Republika Hrvatska

Trgovački sud u Zadru

Zadar, Dr. Franje Tuđmana 35

Poslovni broj: 4 P-193/2021-25

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Trgovački sud u Zadru, sudac pojedinac Tomislav Jurlina, u građanskopravnoj stvari tužitelja F. d.o.o., OIB: 13876222776, Š., M. 5, kojeg zastupa punomoćnica J. P., odvjetnica u Š., S. R. 42a, protiv tuženika G. Š., OIB: 55644094063, Š., T. p.b. D. r. 1, kojeg zastupa punomoćnik R. Š., dipl. iur., radi utvrđenja, nakon javno održane i zaključene glavne rasprave 8. prosinca 2021. u nazočnosti zastupnika po zakonu tužitelja i njegove punomoćnice te punomoćnika tuženika, nakon ročišta radi objave i uručenja presude, 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

Odbija se tužbeni zahtjev tužitelja koji glasi:

"Utvrđuje se da je tužitelj F. d.o.o., OIB: 13876222776, Š.,

M. 5, temeljem ispunjenja ugovornog uvjeta iz čl. 10.1 Kupoprodajnog ugovora KLASA: 944-05/09-01/40, URBROJ: 182/01-07/3-13-4 od 4. rujna 2013. ovjerenog po javnom bilježniku V. V. iz Š., pod brojem OV-9553/13

od 11. listopada 2013., a zaključenog sa tuženikom, G. Š., kao

prodavateljem, stekao valjan pravni osnov za upis prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1306/177 z.u. 1923 k.o. D. B. za cijelo, pa se isti ovlašćuje temeljem ove presude zatražiti i postići uknjižbu prava vlasništva na svoje ime za cijelo, uz istovremeni izbris tog prava sa imena tuženika, G. Š., sve u roku od 15 dana.

Dužan je tuženik, G. Š., OIB: 55644094063, naknaditi tuženiku parnične troškove s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama koje teku od presuđenja do isplate sve u roku od 15 dana i pod prijetnjom ovrhe."

Obrazloženje

1. Tužitelj u tužbi i tijekom postupka navodi kako je na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1306/177 z.u. 1923 k.o. D. B. upravo on zemljišno-knjižni vlasnik za cijelo i to temeljem kupoprodajnog ugovora od 4. rujna 2013., ovjerenim po javnom bilježniku V. V. iz Š., pod brojem OV-9553/13 od 11. listopada 2013.,

a zaključenim s tuženikom kao prodavateljem. Temeljem navedenog pravnog posla na navedenoj nekretnini da je u odnosu na vlasništvo tužitelja upisana zabilježba koja da glasi: "uz ograničenje prava vlasništva, uvjet i rok za prestanak vlasništva do ispunjenja čl. 7.2. ugovora". Nadalje, a sukladno odredbi čl. 10.1. istog ugovora, sva ograničenja prava vlasništva tužitelja kao kupca, pa time i ograničenja iz čl. 7.2. ugovora, da prestaju istekom ugovornog roka od tri godine od dana sklapanja navedenog kupoprodajnog ugovora, koji rok od tri godine da je istekao 4. rujna 2016. Međutim, unatoč proteku ugovorenog roka iz čl. 10.1. ugovora, a time i prestanku važnosti odredbe čl. 7.2. ugovora, čime da je tužitelj postao punopravni vlasnik navedene čest. zem., tuženik nije u mirnom postupku izdao tužitelju brisovno očitovanje za izbris navedene zabilježbe ograničenja prava vlasništva, iako da ga na to obvezuju odredbe predmetnog ugovora, kao i odredbe čl. 34. Zakona o vlasništvu i drugim stvarnim pravima (Narodne novine broj 91/96, 68/98, 137/99, 22/00, 73/00, 129/00, 114/01, 79/06, 141/06, 146/08, 38/09, 153/09, 143/12, 152/14; dalje ZV). Suprotno tome, tuženik da je tijekom 2018. pred O. sudom u Š. pokrenuo postupak radi

ponovnog upisa prava vlasništva na svoje ime na navedenoj nekretnini, koji postupak da je do danas u tijeku.

