Poslovni broj: Usž-1071/21-3
REPUBLIKA HRVATSKA
VISOKI UPRAVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE
Z A G R E B
Frankopanska 16
U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E
P R E S U D A
Visoki upravni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca toga Suda Sanje Štefan, predsjednice vijeća, dr. sc. Sanje Otočan i Ante Galića, članova vijeća te više sudske savjetnice Lane Štok, zapisničarke, u upravnom sporu tužitelja HŽ INFRASTRUKTURA d.o.o., Z., kojeg zastupa opunomoćenica S. P. M. odvjetnica iz Odvjetničkog društva B. & P. d.o.o. Z., protiv tuženika Ministarstva financija Republike Hrvatske, Samostalnog sektora za drugostupanjski upravni postupak, Z., radi poreznog nadzora, odlučujući o žalbi tužitelja protiv presude Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3140/19-10 od 5. studenog 2020., na sjednici vijeća održanoj 26. siječnja 2022.
p r e s u d i o j e
I. Odbija se žalba tužitelja i potvrđuje presuda Upravnog suda u Zagrebu, poslovni broj: UsI-3140/19-10 od 5. studenog 2020.
II. Odbija se zahtjev tužitelja za naknadu troška žalbenog postupka.
Obrazloženje
1. Presudom prvostupanjskog suda odbijen je tužbeni zahtjev tužitelja za poništenje rješenja tuženika klasa: UP/II-471-02/18-01/370, urbroj: 513-04-19-2 od 31. srpnja 2019. i poreznog rješenja Ministarstva financija, Porezne uprave, Ureda za velike porezne obveznike, klasa: UP/I-471-02/18-01/45, urbroj: 513-07-23/05-18-02 od 26. rujna 2018. (točka I. izreke) te je odbijen zahtjev tužitelja za naknadu troškova spora (točka II. izreke).
2. Navedenim rješenjem tuženika od 31. srpnja 2019. odbijena je žalba tužitelja protiv rješenja od 26. rujna 2018. kojim je tužitelju utvrđena porezna obveza s osnove manje obračunatih doprinosa, poreza na dohodak po osnovi nesamostalnog rada te prireza porezu na dohodak po osnovi nesamostalnog rada za 2015. godinu u iznosu od 15.384.551,51 kuna glavnice i 3.299.317,84 kuna zateznih kamata.
3. Tužitelj je podnio žalbu protiv prvostupanjske presude zbog bitne povrede pravila sudskog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja i pogrešne primjene materijalnog prava. U žalbi u bitnome navodi da postoji nejednako postupanje tuženika u različitim poreznim nadzorima provedenim nad tužiteljem te da je sud pogrešno utvrdio da javnopravno tijelo nije vezano svojim ranijim pravnim stavom u istovjetnom činjeničnom stanju i uz primjenu istih zakonskih odredbi. Ističe da je sukladno članku 3. Ustava Republike Hrvatske jedna od najviših vrednota ustavnog poretka Republike Hrvatske vladavina prava uz koju vezuje načelo pravne sigurnosti. Smatra da pravo na pravično suđenje jamči zaštitu od arbitrarnosti u odlučivanju sudova i drugih državnih tijela te da se arbitrarnim može ocijeniti pojedinačni akt pri čijem donošenju je njegov donositelj odstupio od ustaljene prakse. Ističe da se tužitelj pouzdao u utvrđenja koja je porezno tijelo zauzelo u prethodno obavljenom nadzoru u kojem je utvrdilo pravilno postupanje tužitelja vezano uz isplate neoporezivih otpremnina na temelju sporazuma koji su sklapani sa radnicima, za razliku od pobijanih poreznih rješenja u kojima je utvrđeno da tužitelj nije imao osnovu za neoporezivu isplatu otpremnina. U bitnome ponavlja navode iz tužbe da na temelju ograničenja utvrđenim aneksom Kolektivnog ugovora tužitelj nije donosio odluke o poslovno uvjetovanim otkazima te je osnovano smatrao da otpremnine koje radnicima isplaćuje do iznosa od 6.400,00 kuna po godini navršenog staža ne podliježu oporezivanju. Smatra da je prvostupanjski sud navode tužitelja zbog kojih je umjesto odluke o poslovno uvjetovanom otkazu korišten model sporazumnog raskida ugovora o radu na prijedlog tužitelja trebao ocijeniti osnovanim. Predlaže da ovaj Sud usvoji žalbu, poništi prvostupanjsku presudu i poništi pobijana rješenja.
