Posl. br. 18 Povrv-145/2020

REPUBLIKA HRVATSKA

TRGOVAČKI SUD U DUBROVNIKU

Dubrovnik, Dr. Ante Starčevića 23

R E P U B L I K A H R V A T S K A

P R E S U D A

Trgovački sud u Dubrovniku, u ime Republike Hrvatske, po sutkinji tog suda Katarini Franković, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja U.P. R. d.o.o. OIB: …., Z. koje zastupa punomoćnik D. P. , odvjetnik iz Z. protiv tuženika K. T. D. d.o.o. OIB: ….., D., koje zastupaju punomoćnici odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i R., j.t.d., Z., radi isplate 6.500,00 kuna, na glavnoj raspravi održanoj i zaključenoj dana 12. siječnja 2022. godine u nazočnosti punomoćnika tužitelja i punomoćnika tuženika M.1. M.2. M.3. odvjetnici u Odvjetničkom društvu S. i R., j.t.d., Z., objavljenoj dana 25. siječnja 2022. godine,

p r e s u d i o  j e

I. Djelomično se održava na snazi platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika A. S., D., pod posl. br. Ovrv-….. od 31. siječnja 2020. godine, te se prihvaća tužbeni zahtjev kojim se nalaže tuženiku K. T. D. d.o.o. OIB: ….., D., da tužitelju U.P. R. d.o.o. OIB: …., Z. namiri tražbinu u ukupnom iznosu od 6.500,00 kuna uvećano za zateznu kamatu po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena i to: na iznos od 6.500,00 kuna od dana 27.2.2020. godine pa do isplate, kao i da naknadi nastali ovršni trošak u iznosu1.100,00 kuna, uvećano za zateznu kamatu od donošenja rješenja o ovrsi 31. siječnja 2020. godine do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotnih poena, sve u roku osam dana.

II. Djelomično se ukida platni nalog sadržan u rješenju o ovrsi na temelju vjerodostojne isprave Javnog bilježnika A. S., D., pod posl. br. Ovrv- ….. od 31. siječnja 2020. godine, te se odbija tužbeni zahtjev i to u dijelu kojim se nalaže tuženiku da tužitelju naknadi iznos ovršnog troška u iznosu od 692,50 kuna sa zakonskim zateznim kamatama.

III. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana naknaditi tužitelju troškove parničnog postupka u iznosu od 4.987,50 kuna.

IV. Odbija se tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu 1.875,00 kuna.

Obrazloženje

Na prijedlog ovrhovoditelja, sada tužitelja, Javni bilježnik A. S., D., pod posl. br. Ovrv-….. od 31. siječnja 2020. godine je donio rješenje na temelju vjerodostojne isprave a radi naplate novčane tražbine u iznosu od 6.500,00 kuna s pripadajućom zateznom kamatom te troškovima ovršnog postupka.

Protiv tog rješenja ovršenik, sada tuženik, je uložio pravodobni prigovor u kojem u bitnome navodi da pobija rješenje o ovrsi u cijelosti, da nema nepodmirenog dospjelog dugovanja, te da stranke nisu u ugovornom odnosu, te da tuženiku nije poznato po kojoj osnovi tužitelj ima navodno potraživanje.

Rješenjem Općinskog suda u D. pod posl.br. Povrv-…. od dana 12. kolovoza 2020. taj se sud oglasio nenadležnim i nakon pravomoćnosti rješenje predmet je ustupljen Trgovačkom sudu u D. kao stvarno i mjesno nadležnom sudu.

