Zakon.hr

REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 63 Pž-5655/2021-2

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K E

P R E S U D A

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od Davora Pustijanca, predsjednika vijeća, dr. sc. Srđana Šimca, suca izvjestitelja te Božene Zajec, članice vijeća, u pravnoj stvari tužitelja REPUBLIKA HRVATSKA, Ministarstvo obrane, OIB 66486182714, kojeg zastupa Županijsko državno odvjetništvo u Zagrebu, protiv tuženika UniCredit Leasing Croatia d.o.o., Zagreb, Heinzelova 33, OIB 18736141210, kojeg zastupaju punomoćnici, odvjetnici iz Odvjetničkog društva Madirazza & partneri d.o.o., Zagreb, Masarykova 21, radi isplate iznosa od 8.853.150,57 kn odlučujući o tužiteljevoj i tuženikovoj žalbi protiv presude Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 i P-1484/2015 od 14. listopada 2021., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022.

p r e s u d i o j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u točki I. njene izreke i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik u roku od osam dana isplati iznos od 972.324,09 kn (devetstosedamdesetdvijetisućetristo- dvadesetčetiri kune i devet lipa) s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama od 1. studenoga 2011. pa do isplate.

II. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u točki II. njene izreke, kojom je naloženo tuženiku platiti tužitelju iznos od 396.696,99 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 16. svibnja 2010. pa do isplate i u dijelu točke V. njene izreke kojim je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim tuženik zahtijeva da mu tužitelj isplati iznos od 98.296,24 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama i sudi:

1. Utvrđuje se postojanje tužiteljeve tražbine u iznosu od 396.696,99 kn (tristodevedesetšesttisućašestodevedesetšest kuna i devedesetdevet lipa) sa zakonskim zateznim kamatama od 16. svibnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

2. Utvrđuje se postojanje tuženikove tražbine u iznosu od 98.296,24 kn (devedesetosamtisućadvjestodevedesetšest kuna i dvadesetčetiri lipe) sa zakonskim zateznim kamatama na iznos od 114,51 kn od 22. veljače 2011., od 100,00 kn od 21. ožujka 2011., od 200,00 kn od 22. travnja 2011., od 45,01 kn od 11. svibnja 2011., od 200,00 kn od 22. srpnja 2011., od 100,00 kn od 4. listopada 2011., od 200,00 kn od 4. listopada 2011., od 200,00 kn od 3. studenoga 2011., od 250,00 kn od 13. ožujka 2012., od 35.601,84 kn od 2. svibnja 2012., od 20.468,09 kn od 2. svibnja 2012., od 40.816,79 kn od 24. lipnja 2012. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

3. Prebijaju se tražbine pod točkama II.1. i II.2. ove izreke u iznosu od 98.296,24 kn.

4. Nalaže se tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 298.400,75 kn (dvjestodevedesetosamtisućačetiristo kuna i sedamdesetpet lipa) sa zakonskim zateznima kamatama tekućim od 16. svibnja 2010. do 31. srpnja 2015. po stopi od 12% godišnje, od 1. kolovoza 2015. do 31. prosinca 2015. po stopi od 8,14% godišnje, od 1. siječnja 2016. do 30. lipnja 2016. po stopi od 8,05% godišnje, od 1. srpnja 2016. do 31. prosinca 2016. po stopi od 7,88% godišnje, od 1. siječnja 2017. do 30. lipnja 2017. po stopi od 7,68% godišnje, od 1. srpnja 2017. do 31. prosinca 2017. po stopi od 7,41% godišnje, od 1. siječnja 2018. do 30. lipnja 2018. po stopi od 7,09% godišnje, od 1. srpnja 2018. do 31. prosinca 2018. po stopi od 6,82% godišnje, od 1. siječnja 2019. do 30. lipnja 2019. po stopi 6,54% godišnje, od 1. srpnja 2019. do 31. prosinca 2019. po stopi od 6,30% godišnje, od 1. siječnja 2020. do 30. lipnja 2020.. po stopi od 6,11% godišnje, od 1. srpnja 2020. do 31. prosinca 2020. po stopi od 5,89% godišnje, od 1. siječnja 2021. do 30. lipnja 2021. po stopi od 5,75% godišnje, od 1. srpnja 2021. do 31. prosinca 2021. po stopi od 5,61% godišnje, od 1. siječnja 2022. do isplate po stopi od 5,49% godišnje, a u slučaju promjene stope, po stopi koja se određuje, za svako polugodište, uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena, kao i platiti zakonske zatezne kamate na iznose:

od 114,51 kn od 16. svibnja 2010. do 22. veljače 2011.,

od 100,00 kn od 16. svibnja 2010. do 21. ožujka 2011.,

od 200,00 kn od 16. svibnja 2010. do 22. travnja 2011.,

od 45,01 kn od 16. svibnja do 2010. do 11. svibnja 2011.,

od 200,00 kn od 16. svibnja 2010. do 22. srpnja 2011.,

od 100,00 kn od 16. svibnja 2010. do 4. listopada 2011.

od 200,00 kn od 16. svibnja 2010. do 4. listopada 2011.,

od 200,00 kn od 16. svibnja 2010. do 3. studenoga 2011.,

od 250,00 kn od 16. svibnja 2010. do 13. ožujka 2012.,

od 35.601,84 kn od 16. svibnja 2010. do 2. svibnja 2012.,

od 20.468,09 kn od 16. svibnja 2010. do 2. svibnja 2012.,

od 40.816,79 kn od 16. svibnja 2010. do 24. lipnja 2012., sve po stopi od 12%.

5. Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev za plaćanjem zakonskih zateznih kamata na pojedine iznose glavnice navedene u prethodnoj točki ove izreke (II.4.), nakon datuma navedenih u prethodnoj točki ove izreke.

III. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u dijelu točke III. njene izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju iznos od 352.516,33 kn s pripadajućim zateznim kamatama od 31. siječnja 2012. pa do isplate kao i zahtjev za plaćanjem zakonskih zateznih kamata tekućim na iznos od 359.403,78 kn od 31. siječnja 2012. pa do 12. studenoga 2014. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužiteljev zahtjev da mu tuženik isplati iznos od 352.516,33 kn (tristopedesetdvijetisućepetstošesnaesttisuća i tridesetri lipe) s pripadajućim zateznim kamatama od 31. siječnja 2012. pa do isplate, kao i zahtjev za plaćanjem zakonskih zateznih kamata na iznos od 359.403,78 kn od 31. siječnja 2012. pa do 12. studenoga 2014.

IV. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u dijelu točke III. njene izreke kojom je tuženiku naloženo isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 359.403,78 kn od 12. studenoga 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena i sudi:

Nalaže se tuženiku u roku od osam dana isplatiti tužitelju zakonske zatezne kamate na iznos od 359.403,78 kn od 12. studenoga 2014. pa do 31. srpnja 2015. po stopi od 12%.

V. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u točki III. njene izreke kojom je naloženo tuženiku u roku od osam dana platiti tužitelju iznos od 359.403,78 kn s pripadajućim zateznim kamatama tekućim od 1. kolovoza 2015. pa do isplate po stopi koja se određuje uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

VI. Odbija se tužiteljeva žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u točki IV. njene izreke.

VII. Odbija se tuženikova žalba kao neosnovana i potvrđuje presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u dijelu točke V. njene izreke kojim je odbijen kao neosnovan protutužbeni zahtjev kojim tuženik zahtijeva da mu tužitelj isplati iznos od 3.597.286,16 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama, kao i zahtjev za isplatom zakonskih zateznih kamata na iznos od 98.296,24 kn.

VIII. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Zagrebu poslovni broj P-2766/2014 od 14. listopada 2021. u točki VI. njene izreke i sudi.

Nalaže se tužitelju u roku od osam dana nadoknaditi tuženiku troškove parničnog postupka u iznosu od 2.266,71 kn (dvijetisućedvjestošezdesetšest kuna i sedamdesetjedna lipa).

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom prvostupanjskoga suda naloženo je tuženiku isplatiti tužitelju iznos od 972.324,09 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 1. studenoga 2011. pa do isplate (točka I. njene izreke), iznos od 396.696,99 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 16. svibnja 2010. pa do isplate (točka II. njene izreke), iznos od 711.920.11 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama tekućim od 31. siječnja 2012. pa do isplate (točka III. njene izreke), dok je odbijen kao neosnovan tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 5.533.038,90 kn, za isplatom neutvrđenog iznosa, iznosa od 175.770,49 kn te iznosa od 1.063.400,00 kn (točka IV. njene izreke).

2. Odbijen je kao neosnovan u cijelosti protutužbeni zahtjev za isplatom iznosa od 3.695.582,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. (točka V. njene izreke).

3. Naloženo je tuženiku-protutužitelju nadoknaditi troškove parničnog postupka s osnova protutužbe u iznosu od 483,480,00 kn, dok je tužitelj-protutuženik dužan tuženiku-protutužitelju nadoknaditi s osnova tužbe troškove parničnog postupka u iznosu od 521.983,60 kn (točka VI. njene izreke).

