REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 758/2018-2

R E P U B L I K A  H R V A T S K A

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Katarine Buljan predsjednice vijeća, Slavka Pavkovića člana vijeća i suca izvjestitelja, dr. sc. Jadranka Juga člana vijeća, Damira Kontreca člana vijeća i Gordane Jalšovečki članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja Zavoda … P., OIB …, zastupane po punomoćnici O. B. odvjetnici iz P., protiv tužene L. Š. iz S., OIB …, zastupane po punomoćniku M. P., odvjetniku iz P., radi isplate, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-161/2017-2 od 14. prosinca 2017. kojom je potvrđena presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-48/2015-43 od 9. prosinca 2016., u sjednici održanoj 26. siječnja 2022.,

r i j e š i o j e:

I. Revizija tužitelja se prihvaća, ukida se presuda Županijskog suda u Slavonskom Brodu, Stalna služba u Požegi poslovni broj Gž-161/2017-2 od 14. prosinca 2017. i presuda Općinskog suda u Požegi poslovni broj P-48/2015-43 od 9. prosinca 2016., a predmet se vraća sudu prvoga stupnja na ponovno suđenje.

II. Odluka o troškovima povodom revizije ostavlja se za konačnu odluku.

Obrazloženje

1. Presudom suda prvoga stupnja odbijen je tužbeni zahtjev usmjeren na isplatu bruto plaće, doprinosa, troškova odvojenog života i prijevoza za razdoblje od 19. veljače 2004. do 18. listopada 2006. u iznosu 420.501,37 kn sa zateznim kamatama, dalje usmjeren na isplatu 54.796,10 kn na ime bruto plaća i zakonskih kamata za razdoblje od 19. listopada 2006. do 26. veljače 2007. te na ime školarine 12.000,00 kuna sa zateznim kamatama te je odlučeno o trošku postupka.

2. Drugostupanjskom je presudom potvrđena prvostupanjska presuda.

3. Protiv drugostupanjske presude reviziju, u smislu odredbe čl. 382. st. 1. Zakona o parničnom postupku ("Narodne novine", broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 57/11, 148/11, 25/13, 28/13, 89/14 – dalje: ZPP), a koja se odredba pri ovome odlučivanju primjenjuje temeljem odredbe čl. 117. st. 1. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 70/19), je podnio tužitelj, iz razloga bitne povrede odredaba parničnog postupka i pogrešne primjene materijalnog prava.

4. Odgovor na reviziju nije podnesen.

5. Revizija je osnovana.

6. Postupajući sukladno odredbi čl. 392. a st. 1. ZPP-a revizijski sud u povodu revizije iz čl. 382. st. 1. toga Zakona ispituje pobijanu presudu samo u onom dijelu u kojem se ona pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revident se prvenstveno pozvao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka, pritom, međutim, ne navodeći izričito na povredu koje postupovnu odredbe smjera, a ovaj je sud upućivanje na takvu povredu prvenstveno mogao razaznati u navodima tužitelja kojim upućuje da drugostupanjski sud, pozivajući se na odredbu čl. 138. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine, broj 53/91, 73/91, 3/94, 111/93, 107/95, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, 35/2005, dalje: ZOO/91), odnosno čl. 208. st. 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ br. 35/05 dalje: ZOO), nije dao dostatne razloge za svoje pravno shvaćanje o nastupu nemogućnosti ispunjenja obveze jedne strane u dvostranom obveznom ugovoru.

7.1. Međutim, iz sadržaja cjelokupnog obrazloženja te odluke jasno je i dostatno obrazloženo pravno shvaćanje toga suda, o tome da nemogućnost ispunjenja obveze tužene taj sud pripisuje nezakonitom postupanju tužitelja u pogledu utvrđenja odluke o otkazu ugovora o radu nedopuštenim.