Nadalje, podneskom od 10. lipnja 2020. (l.s. 12), tužitelj ističe da je nakon pokretanja ovog parničnog postupka, a koji postupak je uslijedio nakon odbacivanja prijedloga tužitelja u zemljišno-knjižnom postupku za izbrisom zabilježbe ograničenja vlasništva na čest. zem. 1306/177 z.u. 1923 k.o. D. B., došlo do promjene upisa u zemljišnim knjigama na način da je, po prijedlogu tuženika, dana 8. lipnja 2020. proveden upis prava vlasništva na ime tuženika za cijelo, uz istovremeni izbris tog prava sa imena tužitelja, te da je izbrisana prethodna zabilježba "uz ograničenje prava vlasništva, uvjet i rok za prestanak vlasništva do ispunjenja čl. 7.2. ugovora". Navedeni zemljišno-knjižni upis tuženik da je ishodio temeljem vlastite izjave o neispunjenju po tužitelju uvjeta iz odredbe čl. 7.2. kupoprodajnog ugovora od 11. listopada 2013. Međutim, da kako je tužitelj protekom ugovorenog roka od 3 godine od zaključenja ugovora o kupoprodaji (čl. 10.1. ugovora), dakle 4. rujna 2016., postao punopravni vlasnik navedene nekretnine, a ne samo uvjetovani vlasnik, dok tuženik da je sa istim danom izgubio sva vlasnička prava na nekretnini koja je bila predmetom kupoprodaje, to da se uknjižba prava vlasništva na ime tuženika provedena dana 8. lipnja 2020., po stajalištu tužitelja, ukazuje pogrešnom i bez pravnog osnova.

2. Tuženik u pisanom odgovoru na tužbu (l.s. 30) u bitnome navodi kako se u cijelosti protivi tužbi i tužbenom zahtjevu. Naime, sukladno čl. 5.1. i 5.2. te čl. 8.1. i 8.2. kupoprodajnog ugovora KLASA: 944-05/09-01/40, URBROJ: 2182/01-07/3-13-4 od 4. rujna 2013. sklopljenog među ovdje parničnim strankama, tužitelj da je preuzeo obvezu da u ugovorom određenom roku pribavi potrebne dozvole te da započne s gradnjom.

Tužitelj da nije u navedenom roku ispunio preuzetu obvezu, a svi rokovi za ispunjenje obveza da su fiksni te bitan sastojak ugovora, pa da je onda tuženik, sukladno ugovorom propisanoj proceduri, otkazao predmetni ugovor i izvršio povrat prava vlasništva sa imena tužitelja na svoje ime. Pozivanje tužitelja (kupca) na čl. 10.1. navedenog ugovora da je bespredmetno, a to s obzirom da se čl. 10.1. i 10.2. odnose na situaciju kada je kupac u cijelosti ispunio svoje obveze iz ugovora.

