REPUBLIKA HRVATSKA

OPĆINSKI SUD U SPLITU

P-3319/2020

Ex. vojarna Sv. Križ, Dračevac

U I M E R E P U B L I K E H R V A T S K A

P R E S U D A

Općinski sud u Splitu po sucu ovog suda Mirjani Rubić, kao sucu pojedincu, u pravnoj stvari tužitelja HZMO, Z., O.: …, protiv tuženika C.O. d.d. Z., O.: …, radi isplate, dana 25. siječnja 2022., nakon

provedene glavne i javne rasprave zaključene dana 13. travnja 2021., u nazočnosti generalne punomoćnice tužitelja D. G., dipl. pravnice zaposlene kod tužitelja (punomoć pod Su-42/2012) dana 25. siječnja 2021.,

p r e s u d i o  j e

Dužan je tuženik platiti tužitelju u korist Državnog proračuna RH IBAN …, model 26, pozivom na broj 5908-19-19-03133872018

iznos od 75.366,63 kn sa zakonskom zateznom kamatom koja teče od 29. siječnja 2020. pa do isplate po stopi koja se određuje za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za tri postotna poena.

Obrazloženje

1.U tužbi zaprimljenoj kod ovog suda 25. rujna 2020. se navodi kako je dana 17. travnja 2013. oko 18:00 sati u S. na raskrižju kolnika ceste došlo do prometne nesreće u kojoj je ozlijeđen tužiteljev

osiguranik R. I., rođen 7. kolovoza 1956., iz S.

Rješenjem HZMO – P. u

S. broj 285983 od 24. kolovoza 2016. tužiteljevom osiguraniku I. R. priznato je počevši od 11. srpnja 2016. pravo na invalidsku mirovinu zbog djelomičnog gubitka radne sposobnosti, a rješenjem HZMO – P. u

S. broj 285983 od 29. rujna 2016. imenovanom je počevši od 3. rujna 2016. određena isplata invalidske mirovine. Uzrok invalidnosti je 50% bolest, a 50% ozljeda van rada.

Naime, zbog izazivanja prometne nesreće presudom Općinskog suda u Splitu broj K-655/2013-2 od 8. srpnja 2013. proglašena je krivom A. S. P.,

vozačica vozila V. P., reg. oznake … koje je na dan prometne nesreće bilo osigurano kod tuženika policom osiguranja broj ….

Dana 8. siječnja 2020. tužitelj je uputio odštetni zahtjev tuženiku kojim je tražio naknadu štete nastalu isplatom mirovinu I. R. u iznosu od 12.562,36 kn (50% od ukupnog isplaćenog iznos od 25.124,71 kn za razdoblje od 1. prosinca 2017. do 30. studenog 2019.) te od 1. prosinca 2019. kapitalizirani iznos od 62.804,27 kn (50% od 125.605,55 kn) ukupno 75.366,63 kn. Tuženik po odštetnom zahtjevu nije izvršio uplatu.

Tužitelj je sa tuženikom vodio sudski spor na Trgovačkom sudu povodom iste činjenične i pravne osnove u kojem je tražio od tuženika naknadu štete nastalu isplatom mirovine osiguraniku tužitelja R. I. za razdoblje od 3. rujna 2016. do 30. studenog 2017., a koji postupak je pravomoćno okončan presudom Visokog Trgovačkog suda RH broj Pž-4089/2019-2 od 6. srpnja 2020. kojom je prihvaćen tužbeni zahtjev tužitelja.

Odgovornost tuženika za štetu temelji se na čl. 164. Zakona o mirovinskom osiguranju, a visina štete temelji se na čl. 161. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN br., 157/13., 115/18.). Slijedom navedenog predloženo je obvezati tuženika na isplatu iznosa od 75.366,63 kune s kamatom od 29. siječnja 2020.