4. Predmet spora proizlazi iz Ugovora o dugoročnom najmu (operativnom leasingu) broj M3-060102-07-150 od 27. kolovoza 2007. (dalje u tekstu: glavni ugovor) na temelju kojeg je tužitelj u svojstvu primatelja leasinga uzeo na korištenje 435 motornih vozila od tuženika u svojstvu davatelja leasinga. Ugovor je sklopljen na temelju ranije provedenog postupka javne nabave u kojem je odabrana tuženikova ponuda kao najpovoljnija. Ugovor je sklopljen na razdoblje od 48 mjeseci počevši od prvog kalendarskog mjeseca koji slijedi nakon popisivanja zapisnika o preuzimanju vozila, što se dogodilo 5. rujna 2007. Stranke su se sporazumjele da se na sve odnose u vezi s izvršenjem tog ugovora koji nisu njime izričito ugovoreni, primjenjuju odredbe tuženikovih Općih uvjeta poslovanja verzija 03-2007, te odredbe Zakona o obveznim odnosima. Na temelju navedenog glavnog ugovora stranke su za svako pojedinačno vozilo zaključile poseban podugovor. Odredbom čl. 4. glavnog ugovora stranke su se sporazumjele da će tužitelj plaćati tuženiku godišnji iznos leasing rate. Također, stranke su glavnim ugovorom iskazale mjesečni iznos leasing rate po svakom pojedinom vozilu koji je dužan plaćati tužitelj, te su odredile da su njome pokriveni troškovi obveznog osiguranja od autoodgovornosti, troškovi registracije vozila, troškovi poreza na promet motornog vozila, troškovi redovnog održavanja, troškovi izvanrednog održavanja i troškovi zamjenskog vozila, ovisno o kojem tipu vozila se radi, koje je dužan podmiriti tuženik. Tužitelj je platio sve iznose godišnjih leasing rata. Prethodno navedene činjenice između stranka nisu sporne.

5. Tužitelj tvrdi da ga je po završetku razdoblja korištenja vozila, kada su stranke pregovarale o sklapanju novog ugovora o leasingu za naredno vremensko razdoblje, tuženik u više navrata obavijestio o tome da po osnovi uplaćenih troškova na ime održavanje vozila postoji neutrošeni iznos od 6.505.362,98 kn s PDV-om. Tuženik je ponudio da se za taj iznos umanji tužiteljeva obveza u ugovoru o leasingu za naredni period, o čijem su sklapanju stranke pregovarale. Tužitelj smatra da je takvim očitovanjem tuženik priznao da je dužan vratiti plaćena, a neutrošena novčana sredstva.

6. Zbog toga tužitelj u ovoj pravnoj stvari zahtijeva povrat iznosa plaćenih na ime troškova održavanja vozila koje tuženik nije imao u ukupnom iznosu od 6.505.362,98 kn s pripadajućim zateznim kamatama.

7. Osim navedenog, tužitelj potražuje da mu tuženik vrati iznos neutrošenih sredstava na ime održavanja vozila, što se obvezao na temelju sklopljene Dopune broj 1 glavnom ugovoru od 14. svibnja 2010., kojim su stranke dogovorile prijevremeni raskid ugovora za 30 vozila Fiat Grande Punto te su njime izmijenile odredbe osnovnog ugovora. Na temelju odredbe čl. 8. st. 4. Dopune, tuženik se obvezao vratiti iznos od 396.696,99 kn na ime neutrošenih, a uplaćenih sredstava, što nije učinio.

8. Tužitelj potražuje iznos od 175.770,49 kn koje je platio tuženiku po osnovi zateznih kamata zbog zakašnjenja pri uplati godišnje leasing rate. On smatra da je tuženik postupio protivno svojoj ugovorom preuzetoj obvezi da će ispostaviti račun 60 dana prije dospijeća godišnje leasing rate, jer je račun dostavio sa zakašnjenjem, zbog čega je kasnila i tužiteljeva uplata leasing rate.

9. Dalje, tužitelj potražuje troškove čuvanja 25 tuženikovih vozila u zatvorenom i čuvanom skladištu nakon prestanka ugovora o leasingu, u ukupnom iznosu od 1.063.400,00 kn. Visinu svog potraživanja tužitelj temelji na Odluci Vlade Republike Hrvatske o postupanju pri naplati troška za obavljenu potporu međunarodnim vojnim vještinama i operacijama, aktivnostima potpore zemlje domaćina i postupanju pri naplati troškova za obavljenu potporu pravnim i fizičkim osobama izvan sustava obrane od 25. ožujka 2011.

10. Zatim tužitelj potražuje iznos od 755.401,91 kn koji je tuženiku platio na ime troška obveznog osiguranja od autoodgovornosti koji je bio sastavni dio leasing rate. Iako je tuženikovom ponudom u postupku javnog nadmetanja bilo predviđeno da će tuženik snositi troškove obveznog osiguranja za 89 vozila Opel Astra Essentia 1.7 po pojedinačnoj cijeni od 6.957,10 kn, takav trošak za tuženika nije nastao. Naime Glavnim ugovorom stranke su se sporazumjele da će 84 vozila Opel Astra Essentia 1.7 biti registrirana s vojnim tablicama, pa ona ne podliježu obvezi obveznog osiguranja u smislu odredbe čl. 2. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Zbog toga je tuženik takav trošak stvarno snosio za samo 5 vozila, dok je u ukupni mjesečni iznos leasing rate bio pogrešno ukalkuliran iznos i za preostala 84 vozila.

11. S druge strane, tuženik smatra da prema tužitelju ima protupotraživanje u ukupnom iznosu od 3.695.582,40 kn s pripadajućim zakonskim zateznim kamatama. kn. Tuženik je zato istaknuo prigovor radi prebijanja, odnosno, za slučaj da sud utvrdi da tužiteljevo potraživanje nije osnovano, protutužbu kojom zahtijeva isplatu navedenoga novčanog iznosa.

12. Tuženik-protutužitelj (radi jednostavnosti dalje samo tuženik) drži da su na temelju Ugovora o dugoročnom najmu (operativnom leasingu) od 27. kolovoza 2007. njemu nastala sljedeća potraživanja, koja mu je dužan platiti tužitelj protutuženik (radi jednostavnosti dalje samo tužitelj):

I. troškovi dnevnih parkirališnih karata i troškovi premještanja vozila, koje je on platio za vozila koja je koristio tužitelj,

II. troškovi popravka vozila koje je platio ovlaštenim serviserima za pojedine marke vozila: Opel, Fiat i Nissan, radi dovođenje vozila u besprijekorno stanje po prestanku korištenja, koje mu je dužan nadoknaditi tužitelj sukladno Općim uvjetima ugovora o operativnom leasingu koja se primjenjuju između stranaka,

III. troškovi opomena koje je poslao tužitelju jer nije pravovremeno platio leasing rate po dospijeću,

IV. troškovi popravka vozila koja su sudjelovala u prometnim nezgodama, koja nisu bila pokrivena obveznim osiguranjem od automobilske odgovornosti,

V. naknada razlike u postignutoj prodajnoj cijeni između ostatka vrijednosti vozila koja je bila predviđena ugovorom o leasingu i stvarne umanjene vrijednosti vozila procijenjene po stalnom sudskom vještaku

13. Protiv presude prvostupanjskoga sud u točkama IV. i VI. njene izreke, tužitelj je podnio žalbu zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te pogrešne primijene materijalnog prava.

14. Tužitelj je u svojoj žalbi istaknuo kako je sukladno odredbi čl. 36. st. 1. podst. 6. i 7. Zakona o leasingu („Narodne novine“ broj 135/06), koji je vrijedio u vrijeme sklapanja spornog ugovora, ugovor o leasingu morao sadržavati odredbe o ukupnom iznosu naknade i o iznosu svake pojedine naknade. Sukladno navedenoj zakonskoj obvezi, tuženik je u postupku javne nabave, u svojim ponudbenim listovima iskazao svaku pojedinu naknadu za svako pojedino vozilo. Tužitelj je mišljenja da prvostupanjski sud nije pravilno ocijenio pravnu prirodu tuženikove obveze, odnosno da je tuženiku plaćena usluga koju nije izvršio pa je zbog toga dužan vratiti nerealizirana novčana sredstva po osnovi uplaćene naknade za održavanje vozila. Navedeno je izričito potvrđeno odredbom čl. 8. st. 4. Dopune broj 1. ugovora o leasingu od 14. svibnja 2010. kojom se tuženik obvezao vratiti tužitelju možebitna nerealizirana novčana sredstva koja su definirana u osnovnom ugovoru o leasingu.