7.2. Nadalje, eventualna neusklađenost pravnih shvaćanja drugostupanjskih sudova, eventualno postojeća u ovom postupku, s obzirom na činjenicu da je u ovaj predmet bio predmetom razmatranja viših sudova u više navrata, ne utječe samo po sebi na zakonitost revizijom pobijane odluke, jer će o relevantnim pravnim shvaćanjima, konačnu odluku donijeti ovaj, revizijski sud.

7.3. Stoga, ovaj sud nije našao da bi došlo do bitne povrede odredaba parničnog postupka na koje bi se dalo zaključiti da revizijom upire tužitelj.

8. Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatom troškova specijalizacije učinjenih tuženoj, slijedom činjenice da je, kako navodi tužitelj, tužena otkazala ugovor o radu za vrijeme trajanja specijalizacije (a bila je ugovorno obvezana u radnom odnosu ostati za vrijeme i određeno vrijeme nakon specijalizacije), slijedom čega da je, prema relevantnim odredbama ugovora o specijalizaciji, dužna na povrat tih sredstava te su činjenična utvrđenja, bitna za odluku u ovoj pravnoj stvari:

- da je između stranaka, između kojih je postojao radni odnos, bio zaključen 3. veljače 2004. Ugovor o specijalizaciji (dalje: Ugovor o specijalizaciji);

- da je člankom 7. Ugovora određeno da se tužena obvezuje po završetku specijalizacije ostati na radu kod tužitelja u jednostrukom vremenu trajanja specijalizacije, a u slučaju neispunjenja te obveze tužena bi bila dužna vratiti tužitelju ukupno primljena sredstva za isplaćene plaće, uvećane za sve doprinose i poreze, kao i sve ostale troškove isplaćene od strane tužitelja tuženoj, a u vezi troškova specijalizacije;

- da je u istom članku ugovorena obveza vraćanja sredstava isplaćenih za vrijeme specijalizacije ako specijalizant bez znanja i suglasnosti tužitelja promijeni vrstu specijalizacije ili promijeni ustanovu u kojoj specijalizira ili mu tijekom specijalizacije prestane svojstvo djelatnika;

- da je tuženoj prestalo svojstvo djelatnika odnosno radni odnos kod tužitelja i to na način da je tužitelj tuženoj otkazao Ugovor o radu izvanrednim otkazom od 13. listopada 2006. prije dovršetka specijalizacije tužene;

- da je u radnom sporu pokrenutom u vezi tog otkaza pravomoćnom presudom Općinskog suda u Požegi broj P-835/06 od 27. veljače 2007. utvrđeno da ta odluka o izvanrednom otkazu nije dopuštena i da radni odnos tužene kod tužitelja nije prestao dana 18. listopada 2006.

- da je potonjom presudom prihvaćen prijedlog tužene (tamo tužiteljice) za sudskim raskidom Ugovora o radu, tako da je raskinut s danom 26. veljače 2007., uz što je tužitelj (tamo tuženik) obvezan tuženoj (tamo tužiteljici) isplatiti naknadu izgubljenih plaća i naknadu štete.

8.1. Nastavno na takva utvrđenja sud je u pobijanoj odluci izrazio pravno shvaćanje:

- da je za „nastupanje obveze vraćanja sredstava utrošenih na specijalizaciju tužene ugovoreno je da ta obveza nastupa samo u slučaju prestanka radnog odnosa krivnjom tužene, što se analogno može primijeniti i na prethodni stavak članka 7. Ugovora o specijalizaciji koji govori o prestanku radnog odnosa za vrijeme trajanja specijalizacije.“;

- da: „U svakom slučaju, ukoliko je između stranaka i bila ugovorena obveza vraćanja sredstava utrošenih za specijalizaciju, bez obzira na krivnju za prestanak radnog odnosa, takva ugovorna odredba ne bi bila u skladu s odredbama Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 91/96, 112/99, 88/01, dalje u tekstu: ZOO) (…). Članak 138. ZOO propisuje da kada je ispunjenje obveze jedne strane u dvostranom ugovoru postalo nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina obveza se gasi, a ona zadržava svoje potraživanje prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze. (…)“;

- da: „zbog činjenice što je do prestanka radnog odnosa tužene kod tužitelja došlo prihvaćanjem zahtjeva tužene za sudskim raskidom radnog odnosa, ipak odgovornost za prestanak radnog odnosa tužene leži na tužitelju i to zbog toga što je tužitelj nezakonito izvanrednim otkazom raskinuo radni odnos sa tuženom, što je i dovelo do toga da je tužena u radnom sporu iskoristila svoje zakonsko pravo i zatražila sudski raskid radnog odnosa, a što se ne može smatrati njenom krivnjom za prestanak radnog odnosa, pa je dakle, prestanak istog prouzrokovao odnosno skrivio tužitelj.“.