Tužitelj po punomoćniku tijekom parničnog postupka ustraje u svojim navodima iz prijedloga za ovrhu, te navodi da se poslovni odnos tužitelja i tuženika temelji na kupoprodaji radne platforme, odnosno činjenici da je tužitelj tuženiku prodao novu auto košaru marke Manotti 1GDX 24 te mu je za isto izdao račun broj 282-2017-ZG od 28.07.2017. godine na iznos od 623.365,20 kuna kojeg je tuženik podmirio te je preuzeo istu auto košaru u ispravnom stanju. Ističe tužitelj da su prilikom primopredaje iste košare stranke utvrdile da je potrebno resetirati jer trenutni nagib nije bio zadovoljavajući te provjeriti mogućnost ugradnje donje komande za upravljanje istom košarom. Ističe da isto nije ni od kakvog značaja za samu tehničku ispravnost, a niti je riječ o bilo kakvih konkretnim nedostacima. Nadalje tužitelj navodi da je tuženiku dao upute za resetiranje košare te je isto učinjeno i nagib ispravljen bez ikakvih problema, dok je glede ugradnje doljnjih komandi isto provjereno s proizvođačem te je utvrđeno da isto ne bi bilo tehnički izvedivo. Tužitelj ističe po punomoćniku da je tuženik krajem listopada 2017. godine kontaktirao tužitelja požalivši se na ne ispravnost košare, odnosno da je košara "zablokirana" i da se kran ne može spustiti, odnosno da "ništa ne radi". Tužitelj navodi da je stoga, sukladno nalogu tuženika, a imajući u vidu, ozbiljnost kvara uputio svoja dva servisera na intervenciju na adresu tuženika dana 26.10.2017. godine iz Z. u D., te da je radni nalog za isto, br. 15-(2017)-ZG od 26.10.2017. godine, potpisao za tuženika stvarni vlasnik istog, g. F. R. (ista osoba koja je potpisala i primopredajni zapisnik prilikom preuzimanja stroja) te da su serviseri tužitelja T. V. i M. B. utvrdili da je stroj ispravan i ispravno radi, a da je zadnja desna stopa stabilizatora savinuta i da stoga kod transporta zabilježuje grešku "stopa izvučena". Serviseri tužitelja su utvrdili da je bila riječ o mehaničkom oštećenju, odnosno činjenici da očito nepažljivim rukovanjem od strane tuženika došlo do savijanja iste "stope" stabilizatora, a što je tuženik prilikom poziva na intervenciju zatajio tužitelju, rekavši samo, kako je gore navedeno – da je košara zablokirana i ništa ne radi. Tužitelj ističe da obzirom je riječ o mehaničkom oštećenju koje nije pokriveno jamstvom tužitelj je tuženiku izdao račun broj 171-2018-ZG od 25.05.2018. godine na iznos od 6.500,00 kn, a temelj izdavanja istog računa, je radni nalog 15-2017-ZG. Nadalje tužitelj potvrđuje kako prema Planu održavanja postoji jamstveni rok na kupljenu auto košaru u roku od dvije godine, te ističe kako je u istom Planu održavanja navedeno kako garancija na stroj iznosi jednu godinu tvorničkog jamstva i jednu godinu jamstva od strane tužitelja, međutim da isto vrijedi uz obvezno pridržavanje servisnog intervala navedenog u Planu održavanja. Jednako tako nepridržavanje navedenog servisnog intervala momentalno isključuje jamstvo, a da od tuženika kao vlasnika predmetne auto košare se očekuje da istu koristi savjesno, pažnjom dobrog gospodara da od korištenja iste isključi sve nestručne osobe te da se ista koristi isključivo prema uputama proizvođača. Tuženik je, ističe tužitelj, kao vlasnik iste bio dužan zaštiti podlogu na kojoj se koristi platforma, a što isti nije učinio na odgovarajući način, s obzirom da su serviseri tužitelja koji su pregledali stroj utvrdili kako se radi o kvaru stabilizatora do kojeg je došlo s obzirom na tlo i mjesto gdje su se izvodili radovi. Tužitelj ističe da obzirom da na predmetnom stroju nije nastala šteta višom silom ili kao posljedica kakvog skrivenog nedostatka, već ju je tuženik sam prouzročio i to očito nepravilnim i nepažljivim rukovanjem samim strojem, a što je utvrđeno i od strane servisera tužitelja koji su izašli na teren te pregledali stroj, tužitelj ponovno ističe kako mehaničko oštećenje radnih strojeva nije pokriveno jamstvom, pak je stoga izdan utuženi račun. Tuženik po punomoćniku tijekom postupka ustraje u navodima prigovora na rješenje o ovrsi koje se smatra odgovorom na tužbu te navodi da su istiniti navodi da je tuženik od tužitelja kupio auto košaru marke Manotti GDX 24 te da je u listopadu 2017. godine zbog neispravnog rada auto košare zatražio intervenciju tužitelja. Tuženik u cijelosti osporava osnovu i visinu tužbenog zahtjeva navodeći da su netočni navodi tužitelja da trošak intervencije zbog navodnog mehaničkog oštećenja auto košare nije pokriven jamstvom, odnosno da je auto košara proizvedena je u 2017. godini te je tuženiku predana 23.09.2017. godine, a tuženik je za ispravnost auto košare prema predanom mu Planu održavanja imao jamstveni rok od dvije godine. Prema izjavi direktorice tužitelja, tuženik ističe da trošak intervencije nije fakturiran tuženiku jer je ulazio u prava iz jamstva za ispravnost predane stvari, što da je vidljivo i iz e mail korespodencije između F. R. i direktorice tužitelja. Tuženik navodi da tužitelj nije fakturirao niti tuženiku dostavio račun za obavljenu intervenciju, a radni nalog je dostavljen jer je takva praksa tužitelja, što da i on sam potvrđuje. Tuženik potvrđuje da se auto košara doista zablokirala te se kran nije mogao spustiti, a tuženik upravo zbog neznanja kako popraviti nastalu neispravnost, a smatrajući da mu pravo na intervenciju pripada po osnovi jamstva, kontaktirao i zatražio pomoć tužitelja, a pritom ističe da je u Planu održavanja radne platforme navedeno da svako neovlašteno popravljanje i ugradnja neorginalnih dijelova momentalno isključuje jamstvo. Naglašava ukoliko je htio zadržati prava iz jamstva, tuženik nije imao drugih mogućnosti, već je morao kontaktirati tužitelja i zbog neispravnog rada auto košare zatražiti intervenciju. Ističe da je tuženik od tužitelja u tijeku jamstvenog roka zatražio popravak auto košare, a obzirom da auto košara nije bila u voznom stanju jer se kran nije mogao spustiti, tuženik nije mogao bez opasnosti za život i zdravlje i prava iz jamstva prevesti auto košaru do tužitelja. Tuženik ističe da prema izjavi direktorice tužitelja, trošak intervencije ulazi u prava iz jamstva te da račun za intervenciju tuženiku nikada nije fakturiran niti dostavljen tuženiku. Nadalje prigovara da račun nije vjerodostojan jer navodi uslugu koja prema radnom nalogu nije izvršena, te da je nejasno na temelju čega je izdan račun na iznos od 6.500,00 kuna, obzirom da na auto košari nisu obavljeni nikakvi popravci, pogotovo oni koji bi zahtijevali nabavu materijala zbog kojeg bi cijena intervencije višestruko narasla. Zaključno, ističe tuženik da je tužitelj zlonamjerno pokrenuo ovaj postupak, i to kako bi spriječio tuženika da ostvari prava iz jamstva za neispravnost auto košare jer se dana 11.01.2018. godine na auto košari se pojavila druga neispravnost, u obliku puknuća kutnog zavara lijevog stabilizatora, te da je tuženik o istome obavijestio tužitelja te zahtijevao popravak sukladno uvjetima i uputama jamstva, međutim tužitelj nije udovoljio zahtjevu tuženika, te je tuženik proveo postupak radi osiguranja dokaza. U tom postupku da je utvrđeno da je do neispravnosti auto košare, odnosno do puknuća zavarenog spoja, došlo djelovanjem unutarnje sile (naprezanja) koja je mogla nastati jedino zbog greške prilikom postupka zavarivanja. Dakle, da je utvrđeno da je riječ o neispravnosti za koju prema čl. 423. st.1. ZOO odgovara i prodavatelj. Tuženik naglašava da i nakon utvrđenja uzroka neispravnosti tužitelj nije udovoljio zahtjevu tuženika za popravkom auto košare.

