Republika Hrvatska

Županijski sud u Varaždinu

Varaždin, Braće Radić 2

Poslovni broj: 8 Kž-369/2021-4

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

Županijski sud u Varaždinu, u vijeću sastavljenom od sudaca Rajka Kipkea, predsjednika vijeća te Igora Pavlica i Vlaste Patrčević Marušić, članova vijeća, uz sudjelovanje zapisničarke Jasmine Šagi, u kaznenom predmetu protiv optuženog H. D., zbog kaznenog djela iz čl. 118. st. 1. Kaznenog zakona („Narodne novine“ broj 125/11. i 144/12., dalje: KZ/11), odlučujući o žalbi Općinskog državnog odvjetništva u Splitu (dalje: ODO-a) protiv presude Općinskog suda u Splitu poslovni broj: K- 258/2016 od 15. veljače 2021., na sjednici održanoj 26. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

Odbija se žalba ODO-a kao neosnovana te se potvrđuje presuda suda prvoga stupnja.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu je presudom od 15. veljače 2021. proglasio krivim optuženog H. D. zbog počinjenja kaznenog djela protiv života i tijela – teška tjelesna ozljeda - opisano i kažnjivo po članku 118. stavak 1. KZ/11 te ga na temelju istog zakonskog propisa osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci. Na temelju čl. 56. KZ/11 optuženiku je izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci neće izvršiti ukoliko optuženik u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

1.1. Na temelju odredbe čl. 148. st. 1. u svezi sa čl. 145. st. 2. toč. 6. Zakona o kaznenom postupku ("Narodne novine" broj: 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. – odluka Ustavnog suda, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14., 70/17. i 126/19., – dalje: ZKP/08 – valja primijetiti da sud prvog stupnja nije naveo puni naziv Zakona na koji se poziva, a niti brojeve "Narodnih novina" u kojima je taj Zakon objavljen sa svojim izmjenama i dopunama) dužan je optuženi H. D. naknaditi trošak kaznenog postupka u ukupnom iznosu od 3.500,00 kuna, od čega se iznos od 2.000,00 kuna odnosi na trošak provedenog sudsko-medicinskog vještačenja sačinjenog po stalnom sudskom vještaku dr. A. A., dok iznos od 1.500,00 kn kuna predstavlja paušalnu svoti, sve u roku od 15 dana po pravomoćnosti presude.

2. Protiv te presude žalbu je podnijelo ODO zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja i odluke o kaznenoj sankciji s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet uputi prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje.

3. Odgovor na žalbu nije podnesen.

4. U smislu čl. 474. st. 1. ZKP/08 spis je dostavljen Županijskom državnom odvjetništvu u Splitu na obvezno razgledavanje, nakon čega je isti podneskom broj: KŽ-DO-560/2021 od 14. srpnja 2021. vraćen ovom drugostupanjskom sudu.

5. Žalba nije osnovana.

6. Prije svega, žalitelj nije u pravu kada se žali zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 1. toč. 9 ZKP/08, nalazeći da je prvostupanjski sud prekoračio optužbu.

Konkretno, žalitelj upire da je sud prvog stupnja optuženika osudio za neizravnu namjeru, dok se u optužnici teretio za izravnu namjeru, pri čemu je u značajnoj mjeri intervenirao i u činjenični opis djela tako da je u cijelosti drugačije opisao način na koji je optuženik nanio ozljede oštećeniku. Naime, u optužnici se tvrdilo da je optuženik oštećenika J. K. šakom udario u glavu, dok se u činjeničnom opisu djela iz izreke pobijane presude navodi da ga je odgurnuo laktom.

Po mišljenju žalitelja, takvom intervencijom u činjenični opis djela sadržanog u optužnici, prvostupanjski sud je izmijenio odlučne činjenice, a time i suštinu samog djela iz optužbe, čime je prekoračio optužbu i ostvario citiranu bitnu povredu odredaba kaznenog postupka.

6.1. Suprotno žalitelju, opisanim zahvatom u činjenični opis djela, prvostupanjski sud nije povrijedio objektivni identitet optužbe.