3. Tijekom postupka, na pripremnom ročištu, tužitelj se očituje na navode odgovora na tužbu navodeći kako se istima u cijelosti protivi kao neosnovanim i u suprotnosti s materijalnim dokazima priloženim uz tužbu. Ističe kako je nesporno da su stranke zaključile sporni kupoprodajni ugovor, kao i činjenica da su u istom sadržane odredbe čl. 5. i čl. 8. istog. Međutim, navedene odredbe predmetnog ugovora da ne ograničavaju tužiteljevo pravo vlasništva na spornoj nekretnini, a kako to pogrešno tumači tuženik, jer da su tužiteljeva vlasnička prava kao kupca sporne nekretnine zaključena odredbom čl. 10. toč. 1. navedenog ugovora. Po proteku ugovorenog roka od 3 godine, a sukladno čl. 10. toč. 1. istog ugovora, tužitelj kao kupac da više nije bio vezan ograničenjima utvrđenim odredbama čl. 5. i 8., već da je postao punopravni vlasnik i posjednik nekretnine. Nadalje, nesporna da je i činjenica kako je predmetni ugovor sačinio sam tuženik i dostavio na potpis tužitelju. Tuženik da je po proteku predmetnog roka od 3 godine, kada da su mu vlasnička ovlaštenja istekla, pokrenuo postupak radi brisanja vlasništva tužitelja sa sporne nekretnine i izvršio upis vlasništva na svoje ime, a tužitelj napominje kako tužiteljeva vlasnička prava na spornoj nekretnini štiti i odredba čl. 319. st. 1. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje ZOO), pa da se stoga primjena odredbe čl. 10. toč. 1. ugovora treba tumačiti sukladno njenom sadržaju, a koji je jasan i nedvosmislen te koji ukazuje na osnovanost tužbenog zahtjeva tužitelja. Međutim, tužitelj napominje, da kad bi se i uzelo da je sadržaj odredbe čl. 10. toč. 1. nejasan, a obzirom na ugovorne uvjete iz odredbi čl. 5. i čl. 8. ugovora, kod nesporne činjenice da se radi o ugovoru koji je sačinio sam tuženik, navedena nejasna odredba da bi se trebala tumačiti u korist tužitelja, kao druge ugovorne strane, a sve sukladno odredbi čl. 320. st. 1. ZOO-a.

4. U dokaznom postupku sud je pregledao isprave u spisu i to: izvadak iz zemljišnih knjiga (l.s. 4, 13 i 41), kupoprodajni ugovor (l.s. 5 do 11 i 31 do 38), rješenje zemljišnoknjižnog odjela O. suda u Š., poslovni broj Z-5146/2020 od 8.

svibnja 2020. (l.s. 14 i 15), rješenje zemljišnoknjižnog odjela O. suda u

Š., poslovni broj Z-7242/2018 od 3. lipnja 2020. (l.s. 39) te rješenje zemljišnoknjižnog odjela O. suda u Š., poslovni broj Z-7843/2020 od 16.

studenoga 2020. (l.s. 42 do 45).

Izvršen je uvid i u spise zemljišnoknjižnog odjela O. suda u Š.

poslovni broj Z-7843/2018, Z-7242/2018 i Z-5146/2020, koji su preslikani i čije su preslike uložene u spis predmeta, te je saslušan zakonski zastupnik tužitelja N.

V. (l.s. 117 i 118).

Nije proveden dokaz saslušanjem zakonskog zastupnika tuženika budući on nije pristupio na ročište radi saslušanja, a uz to, iz njegovog pisanog očitovanja (l. s. 120) proizlazi da on ima saznanja samo o činjenici potpisa ugovor i obvezama kupca, a koje činjenice među strankama nisu sporne.

Sud je mišljenja da je naprijed pobrojenim dokazima koji su provedeni tijekom postupka u dostatnoj mjeri razjasnio činjenice odlučne za donošenje odluke u ovoj pravnoj stvari.

5. Tužbeni zahtjev tužitelja nije osnovan.

6. Prema odredbi čl. 219. Zakona o parničnom postupku (Narodne novine broj 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje ZPP) svaka stranka dužna je iznijeti činjenice i dokaze na kojima temelji svoj zahtjev ili kojima pobija dokaze i navode protivne strane.

7. Odredbom čl. 7. st. 2. ZPP-a stranke su dužne iznijeti sve činjenice na kojima temelje svoje zahtjeve i predložiti dokaze kojima se utvrđuju te činjenice.

8. Predmet spora u ovoj pravnoj stvari je tužiteljev zahtjev za utvrđenjem prava vlasništva na nekretnini označenoj kao čest. zem. 1306/177 z.u. 1923 k.o. D.

