Broj: Ppž-2023/2021

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sutkinja Gordane Korotaj kao predsjednice vijeća, te Goranke Ratković i Kristine Gašparac Orlić kao članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić kao zapisničarke, u prekršajnom predmetu protiv okr. T. M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji ("Narodne novine", broj 70/17., 126/19. i 84/21.), odlučujući o žalbi okr. T. M. podnesenoj protiv presude Općinskog suda u Karlovcu, Stalne službe u Dugoj Resi od 20. siječnja 2021., broj: 27. Pp J-754/2020-5, u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se kao neosnovana žalba okr. T. M. i potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3. c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“ broj 107/07., 39/13.,157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.) okr. T. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka od 200,00 (dvjesto) kuna, u roku od 30 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog suda u Karlovcu, Stalna služba u Dugoj Resi od 20. siječnja 2021., broj: 27. Pp J-754/2020-5, proglašen je krivim okr. T. M., da je na način činjenično opisan u izreci presude počinio prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je na temelju tog zakonskog propisa izrečena novčana kazna u iznosu 12.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne, uz obvezu naknade paušalnog iznosa troškova prekršajnog postupka od 150,00 kuna.

2. Protiv te presude okr. T. M. osobno je pravodobno je podnio žalbu „iz svih zakonskih razloga“, iz čijeg sadržaja proizlazi da je podnesena zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kazni, s prijedlogom, da se žalba prihvati.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona ispitivao je pobijanu prvostupanjsku presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Okrivljenik ističe da je iz provedenih dokaza u predmetu nedvojbeno da 30. kolovoza 2020. nije mogao počiniti nikakav prekršaj u Dugoj Resi jer je bio na godišnjem odmoru u Puli, sa suprugom.

5.1. Međutim, okrivljeniku se stavlja na teret da je počinio ekonomsko nasilje prema svom ocu, osobi starije životne dobi, a čl. 10. t. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, ekonomsko nasilje je definirano, između ostalog, kao zabrana ili onemogućavanje korištenja zajedničke ili osobne imovine. Provedenim dokaznim postupkom nesporno je utvrđeno da je ošt. M. M. ulazak u spornu radionicu bio onemogućen 30. kolovoza 2020., kada je događaj i utvrđen od strane službenika policije, pa nisu od značaja žalbeni navodi istaknuti u tom smjeru.

6. Okrivljenik, nadalje, ističe da u postupku nije utvrđena namjera u počinjenju djela, ponavlja navode pisane obrane navodeći da je svoje motorno vozilo parkirao u dvorištu pred ulazom u radionicu, ali ne kako bi onemogućio oca u korištenju nekretnine, već da zbrine vozilo i spriječio eventualni pokušaj provale dok se nalazi na godišnjem odmoru. Ističe da otac ima ključeve svih prostorija koje se nalaze na navedenoj nekretnini, a ključevi od vozila nalaze se unutar kuće, što otac zna.

6.1. Nasuprot tvrdnjama žalbe, prvostupanjski je sud na osnovu dokaza izvedenih u postupku, koje je pravilno ocijenio, pravilno i u potpunosti utvrdio činjenično stanje, na koje je pravilno primijenio materijalno pravo.

6.2. Prvostupanjski je sud opravdano u cijelosti prihvatio iskaz svjedoka M. M., oca okrivljenika i njegov je iskaz kao dokaz, sukladno odredbi čl. 88. st. 2. Prekršajnog zakona slobodno cijenio, pri čemu nije bio ograničen i vezan nikakvim dokaznim pravilima, za svoju odluku je dao razloge koji su, po mišljenju ovog suda, opravdani, logični i pravno utemeljeni, za zaključak o krivnji dao je valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud, a navodi žalbe nisu doveli u sumnju činjenično stanje niti pravilnost provedenog prekršajnog postupka. Neosnovano okrivljenik osporava iskaz ispitanog svjedoka, jer je dan jasno, okolnosno i uvjerljivo, iz njegovog iskaza nedvojbeno proizlazi da se okrivljenik ponašao upravo na način kako mu se to optužnim prijedlogom stavlja na teret i nema niti jedne konkretne okolnosti koja bi dovela u pitanje vjerodostojnost iskaza svjedoka, koji je, između ostalog, upozoren da je dužan govoriti istinu i da je davanje lažnog iskaza kazneno djelo.