9. Pravno shvaćanje iz zadnje točke u odjeljku 8.1. se, barem za sada, u okviru citiranih navoda, ne može prihvatiti, čime se i revizijski navodi kojima se spori tumačenje nižestupanjskih sudova o odgovornosti za prestanak radnog odnosa pa, posljedično i za odgovornost u smislu čl. 7. Ugovora o specijalizaciji, u okviru tih navoda nižestupanjskih obrazloženja, ukazuju osnovanim.

10. Vezano uz navode tužitelja u pogledu pogrešne primjene materijalnog prava, prvenstveno je za ocijeniti utjecaj krivnje tužene za okončanje radnog odnosa na njezinu odgovornost ili izostanak odgovornosti u smislu odredbe čl. 7. Ugovora o specijalizaciji, a koji glasi:

„Specijalizant se obvezuje po završetku specijalizacije ostati u Zavodu jednostruko vrijeme trajanja specijalizacije, bez obzira gdje je proveden specijalistički staž.

Obvezu iz prethodnog stavka specijalizant je obvezan provesti na poslovima koji odgovaraju njegovoj stečenoj stručnoj spremi sukladno završenoj specijalizaciji. U slučaju neispunjenja obveza iz prethodnog stavka specijalizant se obvezuje zavodu vratiti ukupno primljena sredstva (…).

Troškove iz stavka 3. ovog članka snosi specijalizant u visini (…). Obveza vraćanja sredstava u smislu čl. 2., 3. i 4. ovog članka utvrđuje se za slučaj da specijalizant bez znanja i suglasnosti Zavoda promijeni vrstu specijalizacije ili promjeni ustanovu u kojoj specijalizira ili mu tijekom specijalizacije prestane svojstvo djelatnika.

Ukoliko djelatniku za vrijeme odrađivanja specijalističkog staža iz st. 2. ovoga članka prestane radni odnos krivnjom radnika, dužan je također nadoknaditi Zavodu troškove navedene u stavku 3., 4. i 5. ovoga članka.“.

11. Nije sporno da je izvanredni otkaz ugovora o radu, koji je utvrđen nezakonitim, ali i sudski raskid ugovora o radu, nastupio prije dana završetka specijalizacije, dakle, prije vremena kada bi, da radni odnos nije prestao, bio započet specijalistički staž iz čl. 2. Ugovora o radu.

12. Stoga je na ovaj, konkretni slučaj primjenjiva odredba čl. 7. st. 5. Ugovora o specijalizaciji, koja se, za se razliku od stavka 6. toga članka, kako i primjećuje revident, ne očituje izričito o potrebi postojanja krivnje radnika/specijalizanta za prestanak radnog odnosa za, posljedično, njegovu odgovornost za vraćanje troška specijalizacije.

13. Međutim, odredba čl. 7. st. 5. Ugovora o specijalizaciji određuje odgovornost radnika za vraćanje troška specijalizacije za slučaj da „specijalizant bez znanja i suglasnosti Zavoda promijeni vrstu specijalizacije“ ili mu tijekom specijalizacije „prestane svojstvo djelatnika“, a iz čega je jasna intencija ugovornih strana da odgovornost tužene, u smislu toga članka, ipak ovisi u nekim slučajevima (a kod prestanka radnog odnosa za trajanja specijalizacije) ne samo o objektivnoj činjenici prestanka radnog odnosa.