B., a temeljem ispunjenja ugovornog uvjeta iz kupoprodajnog ugovora sklopljenog između ovdje parničnih stranaka dana 4. rujna 2013.

9. U ovoj fazi postupka između stranaka, zapravo, nije sporno da je tuženik kao prodavatelj s tužiteljem kao kupcem dana 4. rujna 2013. sklopio ugovor o kupoprodaji nekretnine označene kao čest. zem. 1306/177 z.u. 1923 k.o. D. B., ovjerovljen po javnom bilježniku V. V. iz Š. pod brojem ovjere OV-9553/13 od

11. listopada 2013. Nije sporan niti tekst samog ugovora kao niti činjenica da tužitelj u roku od 3 godine od potpisa ugovora nije ispunio sve obveze iz čl. 5. 1. kupoprodajnog ugovora. Međutim, u ovoj fazi postupka između stranaka nije sporno niti da prodavatelj nije započeo s postupkom vraćanja prava vlasništva temeljem ovlaštenja iz čl. 8. 1. kupoprodajnog ugovora u roku od 3 godine od dana potpisa ugovora, već je postupak vraćanja vlasništva, kako to tvrdi i tužitelj, započeo 2018. u zemljišnoknjižnom postupku pred O. sudom u Š..

S obzirom na navode stranaka i rezultate dokaznog postupka, sporno je, zapravo, tumačenje odredbe čl. 10. 1. Ugovora o kupoprodaji, odnosno jesu li protekom roka od 3 godine od dana sklapanja ugovora prestala sva ograničenja prava vlasništva kupca, odnosno tužitelja.

10. Iz provedenih dokaza proizlazi, dakle, da su tuženik kao prodavatelj i tužitelj kao kupac 4. rujna 2013. zaključili kupoprodajni ugovor temeljem kojeg je tuženik tužitelju prodao nekretninu oznake kat. čest. 1306/177 k.o. D. B., površine 6.260m2 za cijenu od 31.300,00 Eur u protuvrijednosti u kunama prema srednjem tečaju HNB-a na dan plaćanja. Nije sporno da je tužitelj, odnosno kupac, platio kupoprodajnu cijenu te mu je nekretnina predana u posjed.

Nadalje, po isplati kupoprodajne cijene i predaji u posjed tužitelj je ishodio upis prava vlasništva u zemljišnim knjigama na svoje ime, ali uz ograničenja određena ugovorom. U konkretnoj situaciji, došlo je do primjene čl. 34. ZV-a koji regulira odnos i pitanja prethodnog i potonjeg vlasništva. Naime, konkretno ograničenje prava vlasništva kupca propisano je u čl. 7. 2. kupoprodajnog ugovora, u kojemu su definirani rokovi i obveze kupca koje je dužan ispuniti, jer će u protivnom doći do vraćanja prava vlasništva prodavatelju, odnosno njegova ponovnog upisa u zemljišne knjige. Također, iz sadržaja ugovora proizlazi i propisani postupak po kojemu tuženik može vratiti svoje pravo vlasništva u slučaju neispunjenja obveza kupca propisanih ugovorom, a isto tako u čl. 10. 1. doista je stipulirano da ograničenja prava vlasništva kupca prestaju istekom roka od 3 godine od dana zaključenja ugovora.

Prema iskazu zastupnika po zakonu tužitelja proizlazi da tužitelj obveze iz čl. 5. 1. nije ispunio u rokovima predviđenim ugovorom. Dakle, u tom dijelu tvrdnje ovdje tuženika u pogledu neispunjenja su točna, a niti sam zakonski zastupnik tužitelja u svom iskazu ne navodi da bi postojala isključiva krivnja tuženika zbog toga što tužitelj nije u roku ispunio ugovorne obveze, a čije neispunjenje ima za posljedicu vraćanje prava vlasništva prodavatelju. Potvrđuje da je tuženik u skladu s ugovornim odredbama pokrenuo i proveo postupak povrata vlasništva, ali da je to učinio znatno nakon proteka roka od 3 godine od potpisa ugovora.