Tijekom postupka sud je izveo dokaz čitanjem i pregledanjem isprava priloženih u spisu (račun br 171-2018-zg, radni nalog br 15-ZG, račun 282- 2017-ZG, primopredajni zapisnik Manotti GDX 24, ispis fotografije zadnje stope stabilizatora, E-mail korespondencija između direktorice tužitelja R. I. C. i F. R., Plan održavanja radne platforme, radne platforme, autokošare, Fotografije zablokirane auto košare, izvadak iz sudskog registra za tuženika I za Signumšped d.o.o., Prijedlog za osiguranje dokaza posl. br. R1-….. od dana 19.03.2018. godine, s prilozima – račun, primopredajni zapisnik, e mail korespodencija, elaborat nalaza I mišljenja stalnog sudskog vještaka za strojarstvo C. R. br 11-18, dopisi, preslika Rješenja Trgovačkog suda u S., Stalna služba u D., posl. br. R1-….. od 09.04.2018. godine, preslika Zapisnika Trgovačkog suda u S., Stalna služba u D., posl. br. R1-…. od 23.04.2018. godine, preslika Nalaz i mišljenje stalnog sudskog vještaka I. H. broj 18-502, e mail korespodencija između R. I. C. i F. R.), te saslušao svjedoke, odredio saslušanje stranaka i saslušao zastupnika po zakonu tužitelja S. Đ. jer zastupnik po zakonu tuženika pozivan nije dao iskaz a punomoćnik tuženika je naveo da isti nema neposrednih saznanja i da neće davati iskaz, dok sud daljnje dokaze nije izvodio jer su stranke odustale od ostalih prijedloga do zaključenja glavne rasprave.