14. No, a što je bitno za odluku u ovoj pravnoj stvari, čak i da se ne uzme u obzir tumačenje iz prethodnog odjeljka, ovaj sud ne može prihvatiti pravno shvaćanje po kojem bi tužena bila odgovorna vratiti trošak specijalizacije čak i u slučaju da je za prestanak radnog odnosa odgovoran tužitelj.

15. Naime, iako predmetna odredba ne sadrži izričitu regulaciju za potonju situaciju, ona ostavlja znatne nedorečenosti i nejasnoće za jasnu i nedvosmislenu regulaciju takve situacije, a koje nedorečenosti – osobito uzimajući u obzir primjenu načela in favorem laboratoris – opravdavaju da se pristupi njenom (gore već učinjenom gramatičkom – v. odjeljak 13., ali i teleološkom i smislenom) tumačenju za tu, konkretnu situaciju.

16. Ovaj sud stoga spornu odredbu tumači i zaključuje da se, u slučaju da je do prestanka radnog odnosa, do kojeg je došlo krivnjom poslodavca, ne može tuženu teretiti za vraćanje troškova specijalizacije, jer, u trenutku nastupa okolnosti koje se imaju pripisati poslodavcu, a kojima se došlo do njegove inicijative za prestankom radnog odnosa (i to upravo davanjem, kasnije je utvrđeno, nedopuštenog otkaza) tužena je uredno izvršavala svoje obveze te njezina odgovornost ne može stoga ovisiti o svojevoljnoj i (utvrđeno je) nezakonitoj dispoziciji tužitelja.

17. Tako protumačivši predmetnu ugovornu odredbu, dalje je ovome sudu ostalo za ocijeniti je li se krivnja za prestanak radnog odnosa u ovome, konkretnom slučaju ima pripisati tužitelju – jer je tuženoj nezakonito otkazao ugovor o radu, ili tuženoj – jer je u sporu radi utvrđenja nedopuštenim otkaza ugovora o radu, kao tamo tužiteljica, iskoristila pravo na sudski raskid ugovora o radu, smislu odredbe čl. 116. st. 1. Zakona o radu („Narodne novine“ br. 38/1995, 54/1995, 65/1995, 102/1998, 17/2001, 82/2001, 114/2003, 142/2003, 123/2003, 30/2004, 68/2005, dalje: ZR).

18. Nije sporno da je u sporu koji se vodio po tužbi ovdje tužene, a tamo tužiteljice, radi utvrđenja otkaza ugovora o radu nedopuštenim (dalje: Spor radi utvrđenja otkaza nedopuštenim), na zadnjem ročištu ona istaknula zahtjev za sudskim raskidom ugovora o radu u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a, koji zahtjev je taj sud prihvatio i odredio raskid toga ugovora s danom 26. veljače 2007. Proizlazilo bi iz iskaza ovdje tužene, iako nije utvrđeno u nižestupanjskim odlukama, da je danom raskida određen dan u vremenu prije isteka njezine specijalizacije.

19. Međutim, pored nesporne činjenice da se radni odnos konačno ipak okončao sudski i time (nužno) postupovnom inicijativom tamo tužiteljice (čl. 116. st. 1. ZR), ne može se prihvatiti pravno shvaćanje suda u pobijanoj odluci da je sama činjenica utvrđenja nezakonitosti izvanrednog otkaza dostatna za ocjenu da odgovornost za konačni prestanak radnog odnosa leži na tužitelju-poslodavcu, što bi utjecalo na odgovornost u smislu čl. 7. Ugovora o specijalizaciji.

20. Odredba čl. 115. st. 1. ZR-a određuje: „Ako sud utvrdi da otkaz poslodavca nije dopušten i da radni odnos nije prestao, naredit će vraćanje radnika na posao.“, čime je propisano pravo radnika u slučaju utvrđenja odluke o otkazu nedopuštenom.