Iz priloženih isprava, posebno dva ranije navedena spisa O. suda u

Š., a što uostalom između stranaka nije sporno, doista, tuženik nije iskoristio svoja ovlaštenja iz čl. 6. 2., odnosno nije pokrenuo postupak iz čl. 8. 1. ugovora u roku od 3 godine od dana njegova potpisivanja već je to učinio 2018. kada je taj rok već protekao, pa se, u tom smislu, postavlja pitanje jesu li potpuno prestala ograničenja prava vlasništva predviđena ugovorom kako se to navodi u čl. 10.1. ugovora.

Odredbom čl. 319. st. 1. ZOO-a propisano je da se odredbe ugovora primjenjuju onako kako glase, a stavkom 2. istog članka određeno je da se pri tumačenju spornih odredbi ne treba držati doslovnog značenja pojedinih izričaja, već treba istraživati zajedničku namjeru ugovaratelja i odredbu tako razumjeti kako to odgovara načelima obveznog prava utvrđenim ovim Zakonom.

Pritom treba reći da je točan navod ovdje tužitelja da se, prema odredbi čl. 320. st. 1. u slučaju kad je ugovor pripremila i predložila jedna ugovorna strana, nejasne odredbe trebaju tumačiti u korist druge strane.

Međutim, ovu odredbu u tumačenju ugovora treba primijeniti tek kada analizom i ocjenom sadržaja neke odredbe, prema pravilu iz čl. 319. st. 2. ZOO-a, ona i nadalje ostane nejasna.

11. U konkretnom slučaju, pravni odnos stranaka definiran je kao ugovor o kupoprodaji. Pritom, međutim, kako iz sadržaja ugovora, posebno uvoda iz čl. 1. samog ugovora, te činjenice da je stranka ugovora jedinica lokalne samouprave, valja naglasiti da se ne radi o, uvjetno rečeno, klasičnoj kupoprodaji, u kojoj jedna strana prodaje a druga kupuje određenu stvar za ugovorenu cijenu radi stjecanja vlasništva.

Iz samog ugovora je razvidno da cilj ugovora, nije samo prijenos prava vlasništva određene stvari, već da je cilj i izgradnja gospodarsko-poslovnih i gospodarsko- proizvodnih sadržaja na području gdje je smještena nekretnina, koja zapravo predstavlja urbanističku cjelinu G. zone P., koju je ovdje tuženik, kao jedinica lokalne samouprave želio staviti u gospodarsku funkciju, a radi čega je, očito, pristupio postupku prodaje pojedinačnih nekretnina u okviru navedene cjeline u posebnom postupku po natječaju i po, očito, posebnim, povlaštenim, cijenama. Ovaj sud smatra da je prvenstveni motiv prodavatelja, odnosno ovdje tuženika, bio oformiti i staviti u funkciju gospodarsku zonu sa svim benefitima koje takav prostor daje svojim korisnicima, pri čemu je, očito, upravo radi poticanja takve aktivnosti i kupoprodajna cijena od 5,00 Eur po m2 trebala predstavljati motiv gospodarskim subjektima da u takvom projektu sudjeluju i pod povoljnijim uvjetima s jedne strane organiziraju vlastitu gospodarsku aktivnost koja će im donositi prihod, a s druge strane svojim sudjelovanjem pomognu jedinici lokalne samouprave u poticanju razvoja gospodarskih aktivnosti na svom području, što je jedan od ciljeva lokalne samouprave.