15. Dalje, tužitelj navodi da je prvostupanjski sud utemeljio svoju odluku o djelomičnoj osnovanosti njegova zahtjeva isključivo na nalazu i mišljenju financijskoga vještaka Zdravka Brestovca, za koji on smatra da je metodološki pogrešan i proturječan ispravama u spisu. Tužitelj smatra da je u nalazu vještaka u iznose neutrošenih sredstava po osnovi održavanja vozila bio pogrešno uračunat iznos plaćen po drugim osnovama, koje nisu predmet njegova potraživanja. Tužitelj dalje ističe kako su svjedoci Anđelko Kujundžić i Denis Kovačević, tuženikovi radnici, svojim iskazima potvrdili da je kod tuženika po osnovi plaćenih sredstava za održavanje vozila ostalo neutrošeno preko 3 do 4 milijuna kuna, ali prvostupanjski sud njihove iskaze nije uzeo u obzir prilikom donošenja svoje odluke. Također, nije cijenio ni isprave koje je tužitelj dostavio u sudski spis. Riječ je o tuženikovim dopisima od 2. rujna 2011., 14. listopada 2011. i 15. prosinca 2011., u kojima je tuženikova odgovorna osoba priznala postojanje neutrošenih novčanih sredstava u iznosu od preko 5 milijuna kuna. On smatra da takve izjave predstavljaju tuženikovo priznanje duga s ove osnove. Tužitelj navodi da je prvostupanjski sud propustio cijeniti činjenicu da tuženik nije po završetku ugovora sačinio konačni obračun, što je bila njegova dužnost.

16. U pogledu svog zahtjeva za povratom iznosa od 175.770,49 kn po osnovi neosnovano plaćene zatezne kamate, tužitelj smatra kako je riječ isključivo o pravnom pitanju za koje ne može biti relevantno mišljenje financijskog vještaka.

17. U pogledu svog zahtjeva za isplatom iznosa od 1.063.400,00 kn s osnove odlaganja tuženikovih 25 motornih vozila u osiguranom i čuvanom skladištu, smatra da je utvrđenje prvostupanjskog suda kako se radilo o samoinicijativnoj tužiteljevoj odluci, koju je donio u nadi sklapanja novog ugovora u potpunosti proizvoljna, dok činjenica da u svojim poslovnim knjigama nije prikazao takvo potraživanje irelevantna. Ističe kako je skladištenje vozila bilo isključivo u tuženikovom interesu te kako on takav pravni posao može poduzeti samo naplatno. Dalje, tužitelj ističe da kako je pogrešna odluka o glavnoj stvari, pogrešna je i odluka prvostupanjskog suda o troškovima postupka.

18. Tuženik je protiv presude prvostupanjskog suda, osim u dijelu u kojem je uspio u sporu, podnio žalbu iz razloga pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, pogrešne primjene materijalnog prava te zbog bitne povrede odredaba parničnog postupka. U žalbi je istaknuo kako prvostupanjski sud nije pravilno protumačio pravnu prirodu ugovornog odnosa između stranka. On je naveo kako je u ovoj pravnoj stvari riječ o specifičnoj vrsti ugovora o leasingu, koji odstupa od standardnih ugovora koje on sklapa u svom poslovanju. Kod takvih standardnih ugovora svi troškovi korištenja objekta leasinga padaju na teret primatelja leasinga. U ovom slučaju, sukladno tužiteljevoj želji, koji je pozvao sve zainteresirane na dostavu ponude u postupku javnog nadmetanja, u okviru leasing rate (najamnine) bile su uključene i dodatne usluge koje je dužan plaćati davatelj leasinga.

19. Radi se o tome da je tuženik kao davatelj leasinga bio u obvezi za cijelo vrijeme trajanja ugovora podmirivati sve dodatne troškove, čiju je obvezu namirenja preuzeo ugovorom, neovisno o tome koliko oni stvarno iznose. Tuženik je u svojoj ponudi u postupku javnog nadmetanja procijenio koliko će ti troškovi iznositi te je njegova ponuda prihvaćena kao najpovoljnija. Tuženik smatra da je sporni ugovorni odnos bio aleatorne prirode, jer niti jedna ugovorna strana nije mogla unaprijed znati koliko će iznositi takvi dodatni troškovi. On ukazuje da je glavno pravno pitanje u ovoj pravoj stvari pripada li tužitelju po prestanku ugovora pravo na povrat tzv. neutrošenih sredstava, pri čemu oni predstavljaju razliku između njegovih stvarnih troškova koji su nastali time što je podmirivao ugovorom preuzete dodatne usluge i predviđenih troškova po kojima je bila odmjerena leasing rata. Tuženik je mišljenja, kao i tijekom cijelog postupka pred prvostupanjskim sudom da ne postoji bilo koja ugovorna odredba koja bi predviđala njegovu obvezu povrata novčanih sredstava, jednako kao što ni on ne bi mogao tražiti plaćanje uvećane leasing rate u slučaju da su stvarni troškovi bili veći od predviđenih u ponudi. Presuda prvostupanjskoga suda ne sadrži razloge o tome zbog čega je prvostupanjski sud zauzeo stajalište da postoji tuženikova obveza povrata novčanih sredstava. Odnosno, iz obrazloženja presude prvostupanjskog suda proizlazi da su stranke na temelju čl. 8. 4. Dopune br. 1. Ugovoru o operativnom leasingu, ugovorile obvezu povrata u odnosu na sva vozila koja su bila predmetom leasinga (435 vozila), što je pogrešno i suprotno smislu Dopune broj 1. Ugovoru. Navedena Dopuna se odnosila isključivo na uređenje odnosa vezano uz prijevremeni raskid ugovora o leasingu u odnosu na 30 vozila marke Fiat Grande Punto. Iz te odredbe izričito proizlazi da se odnosi isključivo na raskinute pojedinačne podugovore o leasingu. Prvostupanjski sud nije u obrazloženju svoje odluke ponudio bilo kakve razloge zbog čega smatra da bi se ova ugovorna odredbe odnosila na sva vozila koja su bila predmetom leasinga.

20. Tuženik dalje u žalbi navodi da je osim same pravne osnove, u postupku bila sporna i visina neutrošenih sredstava, te je prvostupanjski sud na temelju nalaza i mišljenja vještaka financijske struke Zdravka Brestovca utvrdio da je po prestanku ugovora preostao neutrošen iznos od 972.324,08 kn. Suprotno utvrđenju prvostupanjskoga suda, iz nalaza i mišljenja vještaka proizlazi da je u tom ukupnom iznosu uključen i iznos od 396.696,99 kn koji se odnosi na povrat neutrošenih sredstva za prijevremeno raskinute pojedinačne podugovore. Ovu je obvezu tuženik preuzeo Dopunom broj 1. Ugovoru i ovu je činjenicu on priznao. Dakle, prvostupanjski sud je pogrešno utvrdio činjenično stanje zbog čega je posljedično tuženiku dva puta naložio platiti jedno te istu obvezu.

21. U pogledu tužiteljevog zahtjeva za isplatom iznosa od 711.929,11 kn po osnovi neosnovano obračunatog troška obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti za vozila koja su nosila oznaku Hrvatske vojske, tuženik drži da je prvostupanjski sud pogrešno primijenio institut stjecanja bez osnove, naloživši mu da vrati taj novčani iznos tužitelju. Tuženik je naveo da je u trenutku sastavljanja svoje ponude, on naveo da je u cijenu leasing rate uključen i trošak obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, sve sukladno tužiteljevom pozivu za dostavu ponuda. Tužitelj je naknadno samoinicijativno odlučio da će dio vozila nositi HV oznake, te on na tu odluku nije ni na koji način mogao utjecati. Dakle, riječ je o iznosu koji je naplaćen na temelju sklopljenog Ugovora o operativnom leasingu. Također, tuženik smatra da se njegova imovina nije povećala, s obzirom na to da iz dopune nalaza i mišljenja financijskoga vještaka proizlazi da je iznos njegovih stvarnih troškova po osnovi obveznog osiguranja premašio „budžetirani iznos“ koji je predvidio u svojoj javnoj ponudi te koji mu je tužitelj plaćao. Također, tuženik drži da bi i taj novčani iznos trebalo tretirati kao neutrošena sredstva, jer se radi o novčanom iznosu koji je tuženik uprihodio kroz leasing rate, a nije ga potrošio. Neutrošena sredstva, sukladno nalazu i mišljenju financijskog vještaka iznose ukupno 972.324,08 kn, pa je na taj način prvostupanjski sud s jedno te iste osnove dva puta naložio tuženiku platiti isti novčani iznos.

22. Tuženik drži da je u presudi prvostupanjskog suda izostalo obrazloženje o tome kako je prvostupanjski sud utvrdio da je dospjela tužiteljeva tražbina.