Prije svega, valja primijetiti kako je državni odvjetnik doduše u pravu kada u žalbi upire da je u konkretnom slučaju prvostupanjski sud, odlučujući o optužbi, izvršio zahvat u činjenični supstrat djela iz optužbe u odnosu na činjenice koje se odnose na samu radnju počinjenja djela, koja, dakako, predstavlja element bića kaznenog djela, međutim, po stavu ovog žalbenog suda, to samo po sebi ne znači da je time došlo do povrede objektivnog identiteta optužbe.

Naime, ukoliko se izmjena činjenica koje ulaze u biće optuženog kaznenog djela, a koje prvostupanjski sud nađe utvrđenim različito od njihovog opisa u optužbi, kreće u okvirima istog kriminalnog događaja (determiniranom u vremenu, prostoru, te objektom i sredstvom) i optuženog kaznenog djela, u takvom slučaju se po stavu ovog drugostupanjskog suda usklađenje činjeničnog opisa radnje kaznenog djela smatra samo preciziranjem tog opisa, koje ne predstavlja prekoračenje optužbe. Isto tako, ne radi se o povredi objektivnog identiteta optužbe niti u situaciji kada prvostupanjski sud ostajući u granicama kriminalnog događaja postavljenog u optužbi, optuženika proglasi krivim za neizravnu namjeru, premda se optužbom teretio za izravnu namjeru, jer ga je u takvoj situaciji, uz uvjet ostanka u okvirima optuženog kaznenog djela, osudio samo za drugačije, a ne i drugo kazneno djelo, i to kazneno djelo koje je lakše od kaznenog djela iz optužbe, tako da se niti u takvom slučaju ne radi o prekoračenju optužbe.

6.2. Slijedom navedenog, a budući da je po stavu ovog žalbenog suda, prvostupanjski sud u konkretnom slučaju opisanom izmjenom činjeničnog opisa djela ostao u okvirima istog kriminalnog događaja postavljenog u optužbi, i to kako u vremenskom i prostornom smislu, tako i u pogledu objekta te sredstva (na ovom mjestu valja navesti da se i nadalje radi o fizičkom ataku optuženika na oštećenika, samo što se u pobijanoj presudi opisuje odguravanje laktom, a u optužbi udarac šakom u područje glave) kao i u granicama istog kaznenog djela (naime, i nadalje se radi o kaznenom djelu teške tjelesne ozljede iz čl. 118. st. 1. KZ/11), samo što je optuženika, koji se optužbom teretio za izravnu namjeru, proglasio krivim za neizravnu namjeru (dakle, za kazneno djelo lakše od kaznenog djela iz optužbe), čime ga, međutim, nije osudio za drugo već samo za drugačije djelo, to suprotno žalitelju valja zaključiti da prvostupanjski sud opisanim zahvatom u činjenični supstrat djela nije prekoračio optužbu.

7. Isto tako žalitelj nije u pravu niti kada u žalbi tvrdi da je prvostupanjski sud ostvario bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz čl. 468. st. 3. ZKP/08, time što je u odnosu na iskaz svjedoka F. J., koji dokaz je izveden na nekontradiktoran način, nepravilno primijenio odredbu iz 431. st. 2. ZKP/08.

7.1 Konkretno, žalitelj smatra da pored iskaza tog svjedoka, koji je je u svom iskazu potvrđivao navode iz optužbe vezane za način na koji je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika (udarac šakom u glavu), postoje i drugi dokazi koji upućuju na takav zaključak, konkretno iskazi oštećenika i svjedokinje M. P., te rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja, tako da se iskaz svjedoka F. J. ne ukazuje kao isključivi odnosno odlučujući dokaz u odnosu na navedenu spornu činjenicu.

7.2. Ovaj žalbeni sud primjećuje da takvom žalbenom argumentacijom državni odvjetnik ustvari napada pravilnost činjeničnih utvrđenja prvostupanjskog suda prema kojima iz rezultata dokaznog postupka ne proizlazi da, osim nekontradiktornog iskaza svjedoka F. J., drugi izvedeni dokazi upućuju zaključak da je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika na način da ga je šakom udario u glavu, a kako se to tvrdilo u optužnici.

