REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž-Us 14/2017-7

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Vrhovnog suda Vesne Vrbetić, kao predsjednice vijeća te Ratka Šćekića i Dražena Tripala, kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Marijane Kutnjak Ćaleta, kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optužene D. S., zbog kaznenog djela iz članka 291. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15. - ispravak; dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta te optuženice podnesenim protiv presude Županijskog suda u Rijeci od 20. listopada 2016. broj K- Us-14/10-105, u sjednici održanoj 26. siječnja 2022., u prisutnosti javnom dijelu sjednice branitelja optužene D. S., odvjetnika F. S.,

p r e s u d i o  j e :

I. Prihvaća se žalba Ureda za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta, preinačuje se prvostupanjska presuda u odluci o kazni te se optuženoj D. S. za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11., zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 1 (jedne) godine te za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 110/97., 27/98., 50/00., 129/00., 51/01., 111/03., 190/03.- odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 105/04., 84/05., 71/06., 110/07., 152/08., 57/11. i 77/11.; dalje: KZ/97.), zbog kojeg je prvostupanjskom presudom proglašena krivom, na temelju istog zakonskog propisa, utvrđuje kazna zatvora u trajanju 8 (osam) mjeseci pa se optužena D. S., uz primjenu članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osuđuje na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju 1 (jedne) godine i 6 (šest) mjeseci.

I Kž-Us 14/2017-7

II. Odbija se kao neosnovana žalba optužene D. S. te se u pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

Obrazloženje

1.1. Županijski sud u Rijeci je pobijanom presudom proglasio krivom optuženu D. S. za dva kaznena djela, i to za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11 za koje joj je, na temelju iste zakonske odredbe, utvrdio kaznu zatvora u trajanju sedam mjeseci te za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97 za koje joj je, na temelju istog propisa, utvrdio kaznu zatvora u trajanju od šest mjeseci. Potom je optuženicu, uz primjenu odredbi o stjecaju iz članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11., osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od devet mjeseci. Na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. -odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13. i 152/14.; dalje: ZKP/08.-14.) dosuđen je imovinsko pravni zahtjev na način da je odlučeno da je optuženica dužna platiti iznos od 56.333,53 kuna oštećenoj Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna, dok je s ostatkom postavljenog imovinsko pravnog zahtjeva oštećenik upućen u parnicu. Na temelju članka 71. KZ/11. prema optuženici je primijenjena sigurnosna mjera zabrane obavljanja zvanja, djelatnosti ili dužnosti pravosudnog dužnosnika u trajanju od pet godina. Na temelju članka 148. ZKP/08.-14. u vezi članka 145. stavka 2. točke 6. ZKP/08.-14. optuženica je obvezana nadoknaditi troškove kaznenog postupka u paušalnom iznosu od 1.000,00 kuna, te troškove vještaka K. P. u iznosu od 12.658,00 kuna, dok će se o ostalim troškovima odlučiti naknadno.

2. Protiv te presude žalbu je podnio Ured za suzbijanje korupcije i organiziranog kriminaliteta (dalje: USKOK) zbog odluke o kazni s prijedlogom da se pobijana presuda preinači u odluci o kazni.

2.1. Optužena D. S. je podnijela žalbu putem branitelja, odvjetnika F. S. navodeći da se žali zbog "povrede ustavnih prava", bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kaznenoj sankciji, oduzimanju imovinske koristi, sigurnosnoj mjeri i troškovi kaznenog postupka. Predlaže preinačiti pobijanu presudu na način da ju se "oslobodi", odnosno ukinuti presudu i predmet vratiti na novo suđenje stvarno nadležnom Općinskom sudu u Labinu, a podredno istom sudu koji je donio pobijanu presudu. Također predlaže da se presuda preinači na način da joj se izrekne blaža kazna i da ju se oslobodi plaćanja troškova kaznenog postupka. Zatražila je obavijest o sjednici vijeća.

I Kž-Us 14/2017-7

3. Optuženica je podnijela i odgovor na žalbu USKOK-a.

4. Zamjenik Glavnog državnog odvjetnika Republike Hrvatske, vratio je spise ovome sudu na daljnji postupak, sukladno odredbi članka 474. stavka 1. ZKP/08.-14.

5. Sjednica vijeća održana je u prisutnosti branitelja optuženika, odvjetnika F. S., a na temelju članka 475. stavka 4. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“ broj 152/08., 76/09., 80/11., 121/11. - pročišćeni tekst, 91/12.-Odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19.; dalje: ZKP/08.-19.), koji se sada primjenjuje u odsutnosti zamjenika Glavne državne odvjetnice Republike Hrvatske i optuženice, koji su, prema potvrdi o izvršenoj dostavi, o sjednici uredno obaviješteni.

6. Žalba USKOK-a je osnovana, dok žalba optuženice nije osnovana.

7. Prije nego što se izlože razlozi o neosnovanosti žalbenih navoda optuženice, potrebno je napomenuti da žaliteljica u okviru pojedine žalbene osnove iznosi tvrdnje koje sadržajno pripadaju drugim žalbenim osnovama, a neke od njih višestruko ponavlja unutar različitih žalbenih osnova. Žaliteljica se poziva i na posebnu žalbenu osnovu "povrede ustavnih prava", koja nije kao takva izričito predviđena u ZKP/08.- 14., nego je propisana u okviru bitne povrede odredaba kaznenog postupka u članku 468. stavku 2. ZKP/08.-14. i može se počiniti tako da je "teško povrijeđeno pravo na pravično suđenje zajamčeno Ustavom i Konvencijom za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda". Stoga će radi sustavnosti i bolje preglednosti ove odluke, odgovori na pojedine žalbene prigovore biti podvedeni pod odgovarajuću žalbenu osnovu, sukladno odredbama iz članka 467. u vezi članaka 468. - 471. ZKP/08.-19.