Saslušan kao jedan od zastupnika po zakonu tužitelja S. Đ. navodi da je g. F. R. i to kao predstavnik tuženika, njih kontaktirao 2017. godine da bi kupio auto košaru. Iskazuje da je naručio auto košaru, te da su mu je oni i isporučili i da je potpisao primopredajni zapisni. Onda da je nakon jedno 4 mjeseca, došao poziv tuženika za intervenciju i to krajem 10. mjeseca 2017. godine F. R. ga je nazvao i rekao mu: "Hitno dođite, ništa mi ne radi!" te da je rekao da mu je stabilizator propao u zemlju, stabilizator da je počeo pištati, da je otišla blokada i da ne može više raditi. Navodi da su otvorili radni nalog i poslali dva servisera na intervenciju. Serviseri su mu rekli da su odblokirali auto košaru, izvukli stabilizator i vratili ga da košara može ponovno normalno raditi, a da je tu proceduru mogao napraviti i tuženik, i nije trebao zvati servis. Ističe da su njegovi serviseri u tom trenutku ugledali još jedan nedostatak, i to da je jedan stabilizator pretrpio udarac, pa da je F. R. rekao da mu to nije garancija, odnosno da ta vrsta intervencije na stroju ne spada u garanciju i rekao mu da će mu ispostaviti račun po zatvaranju radnog naloga. Na upit zašto je razlika iznosa na računu i na radnom nalogu, navodi da je razlika jer su poslana dva servisera, a da je cijena usluga izvješena u uredima tužitelja, u servisu, te je vidljiva i na web stranicama, a da je gosp. F. R bio kod njih u uredu 2-3 puta, i u servisu, i da su komentirali i cijene usluga i uvijete garancije, a da je to bilo tijekom pregovora za kupnju stroja i tijekom preuzimanja radne košare.

Drugi zastupnik po zakonu tužitelja R. I. C. iskazuje da je upoznata sa ovim predmetnim poslom jer da je gosp. R. pregovarao i sa njom, te da je poziv za hitnu intervenciju došao S. Đ.. Ističe ad nije čula da je gosp. R. rekao da je propao stabilizator, već je čula da o tome pričaju serviseri u dogovoru s drugim direktorom. Iskazuje da radni nalog ispunjaju serviseri na terenu i da on često odstupa od ispostavljenog računa, jer da oni često nešto predvide i ne znaju koliki su troškovi. Iskazuje da je naknadno gosp. Radošević reklamirao auto košaru i htio je vratili, i da je s njim komunicirala samo putem e-mail-a, i u tom e-mail-u navodi da je plaćao usluge servisa, što nije točno. Naglašava da tim e-mail-om ih je gosp. R. podsjetio da su mu zaboravili fakturirati uslugu. Zna da su na intervenciju išli serviseri T. V. i M. B., a da radni nalog je u softwear-u napravljen da ga može kreirati samo jedan serviser, pa iz tog razloga ga je ispunio samo jedan serviser iako su na terenu bila dva. Ističe da košara nije imala materijalnih nedostataka koji su pokriveni garancijom.