2.U odgovoru na tužbu od 19. travnja 2021. tuženik se protivio tužbenom zahtjevu kao neosnovanom. Potvrđuje tuženik kako je dana 17. travnja 2013. došlo do prometne nezgode u kojoj je osiguranik HZMO-a I. R. zadobio tjelesne ozljede te da dinamika nastanka prometne nezgode nije sporna.

Istom je Rješenjem HZMO-a broj 285983 od 29.09.2016. priznato pravo na invalidsku mirovinu – uzrok 50% bolest 50% ozljeda izvan rada – te je istim utvrđeno slijedeće: - djelomični gubitak radne sposobnosti prema čl.39.st.3. ZOMO-a koji uvjetuje slijedeće kontraindikacije – poslovi čuvara, duže stajanje i hodanje, manipulacija težim teretima, a kako je osiguranik je rođen 07.08.1956. to znači da 07.08.2021.stječe pravo na starosnu mirovinu, pa nije bilo osnove za invalidsko umirovljenje jer kod osiguranika nije čak došlo ni do potpune profesionalne nesposobnosti, a kamoli opće nesposobnosti za rad.

U odnosu na osporavanje prava na potraživanje punog iznosa isplaćenih invalidskih mirovina tuženik navodi kako tužitelj neutemeljeno potražuje pune iznose isplaćenih mirovina pozivajući se na odredbu čl. 163. Zakona o mirovinskom osiguranju (NN broj: 181/18., 62/18., 115/18., 102/19., dalje: ZOMO)

čime čini povredu materijalnog prava obzirom da se ima primjenjivati zakon koji je vrijedio u vrijeme nastanka štete.

To stoga što je upravo najnovijom sudskom praksom i to Rješenjem Vrhovnog suda RH posl.br. Rev-x-388/2018-2 od 25.kolovoza 2020. jasno zauzet ispravni stav – u konkretnom slučaju mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO-u, citirano: „Za odluku u sporu koji pokreće HZMO protiv osiguratelja štetnika radi povrata isplaćenih iznosa na ime mirovine mjerodavan je Zakon o obveznim osiguranjima u prometu koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štete HZMO, odnosno

u trenutku kada su izvršene isplate mirovine, a ne zakon koji je bio na snazi u vrijeme nastanka štetnog događaja…"

S obzirom da se u konkretnom slučaju radi o razdoblju od 01.12.2017. do 30.11.2019. - isplaćenih mirovina – tužbeni zahtjev ukazuje se neosnovanim te se isti predlaže odbiti.

U odnosu na neosnovano potraživanje kapitaliziranog iznosa doživotno, dakle i nakon 07.08.2021. kada osiguranik HZMO-a stječe pravo na starosnu mirovinu tuženik navodi kako pravo na potraživanje kapitaliziranog iznosa nije propisano Zakonom o obveznim osiguranjima u prometu, dok je nesporno da bi od 07.08.2021.godine HZMO isplaćivao osiguraniku starosnu mirovinu te se radi o izdatku kojeg bi snosio po redovnom tijeku stvari.

U predmetu iste vrste potraživanja HZMO-a - ukidnim Rješenjem Visokog Trgovačkog suda br. Pž-4833/2018-2 od 18. listopada 2019. prihvaćena je žalba tuženika na Presudu Trgovačkog suda u Splitu broj P-791/16 kojim se prihvaća tužbeni zahtjev te je predmet vraćen na ponovni postupak s uputom – za razdoblje od 03. travnja 2015. do 31.10.2016. utvrditi razliku između starosne i invalidske mirovine.

Slijedom navedenog – ukoliko se otkloni za sada sporna uzročno posljedična veza između invalidskog umirovljenja i predmetne nezgode – tuženik smatra kako je neophodno je financijskim vještačenjem utvrditi razliku između starosnih i invalidskih mjesečnih iznosa mirovina za razdoblje od 07.08.2021. kao i razmjerni iznos za razdoblje od 01.12.2017. do 30.11.2019.

