 177/04, 92/05, 43/07, 79/07, 35/08, 40/10, 21/10, 130/10, 139/10, 61/11, 114/11, 76/12 i 133/13; dalje u tekstu: ZOMO/98), a za utuženo razdoblje od 1. siječnja 2014. do 31. prosinca 2015. odredbe Zakona o mirovinskom osiguranju („Narodne novine“ broj: 157/13, 151/14, 33/15 i 93/15; dalje u tekstu: ZOMO/13). Iako je ocijenio neosnovanima navode tužitelja prema kojima bi odgovornost tuženika bila utvrđena presudama za ranija razdoblja, na koje se tužitelj poziva u tužbi, s obzirom da su one isključivo kondemnatornog karaktera, tj. njima nije deklarirana odgovornost prednika tuženika na način da bi sud njima bio vezan u ovom parničnom postupku, prema stavu prvostupanjskog suda ipak, s obzirom na okolnosti konkretnog slučaja ozljede na radu, djelatnost reguliranja kolosijeka (odnosno rukovanja podbijačicom) predstavlja opasnu djelatnost. Sama mogućnost da pri obavljanju navedenog posla, tj. stupanja na tlo, radnik dođe u kontakt s izvorom visokog napona, upućuje na zaključak da se radi o djelatnosti koja nedvojbeno ima obilježja opasne djelatnosti u smislu odredbe čl. 1064. Zakona o obveznim odnosima „Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08 i 78/15; dalje u tekstu: ZOO), kojom je propisano da za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. Odredbom čl. 1063. st. 1. ZOO-a propisano je da se za štetu nastalu obavljanjem opasne djelatnosti smatra da potječe od te djelatnosti, osim ako se dokaže da ista nije bila uzrok štete. Budući da je do predmetne ozljede došlo prilikom obavljanja opasne djelatnosti, koju je osiguranik tužitelja, kao radnik prednika tuženika, obavljao u okviru svog radnog mjesta - rukovaoca podbijačice kod prednika tuženika, prvostupanjski sud zaključuje da se upravo tuženici imaju smatrati odgovornima za štetu nastalu prilikom obavljanje takve djelatnosti, odnosno za štetu koja je tužitelju nastala isplatom invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje uslijed ozljede koju je osiguranik tužitelja zadobio prilikom obavljanja gore navedene djelatnosti reguliranja kolosijeka i rukovanja podbijačicom. Tuženici prema ocjeni prvostupanjskog suda nisu, u smislu odredbe čl. 1063. st. 1. ZOO-a, uspješno dokazali da opasna djelatnost u konkretnom slučaju ne bi bila uzrok štete, tj. da bi uzrok štete bio, primjerice, viša sila ili isključiva radnja osiguranika tužitelja ili treće osobe. Pozivanje tuženika na okolnost da obračuni isplaćenih iznosa, izdani od tužitelja, nisu dokaz da je šteta uopće nastala, te da je nastala baš u utuženom iznosu, otklonjeni su jer obračuni isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje, koje je sačinio tužitelj i prema kojima je utvrđena visina naknade štete, a čije plaćanje tužitelj zahtijeva od tuženika, predstavljaju javnu ispravu u smislu odredbe čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku („Narodne novine“ broj 47/09), koja prema čl. 230. Zakona o parničnom postupku, dokazuje istinitost onoga što se u njoj potvrđuje ili određuje, s obzirom na to da ju je u propisanom obliku izdala pravna osoba u obavljanju javnog ovlaštenja koje joj je povjereno zakonom, s time da je dopušteno dokazivati suprotno, ali je teret dokaza u tom slučaju sukladno čl. 219. Zakona o parničnom postupku na onom tko tvrdi suprotno (a to su tuženici, koji tijekom postupka nisu predložili dokazna sredstva, poput primjerice financijskog vještačenja, kojima bi osporili sadržaj i utvrđenja iz javne isprave koju predstavlja tužiteljev obračun isplaćenih iznosa invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje).

3. Tuženik H. i. d.o.o., Z. (dalje: prvotuženik) je podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je zbog povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da je tužitelj uz tužbu dostavio samo prijavu ozljede na radu, ali ne i pravomoćnu sudsku presudu iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj; da je tužiteljev osiguranik bio osposobljen za rad na siguran način, zdravstveno sposoban, te se na strani prednika tuženika kao poslodavca ne navode nikakvi propusti u osiguranju mjera zaštite na radu; da su tuženici osporili uzročno-posljedičnu vezu između gubitka radne sposobnosti i povreda zadobivenih u predmetnoj štetnom događaju. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tuženika, ili je podredno ukinuti i vratiti na ponovan postupak.