7.1. Uvodno se također primjećuje da se okviru više žalbenih osnova optuženica bavi radom zastupnika optužbe tako da višestruko i opširno ističe da je "pristrano i neobjektivno djelovao u ovom predmetu s ciljem progona okrivljenice kao nevine osobe"; da nije optužio druge osobe za koje optuženica smatra da su nezakonito postupale; da je povrijedio stvarnu nadležnost podnošenjem optužnice nenadležnom sudu; da je u istrazi ispitao osobe iz državnog odvjetništva koje nisu imale kontakata s optuženicom (M. J., S. M.) i zbog toga nemaju relevantnih saznanja, a nije ispitao V. S. koji je u inkriminiranom razdoblju bio v.d. županijskog državnog odvjetnika i koji je bio u kontaktu s optuženicom; da nije optužio D. C. i M. J. koji su lažno iskazivali kao svjedoci; da je počinio "očito selektivan odabir žrtve kaznenog postupka"; i dr. Međutim, svi ovi prigovori, u suštini, kritiziraju postupanje zastupnika optužbe te polemiziraju sa sadržajem optužnice na subjektivan način koji ne može biti predmet žalbenog razmatranja od strane drugostupanjskog suda jer se takve primjedbe ne mogu podvesti niti pod jednu od žalbenih osnova, a niti dovode u pitanje pravičnost provedenog postupka i pravilnost pobijane odluke.

I Kž-Us 14/2017-7

8. Optuženica smatra da su u postupku počinjene brojne bitne povrede odredaba kaznenog postupka.

8.1. Tako navodi da je počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. u vezi članka 32. stavka 1. točke 4. i članka 37. stavka 1. ZKP/08.-14. jer da je zamjenica ravnateljice USKOK-a S. Č. imala neposrednih i osobnih saznanja o službenom putovanju od 27. studenog 2006. iz putnog naloga broj 95/2006 kada je optuženica bila kod nje na sastanku, a zbog čega je prije početka rasprave i zatraženo izuzeće te zastupnice optužbe, no da je ista nastavila voditi postupak protiv optuženice, a što sve ukazuje na to da se radi o "namještenom" kaznenom postupku. Međutim, suprotno ovim žalbenim tvrdnjama, ne može se raditi o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-14. budući da se ta odredba odnosi isključivo na sastav suda. Argumenti o neposrednim saznanjima zamjenice ravnateljice USKOK-a bi eventualno mogli predstavljati razloge za njezin otklon u smislu članka 32. stavka 2. u vezi članka 37. stavka 1. ZKP/08.-14. i tzv. relativno bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-14., no okolnost što se radi o jednom od ukupno 260 putnih naloga, uz činjenicu da je optužbu na raspravi cijelo vrijeme zastupala druga zamjenica ravnateljice USKOK-a, J. J.-K. i da je kaznena odgovornost potkrijepljena valjanim i uvjerljivim dokazima, ukazuje da se ne radi o "namještenom" kaznenom postupku i da ne postoje bilo kakve stvarne sumnje u nepristranost zastupnica optužbe, niti S. Č., koja je vodila istragu i sastavila optužnicu, a niti J. J.-K., koja je zastupala optužbu na raspravi. Također nije prihvatljiva niti tvrdnja žalbe o "zatajivanju dokaza" od strane optužbe tako što u istrazi nisu ispitani svjedoci, koji su, prema stajalištu optuženice, trebali biti ispitani. Naime, obrana je na raspravi imala priliku predložiti izvođenje bilo kojeg dokaza za koji je smatrala da ga treba provesti i da joj ide u korist zbog čega uopće nije moguće "zatajivanje dokaza" u postupku, pri čemu valja napomenuti da se optuženica tim pravom tijekom postupka i koristila predlažući izvođenje mnoštva dokaza.

8.2. Obrazlažući bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08.-14. optuženica u žalbi ističe propuste suda u obrazlaganju presude. Tako navodi da sud nije dao potpunu analizu svakog od izvedenih dokaza pa tako niti iskaza svjedoka S. M. i svjedokinje S. V.; da se nije očitovao o parkirnim kartama uz putne naloge na kojima je jasno navedena registarska oznaka službenog vozila te da sud "nije potpuno i temeljito, a nadasve nepristrano i objektivno" izložio ocjenu svakog dokaza posebno, a onda i svih dokaza ukupno.

8.3. Žaliteljica niti u ovom dijelu izjavljene žalbe nije u pravu budući da je sud u odnosu na sve činjenice koje su odlučne za utvrđivanje kaznenopravne odgovornosti dao jasne, dostatne i valjane razloge u obrazloženju pobijane presude. Pri tome prvostupanjski sud nije dužan posebno i detaljno obrazlagati svaki izvedeni dokaz, već je bitno da izreka i obrazloženje presude budu smisleni i logični odraz svih relevantnih dokaza koji su izvedeni u dokaznom postupku i na kojima je utemeljena

I Kž-Us 14/2017-7

presuda, kako pojedinačno, tako i u njihovoj međusobnoj povezanosti. Tom zahtjevu je u cijelosti udovoljeno.

8.4. Optuženica nadalje navodi da sud u pobijanoj presudi nije obrazložio "dvojakost" u ocjeni dokaza, odnosno razlike u ocjeni dokaza i obrane optuženice budući da je povjerovao njezinoj obrani u odnosu na alineju a) optužnice, a nije povjerovao njezinoj obrani u odnosu na alineju b) optužnice. Niti tu optuženica nije u pravu budući da je sud na listovima 31. i 32. prvostupanjske presude dao obrazloženje koje navode obrane optuženice nije mogao isključiti kao istinite (a ne za prihvaćanje dijela obrane kako žalba pogrešno pretpostavlja) i slijedom toga, za djelomičnu izmjenu činjeničnog opisa.

8.5. Kao daljnja bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. u vezi članka 459. stavka 5. ZKP/08.-14. ističe se da sud nije proveo dokazni prijedlog optuženice da se pozove i ispita S. Č. kao svjedokinja te da se o tome nije očitovao u presudi. Međutim, žaliteljica propušta uvidjeti činjenicu da je rasprava 16. rujna 2016. započela iznova u smislu članka 407. stavka 3. ZKP/08.-14. i da do zaključenja te rasprave optuženica nije isticala one dokazne prijedloge za koje u žalbi navodi da ih je sud propustio provesti ili obrazložiti njihovo odbijanje. Osim toga iz podataka u spisu predmeta proizlazi da je optuženica sama izrijekom odustala od dijela dokaznih prijedloga na način da je na raspravi 14. listopada 2016. (šesti odlomak šestog lista zapisnika) navela da povlači ranije podnesene dokazne prijedloge, osim onih s rasprave 16. rujna 2016. (među kojima nema dokaznog prijedloga za ispitivanje S. Č. kao svjedoka) i prijedlog za ispitivanje M. P.. To isto vrijedi i za dokazni prijedlog da se provjeri je li pokrenut kazneni postupak protiv službenica "koje su same navele, odnosno priznale da su počinile kazneno djelo", koji također nije stavljen nakon što je rasprava započela iznova.