Stoga se sadržajno ne radi o žalbenim tvrdnjama koje ulaze u okvire citirane bitne povrede odredaba kaznenog postupka, već žalbene osnove pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, a o kojoj će više riječi biti u daljnjem tekstu.

8. Ispitujući povodom žalbe državnog odvjetnika pobijanu presudu po službenoj dužnosti, a sukladno ovlaštenju iz čl. 476. st. 1. ZKP/08, ovaj drugostupanjski sud nije utvrdio da bi sud prvog stupnja ostvario neku od bitnih povreda odredaba kaznenog postupka taksativno navedenih u čl. 476. st. 1. toč. 1. ZKP-a, niti da bi na štetu optuženika povrijedio kazneni zakon (čl. 476. st. 1. toč. 2. ZKP/08).

9. Žalitelj nije u pravu niti kada se žali zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja.

Kao što je to prethodno već rečeno, žalitelj u bitnome smatra da je prvostupanjski sud izveo pogrešan zaključak da iskaz svjedoka F. J., koji je bio očevidac inkriminiranog događaja te je u svome iskazu tvrdio da je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika na način da mu je zadao udarac šakom u glavu, ne potvrđuju drugi dokazi izvedeni na raspravi.

Pritom se u žalbi konkretno upire na iskaz oštećenika u dijelu gdje je naveo da mu je optuženik prije počinjenja predmetnog kaznenog djela prijetio riječima: „da će ga dohvatiti kad-tad“, u povezanosti sa iskazom svjedokinje M. P. u dijelu gdje je navodila da je kritične zgode pored nje prošao jedan mladić koji je pritom rekao: „eto ti sad“, da bi naknadno primijetila drugog mladića kako nepomično leži na tlu, te rezultatima sudskomedicinskog vještačenja kojim nije isključeno da je oštećenik inkriminiranu tešku tjelesnu ozljedu zadobio mehanizmom udaranja šakom u glavu.

9.1. Sasvim suprotno takvim žalbenim tvrdnjama, prvostupanjski sud s pravom smatra da rezultati dokaznog postupka ne potvrđuju takav iskaz svjedoka F. J..

9.2. Tako sud prvog stupnja prije svega pravilno uočava da se sam oštećenik ne sjeća kritičnog događaja (čak niti da bi se te zgode uopće susreo s optuženikom), te da osim svjedoka F. J. nije bilo drugih očevidaca inkriminiranog zbivanja. Nadalje, prvostupanjski sud, za razliku od žalitelja, s pravom smatra da rezultati provedenog sudskomedicinskog vještačenja ne potvrđuju iskaz svjedoka F. J. u kojem opisuje način na koji je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika, već, sasvim suprotno tome, potvrđuju obranu optuženika u kojoj je navodio da je oštećenika samo odgurnuo laktom uslijed čega je ovaj pao na tlo. Naime, polazeći od činjenice da u medicinskoj dokumentaciji za oštećenika nisu opisane i ozljede u vidu krvnih podljeva lica i oka, sudsko medicinski vještak smatra mogućim da je oštećenik bio izbačen iz ravnoteže mehanizmom odguravanja. Na ovom mjestu valja primijetiti da se i po stavu ovog žalbenog suda, pod pretpostavkom istinitosti navoda svjedoka F. J. prema kojima je optuženik kritične zgode oštećeniku zadao udarac šakom u glavu, posebice kada se dodatno ima na umu da iz iskaza tog svjedoka proizlazi da su se optuženik i oštećenik u tom trenutku nalazili sučelice jedan u odnosu na drugog, životno i logikom stvari na licu oštećenika očekuju vidljive ozljede, u najmanju ruku u vidu krvnih podljeva, a kakve ozljede se, međutim, ne navode u medicinskoj dokumentaciji, zbog čega sudskomedicinski vještak upravo i smatra mogućim da je oštećenik kritične zgode bio izbačen iz ravnoteže mehanizmom odguravanja.