Sud je zaprimio i odgovor na tužbu od 22. travnja 2021. u kojem je tuženik priznao pasivnu legitimaciju, dok je osporio osnov i visnu zahtjeva u cijelosti, a u bitnom, protiveći se tužbi, iznio je istovjetne razloge kao u odgovoru na tužbu od 21. travnja 2021.

3.U tijeku postupka sud je izveo dokaz pregledom povratnice A. R., izračuna kapitalizirane svote naknade štete od 6. prosinca 2019.,

presude Općinskog suda u Splitu K-655/13-2 od 8. srpnja 2013., nalaza i mišljenja Ministarstva rada i mirovinskog sustava, S. sektor za reviziju i nadzor medicinskog vještačenja K.: 140-01/16-02/3064 od 21. srpnja 2016., nalaza i mišljenja Z. za vještačenje profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom K.: 141-02/16-01/5834 od 4. kolovoza 2016., obračun isplata na teret HZMO-a za predmetnog osiguranika (I. R.), dopisa HZMO-a upućenog CO d.d. "U S., 8. siječnja 2020.", presude Trgovačko suda u Splitu

P-233/2018-9 od 10. svibnja 2019., presude Visokog trgovačkog suda RH 28 Pž- 4089/2019-2 od 6. srpnja 2020., rješenje HZMO-a, P. S., Klasa:

UP/I-141-02/16-01 od 24. kolovoza 2016. i 29. rujna 2016., rješenja Visokog Trgovačkog suda RH 83 Pž-4833/2018-2 od 18. listopada 2019., rješenja Vrhovnog suda R. H. R.-x-388/2018-2 od 25. kolovoza 2020., dok su odbijeni prijedlozi radi provedbe vještačenja po liječniku vještaku medicine rada na okolnosti utvrđivanja uzročno posljedične veze između ozljeda koje je osiguranik tužitelja zadobio u prometnoj nezgodi i umirovljenja te za provedbu financijskog vještačenja radi utvrđivanja razmjernog iznosa invalidske mirovine te kapitalizirane invalidske i kapitalizirane starosne radi utvrđivanja postoji li razlika koju bi se dosudilo ako je veća invalidska, kao suvišni.

4.Tužbeni zahtjev je osnovan.

5.Predmet spora je zahtjev tužitelja za isplatu iznosa od 75.366,63 kuna na ime naknade štete koju je tužitelj pretrpio i trpjet će isplatom invalidske mirovine svojem osiguraniku R. I. povrijeđenom u prometnoj nezgodi od 17. travnja 2013. koju je prouzrokovala A. S. P. upravljajući osobnim automobilom osiguranim kod tuženika, kojim zahtjevom se potražuje isplata stvarne štete u visini isplaćene invalidske mirovine za razdoblje od 1.prosinca 2017. do 30. studenog 2019. u iznosu od 12.562.36 kn te kapitalizirane mirovine od 1. prosinca 2019. pa nadalje do kraja života tužiteljeva osiguranika, sve to u okviru odgovornosti tužene za 50%.

6.Pri tome nije sporno da je pravomoćnom presudom ovog suda K-655/13 od 8. srpnja 2013. A. S. P. proglašena krivom zbog kaznenog djela protiv opće sigurnosti ljudi i imovine i sigurnosti prometa-izazivanjem prometne nesreće, djela opisanog u čl. 272. st. 2. u svezi st.1. Kaznenog zakona, u kojoj je 17. travnja 2013. povrijeđen osiguranik tužitelja, tako što je osiguranica tuženika upravljajući osobnim vozilom V. P. reg. oznake … postupila suprotno