8.6. U žalbi optuženice se nadalje navodi da je sud zanemario činjenicu da je tužitelj tijekom postupka i pod utjecajem dokaza obrane višestruko intervenirao u optužnicu smanjujući kriminalnu količinu u postupanjima optuženice i da pritom "Sud nije razmotrio tu i takvu optužnicu u svoj svojoj cjelini od početka do kraja". Međutim, smanjenje kriminalne količine u radnjama za koja se teretila optuženica tijekom postupka, samo po sebi, ne mora nužno dovesti u pitanje ostatak optužnice pa sud nije bio dužan u presudi analizirati te izmjene, nego je bio dužan zauzeti stav o osnovanosti one optužbe koja je vrijedila u trenutku završetka dokaznog postupka. Pored toga, sasvim je logično i uobičajeno da provođenjem dokaza na raspravi dolazi do promjene u interpretaciji događaja koji je predmet kaznenog postupka i da se to u konačnici odražava i na sam sadržaj optužnog akta. Stoga učinjene izmjene optužnice koje u ovakvim postupcima nisu neuobičajene uopće nisu indikativne na način kako to optuženica želi prikazati u žalbi, niti se sud trebao baviti takvim razvojem činjenične situacije koja je nastala kao posljedica izvođenja dokaza na raspravi.

I Kž-Us 14/2017-7

8.7. Ne može se prihvatiti daljnja tvrdnja ove žaliteljice o bitnoj povredi odredaba kaznenog postupka počinjenoj tako što sud nije obrazložio odluku o troškovima postupka te da između te odluke i osobnih podataka optuženice, prema kojima je ona bez prihoda i imovine, postoji proturječnost budući da je bilo temelja za njezino oslobođenje od plaćanja troškova kaznenog postupka. Naime, odluka suda o troškovima postupka sukladna je tada važećoj imperativnoj normi iz članka 148. stavka 1. ZKP/08.-14. prema kojoj je sud dužan, kad okrivljenika proglasi krivim, u presudi naložiti okrivljeniku da podmiri troškove kaznenog postupka. Dakle, u trenutku donošenja prvostupanjske presude nije postojala fakultativna mogućnost oslobađanja optuženika, koji je proglašen krivim, od plaćanja troškova kaznenog postupka, a koja danas postoji prema članku 148. stavcima 1. i 6. ZKP/08.-19. Sud je za visinu paušalnog troška od svega 1.000,00 kuna dao dovoljne razloge u vidu duljine trajanja i složenosti postupka pa nije bilo potrebno dodatno analizirati imovno stanje optuženice na način kako se to navodi u žalbi. Prema tome, odluka o troškovima kaznenog postupka je dovoljno obrazložena sukladno tada važećim odredbama. Nasuprot daljnjim tvrdnjama žaliteljice, sud je iznio dostatne razloge i u odnosu na odluku o sigurnosnoj mjeri.

8.8. Iskazi svjedokinja S. S. i K. G., kao niti izvješće M. P. o kontroli pravilnosti rada računovodstva nisu nezakoniti dokazi budući da pribavljanjem tih dokaza nije ostvarena niti jedna od povreda propisanih u članku 10. ZKP/08.-14. koja dovodi do nezakonitosti dokaza. Okolnost što obrana nije bila prisutna ispitivanju svjedokinje S. S. u istrazi ne podrazumijeva nezakonitost tog dokaza, nego se na takvom dokazu ne može isključivo ili u odlučujućoj mjeri temeljiti osuđujuća presuda, kako to propisuje odredba članka 431. stavka 2. ZKP/08.-14. Budući da se pobijana presuda niti isključivo, a niti u odlučujućoj mjeri ne temelji na tom dokazu, nije došlo do povrede ove odredbe te nije bilo zapreke za čitanje tog iskaza, koji je pročitan sukladno članku 431. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-14., a sud je taj dokaz prvenstveno koristio kao kontrolni dokaz za one iskaze svjedoka koji su neposredno izvedeni na raspravi. Suprotno žalbi, sud uopće nije temeljio svoja utvrđenja na iskazu svjedokinje K. G. (koji također nije nezakonit dokaz nego je pročitan, kao i iskaz svjedokinje S. S., sukladno članku 431. stavku 1. točki 2. ZKP/08.-14.). Isto tako, u žalbi problematizirano pitanje tko je sve ovlašten za obavljanje kontrole rada računovodstva ne utječe na zakonitost dokaza - izvješća o kontroli rada računovodstva Općinskog suda u Pazinu, koje izvješće sud također nije koristio za utvrđivanje odlučnih činjenica jer je na iste okolnosti provedeno financijsko knjigovodstveno vještačenje kao pouzdaniji izvor saznanja. Stoga, nije ostvarena istaknuta bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 2. ZKP/08.-14. na način da bi se pobijana presuda temeljila na nezakonitim dokazima, niti je izvođenjem dokaza došlo do povrede prava na pravično suđenje.

8.9. U odnosu na više puta i na razne načine isticane paušalne tvrdnje optuženice o povredi njezinih ustavnih prava koja su "u ovom postupku organizirano proveli USKOK i Sud" i namjeru "da se bez obzira na stvarnu krivnju i štetu, okrivljenicu

I Kž-Us 14/2017-7

pošto-poto osudi i o tome čim prije obavijesti javnost" potrebno je istaknuti da je kazneni postupak proveden zakonito, pravično i uz poštivanje standarda koji proizlaze iz Konvencije za zaštitu ljudskih prava i temeljnih sloboda ("Narodne novine, Međunarodni ugovori" broj: 18/97., 6/99., 14/02., 13/03., 9/05., 1/06. i 2/10.), Ustava Republike Hrvatske („Narodne novine“ broj: 56/90., 135/97., 8/98., 113/00., 124/00., 28/01., 41/01., 55/01.,76/10., 85/10. i 5/14.) i ZKP/08.-14.

8.10. Isto tako, nasuprot žalbi, nije počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. ZKP/08.-14. jer nije bilo zapreke da sud intervenira u činjenični opis za onaj dio optužbe koji nije dokazan, niti je sud takvim postupkom "proturječno tomu i na štetu okrivljenice u ostalom dijelu istu proglasio krivom, pokazujući tako pristranost tužitelju USKOK-u". Upravo suprotno, u postupku suda, koji nije našao dokazanim dio optužbe koji se odnosi na fiktivna putovanja i slijedom toga u presudi utvrdio manju kriminalnu količinu u postupcima optuženice, pokazuje se njegova neovisnost i objektivnost prema tužitelju.