Saslušan kao svjedok F. R. iskazuje da je na zamolbu direktorice društva K.T.D. d.o.o., S. B. K., preuzeo dizalicu-košaru kod društva U.P. R. d.o.o., te da je bio tu prisutan direktor tužitelja i da je od njega preuzeo skupa s prijateljem navedenu dizalicu. S. B. K. ga je onda obavijestila da postoji kvar, odnosno da je dizalica ostala u zraku i ne može se spustiti, i onda zna da je direktor tužitelja poslao nekog čovjeka i obećao to riješiti. Navodi da je potpisao nalog čovjeku koji je došao radi popravka i nije bilo nikakvog govora o plaćanju takvog popravka. Kasnije navodi da se ispostavilo da je ta dizalica u proizvodnji imala nekakav kvar, i da je tužitelj obećao da će popraviti i dovesti u funkciju dizalicu. Iskazuje da je bio samo jedan čovjek na intervenciji a da se vozilo nalazilo u M. u K., te je prevezeno u D., ali se ne sjeća tko ga je vozio, ali da od servisera ga nitko nije vozio, jer je došao jedan serviser sa službenim vozilom, a serviser je bio tu da spusti platformu, dizalicu. Kasnije svjedok navodi da je uočen jedan drugi problem koji nema veze s ovim opisanim. Ističe da je korespodencija vezana za popravak košare išla preko njega i da nije bilo govora o cijeni i plaćanju, već suprotno direktor tužitelja je rekao da nemaju mu što plaćati jer da će on to naplatiti od proizvođača, Talijana. Da je račun za tu uslugu izdan saznao je kada je došao prijedlog za ovrhu. Navodi da nije imao mogućnost vidjeti cjenike usluga tužitelja.

Svjedok T. V., serviser zaposlen kod tužitelja iskazuje da je išao na intervenciju, a sa njim na intervenciju je išao i kolega M. B.. Ističe da su kontaktirali gos. F.R., ali da stroj nije bio u D. nego dalje od D. i da su došli na lice mjesta u M., utvrdili da je došlo do nestručnog rukovanja sa strojem. Svjedok potvrđuje da je sa strojem nestručno rukovano, a prijavljeno je da se kran ne da spustiti, a da u stvarnosti je jedna stopa stabilizatora propala zbog mekog terena jer nisu osigurali stabilnost. Iskazuje da su njih dvojica stroj spustili ručnim komandama, ustabilili ga ponovno kako treba biti i stroj je normalno funkcionirao i radio. Prilikom servisiranja navodi da su bili prisutni on i kolega, te neki drugi čovjek sa strane tuženika, a ne F. R.. Vozilo su ističe nakon servisa dovezli i to na način da ga je on vozio, a kolega je vozio njihovo službeno vozilo. Nakon što je dovezao u D. servisirano vozilo predao ga gosp. R., i da je on i potpisao radni nalog. Iskazuje da taj servis ne ulazi u jamstvo jer da je došlo do nestručnog rukovanja, a da za takvu intervenciju su potrebna dva servisera. Ističe da je on popunjavao radni nalog. Na radnom nalogu da je naveden samo jedan serviser jer jedan popunjava radni nalog, ali da su sati navedeni za dva servisera. Prilikom te intervencije navodi da su uočili još jedan kvar, oštećena je stopa stabilizatora, a da to nema veze sa radom stroja. Cjenik tužitelja ističe da je vidljiv na ulazu gdje se preuzima stroj u prostorima tužitelja. Na ovoj intervenciji ističe su bila potrebna dva servisera i to iz razloga jer jedan bude pored stroja da može pumpu ručno pumpati, da bi drugi mogao na sigurnosnim ventilima spustiti stroj koja se nalazi gore na dva metra visine. Prijevoz M.-D. nije iskazan jer da su to radili po zamolbi gosp. R..