članku 43. st. 1. i 2. i čl. 57. stavak 4. Zakona o sigurnosti prometa na cestama time što je krećući se istočnim dijelom kolnika ulice B. od smjera juga u smjeru sjevera došla do raskrižja s kolnikom, koja cesta je

prometnim znakom označena kao cesta s prednošću prolaska i poduzela radnju skretanja ulijevo a da prethodno nije propustila motocikl A. kojim je južnim kolničkim trakom ulice dr. F. T. od smjera zapada u smjeru istoka

upravljao I. R. te stražnjim lijevim bočnim dijelom svog osobnog automobila udarila u prednju lijevu stranu motocikla marke A. .. oznake …

kojim je upravljao I. R. koji se zajedno s motociklom prevrnuo na lijevu bočnu stranu na kolnik kojom prilikom je zadobio prijelom lijeve potkoljenice i prijelom lateralnog kondila lijeve koljenične kosti, a koje ozljede su teške naravi, te joj je izrečena kazna zatvora od 3 mjeseca uvjetno na godinu dana; da je pravomoćnim Rješenjem tužitelja K. U./I-141-02/16-01 od 24. kolovoza 2016. tužiteljevom osiguraniku R. I. (dalje R.I.), rođenom 7. kolovoza 1956., kod kojega je zbog 50% bolesti i 50% zbog ozljede izvan rada nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, priznato, počevši od 11. srpnja 2016. pravo na invalidsku mirovinu, da je pravomoćnom presudom Trgovačkog suda u Splitu P-233/2018 od 10. svibnja 2019. tuženik obvezan isplatiti tužitelju iznos od 8.623,66 kn sa zakonskom zateznom kamatom tekućom od 22.12.2017. do isplate na ime naknade štete u visini 50% isplaćene mirovine spomenutom osiguraniku u razdoblju od 3. rujna 2016. do 30. studenog 2017.; da je tuženik pasivno legitimiran u ovoj parnici te da bi tužiteljev osiguranik R.I., da do nezgode nije došlo, ostvario pravo na starosnu mirovinu 7. kolovoza 2021.

7.Sporan je osnov i visina potraživanja, pri čemu tuženik smatra kako nije bilo osnove za invalidsko umirovljenje osiguranika tužitelja jer kod njega nije došlo ni do potpune profesionalne nesposobnosti, a kamoli opće nesposobnosti za rad, da je potraživanje kapitaliziranog iznosa invalidskih mirovina doživotno pravno neutemeljeno, da se na potraživanje tužitelja ne primjenjuju odredbe Zakona o mirovinskom i invalidskom osiguranju važeće prema trenutku svake pojedine isplate jer tuženik odgovara kao osiguravatelj a ne kao štetnik pa se pravo na naknadu štete izvodi iz štetnog događaja (kada se dogodila prometna nezgoda) i mjerodavno je pravo koje je važilo u vrijeme izdavanja police osiguranja, a to je Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju (NN 102/98-117/13) u skladu s

čijom odredbom iz čl. 163. tužitelj nije utvrdio razmjerni iznos isplaćene mirovine pa kako tuženikova obveza nije apsolutna već postoji samo i isključivo u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju, da se za sporno razdoblje ne bi mogla razmatrati odštetna odgovornost tuženika u okviru odredbi Zakona o mirovinskom osiguranju koji je stupio na snagu 1. siječnja 2014., pri čemu je posebno osporeno pravo tužitelja kojim potražuje puni iznos kapitalizirane mirovine, jer po stavu tuženika to pravo nije propisano zakonom na koji se tužitelj poziva pa ako bi i pripadalo treba obračunati razliku između kapitalizirane starosne i kapitalizirane invalidske mirovine, pa ako je tako obračunata invalidska veća od starosne koja bi se obračunavala da nezgode nije bilo, da bi u tom slučaju trebalo dosuditi razliku.