4. Tuženik H. P. P. d.o.o. Z. (dalje: drugotuženik) također podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da postoje proturječnosti, da tužitelj nije dokazao aktivnu legitimaciju (u smislu dokazivanja

izvršenih

plaćanja ispravama za koje žalitelj tvrdi da nemaju svojstvo javne isprave), da tužitelj nije dokazao odgovornost tuženika (odnosno njihovih prednika) za štetni događaj (u smislu da ne postoji ranija presuda u odnosu na tuženike u ovom postupku kojima bi bilo utvrđeno da su ono odgovorni), kao ni pasivnu legitimaciju tuženika (s obzirom na to da su tuženici osnovani 2006. godine, na temelju Zakona o podjeli trgovačkog društva H. H. ž. d.o.o., Z., pa tuženici, kao pravni sljednici, ne mogu nikako biti odgovorni za štetni događaj iz 1992. godine, tj. njihovo pravno sljedništvo seže tek od 29. prosinca 2006.). Predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tuženika, te potražuje troškove sastava žalbe u iznosu od ukupno 6.562,50 kn. 5. Tuženik H. C. d.o.o., Z. (dalje: trećetuženik), također podnio žalbu protiv navedene presude, pobijajući je zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava, navodeći u bitnom da iz iskaza saslušanog svjedoka Z. P. proizlazi da se radilo o nesretnom događaju, a nikako o odgovornosti tuženika, dok u postupku nije proveden nikakav dokaz na okolnost je li bilo struje, zašto je bilo struje, je li trebalo biti struje, te je li za činjenicu da je bilo struje u krampovima ili podu odgovoran netko od tuženika ili onaj koji vrši radove. Drži da je stoga, umjesto odredbe čl. 1063. st. 1. ZOO-a, koju je primijenio prvostupanjski sud, trebalo primijeniti odredbu čl. 1067. ZOO-a, budući da je očito da se radi o nesretnom događaju na koji trećetuženik nije mogao utjecati. Napominje i da prilikom podjele prednika tuženika sljednici nisu preuzeli obveze na jednake dijelove, nego u točno određenim postocima, pa slijedom toga nije bilo moguće naložiti im solidarno plaćanje, jer u čl. 42. ZOO-a je određeno da osobe solidarno odgovaraju samo ako nisu utvrdile drugačije, a u konkretnom slučaju je utvrđeno drugačije. Predlaže pobijanu presudu preinačiti u korist tuženika, te potražuje troškove sastava žalbe u iznosu od ukupno 1.512,50 kn.

6. Odgovor ni na jednu žalbu nije podnesen.

7. Prvotuženikova žalba nije osnovana.

8. Drugotuženikova žalba nije osnovana.

9. Trećetuženikova žalba nije osnovana.

10. Pobijana presuda ispitana je na temelju odredbe čl. 365. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pazeći po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz odredbe čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, te je prema ocjeni ovog suda ona pravilna i na zakonu osnovana.

11. Predmet spora je regresni zahtjev tužitelja za isplatu 95.129,03 kn po osnovi naknade štete za iznose isplaćene invalidske mirovine i naknade za tjelesno oštećenje u razdoblju od 1. svibnja 2013. do 31. prosinca 2015., koje je tužitelj isplatio svome osiguraniku Z. P., koji je 30. rujna 1992. doživio ozljedu na radu kao radnik prednika tuženika, obavljajući poslove reguliranja kolosijeka i rukovanja podbijačicom, koji se imaju smatrati opasnom djelatnosti te u odnosu na koju štetu se smatra da potječe od opasne djelatnosti. Među strankama je sporna osnova i visina tužbenog zahtjeva, a osobito odgovornost tuženika za nastanak štetnog događaja.