Dakle, same odredbe ugovora treba tumačiti u cjelokupnom kontekstu naprijed navedenog, a ne samo kroz čistu odredbu čl. 376. ZOO-a, kako ona definira sam pravni odnos kupoprodaje. Očito je da je u konkretnom slučaju prodavatelj kao vlasnik nekretnine određene pogodnosti kupcu uvjetovao dodatnim obvezama kupca koje su isključivo usmjerene na realizaciju konkretne gospodarske aktivnosti, a koja je, očito prema odredbi čl. 1. samog ugovora bila i pretpostavka temeljem koje je tužitelj izabran u provedenom natječaju i temeljem čega mu je omogućeno zaključenje ovakvog ugovora. To zapravo znači da tužitelj u ovom pravnom odnosu nije imao obvezu samo platiti kupoprodajnu cijenu, pa na temelju te činjenice onda steći neograničeno pravo vlasništva nekretnine koja je predmet ugovora, a bez da ispuni i preostale uvjete iz ugovora koji su posebno naznačeni kao uvjet njegova opstanka, a kako primjerice, nije izričito definirana isplata cijene.

U odnosu na tvrdnje tužitelja o postojanju roka od 3 godine protekom kojeg bi prestala sva ograničenja prava vlasništva i njegovo navođenje da se taj trogodišnji rok navodi kao vrijeme prestanka i drugih tužiteljevih ograničenja iz ugovora treba reći da u tom smjeru tuženik, s druge strane, upire na cjelovitost čl. 10. ugovora koji govori o prestanku ograničenja prava vlasništva kupca, ukazujući na odredbu čl. 10. 2. koji tumači na način da bi ograničenja nakon isteka tog roka prestala samo u slučaju da je ovdje tužitelj ispunio sve obveze iz ugovora, a što ovaj, kako i sam priznaje, nije učinio. Ovdje je, analizirajući sam ugovor, potrebno ukazati, posebno kraj činjenice da ga je doista sastavio ovdje tuženik, kako je ugovor koncipiran na način da se pojedina odredba načelno i općenito određuje u prvom dijelu pojedinog članka, a onda se detaljnije razrađuje s podbrojevima, pa tako ugovor ima čl. 1., 1. 1., 1. 2., 1. 3., čl. 2., 2. 1., čl. 3., 3. 1., te na taj način sve do članka 17. 2. iz čega, prema mišljenju suda, svaki članak ugovora treba sagledati kao cjelinu sa svim podbrojevima, odnosno da se svaki dio pojedinog članka ne može promatrati izolirano kako od cjeline samog članka, tako i cijelog ugovora. Ovo posebno stoga jer kod tumačenja svakog ugovora treba voditi računa o okolnostima u kojima je ugovor sklopljen, nakanama ugovornih strana i ciljevima ugovora, a čak i nejasne odredbe treba tumačiti u smislu u kojem se ostvaruje pravičan odnos uzajamnih davanja.

Kada se ovo pravilo primjeni na konkretan odnos ugovornih strana, u kontekstu činjenice da je tuženik, ovdje prodavatelj, zemljište prodao, kako tužitelju, tako očito i drugim gospodarskim subjektima po cijeni od 5,00 Eur po m2 i kada je veći značaj u odnosu na opstojnost ugovora dao tužiteljevim obvezama koje se odnose na pokretanje dogovorene gospodarske aktivnosti od puke isplate cijene, onda za sud nije logično i životno da bi namjera ugovornih strana, posebno tuženika, bila tužitelju omogućiti neograničeno raspolaganje zemljištem nakon relativno kratkog vremenskog roka, u slučaju da ovaj od svih ugovornih obveza samo plati kupoprodajnu cijenu koja je očito niža od tržišne i sa strane tuženika-prodavatelja prvenstveno motivirana očito ispunjenjem drugih obveza kupca iz ugovora.

Tumačenje ugovora protivno ovog moglo bi dovesti do zaključka de je prodavatelj postupao nesavjesno omogućivši poslovnim subjektima-kupcima da nakon kratkog vremenskog razdoblja, ako samo plate nisku kupoprodajnu cijenu i bez da ispune ostale ugovorne obveze, stjecanje prava vlasništva bez ikakvih ograničenja čime bi nastupila značajna šteta na njegovoj strani (a radi se o jedinici lokalne samouprave koja svojom imovinom mora upravljati i raspolagati na strogo formalan način), odnosno stjecanja znatne koristi za drugog ugovornika što bi dovelo do nepravičnog odnosa uzajamnih davanja.

