REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske

Zagreb

Broj: Ppž-10852/2021

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sutkinja Goranke Ratković, predsjednice vijeća, te Gordane Korotaj i Kristine Gašparac Orlić, članica vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice Emine Bašić, zapisničarke, u prekršajnom postupku protiv okr. P. M., zbog prekršaja iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji („Narodne novine“, broj 70/17. i 126/19.), odlučujući o žalbi okrivljenika, podnesenoj protiv presude Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru od 22. srpnja 2021., broj: Pp-2578/2021, u sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2022.,

p r e s u d i o  j e

I. Odbija se žalba okr. P. M. kao neosnovana te se potvrđuje prvostupanjska presuda.

II. Na temelju čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona („Narodne novine“, broj 107/07., 39/13., 157/13., 110/15., 70/17. i 118/18.), okr. P. M. je obvezan naknaditi paušalni iznos troškova žalbenog postupka u iznosu 400,00 (četiristo) kuna u roku 15 dana od primitka ove presude.

Obrazloženje

1. Pobijanom prvostupanjskom presudom Općinskog prekršajnog suda u Splitu, Stalne službe u Supetru od 22. srpnja 2021., broj: Pp-2576/2021, okr. P. M. je proglašen krivim da je, na način činjenično opisan u izreci pobijane presude, počinio jedan produljeni prekršaj iz čl. 22. st. 1. Zakona o zaštiti od nasilja u obitelji, za koji mu je izrečena novčana kazna u iznosu 2.000,00 kuna, koju je dužan platiti u roku 30 dana po pravomoćnosti presude, uz pogodnost plaćanja dvije trećine izrečene novčane kazne. Istom presudom, okrivljenik je obvezan na naknadu troškova prekršajnog postupka u iznosu 300,00 kuna.

2. Protiv osuđujućeg dijela te presude, žalbu je podnio okr. P. M., putem branitelja odvjetnika M. R., zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o izrečenoj novčanoj kazni.

3. Žalba nije osnovana.

4. Visoki prekršajni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, na temelju čl. 202. st. 1. Prekršajnog zakona, ispitivao je pobijanu presudu iz osnova i razloga iz kojih se ona pobija žalbom, kao i po službenoj dužnosti. Pritom nije utvrđeno da postoje razlozi zbog kojih okrivljenik pobija prvostupanjsku presudu, a niti su utvrđene povrede na koje ovaj sud, sukladno gore navedenom zakonskom propisu, pazi po službenoj dužnosti.

5. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka, okrivljenik detaljnim žalbenim navodima, kojima se ujedno pobija i pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, tvrdi da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, pri čemu ističe da prvostupanjski sud nije iznio konkretne i jasne razloge zbog kojih vjeruje iskazu njegove bivše supruge koja je iskazivala kontradiktorno njegovoj obrani. Time smatra da je počinjena povreda iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona.

5.1. Suprotno takvim žalbenim prigovorima, po ocjeni ovog suda, prvostupanjski sud je, nakon vjernog iznošenja dokaznog materijala, iznio koje odlučne činjenice je uzeo dokazanima, pri čemu je, doduše šturo, dao ocjenu vjerodostojnosti dokaza na temelju kojih je došao do zaključka o počinjenju prekršaja i prekršajnoj odgovornosti okrivljenika, kao i kojim se razlozima rukovodio kod donošenja odluke o kazni pa, dakle, presuda, unatoč šturim razlozima, ipak sadrži sve potrebne razloge o odlučnim činjenicama, a isti su jasni i nisu proturječni, to je ocijenjeno da žalba okr. P. M. zbog bitne povrede odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 11. Prekršajnog zakona nije osnovana.

6. Nadalje, u okviru ove žalbene osnove, okrivljenik ističe i da je upitna zakonitost dokaza WhatsApp poruke na kojoj se pobijana presuda temelji te ističe da se prvostupanjski sud nije osvrnuo na prigovor njegovog branitelja o nezakonitosti dokaza. Ističući ove žalbene navode, okrivljenik ne precizira o kojoj bi se bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka radilo.

6.1. U odnosu na gornje žalbene navode treba navesti da prvostupanjski sud u dokaznom postupku nije izveo dokaz preslušavanja CD medija s glasovnom porukom (nije ni bilo potrebe, jer je okrivljenik to djelo potpuno i bezrezervno priznao) te da se pobijana presuda ne temelji na tom dokazu, zbog čega se ne može raditi o bitnoj povredi odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 1. t. 10. Prekršajnog zakona, a niti ima zakonske osnove, pa niti potrebe, da se ovaj drugostupanjski sud očituje o zakonitosti navedenog dokaza. Navedena okolnost zakonitosti predmetnog dokaza je irelevantna s obzirom da se na tom dokazu ne temelji pobijana presuda. Osim toga, iako je u pravu okrivljenik kada u žalbi tvrdi da se prvostupanjski sud nije očitovao o njegovom prijedlogu za izdvajanje dokaza kao nezakonitog, ovaj sud smatra da nije počinjena ni relativno bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. u vezi čl. 121. Prekršajnog zakona. Naime, iako je prvostupanjski sud, prema čl. 121. Prekršajnog zakona, bio u obvezi odlučiti o prijedlogu za izdvajanje dokaza kao nezakonitog, propust prvostupanjskog suda da to učini u konkretnom slučaju nije utjecao niti mogao utjecati na presudu, jer se presuda ne temelji na tom dokazu u vezi kojeg je branitelj okrivljenika podnio prijedlog za izdvajanje. Ovdje svakako treba ponoviti da je, prema rezultatima dokaznog postupka, sadržaj poruke potpuno nesporan.