12. Prema odredbi čl. 1063. ZOO-a, šteta nastala u vezi s opasnom stvari, odnosno opasnom djelatnošću smatra se da potječe od te stvari, odnosno djelatnosti, osim ako se dokaže da one nisu bile uzrok štete. Prema ocjeni ovog suda, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio da djelatnost kojom se bavio pravni prednik tuženika (ovdje žalitelja) spada u opasne djelatnosti, te da slijedom toga, sukladno odredbi čl. 1064. ZOO-a, (načelno) za štetu od opasne djelatnosti odgovara osoba koja se njome bavi. To znači da je riječ o oborivoj predmnjevi odgovornosti upravo tuženika (tj. njihova pravnog prednika), pa je na tuženicima bio teret dokaza potrebnih za obaranje navedene predmnjeve, tj. za oslobađanje od odgovornosti, sukladno odredbi čl. 1067. ZOO-a. Trećetuženik se u žalbi poziva upravo na tu odredbu, prema kojoj se oslobađanje odgovornosti uvjetuje time da se dokaže da šteta potječe od nekog nepredvidivog uzroka koji se nalazio izvan stvari, a koji se nije mogao spriječiti, izbjeći ili otkloniti. Prema ocjeni ovog suda, tuženici nisu predložili nikakav adekvatan dokaz na okolnost da bi se radilo o višoj sili (a to je u svome obrazloženju pravilno konstatirao i prvostupanjski sud), a iz onih dokaza koji su izvedeni (saslušanje stradalog radnika) prvostupanjski sud je izveo pravilan zaključak o odlučnim činjenicama. Strujni udar, koji se u konkretnom slučaju prema iskazu svjedoka dogodio uslijed kidanja povratnog voda iz trafostanice pri obavljanju djelatnosti vezane uz održavanje električnih vodova, prema ocjeni ovog suda ne može se podvesti pod višu silu, te slijedom toga ne može tuženike, kao pravne sljednike pravne osobe koja se bavila opasnom djelatnošću, osloboditi odgovornosti.

13. Neosnovano se prvotuženik u žalbi poziva na to da je tužitelj uz tužbu dostavio samo prijavu ozljede na radu, ali ne i pravomoćnu sudsku presudu iz koje bi bilo vidljivo da je tuženik odgovoran za predmetni štetni događaj, jer prvostupanjski sud je izričito obrazložio da je to uzeo u obzir (odnosno da su presude za ranija razdoblja isključivo kondemnatornog, ne i deklaratornog karaktera), ali je naveo druge odlučne razloge i činjenice za donošenje pobijane odluke. U pogledu dokazivanja plaćanja mirovina koje predstavljaju ovdje regresno utuženi iznos, ovaj se sud slaže s ocjenom prvostupanjskog suda da je teret dokaza na tuženicima, tj. da su oni bili dužni predložiti financijsko vještačenje ili kakav drugi adekvatan dokaz kako bi dokazali svoje tvrdnje kojima osporavaju tužiteljeve tvrdnje, koje je tužitelj potkrijepio određenim dokaznim materijalima.

14. Neosnovano se drugotuženik poziva na to da tuženici, kao pravni sljednici osnovani 2006. godine, ne mogu nikako biti odgovorni za štetni događaj iz 1992. godine, iz čega posredno proizlazi i tvrdnja da je trebalo primijeniti materijalno pravo, tj. propise s obzirom na trenutak kad se prometna nesreća dogodila. Ovdje je riječ o regresnom potraživanju naknade štete, koja se sastoji u uzastopnim mjesečnim isplatama mirovine tužiteljevom osiguraniku, te za njega šteta nastaje svakom isplatom, pa se primjenjuje propis koji je na snazi u trenutku te isplate, a kako je predmet tužbe regres onih isplata mjesečnih iznosa mirovina koji su nastali tijekom 2013., 2014. i 2015. godine, irelevantno je što se nesreća dogodila 1992. godine i što su tuženici (koji su pravni sljednici nositelja opasne djelatnosti kod kojega se štetni događaj zbio 1992.) osnovani tek 2006. godine.

15. Neosnovano se trećetuženik u žalbi poziva na to da prilikom podjele prednika tuženika sljednici nisu preuzeli obveze na jednake dijelove, nego u točno određenim postocima, pa da slijedom toga nije bilo moguće naložiti im solidarno plaćanje, pozivajući se na odredbu čl. 42. ZOO-a. Ako bi se i zanemarila činjenica da taj činjenični navod trećetuženik po prvi put ističe tek u žalbi (pa bi se radilo o nedopuštenom žalbenom navodu u smislu odredbe čl. 352. st. 1. ZPP-a), valja žalitelju napomenuti da je navedenom odredbom na koju se poziva propisano da, „kad ima više dužnika u nekoj djeljivoj obvezi nastaloj trgovačkim ugovorom, oni odgovaraju vjerovniku solidarno, osim ako su ugovaratelji izrijekom otklonili solidarnu odgovornost“, što znači da ta propisana iznimka ne bi bila primjenjiva na konkretan slučaj, jer utužena obveza je za tuženike nastala izvanugovorno (samom činjenicom da su pravni sljednici poslodavca zaposlenika stradalog 1992. godine), a ne na temelju trgovačkog ugovora.

16. Stoga tuženici svojim žalbenim navodima nisu doveli u pitanje pravilnost i zakonitost pobijane odluke.

17. S obzirom na navedeno, na temelju odredbe čl. 368. st. 1. ZPP-a presuđeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Sudac Ivana Mlinarić