4. Tuženik, iako uredno pozvan, nije podnio odgovor na žalbu.
5. Žalba nije osnovana.
6. Ispitivanjem pobijane prvostupanjske presude sukladno odredbi članka 73. stavka 1. Zakona o upravnim sporovima („Narodne novine“ 20/10., 143/12., 152/14., 94/16., 29/17. i 110/21.; dalje: ZUS), ovaj Sud je utvrdio da ne postoje žalbeni razlozi zbog kojih se presuda pobija.
7. Pri utvrđivanju činjeničnog stanja u sporu prvostupanjski sud je uzeo u obzir činjenice već utvrđene u postupku donošenja osporene odluke (članak 33. stavak 2. ZUS-a) te na temelju svih podataka prikupljenih tijekom postupka kao i tijekom upravnog spora, prema ocjeni ovog Suda, pravilno i potpuno utvrdio bitne činjenice za donošenje zakonite odluke.
8. Iz podataka spisa predmeta kao i obrazloženja prvostupanjske presude proizlazi da je proveden postupak poreznog nadzora, o čemu je sastavljen zapisnik klasa: 471-02/17-01/43, urbroj: 513-07-23/05-18-10 od 6. kolovoza 2018. U provedenom postupku utvrđeno je da je tužitelj tijekom 2015. godine isplatio poticajne otpremnine u iznosu od 10.049.024,63 kuna, od čega se na neoporezive poticajne otpremnine odnosi iznos od 9.671.536,56 kuna za sedamdeset sporazuma o prestanku ugovora o radu.
9. U postupku pred prvostupanjskim sudom bilo je sporno jesu li javnopravna tijela u odlučivanju vezana svojim ranijim pravnim stavovima iz prethodnih poreznih nadzora koji su provedeni na temelju istovjetnog činjeničnog stanja i istih zakonskih odredbi te je li za utvrđivanje porezne obveze u konkretnom slučaju odlučan formalan način prestanka ugovora o radu, i to poslovno uvjetovani otkaz ili sporazum između radnika i poslodavca, ili je odlučna činjenica da se u oba slučaja radilo o prestanku ugovora o radu radnicima koji su bili utvrđeni tehnološkim viškom.
10. Prvostupanjski sud je prihvatio ocjenu javnopravnih tijela da se neoporezivim primicima smatraju samo otpremnine zbog poslovno uvjetovanih otkaza i osobno uvjetovanih otkaza, koji izazivaju različite pravne posljedice od sporazumnog prestanka ugovora o radu te da su javnopravna tijela pravilno utvrdila činjenično stanje te da su na navedeno pravilno primijenila materijalno pravo.
11. Sukladno odredbi članka 10. točke 9. Zakona o porezu na dohodak („Narodne novine“, 177/04., 73/08., 80/10., 114/11., 22/12., 144/12., 43/13., 120/13., 125/13., 148/13., 83/14. i 43/14.; dalje: ZPD), porez na dohodak ne plaća se na primitke radnika i fizičkih osoba iz članka 14. stavka 1. toga Zakona po osnovi naknada, potpora i nagrada koje im isplaćuje poslodavac i isplatitelj primitka, odnosno plaće, do propisanih iznosa.