21. Ishođenjem odluke o nedopuštenosti otkaza ugovora o radu, radnik je svoj radnopravni status zaštitio na način da ga je doveo praktično u fazu prije nezakonite odluke o otkazu i u odnosu na tu, nezakonitu odluku poslodavca je ostvario pravnu zaštitu, posljedično čemu je sud naredio njegovo vraćanje na posao (čl. 115. st. 1. ZR). Dakle, radnik se time vratio na svoj posao.

22. No, nesporno je pravo radnika – ovdje tužene (a u Sporu radi utvrđenja otkaza nedopuštenim – tužiteljice) da, u slučaju utvrđenja nedopuštenosti otkaza, a kad smatra da joj nije prihvatljivo nastaviti radni odnos – zatraži sudski raskid ugovora o radu.

23. Posljedično utvrđenju odluke o otkazu nedopuštenom, a s obzirom na specifičnost radnopravnog odnosa (između ostalog, potrebe skladne i učinkovite interakcije između radnika i poslodavca u radnom odnosu, koji je vrlo često narušen činjenicom nezakonitog otkazivanja ugovora o radu, posljedično čemu su se te strane našle u protivnim parničnim ulogama), odredba čl. 116. st. 1. ZR-a je otvorila mogućnost radniku da u tom slučaju dalje disponira radnim odnosom, iz njemu poznatih okolnosti, tražeći, ako to smatra shodnim, sudski raskid toga odnosa.

24. U ocjenu tih razloga neprihvatljivosti nastavka radnog odnosa, raspravni sud u Sporu radi utvrđenja otkaza nedopuštenim, neće ulaziti i nije na tom sudu utvrđivati osnovanost i opravdanost razloga tamo tužiteljice za sudskim raskidom ugovora o radu (u smislu neprihvatljivosti nastavka radnog odnosa); naime, kod utvrđenja otkaza nedopuštenim, sama takva dispozicija tamo tužiteljice obvezuje taj raspravni sud na prihvaćanje zahtjeva za sudskim raskidom ugovora o radu.

25. Međutim, neovisno o zaključku iz prethodnog odjeljka, mora se dalje obrazložiti da razlozi neprihvatljivosti nastavka radnog odnosa (oni u smislu odredbe čl. 116. st. 1. ZR-a) ne koincidiraju pukim automatizmom sa otkaznim razlozima povodom kojih se vodila ta parnica radi utvrđenja otkaza nedopuštenim i koji su otkazni razlozi bili tamo predmetom razmatranja.

26. Radnik je svakako krivnjom poslodavca doveden u postupovnopravnu situaciju da može iskoristiti pravo na sudski raskid ugovora o radu, no za same razloge zbog kojih on u konačnosti traži takav raskid, tj. za činjenice zbog kojih on smatra da mu nije prihvatljivo nastaviti radni odnos (čl. 116. st. 1. ZR-a) može, ali i ne mora biti odgovoran poslodavac (tako, samo hipotetski gledajući, razlog zbog kojih radnik traži sudski raskid ugovora o radu, u opisanoj postupovnopravnoj situaciji, može biti i sama činjenica da je, npr. našao novo, isplativije mu radno mjesto, što je potpuno neovisno o činjenici postojanja nezakonitog otkaza).

27. Razlozi u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a mogu biti identični onima ili proizlaziti iz onih iz otkaznih razloga, ali mogu biti i potpuno drugačiji, pa tako i utvrđenje otkaza nedopuštenim može biti u činjeničnoj korelaciji sa razlozima za neprihvatljivost nastavka radnog odnosa, ali i ne mora.

28. Dakle, a čime se ovaj sud osvrće i na gore navedeno sporno pravno shvaćanje nižestupanjskog suda, proizlazi iz toga da se dispozicija u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a ne može po samom automatizmu smatrati uzrokovanom nezakonitim postupanjem poslodavca u smislu (utvrđeno je, nedopuštenog) otkazivanja.