Saslušani svjedok M.B., raniji zaposlenik tužitelja kao serviser, sada ni u kakvom odnosu ni s tužiteljem ni s tuženikom, navodi da su dobili telefonski poziv on i kolega T.M. da pođu do jednog mjesta 50-ak km od D., gdje se nalazila autokošara koja je zaštekala i nije bila u funkciji. Iskazuje da su za sklopiti autokošaru bila potrebna dva djelatnika jer je ta autokošara ostala rasklopljena, te su njih dvojica otišli do te autokošare i vratili ju u početni položaj i tada je bila u voznom stanju, pa ih je onda vlasnik autokošare zamolio mogu li je prevesti do mosta u D.. Iskazuje da je on vozio njihovo servisno vozilo, a kolega V. je vozio vozilo s autokošarom i tom prilikom su upozorili vlasnika na zadnji lijevi stabilizator i demonstrirali mu na koji način će pravilno upravljati s autokošarom. Ističe da mu je kolega V. ispisao papire, radni nalog, a da je taj gospodin to potpisao, te nije bilo nikakvih prigovora niti problema. Ističe da taj posao su on i kolega radili naizmjenično ali istovremeno jer su potrebne dvoje osobe za taj posao i nemoguće je da taj posao odradi samo jedna osoba. Iskazuje da je košara ostala gore ne zatvorena jer je bila krivo stabilizirana i pritom je polomljen zadnji lijevi stabilizator. Vizualno je primijetio nedostatke na stabilizatoru. Misli da taj kvar nije obuhvaćen jamstvom jer je to fizički kvar, a koliko se sjeća cjenici usluga su bili izvješeni u uredu gdje su serviseri bili. Ističe da mu je to bio prvi posao u toj firmi i prvi radni dan i zato se toga dobro sjeća. Navodi da je radni nalog sastavio T.M. nakon intervencije jer je nemoguće prije ga sastaviti jer se ne zna što je sve potrebno napraviti. Ne može se točno sjetiti na koji način je obračunavana cijena, ali se sjeća da se računa vrijeme provedeno u vožnji, trošak puta službenog vozila, trošak autoputa i računa se satnica ovisno o poslu koji se radi, ali kada se dođe do stroja onda se tek i vidi što treba dalje raditi, jer telefonski nitko to ne može objasniti dok se ne vidi uživo. Navodi da su utvrdili oštećenja. Na stroju nisu izvršili popravke za koje bi bili potrebni dodatni materijali. Navodi da su besplatno transportirali vozilo, a naplatili su transport vozila društva U.P.R. službenog. Ističe da su se 3-4 sata mučili oko popravka, a ne zna koliko je naplaćeno i plus jedan sat edukacije na mostu. Nakon servisa vozilo i košara su bili ispravni navodi, te da nije moguće da je uzrok nestabilnosti košare neka vanjska radnja, već to mora biti radnja osobe koja upravlja autokošarom, a to zna jer sve 4 stope stabilizatora moraju biti jednako izvučene, a primijetio je da je jedna stopa kraće izvučena.

Predmet ovog postupka bio je utvrditi je li zakonit platni nalog sadržan u pobijanom rješenju o ovrsi pa stoga odlučiti i o osnovanosti tužiteljeva zahtjeva.

Iz računa 171-2018-ZG je vidljivo da ga je tužitelj ispostavio tuženiku na ime radnog sata mehaničara 125 kuna, troška puta servisnog vozila 1300 km x 2 kn je 2600 kuna i vremena provedenog u vožnji za 2 mehaničara 110 kuna x 20 sati u rabat 7% što je 2.046,00 kuna te za cestarinu 429,00 kuna, sve uvećano za PDV 25%. Iz iskaza svjedoka T.V. i svjedoka M.B., servisera koji su izašli na lice mjesta sud je utvrdio da su isti izvršili uslugu za tuženika, te da su imali trošak puta Z.-D., odnosno M.. Nadalje iz radnog naloga je vidljivo da je potpisan i od tužitelja i od osobe koja je bila predstavnik tuženika F.R. (koji u svom iskazu navodi da je potpisao nalog). U odnosu na visinu odnosno cijene usluge i troškova puta zastupnici po zakonu tužitelja kao i serviseri saslušani kao svjedoci navode da je cjenik vidljiv u prostorijama tužitelja.