6.3. Prvostupanjski sud je ocijenio iskaz svjedoka vjerodostojnim, budući je sudu bio detaljan, okolnosan i uvjerljiv. Svjedok je decidirano iskazao da je okrivljenik parkirao kombi vozilo i viličar na takav način da naprosto nije mogao ni fizički-pješke doći do radione, a vjerodostojnost njegovog iskaza potvrđuje i materijalni dokaz - Izvješća o pruženoj intervenciji povodom dojave nasilja u obitelji u kojem je pod t. g) navedeno da je neposrednim opažanjem utvrđeno da je dolaskom na adresu Stara cesta 27 zatečen žuti viljuškar i kombi vozilo reg. oznake xxx parkiran na ulazu radione čime je onemogućen ulazak u istu. Treba napomenuti da je okrivljenik ispričao svoj nedolazak na glavnu raspravu zakazanu za 19. siječnja 2021. i dostavio pisanu obranu, čime nije iskoristio svoje pravo da se očituje o činjenicama koje ga terete, neposredno postavlja pitanja svjedoku, stavlja primjedbe na njegov iskaz i po potrebi se suoči sa istim.

7. Žalbeni navodi okrivljenika kojima pokušava umanjiti svoju odgovornost navodeći da je vozila parkirao ispred radionice kako bi spriječio eventualnu krađu nisu od značaja, imajući u vidu da otac ima pravo doživotnog uživanja na nekretnini, a odnosi oca i sina su loši, a okrivljenik, prema iskazu svjedoka koji je ocijenjen vjerodostojnim, stalno na neki način onemogućava pristup nekretnini. Upravo način parkiranja vozila, koji proizlazi iz iskaza svjedoka i potvrđen je neposrednim opažanjem službenika policije, ukazuje da je okrivljenik imao namjeru spriječiti ocu pristup nekretnini, pri čemu, a imajući u vidu njihov narušen međusobni odnos, nije od značaja da li su svjedoku bili dostupni ključevi ili ne, niti da li u radionici obavlja neki obrt ili ne, pa navedene okolnosti, suprotno tvrdnji žalbe, prvostupanjski sud u postupku nije ni trebao posebno utvrđivati.

8. Ovaj sud smatra neosnovanim žalbene navode kojima okrivljenik ističe da u postupku nije dokazana namjera za počinjenje prekršaja, te da je stupanj krivnje i težina prekršaja u potpunosti pogrešno utvrđena, budući iz provedenog dokaznog postupka proizlazi drugačije. Međutim, bez obzira na to, ističe se da je u smislu odredbe čl. 25. st. 1. Prekršajnog zakona za postojanje krivnje za prekršaj dovoljan nehaj, dok se namjera utvrđuje kada je propisom o prekršaju propisana prekršajna odgovornost za taj oblik krivnje, što u ovom prekršajnom predmetu nije slučaj.

9. Stoga, kako okrivljenik u žalbi nije iznio nikakve nove i uvjerljive činjenice u smislu čl. 193. st. 5. Prekršajnog zakona, kojima bi osporio krivnju za počinjeni prekršaj, nije osnovana žalba zbog nepotpuno i pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja. Za svoj zaključak o krivnji za počinjeni prekršaj prvostupanjski sud je dao valjane i logične razloge, koje u cijelosti prihvaća i ovaj sud.

10. Žaleći se zbog izrečene novčane kazne okrivljenik, pozivajući se na čl. 36. Prekršajnog zakona o općem pravilu o izboru vrste i mjere kazne, navodi da je novčana kazna u iznosu 12.000,00 kuna u svakom slučaju previsoka, kako se inače pridržava svih društvenih normi i vrijednosti, a trenutno zbog situacije sa pandemijom nema nikakvih prihoda, ovako visoko odmjerena kazna predstavlja ekonomsku ugrozu njega i njegove obitelji, te smatra da bi se, obzirom na navedeno, svrha kažnjavanja mogla ostvariti i izricanjem mjere upozorenja.