8.11. Stoga nije osnovana žalba optuženice zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, a ispitivanjem pobijane presude sukladno članku 476. stavku 1. točki 1. ZKP/08.-19. ovaj sud nije našao da bi bila počinjena neka od povreda odredaba kaznenog postupka, koja nije istaknuta u žalbi, a na koju sud drugog stupnja pazi po službenoj dužnosti.

9. Optuženica iznosi brojne prigovore u pravcu pogrešnog i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

9.1. U žalbi se detaljno analiziraju iskazi svjedokinja L. K. i S. S. na način da se citiraju njihovi dijelovi te ih se dovodi u vezu s drugim dokazima, daje se tumačenje tih dokaza i potom nudi zaključke za koje žaliteljica smatra da ih je trebao donijeti prvostupanjski sud. No optuženica takvim postupkom iz cjeline navoda ovih svjedokinja, ali i konteksta drugih dokaza te događaja koji je predmet ovog postupka, izdvaja pojedine dijelove i interpretira ih suprotno njihovom stvarnom smislu i sadržaju. Protivno svim takvim navodima, u prvostupanjskoj presudi su vjerno reproducirani i valjano ocijenjeni relevantni navodi ovih svjedokinja (kao i svi drugi odlučujući dokazi), nakon čega su pravilno utvrđene okolnosti o kojima su iste iskazivale.

9.2. Žaliteljica nastoji prikazati u lošem svjetlu ove svjedokinje navodeći neke njihove osobne motive za neistinito iskazivanje na štetu optuženice. Na njih prebacuje odgovornost za neispravnost svojih putnih naloga te povrh svega tvrdi da su one za sebe zadržale novac koje su u računovodstvu preuzele na ime putnih naloga optuženice.

9.3. Niti ovi žalbeni navodi nemaju nikakvu potporu u dokazima u spisu predmeta. Dakle, nema sumnje da iz iskaza svjedokinje L. K. jasno proizlazi da je optuženica

I Kž-Us 14/2017-7

samostalno i u svim spornim segmentima odlučivala o sadržaju svojih putnih naloga (iako ih nije osobno ispisivala, niti obavljala obračun naknade), i to unatoč upozorenjima o nepravilnostima i o potrebi korištenja I. kartice za gorivo. To isto proizlazi i iz iskaza svjedokinje R. B., a ti iskazi su potkrijepljeni činjenicom da je optuženica svaki od tih naloga potpisala u svojstvu nalogodavca, podnositelja računa i likvidatora te je kao općinska državna odvjetnica bila svjesna svoje odgovornosti za financijsko i materijalno poslovanje državnog odvjetništva kojim je rukovodila. Slijedom izloženog, ovaj sud nije našao da postoje okolnosti koje bi na bilo koji način diskreditirale bilo koju od ovih svjedokinja, niti postoje bilo kakve naznake za sumnju u istinitost i vjerodostojnost njihovih iskaza.

9.4. U nastojanju osporavanja vjerodostojnosti iskaza svjedokinje L. K. žaliteljica također ističe da je sud pogriješio odbivši dokazni prijedlog obrane da se razgledaju predmeti koje je svjedokinja L. K. poklanjala optuženici, što bi ukazalo na narav njihovog odnosa jer nije logično da bi netko kolegici od koje trpi "izvjesni mobing", koje se boji i zbog toga izvršava protuzakonite i "kriminalne naloge" u korist te osobe, istoj toj osobi donosio poklone, dolazio u njezin stan i družio se. Nadalje navodi da bi se tim dokazima utvrdila neistinitost iskaza ove svjedokinje u pogledu odnosa s optuženicom i njihove međusobne komunikacije te navodne zapovijedi optuženice vezano za putne naloge. Kao što je rečeno, svjedokinja L. K. je iskazivala logično i uvjerljivo, a njezin iskaz je sukladan iskazima R. B. i S. S. te je potkrijepljen i drugim dokazima kao što su sadržaj putnih naloga te nalaz i mišljenje vještaka pa stoga nije utemeljen ovaj žalbeni navod koji se odnosi na nepotpuno utvrđeno činjenično stanje i koji je, u suštini, usmjeren na obezvrjeđivanje iskaza svjedokinje nekim okolnostima koje uopće nisu u stvarnoj vezi s vjerodostojnošću njenog iskaza.

9.5. Osim toga, službenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu i u računovodstvu Općinskog suda u Pazinu ne mogu biti odgovorne za neispravnost putnih naloga optuženice kod činjenice da je isključivo optuženica bila odgovorna za financijsko i materijalno poslovanje Općinskog državnog odvjetništva kojim je rukovodila, da je ona potpisala sve putne naloge te da je, prema iskazu svjedokinja L. K., R. B. i S. S., upravo ona odredila način njihovog ispunjavanja. Ove svjedokinje zbog svog podređenog položaja u hijerarhiji tijela u kojem su bile zaposlene, ali i konkretne atmosfere koju je stvarala optuženica na radnom mjestu, nisu bile u mogućnosti da joj na bilo koji način prigovaraju, prijavljuju je ili joj vraćaju putne naloge zbog njihove neispravnosti, što sve žaliteljica tvrdi da su one u konkretnoj situaciji trebale učiniti. S obzirom na to, neosnovani su žalbeni navodi koji ističu navodnu kaznenu i stegovnu odgovornost službenica podređenih optuženici, njihove eventualne propuste, kao i oni navodi koji su usmjereni na potrebu utvrđivanja tih propusta u ovom kaznenom postupku kroz prigovore o nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju. Valja istaknuti da nitko od ispitanih osoba u svojim iskazima nije doveo u sumnju činjenicu da bi optuženica u tijelu kojim je rukovodila imala neprikosnoveni autoritet, a kojeg ona u žalbi nastoji relativizirati te svoje odgovornosti i postupke neuvjerljivo prebaciti na osobe u svojoj radnoj okolini koje su joj bile

I Kž-Us 14/2017-7

podređene. Stoga je sud prvog stupnja pravilno odbio dokazne prijedloge usmjerene na dokazivanje tih okolnosti.

9.6. Na sličan, prethodno opisani način, se u žalbi optuženice nudi interpretacija i drugih dokaza. U tom smislu žaliteljica osporava istinitost iskaza svjedokinje S. V., kojeg sud uopće nije koristio za utvrđenje činjeničnog stanja, te daje svoje tumačenje iskaza svjedoka S. M., koji je nakon njenog odlaska preuzeo dužnost državnog odvjetnika u Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, pa slijedom toga nema saznanja o događajima koji su predmet ovog kaznenog postupka, niti njegov način rada može biti od utjecaja na ocjenu kaznene odgovornosti optuženice.