8.Glede tuženikovog prigovora da nije bilo osnove za invalidsko umirovljenje osiguranika tužitelja R.I. pa dakle uzročno posljedične veze između radnje osiguranice tuženika i štete, navesti je kako iz priloženih isprava proizlazi da je u postupku pred nadležnim upravnim tijelom bilo provedeno vještačenje putem vijeća vještaka Z. za vještačenja, profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom koje je nalazom od 12. srpnja 2016. utvrdilo da kod osiguranika tužitelja postoji djelomični gubitak radne sposobnosti uz kontraindikacije poslova koji uključuju stajanje i hodanje, s kojim se kao pravilnim suglasilo Ministarstvo rada i mirovinskog sustava, S. sektor za reviziju i nadzor medicinskih vještačenja putem

vještaka revizora, prim. dr. Ž. J. J. i L. Ž.-O., uz

dopunu glede medicinskih kontraindikacija koje predstavljaju poslovi čuvara, duže stajanje i hodanje, manipulacija težim teretima te poslova koje je osiguranik sposoban obavljati u koje spadaju ostali poslovi koji odgovaraju stečenoj stručnoj spremi u punom radnom vremenu, što je uzrokovano: ozljedom izvan rada 50% i bolešću 50%. Navedeno mišljenje kao i Nalaz i mišljenje Z. za profesionalnu rehabilitaciju i zapošljavanje osoba s invaliditetom, PU S. od 04.

kolovoza 2016 po vještaku dr. I. S. su dani po utvrđenju da ozljedu izvan rada predstavlja ona iz prometne nesreće u travnju 2013. u kojoj je R.I. zadobio prijelom dijafize i lateralnog kondila lijeve tibije, koji je operativno zbrinut na K. K. S. s urednim poslije operativnim tijekom i stacionarnom rehabilitacijom čime je prijelom saniran uz vidljive početne degenerativne promjene i oslabljenu muskulaturu lijeve noge, zaostalo šepanje na lijevu nogu s bolovima u vratnom i lumbalnom dijelu kralješnice, uz oštećenje sluha nakon timpanoplastike lijevo te desnostranu ambliopiju (stanje nakon transplatacije rožnice 1973.) kada se ponavlja mišljenje o onemogućavanju rada na poslovima čuvara, duže stajanje i hodanje, manipulacija težim teretima i već dano mišljenje glede utvrđene bolesti a slijedom toga djelomični gubitak radne sposobnosti uz već navedenu uzročnost. Polazeći od tako utvrđenog djelomičnog gubitka radne sposobnosti prema čl. 39. st. 3. ZOMO i činjenice da je osiguranik R.I. rođen 7.08.1956 pa je 11.07.2016. navršio 59. godina i 11 mjeseci života s radnim vijekom od 39 godina, HZMO P. u S., svojim Rješenjem K. U./I-141-02/16-01 od

24.08.2016., broj spisa 285983, pozivom na odredbu iz čl. 56. st. 1. ZOMO određuje da se osiguraniku tužitelja kod kojeg je zbog 50% bolesti i 50% zbog ozljede izvan rada nastao djelomični gubitak radne sposobnosti, s danom 11.07.2016. priznaje pravo na invalidsku mirovinu.

Pozivom na izloženo na tuženikov prigovor je odgovoriti kako je navedenim konačnim, pravomoćnim i ovršnim rješenjem HZMO br. K. U./I-141-02/16-01 od 29. rujna 2016., izrekom utvrđeno pravo osiguranika tužitelja na invalidsku mirovinu uzrokovanu zbog bolesti za 50% odnosno ozljede izvan rada za 50% (a koja ozljeda je nastala u prometnoj nesreći krivnjom osiguranice tuženika), pa budući prema odredbi čl. 12. st. 1. i 2. Zakona o parničnom postupku ( NN 53/91.,