U odnosu na vještačenja koja se nalaze u spisu, sud ih nije mogao koristiti kao dokaz relevantnih činjenica u ovom postupku jer su ista izrađena sa zadatkom utvrđivanja oštećenja od pucanja kutnog zavara zadnjeg lijevog stabilizatora, te obveze servisiranja, odnosno utvrditi postojeća oštećenja I uzroke istih, te su vještaci utvrdili oštećenja i naveli da vozilo nije tehnički ispravno, ali nije vidljivo radi li se o konkretno ovom slučaju kod ove predmetne intervencije. Vidljivo je da sam tuženik u podnesku navodi da se 11.1.2018.g. dogodila druga neispravnost zbog čega je proveden postupak osiguranja, dakle ne odnosi se na predmetni događaj iz listopada 2017.g. Iako se tuženik poziva na čl. 423 Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18,126/21) dalje u tekstu ZOO) u spisu nema dokaza da se u konkretnom slučaju radilo o kvaru/nedostatku koji bi ulazio u jamstvo, već iz iskaza servisera proizlazi da se radilo o nepravilnom korištenju radnog vozila. Sud je posebnu vjeru kao svjedoku dao M.B. jer isti više nije zaposlenik tužitelja kao serviser, te sada ni u kakvom odnosu ni s tužiteljem ni s tuženikom.

Nakon brižne analize svakog tijekom postupka provedenog dokaza za sebe i u međusobnoj korelaciji s ostalim dokazima, sud je prema čl. 8. Zakona o parničnom postupku (NN br. 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07, 84/08, 96/08, 123/08, 57/11, 148/11, 25/13, 89/14, 70/19- dalje: ZPP),utvrdio tužbeni zahtjev osnovanim i odlučio kao u toč. I izreke presude. Iz provedenog dokaznog postupka i utvrđenog činjeničnog stanja proizlazi da su se stranke nalazile u obveznom pravnom odnosu ugovora o djelu iz članka 590. Zakon o obveznim odnosima (Narodne novine 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, dalje u tekstu ZOO), te je tuženik kao dužnik u ovom obvezno pravnom odnosu, temeljem čl. 65. st. 1. ZOO-a dužan svoju obvezu plaćanja izvršiti u cijelosti, kao i naknaditi trošak puta, te mu platiti zateznu kamatu. Dužnik pada u zakašnjenje kada ne ispuni svoju obvezu u roku određenom za njezino ispunjenje. Zatezna kamata je određena, sukladno čl. 29. ZOO, dužnik koji zakasni s ispunjenjem novčane obveze pored glavnice duguje i kamatu po stopi propisanoj zakonom. Prema čl. 183. ZOO, dužnik dolazi u zakašnjenja kada svoju obvezu ne ispuni u roku određenom za njezino ispunjenje. Odluka o zateznim kamatama na osnovan dio tužbenog zahtjeva temelji se na odredbi čl.29. st. 1. ZOO-a, a teče od dana kada je tuženik zaprimio rješenje o ovrsi pa do isplate uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za pet postotnih poena. Naime,tužitelj nije dokazao da je tuženiku dostavio račun pa stoga kao dan od kada počinju teči zatezne kamate je dan od zaprimanja rješenja o ovrsi jer o tome ima dokaz u spisu, a tada je tuženik primio i račun i saznao za svoju obvezu.

U smislu čl. 451. st.3. ZPP-a u odluci o glavnoj stvari sud će odlučiti da li se platni nalog u cijelosti ili djelomično održava na snazi ili se ukida, radi čega je odlučeno kao u toč. I i II izreke presude.