23. Konačno, tuženik drži da je prvostupanjski sud neosnovano odbio njegov protutužbeni zahtjev. On je istaknuo da je dostavio sve račune na kojima temelji svoja potraživanja te ih je uredno proknjižio u svojim poslovnim knjigama. Radi se o fakturama koje je platio svojim dobavljačima za vozila koja je koristio tužitelj. Prije svega, tuženik naglašava da je postojanje njegova potraživanja priznavao i sam tužitelj što proizlazi iz dostavljenog zapisnika s radnog sastanka od 29. siječnja 2013. na kojem su sudjelovali predstavnici Ministarstva obrane Republike Hrvatske, kao i iskaza svjedoka Vjerana Matišina, Gorana Milkovića te Hrvoja Brajdića. Dalje ističe da obrazloženje prvostupanjskog suda u kojem se navodi da nije dokazao da bi postupio sukladno svojoj obvezi predviđenoj u odredbi čl. 12. Općih uvjeta, jer nije odmah po nastanku potraživanja izdao tužitelju račune s prilogom i specifikacijom te obaviješću kada ih je podmirio je pogrešno i nejasno. Ponavlja da se Dopuna broj 1. osnovnom ugovoru odnosila samo na pojedinačne podugovore o leasingu koji su prijevremeno raskinuti, a ne na sva vozila. Zatim tuženik ističe da je najveći broj njegovih potraživanja nastao tek nakon prestanka korištenja vozila od strane tužitelja, kada je on zaprimio račune od svojih dobavljača pa je tek tada mogao obavijestiti tužitelja o njima. Osim toga, drži da njegovo zakašnjenje ne bi moglo dovesti do prekluzije samog prava, već bi eventualno utjecalo na dospijeće njegova potraživanja i na tijek zatezne kamate.

24. Ovaj sud je ispitao pobijanu presudu na temelju odredbe čl. 365. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11 - pročišćeni tekst, 25/13, 89/14 i 70/19; dalje: ZPP) u granicama razloga navedenih u žalbi, pri čemu je po službenoj dužnosti pazio na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. t. 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a, kao i na pravilnu primjenu materijalnog prava (čl. 356. ZPP-a).

25. Tužiteljeva žalba nije osnovana. Tuženikova žalba je djelomično osnovana.

26. U ovoj pravnoj stvari, između stranaka je prije svega sporna pravna osnova njihovih međusobnih potraživanja. Odnosno sporno je jesu li one na temelju sklopljenog Ugovora o dugoročnom najmu (operativnom leasingu) od 27. kolovoza 2007., djelomično izmijenjenog Dopunom broj 1. ugovoru od 14. svibnja 2010. kao i na temelju tuženikovih Općih uvjeta poslovanja verzija 03-2007, koja su vrijedila u trenutku sklapanja Ugovora, stekle pravo na pojedinačna potraživanja navedena u tužbi i protutužbi. Ovaj sud je ocijenio da prvostupanjski sud nije pravilno protumačio pravnu narav sklopljenog ugovora uzevši u obzir ugovorne odredbe u njihovoj cjelini te da nije pravilno cijenio volju stranka prilikom tumačenja ugovornih odredaba koje su u koliziji s tuženikovim Općim uvjetima. Time je ostvaren žalbeni razlog pogrešne primjene materijalnog prava. Osim toga, obrazloženje presude ne sadrži jasne i provjerljive razloge o odlučnim činjenicama, pa je ujedno počinjena i bitna povreda postupka propisano u odredbi čl. 354. st. 2. t. 11. ZPP-a. Međutim, pobijanu presudu je sukladno ovlaštenju iz odredbe čl. 373.a st. 1. t. 1. i 2. ZPP-a, ovaj sud mogao ispitati i djelomično potvrditi, odnosno preinačiti na temelju isprava i izvedenih dokaza koji se nalaze u spisu, kao i pravilnom primjenom materijalnog prava.

27. Ovaj sud je uvidom u Glavni ugovor ocijenio da je doista bila riječ o ugovoru koji je djelomično aleatorne prirode, kako je to tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom tvrdio tuženik. To podrazumijeva da vrijednost tuženikove protučinidbe nije bila predvidiva u trenutku sklapanja ugovora. Naime, tuženik je, sukladno tužiteljevom javnom pozivu za dostavu ponuda, prihvatio za vrijeme trajanja ugovora snositi sve troškove koje proizlaze iz činjenice posjedovanja i korištenja vozila koja su objektom leasinga. Takvi troškovi uključuju troškove registracije, obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, troškove poreza na motorna vozila, troškove redovnog održavanja, troškove pribave zamjenskog vozila i troškove izvanrednog održavanja vozila, ovisno o tome o kojem je tipu i marki vozila bila riječ. Time je tuženik odstupio od standardne prakse u svom poslovanju prilikom sklapanja ugovora o operativnom leasingu sukladno vlastitim Općim uvjetima.

28. S druge strane, tužitelj se obvezao plaćati ukupni „povećani“ godišnji iznos leasing rate u kojoj su kao sastavni dio predviđene i naknade za ranije navedene troškove koje će snositi tuženik u iznosima koje je on unaprijed budžetirao i predvidio, neovisno o iznosu troškova koji će stvarno nastati. Njegova je ponuda prihvaćena kao najpovoljnija te je njegov poslovni rizik bio da unaprijed točno predvidi iznos troškova koji će nastajati za vrijeme korištenja vozila. Niti iz jedne ugovorne odredbe nije proizlazilo da bi po završetku ugovora, stranke bile dužne izvršiti usklađenje svojih obaveza, nego je naprotiv, u odredbi čl. 4. 2 Glavnog ugovora izričito predviđeno da su mjesečni iznosi najamnine za pojedina vozila koja su objekt leasinga fiksni i nepromjenjivi, kako je navedeno u čl. 1. t. 1.1. Ugovora.

29. Takva tuženikova obveza, na povrat više uplaćenih a neiskorištenih sredstava ne proizlazi niti iz njegovih Općih uvjeta. Upravo suprotno, njima je u čl. 12. 1. isključivo predviđena obveza primatelja leasinga, dakle tužitelja, da po sastavljanju konačnog obračuna, plati eventualnu razliku.

30. Također, činjenica da je tuženik bio spreman na određeni način tužitelju valorizirati preplaćeni iznos u odnosu na stvarno nastale troškove, o čemu je obavještavao tužitelja u njihovoj pisanoj korespondenciji, nema značaj priznanja postojećeg duga. Ovaj sud ocjenjuje da se radilo o novoj ponudi za sklapanje ugovora u narednom razdoblju, u sklopu legitimne tuženikove želje da dođe do sklapanja materijalno značajnog pravnog posla, do kojeg u konačnici nije došlo. Protekom vremena za prihvat, tuženikova ponuda izgubila je svoj pravni značaj i njega ni na koji način ne obvezuje.

31. Osim toga, osnovani su tuženikovi navodi koje je iznio u svojoj žalbi da se obveza vraćanja nerealiziranih novčanih sredstava, koja proizlazi iz odredbe čl. 8. 4. Dopune broj 1. ugovoru od 14. svibnja 2010., koji se odnosi samo na prijevremeno raskinute pojedinačne podugovore, ne može primijeniti u odnosu na sva vozila u leasingu (435 vozila), kako je to pogrešno učinio prvostupanjski sud.

32. Dakle, Dopuna broj 1. ugovoru od 14. svibnja 2010. vrijedila je isključivo u odnosu na 30 vozila marke Fiat Grande Punto u odnosu na koja je ugovor o leasingu bio prijevremeno raskinut. U odnosu na ta vozila tužitelj je već unaprijed ispunio obvezu uplate godišnje leasing rate u kojoj je bila sadržana i stavka troškova održavanja, koje tuženik zbog prijevremenog raskida neće, po prirodi stvari, niti moći snositi. Zato su stranke svoje međusobne odnose uredile Dopunom broj 1 Ugovoru od 14. svibnja 2010. te je tuženik tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom priznao činjenicu da je po ovoj osnovi dužan vratiti iznos od 396.696,99 kn na ime troškova održavanja.

33. Zbog toga je tužiteljev zahtjev za isplatu iznosa od 6.505.362,98 kn, kao i neodređenog iznosa po osnovi vraćanja neutrošenih novčanih sredstava na ime plaćenih troškova održavanja vozila neosnovan.

34. Međutim jednako tako, s obzirom na to da je riječ o nestandardiziranom ugovoru o leasingu, koji odstupa od tuženikovih općih uvjeta, ovaj sud ocjenjuje da je to od utjecaja na postojanje tuženikovih prava koja su inače u standardnim ugovorima nastaju na temelju odredbe čl. 10. tuženikovih Općih uvjeta, kojim su uređena pitanja vezana uz vraćanje objekta leasinga. Pri tome se napominje da u slučaju sukoba između odredbi glavnog ugovora i tuženikovih općih odredaba prednost daje odredbama glavnog ugovora, kako su to stranke odredile u odredbi čl.

1. 3. Glavnog ugovora. Sukladno odredbi čl. 10. 6. Općih uvjeta, davatelj leasinga ima pravo na trošak primatelja leasinga uspostaviti prijašnje stanje na objektu leasinga (popravkom, uklanjanjem ili ugradnjom dijelova i uređaja). U slučaju da objekt leasinga ne bude vraćen u besprijekornom stanju primatelj leasinga je obavezan davatelju leasinga nadoknaditi štetu procijenjenu po ovlaštenoj osobi (sudskom vještaku ili procjenitelju osiguravatelja) po izboru davatelja leasinga.