Budući da ostali ispitani svjedoci nisu imali neposrednih saznanja o samom inkriminiranom događaju, pa tako niti svjedokinja M. P., na čiji iskaz žalitelj posebno upire u žalbi (u dijelu gdje je navela da je kritične zgode pored nje prošao jedan mladić koji je pritom rekao: „eto ti sad“, da bi naknadno primijetila drugog mladića kako nepomično leži na tlu), prvostupanjski sud, a protivno žalbenim navodima, izvodi pravilan zaključak da takvi rezultati dokaznog postupka glede načina na koji je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika nipošto ne potvrđuju iskaz svjedoka F. J., već, sasvim suprotno tome, obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je kritične zgode oštećenika samo odgurnuo laktom.

9.3. Stoga je prvostupanjski sud pravilno zaključio da u konkretnom slučaju nije dokazano da bi optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika na način kako se to tvrdilo u optužbi, s pravom ocijenivši kao vjerodostojnu i utemeljenu na rezultatima dokaznog postupka obranu optuženika u kojoj je tvrdio da je kritične zgode žrtvu samo odgurnuo laktom uslijed čega je ova pala na tlo.

9.4. Sve prethodno navedeno, a suprotno žalitelju, ujedno upućuje i na pravilnost zaključka prvostupanjskog suda da osim nekontradiktornog iskaza svjedoka F. J., drugi izvedeni dokazi ne upućuju na zaključak da je optuženik kritične zgode fizički atakirao na oštećenika na način da ga je šakom udario u glavu, a kako se to tvrdilo u optužnici, tako da bi se osuđujuća presuda za takav mehanizam nastanka ozljeda temeljila isključivo, odnosno u odlučujućoj mjeri na iskazu tog svjedoka.

10. Državni odvjetnik nije u pravu niti kada se žali zbog odluke o kaznenoj sankciji.

10.1. Suprotno žalitelju, koji smatra da je sud prvog stupnja u konkretnom slučaju precijenio značaj olakotnih okolnosti na strani optuženika, dok je s druge strane podcijenio značaj otegotnih okolnosti, posebice činjenicu da je oštećenik zadobio ozbiljne teške tjelesne ozljede, te da je optuženik nakon ozljeđivanja oštećenika pobjegao s mjesta događaja, prvostupanjski sud je pravilno utvrdio i vrednovao sve relevantne okolnosti važne za odluku o vrsti i mjeri kaznenopravne sankcije i proces njezine individualizacije, te temelju toga optuženika s pravom osudio na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, izrekavši mu uvjetnu osudu prema kojoj se izrečena kazna zatvora neće izvršiti ako u roku od tri godine ne počini novo kazneno djelo.

Naime, imajući posebno u vidu protek vremena od počinjenja predmetnog djela (počinjenog 20. prosinca 2014.) te činjenicu da se optuženik nakon 2016. više ne pojavljuje kao počinitelj kaznenih djela, a što i po stavu ovog žalbenog suda govori o tome da je u međuvremenu promijenio svoje ponašanje, tako da se njegovo ranije neusklađeno ponašanje sa zakonom, kao i počinjenje kaznenog djela za koje je proglašen krivim pobijanom presudom, može pripisati njegovoj mladenačkoj nezrelosti i nepromišljenosti, tada se i po stavu ovog žalbenog suda u konkretnom slučaju s pravom može očekivati da optuženik i bez izvršenja izrečene kazne zatvora ubuduće neće činiti kaznena djela, te da će se i sa kaznenom sankcijom kakvu mu je pobijanom presudom izrekao prvostupanjski sud ostvariti svi vidovi zakonom propisane svrhe izricanja kaznenopravnih sankcija.

11. Kako žalba ODO-a nije osnovana, a budući da ovo vijeće nije utvrdilo da bi sud prvog stupnja ostvario neku od povreda iz čl. 476. st. 1. toč. 1. i 2. ZKP/08 na čije postojanje drugostupanjski sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je na temelju čl. 482. ZKP/08 odlučiti kao u izreci ove presude.

U Varaždinu 26. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Rajko Kipke