Tužitelju je prihvaćen trošak javnog bilježnika u iznosu od 1.100,00 kuna i to za sastav prijedloga po punomoćniku odvjetniku 75 bodova (T.br. 11 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje: OT), što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 750,00 kuna uvećano za PDV 25% je 187,50 kuna, te za javnobilježničku nagradu 312,50 kuna uključujući PDV (čl. 6 i 8 Pravilnika o nagradama i naknadi troškova javnih bilježnika u ovršnom postupku NN 8/11 i 114/12), te za trošak dostave 37,50 kuna.

Tužitelj je odbijen za 692,50 kuna kao u toč. II izreke za ovršni trošak i to 30,00 kuna sa PDV-om za "trošak pisanja i kopiranja" jer iz spisa nije vidljivo da je taj trošak nastao, je li bio opravdan, te o njemu nema dokaza, zatim za izvid pravomoćnosti 250,00 kuna, za klauzulu pravomoćnosti i ovršnosti 37,50 kuna, sastav prijedloga za izvansudsku ovrhu 375,00, nije opravdano jer navedeni troškovi nisu ni nastali jer je povodom prigovora pokrenut parnični postupak pa rješenje o ovrsi nije postalo pravomoćno ni ovršno u ovršnom postupku, te navedeni troškovi nisu nastali.

Odluka o troškovima parničnog postupka temelji se na čl. 154. st. 5. ZPP-a. Sud je na temelju do zaključenja glavne rasprave određeno postavljenog zahtjeva tužitelja (l.s. 203), sukladno čl. 155. ZPP, vrijednosti predmeta, te Tarifi o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika (NN br. 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15 dalje: OT), našao potrebnim za vođenje ovog postupka troškove tužitelja i to za obrazloženi podnesak kojim odgovara na navode iz prigovora tuženika 75 bodova (Tar.br. 8 toč. 1 OT-a), te za zastupanje na ročištima na kojima su se izvodili dokazi ili se raspravljalo o glavnoj stvari 18.01.21, 26.4.21., 13.09.21. i 12.01.22. po 75 bodova po svakom ročištu (Tar.br. 9.toč. 1 OT-a), što ukupno iznosi 375 bodova što temeljem Tar.br. 50. OT-a iznosi 3.750,00 kuna uvećano za PDV 25%, pa ukupan trošak iznosi 4.687,50 kuna, te trošak sudske pristojbe na presudu 300,00 kuna (Tar br. 2 st 1 Tarife sudskih pristojbi – prilog Uredbi NN 53/19, a temeljem čl. 4 st.1 Zakona o sudskim pristojbama NN 118/18), što sve zbrojeno iznosi 4.987,50 kuna pa je tako odlučeno kao u toč. III izreke odluke. Napominje se da je sud o troškovima ovrhe odlučio u sklopu odluke o platnom nalogu.

Odbijen je tužitelj sa zahtjevom za naknadu troška u iznosu 1.875,00 kuna kao u toč. IV izreke i to za podneske jer ih sud nije smatrao neophodnim u smislu čl. 155 ZPP-a jer je istome obistinio trošak zastupanja na ročištima na kojima je mogao izniojeti sve činjenične navode, a svakako je tužitelj istaknuo navode i u podnesku kojim odgovara na navode iz prigovora tuženika koji je sud prihvatio da bi trebao ići na teret suprotnoj strani.

Zbog navedenog, temeljem spomenutih propisa odlučeno je kao u izreci.

U Dubrovniku, dana 25. siječnja 2022. godine

Sutkinja:

Katarina Franković, v.r.

UPUTA O PRAVNOM LIJEKU:

Protiv ove presude je dopuštena žalba. Žalba se izjavljuje Visokom trgovačkom sudu Republike Hrvatske, putem ovog suda u tri istovjetna primjerka, u roku 8 dana od dana objave presude, ukoliko je stranka bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude, a ukoliko nije bila uredno obaviještena o ročištu za objavu presude od dana dostave presude pozivom na gornji poslovni broj spisa.

Presuda u sporu male vrijednosti može se pobijati samo zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 1., 2., 4., 5., 6., 8., 9., 10. i 11. ZPP-a i zbog pogrešne primjene materijalnog prava.