91/92., 58/93., 112/99., 88/01., 117/03., 88/05., 02/07., 84/08., 96/08., 123/08., 57/11., 148/11., 25/13., 89/14.., 70/19, dalje: ZPP) parnični sud, i to samo s učinkom u parnici u kojoj je to pitanje riješeno, o prethodnom pitanju može odlučivati samo ako o tom pitanju nadležno tijelo još nije donijelo odluku, to je u situaciji kada je o prethodnom pitanju već odlučeno po nadležnom tijelu, sud vezan pravomoćnom odlukom nadležnog tijela, pa kako je takva i odluka o invalidskom umirovljenju osiguranika tužitelja, za istu je vezan parnični sud i nije u parnici ovlašten ispitivati pravilnost i zakonitost rješenja donesenog u upravnom postupku niti može odlučiti drugačije o tom pravnom pitanju, pri čemu nije od značaja je li stranka iz parničnog postupka sudjelovala u upravnom postupku u kojem se odlučivalo o nekom pravi ili obvezi obzirom da odluka upravnog tijela djeluje erga omnes (tako VSRH Rev-x- 4459/11 od 13. srpnja 2011., Rev-X-294/10 od 14. srpnja 2011., Revr-64/13 Revt- 275/14), radi čega je i prijedlog za provedbu vještačenja po liječniku specijalisti medicine rada odbijen kao suvišan.

9.U odnosu na prigovor neutemeljenosti potraživanja u punom iznosu invalidske mirovine jer da obračun treba vršiti u razmjernom iznosu odnosno sukladno propisu iz čl. 27. Zakona o obveznim osiguranjima u prometu („NN“ broj 151/05.,36/09.,75/09.,76/13. i 154/14., ZOOP) treba reći kako je navedenom odredbom propisano da je društvo za osiguranje obvezno zavodima koji obavljaju poslove zdravstvenog, mirovinskog i invalidskog osiguranja nadoknaditi stvarnu štetu u okviru odgovornosti svog osiguranika i u granicama obveza preuzetih ugovorom o osiguranju (st. 1.), time da se stvarnom štetom u smislu st. 1. tog članka smatraju troškovi liječenja i drugi nužni troškovi učinjeni sukladno propisima o zdravstvenom osiguranju kao i razmjerni iznos mirovine oštećene osobe odnosno članova njezine obitelji (st. 2.) pri čemu se razmjerni iznos mirovine određuje prema propisima o mirovinskom osiguranju u visini razlike između invalidske mirovine utvrđene rješenjem HZMO i invalidske mirovine

koja bi bila utvrđena u slučaju povrede na radu (st. 3).

Međutim, Zakon o mirovinskom i invalidskom osiguranju („NN“ 157/13.,151/14., 33/15.,93/15.,120/16., 18/18., 62/18. i 115/18. ZOMO/13) je lex posterior koji derogira raniji zakon te lex specialis, koji, među ostalim, regulira materiju naknade štete za novčana davanja koja su isplaćena na teret mirovinskog osiguranja, koji se u konkretnom slučaju ima primijeniti, pri čemu naknada stvarne štete u smislu odredbe čl. 161. st. 2. navedenog Zakona obuhvaća ukupne svote davanja isplaćene na osnovu priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata te mirovine, bez obzira na to jeli osiguranik ispunio uvjete za prijevremenu ili starosnu mirovinu.

Pri tome je reći i kako je stajalište sudske prakse koju prihvaća i ovaj sud, da se primjenjuje ono materijalno pravo koje je bilo na snazi u trenutku kada je tužitelju nastala šteta, s tim da je tužitelju nastala šteta prilikom isplate svake mjesečne mirovine u visini izvršene isplate te da se za utvrđivanje osnove i visine nastale štete za tužitelja, kako je naprijed i navedeno, kao lex specialis primjenjuje navedeni ZOMO koji definira stvarnu štetu kao novčano davanje isplaćeno na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu, slijedom čega, suprotno stavu tuženika u konkretnom slučaju nije primjenjiv ZOOP (tako VSRH Rev-25390/2018 od 08.siječnja 2020.)