35. Tuženik pretežiti dio svog protutužbenog zahtjeva temelji upravo na ovoj pravnoj osnovi. Odnosno on od tužitelja zahtijeva naknadu troškova koje je snosio plaćanjem ovlaštenim serviserima pojedinih marki vozila da uklone nedostatke na vozilima konstatirane u zapisnicima o primopredaji vozila i da ih dovedu u besprijekorno stanje. Po svojoj prirodi, većina takvih popravaka sadržajno se preklapaju s popravcima koji se poduzimaju u okviru redovnog, a naročito izvanrednog održavanja vozila. Takve se troškove za većinu vozila koja su objekt ugovora o leasingu (uz iznimku skupljih i luksuznijih vozila), sukladno odredbi čl. 8. Glavnog ugovora obvezao snositi tuženik kao davatelj leasinga. Takvi troškovi izvanrednog održavanja, sukladno odredbi čl. 8.4. Glavnog ugovora obuhvaćaju sve servise prema servisnoj knjižici, zamjenu svih potrošnih (habajućih) dijelova (disk pločice, diskovi, ispušni sustav, žarulje, metlice brisača, kvačilo, akumulator i drugi dijelovi), popravak mehaničkih, električnih ili elektroničnih instalacija i uređaja), kontrolu i zamjenu ulja po potrebi. Ovaj sud naglašava da je i sam tuženik na prethodno opisani način tumačio ugovorne odredbe, što proizlazi iz činjenice da je akumulirani novčani iznos koje mu je tužitelj uplatio na ime troškova održavanja, trošio radi podmirenja računa svojim dobavljačima (ovlaštenim serviserima). To proizlazi iz njegovih izjava upućenih tužitelju o stanju neutrošenih financijskih sredstava za troškove održavanja uplaćenih po ugovoru (stranica 2590. – 2596. spisa).

36. Slijedom navedenog, tuženiku bi na temelju odredbe čl. 10. 6. njegovih Općih uvjeta eventualno pripadalo pravo na naknadu onih troškova koji se odnose na popravke koji nisu uključeni ni u redovnom ni u izvanrednom održavanja vozila. Pri čemu je tuženik, u smislu odredbe čl. 219. st. 1. u vezi s čl. 221.a ZPP-a bio dužan za svako pojedinačno vozilo činjenično odrediti o kojoj se vrsti popravka radi, te o tome ponuditi dokaze, što je sve u postupku pred prvostupanjskim sudom izostalo. Zbog toga je protutužbeni zahtjev za isplatom iznosa po ovoj pravnoj osnovi također neosnovan.

37. Jednako kao i prvostupanjski sud, ovaj sud ocjenjuje da je i tužiteljev zahtjev za plaćanje iznosa od 175.770,49 kn neosnovan. Navedeni iznos tužitelj je platio tuženiku po osnovi obračunate zatezne kamate zbog nepravovremene uplate godišnje leasing rate. Tužitelj drži da on nije pao u zakašnjenje, jer ga tuženik nije pravovremeno obavijestio o obvezi plaćanja godišnjeg iznosa leasing rate, odnosno jer nije postupio po svojoj ugovornoj obvezi koju su stranke predvidjela u odredbi čl. 4.4 Glavnog ugovora. Njome se tuženik obvezao dostaviti tužitelju račun 60 dana prije dospijeća njegove obveze. Iako je tuženik zakasnio tužitelju dostaviti poziv za uplatu, odnosno nije tužitelju pravovremeno dostavio račun, ovaj sud je utvrdio da su stranke u odredbi čl. 5. glavnog ugovora definirale da je tužitelj dužan platiti godišnju leasing ratu do 30. svibnja svake tekuće godine trajanja ugovora u iznosu od 15.841.908,13 kn. Također, u odredbi čl. 5. 2. Ugovora stranke su odredile da se plaćanje obavlja u Hrvatskim kunama na način da potraživani iznos na dan dospijeća bude uplaćen u punom iznosu i na raspolaganju davatelju leasinga na njegovu računu za koje su stranke navele broj i naziv poslovne banke kod koje se račun vode ili prema njegovim pisanim uputama. Iz toga slijedi da je tužitelj znao kada dospijeva njegova obveza plaćanja godišnje leasing rate i mogao ju je ispuniti neovisno o pozivu tuženika. U ovom slučaju nije došlo do tuženikovog zakašnjenja kao vjerovnika koje bi spriječilo tužiteljevo ispunjenje duga kao dužnika te koje bi posljedično rezultiralo prestankom njegova vlastita zakašnjenja u smislu odredaba čl. 184. st. 1. u vezi s čl. 185. st. 1. i 2. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 35/05 i 41/08, 125/11 i 78/15; dalje: ZOO). Zbog toga je tužitelj bio dužan platiti zateznu kamate te nema pravo zahtijevati povrat plaćenoga.

38. Također, u odnosu na tužiteljev zahtjev za isplatom iznosa od 1.063.400,00 kn po osnovi sklopljenog ugovora o uskladištenju 25 tuženikovih vozila nakon isteka razdoblja korištenja iz ugovora o leasingu, pravilno je prvostupanjski sud ocijenio ovaj zahtjev neosnovanim. Naime, sve i da se nije radilo o tužiteljevoj samoinicijativnoj odluci, poduzetoj u nadi sklapanja novog ugovora, već da je između stranaka konkludentnim činom - tuženikovim ostavljanjem vozila u tužiteljevom skladištu, postignut sporazum o čuvanju stvari, ovaj sud ocjenjuje da tužitelj nije ponudio bilo kakve dokaze da bi između stranaka postojao sporazum i o visini naknade za čuvanje stvari. Dakle, sve i da nije bila riječ o besplatnoj ostavi, već se zbog okolnosti posla mogla očekivati naknada, za visinu naknade ne može biti mjerodavna jednostrano donesena Odluka o postupanju pri naplati troškova za obavljenu potporu međunarodnim vojnim vježbama i operacijama, aktivnostima potpore zemlje domaćina i postupanju pri naplati troškova za obavljenu potporu pravnim i fizičkim osobama izvan sustava obrane Klasa: 023-03/11-03/1, Urbroj:512- 01-11-95 od 25. ožujka 2011. Tužitelj tijekom postupka pred prvostupanjskim sudom nije priložio bilo kakve dokaze o tome da je tuženik pristao da se cijene iz te Odluke primjenjuju na njihov pravni posao.

39. Slijedom navedenoga, tužitelj bi eventualno imao pravo na naknadu za čuvanje koju redovno na tržištu naplaćuju osobe koje se profesionalno bave primanjem stvari na čuvanje. U postupku pred prvostupanjskim sudom tužitelj nije ponudio bilo kakve dokaze o visini takve naknade.

40. U odnosu na tužiteljevo potraživanje u iznosu od 711.920,11 kn koje se odnosi na povrat troškova obveznog osiguranja od automobilskog osiguranja, ovaj sud ističe sljedeće Taj je trošak bio uključen u godišnju leasing ratu koju je tužitelj platio tuženiku. Tuženiku nije mogao nastati takav dodatni trošak, s obzirom na činjenicu da je 84 vozila sukladno tužiteljevoj odluci nosilo registraciju Hrvatske vojske, zbog čega nisu podlijegali zakonskoj obvezi obveznoga osiguranja, kako je to propisano u odredbi čl. 2. st. 1. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu. Iako je tuženik primio taj novčani iznos na temelju sklopljenog Ugovora o dugoročnom najmu (operativnom leasingu) od 27. kolovoza 2007., on je svejedno dužan primljeni novčani iznos vratiti tužitelju.

41. Naime, iz činjenica koje između stranaka nisu sporne, proizlazi da je od razdoblja prihvata tuženikove ponude u postupku javnog nadmetanja, tužitelj naknadno odlučio da 84 vozila nose tablice HV-a. Posljedično, tuženik nije mogao ispuniti svoju protučinidbu, odnosno podmiriti troškove obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti, jer oni nisu mogli nastati za navedena vozila, s obzirom da zakon ne propisuje obvezu osiguranja. Takva situacija uređena je odredbom čl. 374. ZOO-a koji propisuje da kada ispunjenje obveze jedne strane u dvostranoobveznom odnosu postane nemoguće zbog događaja za koji odgovara druga strana, njezina se obveza gasi, ali ona zadržava svoju tražbinu prema drugoj strani, s tim što se smanjuje za onoliko koliko je ona mogla imati koristi od oslobođenja od vlastite obveze. Zbog toga tuženik ima pravo na primitak godišnje leasing rate, ali se ona treba umanjiti za iznos koristi koju je tuženik imao od toga što za njega nije nastao bilo kakav trošak osiguranja. Kako su stranke predvidjele u točki 1. 1. ugovora da taj trošak iznosi 6.957,10 kn (bez PDV-a ) po jednom automobilu marke Opel astra essentia 1.7. DTH. Odnosno za 84 vozila koja nisu podlijegala obvezi registracije, tužitelj je u okviru godišnje leasing rate plaćao tuženiku na ime toga troška iznos od 179.701,89 kn (uključujući PDV od 23%). Tuženikova imovina je uvećana za iznos koristi koju tuženik ima od oslobođenja od svoje obveze, pa taj iznos tuženik nema osnove zadržati. Zato je prvostupanjski sud pravilno ocijenio da je taj iznos tuženik dužan vratiti tužitelju sukladno odredbi čl. 1111. st. 3. ZOO-a. Međutim, kako je tuženik istaknuo prigovor zastare, proizlazi da je dio tužiteljevog potraživanja za koje je od plaćanja godišnje leasing rate do dana podnošenja tužbe u ovoj pravnoj stvari 12. studenoga 2014. proteklo više od 5 godina, koliko sukladno odredbi čl. 225. ZOO-a iznosi opći zastarni rok, zastarjelo. Zbog toga je ovaj sud ocijenio da je za iznose od 179.701,89 kn koje je tužitelj platio u okviru godišnje leasing rate 30. svibnja 2008. i 30. svibnja 2009., nastupila zastara. S druge strane, nisu zastarjeli iznosi koje je tužitelj platio u okviru godišnje leasing rate 30. svibnja 2010. i 30. svibnja 2011. Zato je tuženik dužan tužitelju vratiti iznos od 359.403,78 kn po ovoj osnovi.