29. Tako je dalje za zaključiti da razlozi zbog kojih je tamo tužiteljica (ovdje tužena) smatrala da nije prihvatljiv nastavak radnog odnosa (iako nebitni u Sporu radi utvrđenja otkaza nedopuštenim – v. odjeljak 24.) mogu imati reperkusije u ovoj, konkretnoj parnici za isplatu temeljem ugovorne odredbe čl. 7. Ugovora o specijalizaciji i to na ocjenu je li (ili nije) poslodavac ipak kriv za takvu narušenost odnosa na radu, slijedom koje je razumno očekivati da će radnik opravdano smatrati neprihvatljivim daljnji radni odnos i, stoga, podnijeti postupovnu dispoziciju u smislu zahtjeva sa sudskim raskidom ugovora o radu.

30. Ako bi zaključak u pogledu prethodnog odjeljka obrazloženja bio potvrdan, unatoč tome što je u formalnom smislu ugovor o radu raskinut sudski pa time i (nužno) inicijativom radnika (ovdje tužene), ne bi izostala odgovornost poslodavca (ovdje tužitelja) za okončanje, tj. prestanak radnog odnosa, a to sve u smislu odgovornosti u svezi odredbe čl. 7. Ugovora o specijalizaciji (protumačene odjeljkom 16. ovoga obrazloženja).

31. S druge strane, ako bi se utvrdilo da ovdje tužitelj nije odgovoran za razloge zbog kojih je tužena (a tužiteljica u Sporu radi utvrđenja otkaza nedopuštenim) smatrala neprihvatljivim nastavak radnog odnosa, moralo bi se zaključiti da je ugovor o radu sudski raskinut, po inicijativi i želji tužene i to iz razloga koji su isključivo na njezinoj strani, a ne na strani poslodavca.

32. Zaključak u smislu odjeljaka 30. i 31., dakle, može ali i ne mora biti ovisan o činjenici postojanja nezakonitog otkaza učinjenog po poslodavcu. Naime, tim otkazom u konačnici nije okončan radni odnos; otkaz je utvrđen nedopuštenim, a raskid odnosa je učinjen sudski, pri čemu je (a u tom smislu) samo za primijetiti da dan s kojim je sud određuje da je ugovor raskinut ne mora biti ni u kakvoj svezi sa (ne)aktivnosti poslodavca (ex čl. 116. st. 1. ZR) što također ukazuju na odvojenost aktivnosti poslodavca pri davanju nezakonitog otkaza, od stvarnih, supstancijalnih razloga zbog kojih se traži sudski raskid ugovora o radu.

33. Ta (ne)ovisnost neprihvatljivosti nastavka radnog odnosa u odnosu na činjenicu nedopuštenosti otkaza će se utvrđivati u odnosu na okolnosti svakog konkretnog slučaja i njegovih činjeničnih utvrđenja, a u svakom slučaju značaj te činjenice bi trebao biti ocijenjen u smislu čl. 8. ZPP.

34. Ako bi se činjenično utvrdilo u smislu odjeljka 31., to bi se, posljedično, moralo uzeti u obzir pri ocjeni odgovornosti tužene u smislu čl. 7. Ugovora o specijalizaciji, jer je tužena, pri takvom disponiranju imala ili morala imati u vidu ugovorne obveze prethodno preuzete, koje će dospjeti okončanjem ugovornog odnosa po njezinoj inicijativi, a bez krivnje tužitelja.

35. Propuštajući uzeti u obzir prethodni pravni pristup, nižestupanjski sudovi su propustili u potpunosti utvrditi činjenično stanje, osobito u pogledu razloga zbog kojih je ovdje tužena, a u spominjanom Sporu radi utvrđenja otkaza nedopuštenim tužiteljica, disponirala u smislu čl. 116. st. 1. ZR-a i tako inicirala sudski raskid ugovora o radu.

36. Stoga je, temeljem, čl. 385. st. 2. ZPP-a, valjalo ukinuti nižestupanjske odluke, kako bi se u ponovljenom postupku utvrdile prethodno isticane, a neutvrđene činjenice i donijela nova, zakonita odluka, uzimajući u obzir pravna shvaćanja ovoga, revizijskog suda.

37. Odluka o trošku postupka utemeljena je na odredbi čl. 166. st. 3. ZPP-a.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Katarina Buljan, v.r.