9.7. Nadalje žaliteljica ističe da je sud zanemario putni nalog iz svibnja 2009. na ime K. G. za koji tvrdi da je jednak onima iz činjeničnog opisa i opovrgava namjeru optuženice da postupa pogrešno ili nezakonito, a da se o tome dokazu, koji potvrđuje obranu optuženice, sud nije očitovao u obrazloženju presude, niti je razjasnio kako to da je s pogrešnom i protuzakonitom praksom postupanja s putnim nalozima nastavljeno i nakon što je optuženica razriješena dužnosti.

9.8. Međutim, putni nalog s pripadajućim ispravama na ime K. G. se uopće ne može uspoređivati s putnim nalozima optuženice budući da je K. G. koristila svoje privatno vozilo, a ne službeno, što je vidljivo iz dopisa Općinskog državnog odvjetništva u Puli-Pola od 24. lipnja 2016. s lista 262. spisa predmeta. Dakle, koristila je svoj osobni automobil i obračun od dvije kune po kilometru, što je ispravan način obračuna, za razliku od svih putnih naloga koji su predmet ovog postupka i u kojima je upravo taj dio naloga nepravilan te u suštini predstavlja protupravnost u poduzetim radnjama optuženice. Eventualne druge nepravilnosti u putnom nalogu za K. G. nisu relevantne za zaključak o načinu rada L. K. i ocjenu njenog iskaza na način kako to žaliteljica prikazuje, niti je taj putni nalog, u bilo kojem smislu, odlučan za utvrđivanje postupanja optuženice.

9.9. Vezano za pitanje svijesti i namjere optuženice bitno je navesti da su sve vrlo opširne žalbene tvrdnje optuženice usmjerene na njezinu neupućenost, naivnost ili nedostatak svijesti, pri čemu su iste, po ocjeni suda drugog stupnja, krajnje neuvjerljive i stoga potpuno neprihvatljive. Naime, pitanje dobivanja naknade mimo plaće, kao i sva financijska pitanja, predstavljaju vrlo osjetljivo područje prema kojem se nitko ne odnosi neodgovorno niti olako, a kako to optuženica u svoje ime nastoji prikazati u žalbi, dok se istovremeno prezentira vrlo predanom i odgovornom u svom radu kada ističe da je radila mimo svog radnog vremena, odnosno u popodnevnim satima i vikendom te da je dobivala brojna priznanja za svoj rad. Kako je prethodno navedeno, ona je kao općinska državna odvjetnica bila osobno odgovorna za financijsko i materijalno poslovanje svog državnog odvjetništva pa ta okolnost predstavlja i dodatni argument u prilog njezinog poznavanja osnovne zakonske regulative izdavanja putnih naloga i njezinog subjektivnog odnosa prema tome. I konačno, kao što je već spomenuto, svjedokinje L. K., R. B. i S. S. u svojim iskazima

I Kž-Us 14/2017-7

navele su da su optuženicu, primjereno svojoj poziciji, upozorile na uočene nepravilnosti, no da to nije dovelo do promjene njezinog postupanja u odnosu na službena putovanja.

9.10. Žaliteljica vezano za to ističe da je sud pogriješio kada nije prihvatio njezinu obranu da ne zna za računicu prema kojoj se dvije kune po kilometru isplaćuju radi utroška goriva i amortizacije vlastitog vozila te kada je nadalje zaključio da bi ona to morala znati kao državna odvjetnica koja procesuira gospodarska kaznena djela.

9.11. Međutim, vezano za to žaliteljica ispušta iz vida činjenicu da je u spis predmeta priložen i spis Županijskog suda u Rijeci broj K-95/06 protiv I. M. (za koji spis se u žalbi pogrešno tvrdi da ga je sud propustio pribaviti) iz kojeg je vidljivo da je ista postupala u drugom kaznenom predmetu kao zastupnica optužbe upravo zbog kaznenog djela koje se isto tako odnosi na krivotvorenje putnih naloga. Dakle, osim što je ista, zbog naravi svog posla kao državna odvjetnica i zbog činjenice čestih službenih putovanja, u bitnome poznavala regulativu putnih naloga, u spis je priložen i direktni dokaz o tome da je optuženica kao državna odvjetnica procesuirala i kažnjivo ponašanje koje se također odnosi na krivotvorenje putnih naloga. Kod takvog stanja stvari, nema nikakve sumnje da je optuženica znala da su putni nalozi službene isprave i da nedostaci u takvim ispravama mogu predstavljati kazneno djelo, što onda opovrgava njezinu neupućenost i nedostatak svijesti o svom nezakonitom postupanju. Slijedom navedenog, uopće nije vjerojatno da bi dugogodišnje uporno postupanje moglo biti posljedica njezinih nehotičnih propusta ili propusta drugih osoba, a u čemu ustraje i u samoj žalbi. Ispitane službenice u Općinskom državnom odvjetništvu u Pazinu, u čiji djelokrug poslova nije spadalo financijsko poslovanje (jer je taj dio posla za Općinsko državno odvjetništvo obavljalo računovodstvo Općinskog suda u Pazinu), su znale da se radi nezakonito pa je, kod takvog stanja stvari, potpuno promašena obrana optuženice kao diplomirane pravnice s položenim pravosudnim ispitom, dakle s višim stupnjem obrazovanja nego ove svjedokinje, da nije bila svjesna svoje protupravnosti. Ta svijest ne podrazumijeva dobru upućenost u Pravilnik o porezu na dohodak, niti neko posebno vješto snalaženje u financijskoj dokumentaciji Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu, kako ona to prikazuje u žalbi, nego poznavanje onih odredbi koje se odnose na obračun naknade za službena putovanja, a koje odredbe u bitnome poznaje svatko tko obavlja takva putovanja i potpisuje putne naloge, što je optuženica činila u svojstvu nalogodavca, podnositelja računa i likvidatora. Stoga je jednako tako neuvjerljivo da bi u takvim situacijama ona imala pogrešnu predodžbu o značenju izraza "osobno vozilo" u svojim putnim nalozima, odnosno o tome na što se konkretno odnosi iznos od dvije kune naknade po prijeđenom kilometru.