42. Također, tuženik nije bio nepošteni stjecatelj ovog novčanog iznosa, jer je tužitelj vlastitom odlukom da vozila budu registrirana s vojnim tablicama, onemogućio tuženikovo ispunjenje obveze naknade troška obveznog osiguranja od automobilske odgovornosti. Zato je tuženik dužan platiti zatezne kamate, sukladno odredbi čl. 1115. ZOO-a, tek od dana podnošenja tužiteljeva zahtjeva. Zbog toga je trebalo odbiti tužiteljev zahtjev za isplatom zakonske zatezne kamate za razdoblje od 31. siječnja 2012. pa do 12. studenoga 2014. kada je tužitelj podnio tužbu u ovoj pravnoj stvari. Tužitelju pripadaju pravo na zatezne kamate po stopi koja je propisana u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja vrijedi u ostalim odnosima, jer se radi o odnosu stjecanja bez osnove.

43. Ovaj sud je po službenoj dužnosti izmijenio odluku prvostupanjskoga suda u pogledu stope zakonskih zateznih kamata, jer je prvostupanjski sud u razdoblju od 12. studenoga 2014. pa do 31. srpnja 2015. primijenio odredbu pogrešnog zakona - čl. 3. Zakona o izmjenama i dopunama zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj 78/15) prije nego što je ta odredba stupila na snagu, 1. kolovoza 2015.

U odnosu na protutužbeni zahtjev.

44. U obrazloženju ove odluke, pod točkama 34. - 36., već je objašnjeno zbog čega je veći dio tuženikovog zahtjeva koji se odnosi na refundaciju troškova koje je on platio ovlaštenim servisnim partnerima, radi dovođenja vozila u besprijekorno stanje, pravno neutemeljen. Ovaj sud je ocijenio da su tuženikove opće odredbe u tom dijelu suprotstavljene odredbama glavnog ugovora, te da obveza naknade takvih troškova po svome sadržaju potpadaju pod tuženikovu obvezu preuzetu u Glavnom ugovoru.

45. U odnosu na tuženikovo potraživanje, koje se odnosi na razliku između postignute kupoprodajne cijene po kojoj je tuženik nakon isteka ugovora o leasingu prodao vozila te ugovorom određenog ostatka vrijednosti vozila, ovaj sud također tuženikovo protupotraživanje ocjenjuje neosnovanim, ali zbog drugih razloga od onih koje je naveo prvostupanjski sud u obrazloženju svoje odluke. Prvostupanjski sud je ocijenio da tuženik nije postupio u skladu s vlastitim obvezama koje proizlaze iz odredbe čl. 10.6. i 8. u vezi čl. 12.1. i 4. njegovih Općih uvjeta, odnosno, jer nije po isteku razdoblja korištenja vozila izradio konačni obračun te dostavio tužitelju dokumentaciju o prodaji vozila i o postignutoj cijeni za prodana vozila koja su bila objekt leasinga.

46. Na temelju odredbe čl. 10.8. Općih uvjeta, stranke su odredile da će po povratku predmeta leasinga, davatelj leasinga izraditi procjenu ostatka vrijednosti objekta leasinga koja će biti osnovica za konačni obračun. U odredbi čl. 12.1. Općih uvjeta određeno je da će davatelj objekta leasinga izraditi procjenu objekta leasinga ili obračunati do tada izvršena plaćanja leasing obroka i svih ostalih plaćanja temeljem ugovora te sastaviti konačni obračun, kojim će pozvati primatelja leasinga na plaćanje eventulane razlike sukladno ugovornim obvezama. U odredbi čl. 12.4. Općih uvjeta određeno je da je uz suglasnost primatelja leasinga, davatelj leasinga izradio kalkulaciju ugovora o leasingu na temelju ostatka vrijednosti. Primatelj leasinga obvezuje se isplatiti eventualnu razliku između cijene koja bi se postigla prodajom po urednom izvršenju ugovora i ugovorenog ostatka vrijednosti.

47. Prvostupanjski sud je, s obzirom na to da je tužitelj osporio cijenu po kojoj je tuženik prodao dio vozila nakon isteka ugovora o leasingu, po tuženikovom prijedlogu odredio izvođenje dokaza vještačenjem po vještaku prometne struke - dipl. ing. Nevenu Erešu radi utvrđenja tržišne vrijednosti vozila Opel astra essentia 1.7 DTH. Iz tuženikovog očitovanja na nalaz i mišljenje vještaka podnesak od 18. travnja 2017. (list 4454. spisa) te podnesak od 11. kolovoza 2017. (list 4465. spisa), proizlazi da on prigovara procijenjenoj tržišnoj vrijednosti vozila iz razloga što su vozila u trenutku prodaje trećim osobama ušla u petu kalendarsku godinu računajući od godine proizvodnje. Također, tuženik ističe da vozila nisu bila u upotrebi prije prodaje kroz razdoblje od šest mjeseci, što utječe na smanjenje njihove vrijednosti. Osim toga, riječ je o relativno velikom broju - 64 istovjetnih vozila koja su se odjednom pojavila na tržištu koja okolnost je utjecala na dodatno umanjenje njihove vrijednosti.

48. Razlog tomu što su vozila šest mjeseci stajala bez upotrebe, te ušla u petu kalendarsku godinu od proizvodnje jest taj što je nakon isteka Glavnog ugovora o leasingu iz 2007. godine, tužitelj zatražio od tuženika da dostavi ponudu za korištenje istih vozila za period od narednih 12 mjeseci. Tuženik je dostavio novu ponudu u postupku javne nabave, ali je tužitelj 2. ožujka 2012. donio odluku o poništenju javne nabave. Zbog tih razloga tuženik smatra da je tužitelj skrivio umanjenje vrijednosti vozila.

49. Dakle, iz činjenica koje je tuženik naveo proizlazi da su vozila vrijedila manje od onoga što je predvidio u Glavnom ugovoru o leasingu iz razloga što su stranke pregovarale o sklapanju novog ugovora za koje vrijeme je tuženik zastao s odlukom o prodaji 64 vozila Opel Astra trećim osobama. Do sklapanja novog ugovora za naredno razdoblje u konačnici nije došlo. Iz toga slijedi da je tuženiku nastala šteta iz druge pravne osnove - nelojalno vođenih pregovora, a ne zbog toga što su vozila nakon isteka ugovora u leasingu bila u lošijem stanju od onoga što je bilo procijenjeno u trenutku sklapanja ugovora (ugovoreni ostatak vrijednosti vozila). Pregovori u načelu ne obvezuju strane koje pregovaraju o sklapanju ugovora (čl. 251. st. 1. ZOO-a). Međutim, odustanak od pregovora suprotno načelu savjesnosti i poštenja može iznimno dovesti do odgovornosti nelojalne stranke za štetu koja je nastala suprotnoj strani, u smislu odredbe čl. 251. st. 2. ZOO-a. Za uspostavu odgovornosti za takvu vrstu štete, trebaju biti ispunjene različite pretpostavke (da je jedna strana započela pregovore bez ozbiljne namjere da sklopi ugovor). Takve pretpostavke nisu bile predmet raspravljanja i nisu utvrđivane u ovoj pravnoj stvari. Slijedom izloženih razloga, proizlazi da je ovaj tuženikov zahtjev neosnovan. 50. Također, ovaj sud ocjenjuje i da je tuženikov zahtjev za plaćanjem troškova opomena zbog kašnjenja tužitelja u plaćanju godišnje leasing rate neosnovan. Tuženik ovo pravo temelji na odredbi čl. 7.2. vlastitih općih uvjeta, koji se imaju smatrati sastavnim dijelom sklopljenog Glavnog ugovora o operativnom leasingu od 27. kolovoza 2007. Način na koji je određena visina toga troška, ovaj sud smatra nedovoljno odredivim. Naime, tom je odredbom propisano da se visina troškova opomene određuje posebnom Odlukom o naknadama davatelja leasinga. Kada je objekt obveze neka činidba (plaćanje troška), ona u smislu odredbe čl. 269. st. 2. ZOO-a, mora biti moguća, pravno dopuštena, određena ili barem odrediva. Stranke mogu obvezu odrediti naknadno - prepuštanjem trećoj osobi da to učini umjesto njih, ili navođenjem podataka pomoću kojih se ona može odrediti. Međutim, određivanje visine tog troška je u ovoj stvari ostavljeno isključivo diskrecionoj odluci tuženika. Ovaj sud drži da takva činidba nije bila niti odrediva u trenutku sklapanja ugovora, pa obveza tužitelja nije niti nastala, jer je u tom dijelu ugovor ništetan. 51. Međutim, ovaj sud je ocijenio kako tuženik ima pravo na naknadu troškova plaćenih dnevnih parkirnih karti i plaćene naknade za uslugu premještaja nepropisno parkiranih vozila (pauk služba). Takvo se pravo temelji na odredbi čl. 9.6 Glavnog ugovora o operativnom leasingu od 27. kolovoza 2007. Sukladno toj odredbi, dogovoreno je da je primatelj leasinga odgovoran za korištenje objekta leasinga u skladu sa Zakonom o sigurnosti prometa na cestama i drugim važećim pravnim propisima, a u slučaju njihova kršenja primatelj leasinga odgovara za sve posljedice koje iz toga proizlaze. Radi se o trošku koji je nastao korištenjem vozila od strane tužiteljevih djelatnika. Tužitelj pritom nije sporio da mu je tuženik dostavio račune, već je istaknuo prigovor zastare. Riječ je o fakturama broja 20110102869 u iznosu od 114,51 kn s dospijećem 22. veljače 2011., broja 20110071947 u iznosu od 100,00 kn s dospijećem 21. ožujka 2011., broj 20110102860 u iznosu od 200,00 kn s dospijećem od 22. travnja 2011., broj 20110105481 u iznosu od 45.01 kn s dospijećem od 11. svibnja 2011., broj 20110192051 u iznosu od 200,00 kn s dospijećem od 22. srpnja 2011., broj 20110251415 u iznosu od 100,00 kn s dospijećem 4. listopada 2011., broj 20110251416 u iznosu od 200,00 kn s dospijećem 4. listopada 2010., broj 20110281539 u iznosu od 200,00 kn s dospijećem 3. studenoga 2011. te broj 20120046380 u iznosu od 250,00 kn s dospijećem 13. ožujka 2012., koje je vještak financijske struke utvrdio u svome nalazu (list 4521.- 4522. spisa).