10.1. Po ocjeni ovog suda, okrivljeniku je za prekršaj iz čl. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji izrečena primjerena novčana kazna koja nije previsoka, te je izrečena vrsta i mjera kazne primjerena stupnju njegove krivnje, opasnosti djela i svrsi kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona.

10.2. Za prekršaj iz č. 22. st. 5. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, kao kvalificirani oblik osnovnog prekršaja iz čl. 22. st. 1. istog Zakona, počinjenog na štetu osobe starije životne dobi, propisana je novčana kazna u iznosu od najmanje 12.000,00 kuna (do zakonskog maksimuma od 50.000,00 kuna) ili kazna zatvora u trajanju od najmanje 70 dana, pa izrečena novčana kazna u iznosu od 12.000,00 kuna predstavlja, prije svega, blažu vrstu propisane kazne, a osim toga i najnižu zakonom propisanu novčanu kaznu za predmetni prekršaj. Prvostupanjski je sud, cijeneći olakotne i otegotne okolnosti na strani okrivljenika, okrivljeniku za počinjeni prekršaj izrekao novčanu kaznu u propisanom minimumu, pa iz tako odmjerene novčane kazne proizlazi da sud u stvari niti nije uzeo u obzir otegotne okolnosti na strani okrivljenika. Okrivljenik niti tijekom postupka, niti uz žalbu, nije dostavio dokaze, pa su navodi žalbe o financijskoj situaciji uslijed pandemije, a koja bi predstavljala naročito olakotnu okolnost za ublažavanje kazne, u tom smislu ostali na razini paušalnog isticanja. Cijeneći da su vrlo izraženi zahtjevi generalno preventivnog djelovanja, a naročite olakotne okolnosti nisu utvrđene, u konkretnom slučaju nema osnove za primjenu instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

10.3. U odnosu na prijedlog okrivljenika da se primijeni mjera upozorenja, treba navesti da u konkretnom slučaju za primjenu opomene nema zakonske osnove. Prema odredbi čl. 43. st. 1. Prekršajnog zakona, opomena se može primijeniti za prekršaj za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, ako se prema postupanju počinitelja, njegovoj krivnji i prouzročenoj posljedici radi o očito lakom obliku tog prekršaja i kad se s obzirom na sve okolnosti koje se tiču počinitelja ili posebno njegova odnosa prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem steknu uvjeti za postignuće svrhe mjere upozorenja bez kažnjavanja. Dakle, osnovni zakonski uvjet za primjenu opomene je da se radi o prekršaju „za koji je propisana kao jedina kazna novčana kazna do 5.000,00 kuna, što nije konkretni slučaj.

10.4. Nadalje, imajući u vidu odredbu čl. 44. st. 2. Prekršajnog zakona kojom je propisano da sud može primijeniti uvjetnu osudu kad ocijeni da se i bez izvršenja kazne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, posebno imajući u vidu odnos počinitelja prekršaja prema tom prekršaju ili prema oštećeniku i naknadi štete prouzročene prekršajem, ovaj drugostupanjski sud smatra da se u ovoj situaciji, cijeneći odnos okrivljenika prema počinjenom prekršaju i oštećeniku, bez izvršenja kazne ne može očekivati ostvarenje svrhe kažnjavanja, te nisu ostvareni uvjeti za primjenu uvjetne osude.

11. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3. c Prekršajnog zakona, koji propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena krivnja okrivljenika, ako je odlučivao o žalbi tužitelja i okrivljenika ili samo o žalbi okrivljenika. Paušalna je svota, sukladno čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima određenim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka ("Narodne novine" broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu od 200,00 kuna, dakle vrlo blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje uzdržavanje okrivljenika.

12. Iz navedenih razloga, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona odlučeno je kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Zapisničarka :

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v. r.

Gordana  Korotaj,  v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom sudu u Karlovcu u 5 ovjerenih prijepisa: za spis, okrivljenika, oštećenika i tužitelja.