Dodatno tome, iz sadržaja ugovora je vidljivo da on sadrži brojne i jasno definirane uvjete koje mora ispuniti kupac, (kao i posljedice neispunjenja), primjerice u čl. 5.2., čl. 5.5. i čl. 6. ugovora, a čiji je onda ukupni smisao protivan odredbi čl. 10.1. na koju se poziva tužitelj ako se ta odredba promatra i tumači izdvojeno .

Dakle, u konkretnom slučaju, člankom 6. 1. između ovdje parničnih stranaka, temeljem kupoprodajnog ugovora zasnovan je i odnos prethodnog i potonjeg vlasnika iz čl. 34. ZV-a. Odredbom čl. 34. st. 43. ZV-a propisano je da je vlasnik čije će pravo vlasništva prestati ispunjenjem uvjeta ili istekom roka (prethodni vlasnik) dužan postupati obzirno prema onome tko čeka da time postane vlasnikom (potonji vlasnik) te mu prenijeti vlasništvo pošto istekne rok ili se ispuni uvjet, pri čemu će se njihov međusobni odnos prosuđivati kao da je prethodni vlasnik bio plodouživatelj. Kad je vlasništvo uvjetovano ili oročeno djelovanjem prema trećima, tada samim ispunjenjem uvjeta, odnosno istekom roka ono pripada potonjem vlasniku, ako zakonom nije drukčije određeno, a pravna raspolaganja stvarju koja je bio poduzeo prethodni vlasnik gube učinak.

12. Prema priloženim ispravama i rezultatima dokaznog postupka proizlazi da tuženik kao potonji vlasnik nije ispunio uvjete iz samog ugovora kojim je navedeni odnos zasnovan, a radi čega onda ne može niti steći valjani pravni osnov za stjecanje prava vlasništva kako to ovom tužbom traži, jer su zapravo ispunjene pretpostavke za povrat vlasništva sporne nekretnine tuženiku.

Ovo bez obzira na odredbu čl. 10. 1. kupoprodajnog ugovora na koju se poziva tužitelj, jer tumačenjem odredbi kupoprodajnog ugovora u cjelini, te u međusobnoj vezi, a primjenom odredbe čl. 319. st. 1. i 2. ZOO-a, ovaj sud smatra da protekom 3 godine od dana potpisivanja ugovora, nisu prestala ograničenja tužiteljeva prava vlasništva, jer bi to bilo protivno svrsi samog ugovora i njegovoj naravi, posebno imajući u vidu specifičnosti navedene kupoprodaje, sve kako je to opisano ranije u obrazloženju ove presude.

13. Zbog navedenog, sud je obio tužbeni zahtjev i odlučio kao u izreci, pri čemu nije odlučivao o troškovima postupka, jer tuženik koji je u njemu uspio, nije tražio njihovu naknadu.

14. Radi izloženog, odlučeno je kao u izreci.

U Zadru 26. siječnja 2022.

Sudac

Tomislav Jurlina

POUKA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude nezadovoljna stranka može uložiti žalbu Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od dana primitka. Žalba se podnosi putem ovog suda, u 3 (tri) istovjetna primjerka.

DNA:

- Tužitelju po punomoćnici uz poziv za plaćanje sudske pristojbe od 400,00 kuna - Tuženiku

- u spis

Broj zapisa: eb305-33d05

Kontrolni broj: 085a0-e1e34-9c9c2

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=TOMISLAV JURLINA, L=ZADAR, O=TRGOVAČKI SUD U ZADRU, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web

adresi: https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-

dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku, Trgovački sud u Zadru potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.