9.12. Naime, na više mjesta se u žalbi problematizira izraz "osobno vozilo" i osporava stajalište suda da se taj izraz odnosi na vlasništvo vozila, a ne na vrstu vozila. Tako žaliteljica smatra da je taj izraz trebalo tumačiti u smislu vrste vozila i da je sud pogrešnim tumačenjem tog izraza pogrešno utvrdio činjenično stanje. No, s obzirom

I Kž-Us 14/2017-7

da se za potrebe državnog odvjetništva nisu koristile druge vrste vozila, niti je državno odvjetništvo dobilo u službene svrhe druge vrste vozila, očigledno je da je izraz "osobno vozilo" u putnim nalozima naveden u smislu vlasništva i radi privida pravilnosti naknade od dvije kune po kilometru, a ne u smislu vrste vozila kako se sada nastoji prezentirati u žalbi i tako opovrgnuti subjektivni element. Vezano za to u žalbi se nadalje ističe da su uz neke putne naloge priložene i parkirne karte na kojima se jasno vidi registracijska oznaka PU ..., dakle službenog vozila, što za žaliteljicu dokazuje da ona nije namjeravala bilo koga zavarati, niti prikazati da koristi svoje privatno vozilo, a ne službeno, niti je životno i logično da bi ona tako postupala pod pretpostavkom da je radila protuzakonito jer bi to "bilo ravno duševnom poremećaju". Međutim, to što optuženica nije mogla neistinite navode u putnim nalozima usuglasiti s istinitim podacima u parkirnim kartama ne dovodi u pitanje nepravilnost njezinih postupaka u pogledu naplate troškova službenih putovanja, posebno kod činjenice da njezine podređene kolegice nisu bile u poziciji da mogu učinkovito reagirati na tu nepodudarnost. Isto vrijedi i za račun za godišnji servis vozila u A. k. Z. u P., koji nije smisleno usklađen s putnim nalogom za taj službeni put, ali ne dovodi u pitanje subjektivnu stranu postupaka optuženice.

9.13. Osim toga, u cijeloj žalbi optuženica stupanj svoje pažnje i svijesti prilagođava onim okolnostima za koje smatra da joj idu u prilog tako da ga u odnosu na kvalitetu svog tužiteljskog posla i pitanje usklađenosti popratnih isprava s putnim nalozima prikazuje visokim, a u odnosu na sadržaj putnih naloga kao što su značenje pojma "osobno vozilo" i ratio naknade od dvije kune po kilometru te financijska i računovodstvena pitanja prikazuje vrlo niskim.

9.14. Imajući u vidu da je putnim nalozima ostvarivala nepripadnu imovinsku korist, što je po logici stvari bio motiv takvog postupanja, neuvjerljivi su svi žalbeni argumenti optuženice kojima osporava svoju koristoljubivu prirodu te naglašava svoj opušten i nemaran odnos prema novcu, odnosno prigovara nepotpunosti utvrđenog činjeničnog stanja jer nisu prihvaćeni prijedlozi za izvođenjem dokaza o tome da novac inače nije bio predmet njezinog interesa. Okolnost da je svojim novcem plaćala čišćenje vozila i manje rezervne dijelove nije potkrijepljena računima, niti bi mogla dovesti u pitanje činjenicu namjere pribavljanja imovinske koristi. Iste, navodne troškove, žaliteljica ističe i u pravcu osporavanja visine imovinske koristi koju je pribavila, smatrajući da ih je trebalo uzeti u obzir prilikom izračuna te koristi.

9.15. Prvostupanjski sud je potpuno i pravilno zaključio o visini ostvarene protupravne imovinske koristi kada je na temelju dopune vještačkog nalaza i mišljenja, i to druge varijante, utvrdio da optuženici pripada 12.162,47 kuna na ime potrošenog goriva za 34.248 km službenih putovanja evidentiranih u putnim nalozima, i to uzimajući u obzir prosječnu potrošnju predmetnog vozila V. P. 1.4 T. i cijenu goriva prema podacima I.-e. Potom je utvrdio da razlika između troška goriva koji optuženici pripada i stvarno isplaćene svote prema putnim nalozima iznosi 56.333,53 kune i da upravo taj iznos predstavlja nepripadnu imovinsku korist.

I Kž-Us 14/2017-7

9.16 U odnosu na ove okolnosti optuženica smatra da podaci proizvođača vozila o potrošnji goriva nisu objektivni ni točni jer vrijede za idealne uvjete na cesti, a niti su pouzdani jer proizvođači vozila imaju interes prikazivati potrošnju goriva manjom od stvarne s obzirom da im o tome ovisi prodaja vozila. Nadalje navodi da je tu okolnost trebalo cijeniti njoj u korist ("in dubio pro reo") na način da se uzme u obzir da je ona vozač koji "često ubrzava i koči, drži upaljen klima uređaj, rezervoar puni kad se isprazni jedna četvrtina tako da se u vozilu stalno nalazi najmanje 30 litara dizela". Dakle, prema žalbi, sud je trebao vještačenjem utvrditi realnu potrošnju konkretnog vozila i onda primijeniti uvećanu potrošnju "zbog ne-štedljivog vozača" kakvim optuženica sebe smatra. Uz žalbu je dostavila pribavljeno mišljenje stalnog sudskog vještaka A. R. kojim te navode nastoji potkrijepiti.

9.17. Međutim, podaci o prosječnoj potrošnji vozila dostavljeni od strane ovlaštenog prodavatelja vozila V., A. k. C. C. ne idu optuženici na štetu kada se ima u vidu da je optuženica za službene potrebe dobila na korištenje potpuno novo vozilo, što podrazumijeva optimalnu potrošnju goriva, dakle svakako ne veću od prosječne. Osim toga, optuženica u svojoj obrani nije opisala veću potrošnju goriva koju objašnjava u žalbi, niti je priložila račune za gorivo iz kojih bi to proizlazilo. Uzevši sve to u obzir, nema realnih dokaza o povećanoj potrošnji goriva i sud je pravilno odbio prijedlog obrane da se provede prometno vještačenje radi utvrđivanja te okolnosti.

9.18. Vezano za protupravnu imovinsku korist optuženica smatra da je na gorivo, čišćenje i sitne popravke službenog vozila potrošila veći iznos od onoga koji je sud priznao i da joj je trebalo priznati cijenu goriva za prijeđenih ukupno preko 92.000 kilometara, što uz trošak čišćenja, pranja, sitnih popravaka i zamjena predstavlja trošak od oko 50.000 kuna, dok je ona primila samo 30.000 kuna na svoj bankovni račun. "Sve i da se smanji ovaj postotak uvećanja troška goriva zbog loše vožnje okrivljenice i nadalje postoji oko 20 tisuća kuna, a za koje bi USKOK trebao posebno dokazati da ne pripadaju okrivljenici kao naknada troška vozila, koje je ona sama podmirila. Zaključno, materijalne štete za Republiku Hrvatsku u ovom slučaju nije bilo."