52. Iako su ova potraživanja zastarjela, jer je od dana njihova dospijeća do trenutka podnošenja protutužbe u ovoj pravnoj stvari 8. lipnja 2015. (uvažavajući pri tome tromjesečni zastoj zastare zbog podnošenja tuženikovog zahtjeva za mirno rješenje spora) protekao trogodišnji rok propisan u odredbi čl. 228. ZOO-a, tuženik ih može staviti u prijeboj. Ovo iz razloga što se prema odredbi čl. 198. st. 1. ZOO-a, dug može prebiti sa zastarjelom tražbinom samo ako ona još nije bila zastarjela u trenutku kada su se stekle pretpostavke prijeboja. Drugim riječima u trenutku dospijeća tuženikova potraživanja s ove osnove, stekli su se uvjeti za prijeboj s tužiteljevim potraživanjem po osnovi vraćanja neutrošenih financijskih sredstva za vozila za koja je ugovor o leasingu prijevremeno raskinut u iznosu od 396.696,99 kn koje je dospjelo 14. svibnja 2010. Dakle, ona u trenutku ispunjenja pretpostavke za prijeboj (trenutak dospijeća tuženikova potraživanja) nisu bila zastarjela.

53. Također, ovaj sud je utvrdio da je osnovano tuženikovo potraživanje koje se odnosi na obračun totalne štete, za koje je izdao račun N2011048615 u iznosu od 40.816,79 kn s dospijećem od 24. lipnja 2012. Zatim potraživanje po računima broj 20120098617 u iznosu od 35.601,84 kn s dospijećem od 2. svibnja 2012. te broj 20120098616 u iznosu od 20.468,09 kn s dospijećem od 2. svibnja 2012. koji se odnose na troškove popravka vozila koja su sudjelovala u prometnim nesrećama.

54. Ovaj sud je tumačenjem odredbe čl. 8.6. Glavnog ugovora u vezi s čl. 8.2. tuženikovih Općih uvjeta ocijenio da tuženik ima pravo na naknadu ovih troškova i štete. Sukladno odredbi čl. 8.6. Glavnog ugovora stranke su dogovorile da primatelj leasinga tijekom trajanja leasinga snosi sve troškove nastale štete gdje nije utvrđena totalna šteta te je dužan vratiti objekt leasinga u prvobitno stanje. U slučaju totalne štete, primatelj leasinga dužan je podmiriti sva dugovanja prema davatelju leasinga za vozila koja su objekt leasinga iz ovog ugovora. U odredbi čl. 8.2. tuženikovih općih uvjeta, u slučaju nastanka štete davatelj leasinga daje nalog servisnoj radionici za popravak i plaća troškove popravka. Primatelj leasinga obavezan je nadoknaditi davatelju iznos tih troškova, ukoliko ih ne nadoknadi osiguranje.

55. Naime, kako je to već prethodno obrazlagano, u ovoj pravnoj stvari riječ je o nestandardnom ugovoru o leasingu kod kojeg se odstupilo od tuženikove uobičajene poslovne prakse koje se temelji na njegovim Općim uvjetima. U takvim standardnim ugovorima, na primatelja leasinga padaju svi troškovi koji nastaju u vezi s korištenjem objekta leasinga što se odnosi i na troškove sklapanja ugovora o osiguranju (obavezno i kasko osiguranje). U ovom slučaju, tuženikova je obveza bila snositi trošak obveznog osiguranja, dok ugovor o kasko osiguranju nije bio sklopljen. Zato tuženik oštećenja na vozilima nije mogao nadoknaditi primitkom osigurnine od strane osiguratelja. Kako je iz ranije citiranih odredaba razvidna namjera ugovornih strana da takvi troškovi terete primatelja leasinga, proizlazi da tuženik ima pravo od tužitelja zahtijevati da mu nadoknadi troškove popravka, odnosno totalnu štetu na vozilu.

56. Također, tužitelj se u odnosu na ova tuženikova potraživanja u svom odgovoru na tuženikovu protutužbu nije posebno očitovao, te nije naveo bilo kakve razloge zbog čega su ona sporna. Odnosno, tužitelj je jedino u odnosu na račun N2011048615 u iznosu od 40.816,79 kn s dospijećem od 24. lipnja 2012., naveo da mu tuženik nije nikada dostavio ovaj račun, niti ga je pozvao na plaćanje.

57. Tuženik, je očitujući se o ovom prigovoru, dostavio zapisnik s radnog sastanka održanoj 23. siječnja 2013., na kojem su sudjelovali predstavnici obje strane. Iz tog zapisnika proizlazi da je tužitelj bio upoznat s postojanjem ovog tuženikovog potraživanja po osnovi obračuna totalne štete na vozilu te ga nije sporio. Iz nalaza vještaka financijske struke, proizlazi da je tuženik navedene sporne račune (kojima je na tužitelja prefakturirao iznose plaćene trećim osobama) zaveo u svojim poslovnim knjigama. Na temelju ovih dokaza, ovaj sud je utvrdio da je ovo tuženikovo potraživanje također osnovao.

58. Ovaj je sud ocijenio da tuženik ima pravo na plaćanje zatezne kamate prema stopi propisanoj u odredbi čl. 29. st. 2. ZOO-a koja vrijedi u ostalim odnosima. Ovo iz razloga što se prethodno navedena tuženikova potraživanja ne odnose na ispunjenje (glavne) tužiteljeve obveze iz trgovačkog ugovora, što je bila isplata godišnje leasing rate, već je riječ o sporednim potraživanjima. Njima tuženik zahtijeva naknadu štete, odnosno naknadu troškova, kojima se njegova imovinska situacija dovodi u prijašnje stanje, pa zbog tužiteljeva zakašnjenja u ispunjenju takve obveze tuženik ima pravo na zatezne kamate po stopi koja vrijedi u ostalim odnosima.

59. Postupajući po tuženikovom prigovoru radi prebijanja, ovaj sud je ugasio međusobna potraživanja stranaka u iznosu od 98.296,24 kn u trenutku nastanka pretpostavki za prijeboj, što se dogodilo dospijećem kasnijih tuženikovih potraživanja.

60. Kako je izmijenjena odluka o glavnoj stvari, došlo je do promjene omjera uspjeha stranaka u postupku. Zbog toga je izmijenjena odluka o troškovima postupka. Pri tome se napominje da je odredbom čl. 28. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 70/19) izmijenjena odredba čl. 154. st. 2. ZPP-a koja je uređivala situaciju djelomičnog uspjeha stranaka u sporu. U skladu s njome, kada su stranke ostvarile djelomičan uspjeh, sud će najprije utvrditi postotak u kojem je uspjela svaka stranka, zatim će od postotka one stranke koja je u većoj mjeri uspjela oduzeti postotak one stranke koja je u manjoj mjeri uspjela, nakon toga će utvrditi iznos pojedinih i iznos ukupnih troškova stranke koja je u većoj mjeri uspjela u parnici koji su potrebni za svrhovito vođenje parnice te će toj stranci odmjeriti naknadu tog dijela takvih ukupnih troškova koji odgovara postotku koji je preostao nakon navedenog obračuna postotka u kojima su stranke uspjele u parnici. Sukladno odredbi čl. 117. st. 3. ZID ZPP/19, propisana je primjena odredbe čl. 28. toga Zakona na postupke u tijeku u kojima do 1. rujna 2019. nije donesena prvostupanjska odluka. Kako je u ovoj pravnoj stvari prvostupanjski sud donio svoju odluku nakon toga datuma, primjenjuje se citirano pravilo.