7. Okrivljenik u žalbi još ističe i da prvostupanjski sud nije provjeravao motiv njegove bivše supruge za lažno prijavljivanje, zbog čega smatra da nisu s jednakom pažnjom bile utvrđivane činjenice koje mu idu u prilog pa da bi na taj način bilo povrijeđeno njegovo pravo obrane i počinjena bitna povreda odredaba prekršajnog postupka iz čl. 195. st. 2. Prekršajnog zakona. Po ocjeni ovog suda, ovaj žalbeni navod, u stvari, predstavlja žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, jer okrivljenik tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno ocijenio iskaz njegove bivše supruge kao vjerodostojan, jer je ona imala motiv za njegovo lažno terećenje. Slijedom navedenog, žalba okrivljenika ni u tom dijelu nije osnovana.

8. U žalbi zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, okrivljenik ukazuje da je tijekom dokaznog postupka nedvojbeno utvrđeno da je on brižan otac, obezvređuje vjerodostojnost iskaza svjedokinje L. M. R. ističući da djelo iz t. a) izreke pobijane presude nije prijavila odmah, nego tek nakon nekoliko mjeseci kada je bila motivirana, jer je bio pokrenut postupak oko skrbi djeteta, opetovano ističe činjenicu da je njegova bivša supruga imala motiv za lažno prijavljivanje te da on nije imao nikakvu namjeru prijetiti bivšoj supruzi, narušiti njeno dostojanstvo, niti je zaplašiti. Navedena činjenica da je djelo iz t. a) izreke presude prijavljeno naknadno, po žalitelju, ukazuje i da žrtva nasilja nije mogla biti uznemirena i prestrašena.

8.1. Suprotno takvim žalbenim navodima, valjanom analizom provedenih dokaza, ispravno je stajalište prvostupanjskog suda glede svih odlučnih činjenica. Prije svega, činjenica da neko protupravno djelo nije prijavljeno odmah nije i ne može biti kriterij za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedoka pa tako ni u ovom konkretnom prekršajnom postupku ne može biti kriterij za ocjenu vjerodostojnosti iskaza svjedokinje L. M. R.. Ovo tim više što je svjedokinja navela životno logične razloge zašto djelo nije prijavila odmah („mislila sam da je to rekao u afektu i da ću to raspraviti s njim, a kad su se slična ponašanja ponovila, prijetnje i vrijeđanja, onda sam odlučila prijaviti policiji“). I po ocjeni ovog suda, a imajući na umu da je okrivljenik potpuno i bezrezervno priznao djelo za koje je proglašen krivim u t. a) izreke pobijane presude, nema temelja za zaključak da je njegova bivša supruga imala motiv za lažno prijavljivanje djela iz t. b) izreke pobijane presude, jer joj, slijedeći logiku okrivljenika, to nije ni bilo potrebno, dovoljno je bilo da ga prijavi djelo iz t. a), koje je, i prema obrani, okrivljenika nesporno. Zbog navedenih razloga, ovaj sud smatra da je žalba okrivljenika o motiviranosti svjedokinje L. M. R. za lažno prijavljivanje neosnovana.

8.2. Nadalje, neosnovana je žalba okrivljenika i u dijelu u kojem ističe da činjenica da djelo iz t. a) izreke pobijane presude nije prijavljeno odmah ukazuje da žrtva nasilja nije mogla biti uznemirena i prestrašena. Naime, povezujući sadržaj glasovne poruke koju je okrivljenik uputio bivšoj supruzi s njenim iskazom u kojem je jasno navela da se uznemirila i prestrašila kad je istu čula te u kojem je dala životno logične razloge zašto djelo nije prijavila odmah, i ovaj sud smatra da nema nikakve sumnje u vjerodostojnost iskaza svjedokinje L. M. R. pa ni u dijelu da je bila uznemirena i prestrašena kad je čula predmetnu poruku, tim više što se, s obzirom na sadržaj iste, doista radi o poruci koja objektivno može izazvati navedene osjećaje koje je svjedokinja i navela. Da nema razloga za sumnju u vjerodostojnost iskaza svjedokinje L. M. R. odnosno da se ne radi o tome da je svjedokinja lažno teretila okrivljenika, po ocjeni ovog suda, proizlazi i iz činjenice da je svjedokinja, na upit branitelja, navela kako okrivljenik nikada nije bio tjelesno nasilan, dakle nije potvrdila nešto što ne odgovara istini, a što zasigurno upućuje da se ne radi o lažnom terećenju radi „bolje pozicije“ u postupku za dobivanje skrbništva nad maloljetnim djetetom, kako to neosnovano smatra okrivljenik.