9.19. Prethodnim argumentima žaliteljica se poziva na okolnosti koje nisu ničim potkrijepljene i dokumentirane, a opovrgava one okolnosti koje su potkrijepljene dokazima. Tako nema dokaza da je za službene svrhe prešla svu kilometražu koja je evidentirana u službenom vozilu, niti su dokumentirani posebni dodatni troškovi održavanja vozila, dok, s druge strane, nema nikakve sumnje da je primila sav novac koji je naveden u činjeničnom opisu.

9.20. Vezano za pitanje primitka novca, u žalbi se nadalje također navodi da nigdje nema njezinog potpisa da je primila novac u gotovini, ali joj se pripisuje da ga je primila, iako je to neprihvatljivo za blagajničko poslovanje.

I Kž-Us 14/2017-7

9.21. Međutim, u odnosu na isplatu gotovog novca, sud je s pravom prihvatio iskaze svjedokinja L. K. i R. B. koje su iskazale da su novac, osim onog isplaćenog na tekući račun, u gotovini predavale optuženici kao i svim drugim djelatnicima Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu u takvim situacijama, a prema nalazu i mišljenju vještaka i ispravama u spisu isplatnice su potpisivale L. K. i R. B. nakon što su novac preuzele u računovodstvu Općinskog suda u Pazinu, pa je stoga neutemeljen žalbeni navod da su isplatnice nepotpisane slijedom čega da nije dokazano "izvan svake sumnje" da bi optuženica doista primila dio novca u gotovini.

9.22. Dakle, imajući u vidu iskaze ovih svjedokinja, priložene isprave te nalaz i mišljenje vještaka nema nikakve dvojbe da je optuženica stekla upravo onu protupravnu imovinsku korist koja je navedena u izreci pobijane presude.

9.23. U odnosu na činjenične prigovore u cjelini, zaključno se napominje da analiza dokaza koja se nudi u žalbi izostavlja neke od bitnih dokaza i utvrđenih činjenica, dok naglašava druge koji nisu od nikakvog utjecaja, a isto tako iskrivljuje pojedine dokaze na način da ih se izdvaja iz njihovog konteksta, iz konteksta drugih izvedenih dokaza, ali i ukupnosti događaja koji je predmet ovog postupka. Zbog toga je interpretacija činjeničnog stanja u žalbi neprihvatljiva, a prvostupanjski sud je donio ispravne i utemeljene zaključke o radnjama optuženice i o tijeku događaja koji je predmet ovog kaznenog postupka.

9.24. Stoga je ovaj drugostupanjski sud sve žalbene navode optuženice o pogrešno i nepotpuno utvrđenom činjeničnom stanju ocijenio neosnovanim i nepodobnim da se izazove iole ozbiljnija sumnja u utvrđeno činjenično stanje po prvostupanjskom sudu.

10. Vezano za žalbenu osnovu povrede kaznenog zakona, žaliteljica ističe da je sud pogrešno primijenio kazneni zakon jer je postupanje za koje je proglašena krivom trebalo kvalificirati kao jedno kazneno djelo prijevare u službi iz članka 344. stavka 3. KZ/97., koje je vrijedilo u vrijeme počinjenja, nakon čega u žalbi iznosi svoju interpretaciju obilježja tog kaznenog djela i pogrešnosti pravne osnove iz optužnice i pobijane presude. Međutim, činjenični opis presude sadrži sva obilježja kaznenih djela zbog kojih je optuženica proglašena krivom tako da je na postupanje optuženice pravilno primijenjen kazneni zakon, a prilikom određivanja pravnih osnova kaznenih djela sud je vodio računa i o pravnom kontinuitetu između KZ/97. i KZ/11. te o načelu primjene blažeg zakona iz članka 3. ZKP/08.-14. Kod takvog stanja stvari nije došlo do povrede kaznenog zakona, a kako to pogrešno ističe optuženica u ovom dijelu izjavljene žalbe.

10.1. Prema tome žalba optuženice je i u tom dijelu neosnovana, a ispitivanjem pobijane presude, na temelju članka 476. stavka 1. točke 2. ZKP/08.-19., ovaj drugostupanjski sud nije našao da bi na štetu optuženice na neki drugi način, koji nije istaknut u žalbi, došlo do povrede kaznenog zakona.

I Kž-Us 14/2017-7

11. Na odluku o kazni žalili su se USKOK i optuženica.

11.1. Optuženica u svojoj žalbi ističe da je primila nekoliko priznanja strukovnih organizacija i lokalne samouprave za doprinos zajednici te da je imala udjela u borbi protiv korupcije za što je također primila posebno priznanje. Međutim, ta okolnost nema onaj značaj koji joj žaliteljica pridaje s obzirom na počinjenje kaznenih djela zbog kojih je proglašena krivom u ovom kaznenom postupku, a kojima je svoju poziciju dužnosnika, čiji zadatak je zaštita pravnog poretka, nedopustivo koristila za stjecanje osobne koristi. Činjenice što optuženica već godinama živi sa svim stresovima koje nosi kazneni postupak i ne može se zaposliti na određenim radnim mjestima ne predstavljaju olakotne okolnosti jer su sastavnice njezine pozicije kao optuženika, a to isto vrijedi i za činjenicu što su mediji pokazali interes za nju i negativne posljedice takvog zanimanja u vidu informiranja javnosti o kaznenom postupku protiv optuženice. Niti druge okolnosti koje optuženica ističe nisu od utjecaja u smjeru blažeg kažnjavanja, niti bi se svrha kažnjavanja u konkretnom slučaju postigla i uvjetnom osudom zato što je "već dostatno životno kažnjena", kako to apostrofira u žalbi. Prema tome, žalba optuženice u odnosu na odluku o kazni nije osnovana.