61. U odnosu na tužbeni zahtjev, tužitelju je dosuđen iznos od 756.100,77 kn, od 8.853.150,57 kn, koliko je zahtijevao. Zato je tužitelj ostvario uspjeh u sporu u omjeru od 8,5%. Taj postotak treba oduzeti od tuženikovog uspjeha u sporu od 91,5%. Iz toga slijedi da tuženik, kao stranka ima pravo na naknadu troškova postupka koji se vodio po tužbi pred prvostupanjskim sudom u omjeru od 83%.

62. Ovaj sud je utvrdio da je veliki dio pravnih radnji u ovom postupku poduzet isključivo u vezi raspravljanja po tuženikovoj protutužbi (radi dokazivanja njegova protupotraživanja izvodili su se dokazi vještačenjem). Tužitelj je sve pisane dokaze na kojima temelji svoja potraživanja priložio već u tužbi, dok su se radi dokazivanja osnovanosti tužiteljeva zahtjeva na glavnoj raspravi izvodili dokazi saslušanjem svjedoka. Ovaj sud je utvrdio da je za raspravljanje o tužbenom zahtjevu, tuženiku bio nužan trošak odgovora na tužbu, trošak pristupa na ročište od 12. studenoga 2015., koje je odgođeno prije početka raspravljanja, trošak pristupa na pripremno ročište od 26. siječnja 2016., na ročišta od 25. studenoga 2020., 17. veljače 2021. i 14. travnja 2021. na kojima se izvodio dokaz saslušanjem svjedoka koje je predložio tužitelj. Tuženik ima pravo na naknadu troška zastupanja po odvjetniku primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15; dalje: Tarifa), za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 69.265,72 kn. Za ročište od 12. studenog 2015. tuženiku je primjenom Tbr. 9. t. 5. Tarife priznato pravo na iznos od 500,00 kn. Tuženiku je za ročišta od 26. siječnja 2016., 25. studenoga 2020., 17. veljače 2021., 14. travnja 2021., primjenom Tbr. 9. 1. Tarife priznato pravo na iznos od 69.265,72 kn za svako. Razmjerno tuženikovu uspjehu u sporu od 83% njemu pripada pravo na naknadu troškova u iznosu od 287.867,38 kn.

63. Vrijednost predmeta spora u žalbenom postupku je 1.684.244,00 kn (tuženik je pobijao odluku prvostupanjskoga suda u dijelu u kojem mu je naloženo isplatiti taj iznos). Pri tome je tuženik ostvario uspjeh u žalbenom postupku u omjeru od 79% (jer je, tuženikova žalba odbijena kao neosnovana u dijelu u kojem mu je naloženo isplatiti iznos od 359.403,78 kn), dok je tužitelj ostvario uspjeh od 21%. Prema tome, ovaj sud je utvrdio da tuženiku pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe, primjenom Tbr. 10. t. 1. Tarife u iznosu od 21.053,05 kn. Taj iznos treba umanjiti razmjerno omjeru njegova uspjeha u žalbenom postupku od 58%. Zato tuženiku pripada pravo na naknadu troška sastava žalbe u iznosu od 12.210,76 kn. 64. Dakle, ovaj sud je tuženiku priznao iznos troškova parničnog postupka u ukupnom iznosu od 300.078,49 kn, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25% od 75.019,62 kn iznosi 375.098,11 kn.

65. Tuženiku nisu priznati troškovi sudskih pristojbi, jer ih nije određeno zatražio u smislu odredbe čl. 164. st. 3. ZPP-a, kao ni drugi troškovi koje je zatražio, jer je ovaj sud utvrdio da su ostale pravne radnje u postupku poduzete u vezi raspravljanja po protutužbi.

66. U pogledu protutužbe, vrijednost predmeta spora iznosila je 3.659.582,40 kn pri čemu je ovaj sud ocijenio osnovanim samo tuženikov zahtjev za isplatu iznosa od 98.296,24 kn. Dakle, tuženik je ostvario uspjeh u postupku koji se vodio po njegovoj protutužbi u omjeru od 2,5%, dok je tužitelj ostvario uspjeh u omjeru od 97,4%. Kada se od postotka tužiteljeva uspjeha oduzme postotak tuženikovog uspjeha, dolazi se do omjera od 94.8% po kojem je ovaj sud priznao tužitelju pravo na naknadu troškova postupka po protutužbi.

67. Tužitelju je priznat trošak sastava odgovora na protutužbu, primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 36.955,82 kn. Zatim trošak pristupa na ročište od 17. srpnja 2015. primjenom Tbr. 9. t. 5. Tarife u iznosu od 500,00 kn. Trošak pristupa na ročište od 26. siječnja 2016., primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 36.955,82 kn. Sastav podneska od 27. travnja 2017., kojim se očituje na nalaz i mišljenje vještaka prometne struke primjenom Tbr. 8. t. 1. Tarife u iznosu od 36.966,82 kn. Trošak sastava podneska od 29. svibnja 2017. primjenom Tbr. 8. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn. Trošak pristupa na ročište od 6. rujna 2017. primjenom Tbr. 9. t. 2. Tarife u iznosu od 18.477,91 kn. Trošak sastava podneska kojim se očituje na nalaz financijskog vještaka, primjenom Tbr. 8. t. 1. u iznosu od 36.955,82 kn. Trošak pristupa na ročište od 17. rujna 2019. primjenom Tbr. 9. t. 1. Tarife u iznosu od 36.955,82 kn. Trošak sastava podneska od 9. srpnja 2020. kojim se očituje na dopunu nalaza i mišljenja financijskog vještaka primjenom Tbr. 8. 1. Tarife u iznosu od 36.955,82 kn. Trošak sastava podneska od 8. rujna 2020., primjenom Tbr. 8. t. 3. Tarife u iznosu od 500,00 kn. Troškovi pristupa na ročišta od 8. rujna 2020. i 14. travnja 2021. na kojem su se izvodili dokazi izlaganjem nalaza i mišljenja vještaka i saslušanjem tuženikovih svjedoka, primjenom Tbr. 9. 1. Tarife, svako u iznosu od 36.955,82 kn. Tuženiku je priznat iznos od 315.624,47 kn, što uvećano za pripadajući iznos PDV-a od 25%. od 78.906,11 kn, daje ukupno 394.530,58 kn. Tužitelju je u skladu s omjerom njegova uspjeha od 94,8% priznat ukupan iznos od 372.831,40 kn. Ovaj sud nije priznao tužitelju troškove sastavljanja podneska od 26. siječnja 2016., čiju je nadoknadu tražio, jer je tužitelj sukladno načelu koncentracije glavne rasprave, bio dužan već u odgovoru na protutužbu iznijeti sve navode kojima osporava zahtjev svoga protivnika. Također, nije mu priznao troškove preko iznosa navedenih u prethodnom odlomku, koje je utvrdio u skladu s pravilnom primjenom Tarife. Tužitelju nije priznat troška sastava žalbe, s obzirom na to da u žalbenom postupku nije ostvario uspjeh.

68. Kada se od tuženikovih troškova u iznosu od 375.098,11 kn, oduzme iznos tužiteljevih troškova u iznosu od 372.831,40 kn, proizlazi da je tužitelj dužan nadoknaditi tuženiku razliku od 2.266,71 kn. Zato je odlučeno kao u točki VIII. izreke (čl. 166. st. 2. ZPP-a).

Zagreb, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Davor Pustijanac

Broj zapisa: eb305-5b7bc

Kontrolni broj: 03c7d-4bcc5-c098b

Ovaj dokument je u digitalnom obliku elektronički potpisan sljedećim certifikatom:

CN=DAVOR PUSTIJANAC, L=ZAGREB, O=VISOKI TRGOVAČKI SUD REPUBLIKE HRVATSKE, C=HR

Vjerodostojnost dokumenta možete provjeriti na sljedećoj web adresi:

https://usluge.pravosudje.hr/provjera-vjerodostojnosti-dokumenta/

unosom gore navedenog broja zapisa i kontrolnog broja dokumenta.

Provjeru možete napraviti i skeniranjem QR koda. Sustav će u oba slučaja prikazati izvornik ovog dokumenta.

Ukoliko je ovaj dokument identičan prikazanom izvorniku u digitalnom obliku,

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske potvrđuje vjerodostojnost dokumenta.

Za pristup ovom sadržaju morate biti prijavljeni i imati aktivnu pretplatu.

Prijavite se Besplatno se registrirajte