8.3. U odnosu na žalbene navode kojima se ističe da je u dokaznom postupku nedvojbeno utvrđeno da je on brižan otac, treba navesti da je u tom dijelu okrivljenik u pravu te da ni svjedokinja žrtva nasilja tu činjenicu ne osporava. No, navedena činjenica nema nikakvog utjecaja na odluku o krivnji okrivljenika, niti može dovesti do njegove ekskupacije.

8.4. Slijedom navedenog, ocjena je ovog suda da žalbeni navodi predstavljaju bezuspješan pokušaj otklanjanja vlastite prekršajne odgovornosti te da provedeni dokazi ne ostavljaju nikakvu dvojbu u pogledu odlučnih činjenica pa nije osnovana žalba okrivljenika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja.

9. Žaleći se zbog odluke o prekršajnopravnoj sankciji, okrivljenik ističe da mu je izrečena neadekvatna novčana kazna, jer nije počinio prekršaje koji mu se stavljanju na teret, a posebno nije počinio produljeno djelo prekršaja. Također, ističe da do sada nikada nije osuđivan.

9.1. Dakle, odluka o prekršajnopravnoj sankciji pobija se samo kao posljedica pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, u kom dijelu je žalba neosnovana, te isticanjem činjenice dosadašnje neosuđivanosti. Međutim, prvostupanjski sud je, kako je to vidljivo iz obrazloženja pobijane odluke, činjenicu okrivljenikove neosuđivanosti cijenio kao olakotnu okolnost, a osim toga okrivljeniku se napominje da čl. 5. Ustava Republike Hrvatske obvezuje sve građane na poštivanje pravnog poretka te da se radi o očekivanoj okolnosti kod svakog građanina, zbog čega se, po stavu ovog suda, navedena okolnost ne može smatrati naročito izraženom olakotnom okolnosti koja bi opravdala primjenu instituta ublažavanja kazne i u konkretnom slučaju je našla dovoljno odraza u izrečenoj novčanoj kazni u visini zakonom propisanog posebnog minimuma.

9.2. Za prekršaj za koji je okrivljenik proglašen krivim propisano je da se može izreći novčana kazna u iznosu od najmanje 2.000,00 kuna odnosno kazna zatvora u trajanju do 90 dana pa je okrivljeniku, prije svega, izrečena blaža vrsta kazne, a osim toga i novčana kazna u visini zakonom propisanog posebnog minimuma, unatoč tome što je proglašen krivim za počinjenje dvije protupravne radnje. Ovaj sud smatra da su okolnosti koje, u smislu općeg pravila o izboru vrste i mjere kazne iz čl. 36. Prekršajnog zakona, utječu da kazna bude lakša ili teža za počinitelja i više nego dostatno vrednovane pa njihova procjena nije potrebna. Cijeneći da u konkretnom slučaju nisu utvrđene naročito izražene olakotne okolnosti, kao i to da su vrlo izraženi i zahtjevi generalno preventivnog djelovanja otklonjena je mogućnost primjene instituta ublažavanja kazne, jer se opća svrha prekršajnopravnih sankcija iz čl. 6. Prekršajnog zakona i svrha kažnjavanja iz čl. 32. Prekršajnog zakona ne bi mogla postići blažim kažnjavanjem.

9.3. Stoga, ni u ovom dijelu nije bilo osnove za prihvaćanjem žalbe okrivljenika.

10. Paušalni iznos troškova žalbenog postupka temelji se na odredbi čl. 138. st. 2. t. 3.c) Prekršajnog zakona, koja propisuje da troškovi prekršajnog postupka obuhvaćaju paušalni iznos troškova prekršajnog postupka Visokog prekršajnog suda Republike Hrvatske kada je donio odluku kojom je pravomoćno utvrđena prekršajna odgovornost okrivljenika, ako je odlučivao o redovnom pravnom lijeku tužitelja i okrivljenika ili samo okrivljenika. Paušalna je svota, u skladu s čl. 138. st. 3. Prekršajnog zakona određena u okvirima propisanim Rješenjem o određivanju paušalnog iznosa za troškove prekršajnog postupka („Narodne novine“, broj 18/13.) u rasponu od 100,00 do 5.000,00 kuna, a s obzirom na složenost i trajanje postupka, te imovno stanje okrivljenika. Iz podataka u spisu ne proizlazi da bi okrivljenik bio lošeg imovnog stanja ili nesposoban za rad pa ovaj sud smatra da plaćanjem troška žalbenog postupka u iznosu 400,00 kuna, dakle doista blizu minimalno mogućeg iznosa paušalne svote, neće biti dovedeno u pitanje njegovo uzdržavanje.

11. Slijedom svega navedenog, na temelju čl. 205. Prekršajnog zakona, odlučeno kao u izreci ove presude.

Zagreb, 26. siječnja 2022.

Zapisničarka:

Predsjednica vijeća:

Emina Bašić, v.r.

Goranka Ratković, v.r.

Presuda se dostavlja Općinskom prekršajnom sudu u Splitu u 5 ovjerenih prijepisa za spis, okrivljenika, branitelja, žrtvu nasilja i tužitelja.