11.2. S druge strane, USKOK s pravom apelira na strože kažnjavanje. U pravcu takve kazne USKOK navodi da je činjenje kaznenih djela trajalo dvije i pol godine, da se radilo o ukupno 260 krivotvorenih putnih naloga putem kojih je ostvarena imovinska korist i oštećena Republika Hrvatska, a da ponašanje optuženice sadržava izrazitu društvenu pogibeljnost jer je narušila ugled Općinskog državnog odvjetništva u Pazinu te pravosuđa u cjelini. Također navodi da je visina stečene protupravne imovinske koristi od 56.333,53 kuna vrlo blizu iznosu od 60.000 kuna, odnosno kvalifikatornom obilježju za teži oblik kaznenog djela zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 2. KZ/11., te da do sada optuženica nije naknadila ništa od počinjene štete, iako je prilikom prvog ispitivanja navela da je "spremna to vratiti odmah u državni proračun". USKOK smatra da bi sve te okolnosti trebale naći odgovarajućeg odraza u visini kazne, a da je sud pogrešno vrednovao kao olakotnu okolnost neosuđivanost optuženice jer se radi o pretpostavci za njezino svojstvo državno odvjetničke dužnosnice bez kojega uopće ne bi bila u poziciji činiti ova kaznena djela.

11.3. Ovaj sud se slaže s navodima USKOK-a i iznesenom stajalištu da je izrečena kazna u konkretnom slučaju doista preblaga. Naime, sud je optuženici kaznu zatvora za kazneno djelo zlouporabe položaja i dužnosti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. odmjerio tek malo iznad propisanog minimuma, a za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. u visini tog minimuma, iako se u konkretnoj situaciji nikako ne radi o lakšim oblicima tih kaznenih djela, prvenstveno zato što su počinjena od osobe kojoj je izričito povjerena zaštita pravnog poretka i prema kojoj su veća očekivanja u odnosu na poštivanje pravnog poretka nego prema

I Kž-Us 14/2017-7

drugim građanima. Dakle, i po ocjeni ovog suda, radi se o težim oblicima protupravnosti i većoj društvenoj opasnosti počinjenih djela koja, kako to pravilno primjećuje i USKOK, zaslužuju strožu reakciju kaznom od one koja je izrečena u prvostupanjskoj presudi. Prema tome, visina pojedinačnih kazni, ali i jedinstvene kazne zatvora, nije u odgovarajućem razmjeru sa svim otegotnim okolnostima, onima koje je našao sud i onima koje su istaknute u žalbi USKOK-a, a društvena opasnost ovakvih kaznenih djela, uz odsutnost nekih izrazito olakotnih okolnosti, otklanja primjerenost ovako blagih kazni zatvora koje je utvrdio prvostupanjski sud.

11.4. Stoga je Vrhovni sud Republike Hrvatske, prihvaćanjem žalbe USKOK-a, preinačio pobijanu presudu u odluci o kazni na način da je optuženoj D. S., za kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 291. stavka 1. KZ/11. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od jedne godine te za kazneno djelo krivotvorenja službene isprave iz članka 312. stavka 1. KZ/97. utvrdio kaznu zatvora u trajanju od osam mjeseci te je optuženicu, primjenom odredbi o stjecaju, osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od jedne godine i šest mjeseci. Upravo takvom kaznom će se ostvariti sve zakonom predviđene svrhe kažnjavanja u odnosu na optuženicu, ali i u odnosu na druge, potencijalne počinitelje ovakvih ili sličnih kaznenih djela.

12. Optuženica navodi da pobija i odluku o oduzimanju imovinske koristi zbog toga što nije dokazano da je ostvarila imovinsku korist. Međutim, sud nije primijenio taj institut, nego je, na temelju članka 158. stavaka 1. i 2. ZKP/08.-14. dosudio imovinskopravni zahtjev oštećenoj Republici Hrvatskoj na način da je obvezao optuženicu na plaćanje iznosa od 56.333,53 kuna u korist Državnog proračuna. Budući da je oštećena Republika Hrvatska postavila imovinskopravni zahtjev i da je u postupku utvrđeno da je optuženica kaznenim djelima počinila štetu u iznosu od 56.333,53 kune, odluka o imovinskopravnom zahtjevu je činjenično i pravno utemeljena.

13. Pobijajući odluku o sigurnosnoj mjeri iz članka 71. KZ/11. optuženica osporava duljinu i svrsishodnost te mjere s obzirom na njezinu dob. Suprotno tome, sud je s pravom izrekao sigurnosnu mjeru u trajanju od pet godina imajući u vidu opasnost od ponavljanja djela koja proizlazi iz iskazane ustrajnosti s obzirom da je optuženica radnje kaznenih djela počinila u čak 260 navrata. Dob optuženice (rođena je ...) nije zapreka za primjenu te mjere, tim više što iz njene žalbe, a unatoč zrelijoj dobi, proizlazi želja da se zaposli.

14. U odnosu na troškove kaznenog postupka optuženica navodi da bi trebala biti oslobođena plaćanja tih troškova jer ima obiteljsku mirovinu od 1.990,00 kuna te nema druge imovine - nekretnina, niti vrednijih pokretnina, a ima i visoki dug banci na ime kredita kojeg je prestala plaćati budući je ostala bez posla. Zbog svega toga, po mišljenju ove žaliteljice, ovakva odluka o troškovima postupka dovodi u pitanje njezinu egzistenciju te će dostaviti dokaz o svom imovnom stanju.

I Kž-Us 14/2017-7

14.1. Međutim, optuženica uz žalbu, a niti na sjednici drugostupanjskog suda, nije dostavila potvrdu od Porezne uprave o svom imovnom stanju i prihodima, kao dokaz kojim bi opravdala tvrdnju da bi plaćanjem troškova kaznenog postupka bila dovedena u pitanje njezina egzistencija pa stoga nema osnove za prihvaćanje žalbenih navoda u tom dijelu. Osim toga, predsjednik vijeća je može posebnim rješenjem, sukladno članku 148. stavku 6. ZKP/08.-19., osloboditi dužnosti naknade troškova kaznenog postupka pod pretpostavkom da bi plaćanjem tih troškova bilo dovedeno u pitanje njezino uzdržavanje ili uzdržavanje osoba koje je ona dužna uzdržavati.

15. Stoga je trebalo prihvaćanjem žalbe USKOK-a i na temelju članka 486. stavka 1. ZKP/08.-19., presuditi kao u točki I. izreke, dok je na temelju članka 482. ZKP/08.-19. žalbu optuženice trebalo odbiti kao neosnovanu te u ostalom pobijanom, a nepreinačenom dijelu potvrditi prvostupanjsku presudu kao u točki II. izreke ove odluke.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Predsjednica vijeća:

Vesna Vrbetić, v.r.