12. Odredbom članka 14. stavka 1. točke 1. alineje 1.2. ZPD-a propisano je da se primicima po osnovi nesamostalnog rada (plaćom) smatraju svi primici koje poslodavac u novcu ili u naravi isplaćuje ili daje radniku po osnovi radnog odnosa, prema propisima koji uređuju radni odnos, a to su primici po osnovi naknada, potpora, nagrada i drugog, koje poslodavac isplaćuje ili daje radnicima iznad propisanih iznosa.
13. Odredbom članka 13. stavka 2. točke 21. Pravilnika o porezu na dohodak („Narodne novine“, 95/05., 96/06., 68/07., 146/08., 2/09., 9/09., 146/09., 123/10., 137/11., 61/12., 79/13., 160/13., 157/14., dalje: Pravilnik) propisano je da se, u skladu s odredbama članka 10. točke 9. ZPD-a, oporezivim primicima po osnovi nesamostalnog rada ne smatraju iznosi što ih poslodavci isplaćuju svojim radnicima, i to: otpremnine zbog poslovno uvjetovanih otkaza i osobno uvjetovanih otkaza, prema Zakonu o radu, do visine 6.400,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca i otpremnine zbog ozljede na radu ili profesionalne bolesti do visine 8.000,00 kuna za svaku navršenu godinu rada kod tog poslodavca.
14. Prema ocjeni ovog Suda, na činjenično stanje koje je nesporno, prvostupanjski sud pravilno je primijenio materijalno pravo, odnosno navedene odredbe članka 10. točke 9. ZPD-a i članka 13. stavka 2. točke 21. Pravilnika te je pravilno protumačio da su prema mjerodavnim propisima neoporezivi primici samo one otpremnine isplaćene zbog poslovno i osobno uvjetovanih otkaza do propisanog iznosa za svaku navršenu godinu staža kod poslodavca, što u konkretnom predmetu nije slučaj.
15. Polazeći od utvrđene činjenice da je tužitelj 2015. godine isplatio poticajne otpremnine radnicima na temelju sporazumnih prestanka ugovora o radu te imajući na umu okolnost da tužitelj u žalbi ne osporava visinu utvrđenih obveza poreza i doprinosa, ovaj Sud smatra da je prvostupanjski sud, odbivši tužbeni zahtjev, pravilno primijenjeno mjerodavno materijalno pravo uz navođenje valjanih i dostatnih razloga za svoju odluku, slijedom čega osporavanu presudu valja ocijeniti zakonitom.
16. Osvrćući se na žalbeni navod nejednakog postupanja tuženika u različitim poreznim nadzorima provedenim nad tužiteljem kao i da je sud pogrešno utvrdio da javnopravno tijelo nije vezano svojim ranijim pravnim stavom u istovjetnom činjeničnom stanju i uz primjenu istih zakonskih odredbi, valja reći da se činjenično stanje utvrđuje zasebno u svakom pojedinom slučaju na koje se potom primjenjuje mjerodavno materijalno pravo. Odstupanje od ranije prakse dopušteno je u slučajevima kada je takvo odstupanje utemeljeno na zakonskim odredbama i valjano obrazloženo kao u konkretnom slučaju.
17. S obzirom na činjenicu da tužitelj u žalbi uglavnom ponavlja sve već ranije istaknute prigovore u odnosu na koje je prvostupanjski sud dao iscrpno obrazloženje, a koje ovaj Sud prihvaća u cijelosti, to iz istih razloga žalbene navode ocjenjuje neosnovanima.
18. Slijedom iznesenog, utvrdivši da ne postoje razlozi zbog kojih se prvostupanjska presuda pobija žalbom, a niti razlozi na koje Sud pazi po službenoj dužnosti, valjalo je, na temelju članka 74. stavka 1. ZUS-a, odlučiti kao u točki I. izreke.
19. Odluka o žalbenom trošku je utemeljena na odredbi članka 79. stavka 4. ZUS- a (točka II. izreke).
U Zagrebu 26. siječnja 2022.
Predsjednica vijeća
Sanja Štefan, v.r.