Pitanje usklađenosti odredbe čl. 161. st. 2. ZOMO/13 i odredbe čl. 27. ZOOP je razmatrano u sklopu prijedloga za pokretanje postupka ocjene suglasnosti zakona s ustavom RH od strane Ustavnog suda RH na sjednici održanoj 7. veljače 2017. kojom prigodom navedeni sud nije prihvatio prijedlog za pokretanje postupka za ocjenu suglasnosti čl. 161. st. 2. ZOMO/13 s Ustavom, a u kojem je izrazio stav da ta odredba koja tužitelju omogućuje naknadu stvarne štete i koja obuhvaća novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata iste, bez obzira je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarivanje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu, predstavlja jasnu, preciznu i točno određenu normu koja se odnosi na naknadu štete koju tužitelj ima pravo ostvarivati izravno od osiguravajućeg društva i koja odredba u sebi sadrži javni legitimni interes i nije protivna Ustavu RH, što također upućuje na primjenu odredbe iz članaka navedenog ZOMO, a ne onog koji je bio na snazi u vrijeme štetnog događaja odnosno ugovora o osiguranju.

Po stavu ovog suda tužitelj sukladno odredbi iz članka 161. stavak 1. i 2. te članka 164. stavak 1. ZOMO (iz 2013. s naknadnim izmjenama i dopunama tog zakona) osnovano potražuje od tuženika naknadu štete u punom iznosu novčanog davanja isplaćenog na osnovu priznatog prava na mirovinu (u omjeru od 50% u kojem je tuženik dužan naknaditi štetu), a ne u razmjernom iznosu.

To stoga što je 1. siječnja 2014. stupio na snagu (Novi) Zakon o mirovinskom osiguranju („NN“ br. 157/13.,) o kojem je ranije bilo riječi (dalje

ZOMO/13), a tog dana je prestao vrijediti Zakon o mirovinskom osiguranju („NN“ broj 102/98.,127/00., 59/01.,109/01.,147/02., 117/03., 30/04.,177/04., 92/05.,

79/07., 35/08., 121/10., 61/11., 114/11., 76/12. i 133/13.) te je odredbama ZOMO/13 u čl. 161. st. 1. propisano da HZMO ima pravo

zahtijevati naknadu štete za novčana davanja i ako su ta davanja osigurana u mirovinskom osiguranju.

Nadalje, čl. 161. stavkom 2. točka 1. ZOMO/13 je propisano da naknada stvarne štete koju HZMO ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja i to novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu(a ne u razmjernoj svoti kako je bilo propisano odredbom čl. 160. stavak 2. točka 1. ranije važećeg ZOMO), pa dosljedno, budući tužitelj potražuje štetu koja mu je nastala isplatama nakon 1. prosinca 2017., dakle u vrijeme primjene ZOMO/13, to sukladno odredbi iz čl. 161. st.1. i 2. u svezi s čl.164. ZOMO/13, ima pravo potraživati od tuženika naknadu štete za novčana davanja koja se isplaćuju na teret mirovinskog osiguranja sve dok traje isplata tih davanja i to u svoti novčanih davanja isplaćenih na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu odnosno od 50% za koliko je utvrđeno da su ozljede osiguranika tužitelja zadobivene u prometnoj nezgodi koju je prouzrokovala osiguranica tuženika uzrokovale njegovu invalidnost .

Budući je tužitelj u razdoblju od 1. prosinca 2017. do 30. studenog 2019. isplatio na ime invalidske mirovine novčani iznos od 25.124,71 kn, kako to proizlazi iz izračuna tužitelja od 6. prosinca 2019. ovjerenog i potpisanog po ovlaštenoj osobi (na strani 17 spisa) koji je tužitelj izdao u okviru povjerenih javnih ovlasti i koji u smislu čl. 159. Zakona o općem upravnom postupku („NN“ 47/09) ima

značaj javne isprave kojom se u smislu čl. 230. st.1 ZPP-a dokazuje istinitost onog što se u njoj potvrđuje ili određuje, dokazao visinu novčanog iznosa isplaćenog osiguraniku, a s druge strane, tuženik nije dokazao da su činjenice u toj ispravi neistinito utvrđene, ili da je isprava nepravilno sastavljena ili ponudio dokaze na tu okolnost, budući se njegov prigovor visini ne odnosi na konkretan obavljen obračun već na način obračuna utoliko što tuženik, uz pogrešno pozivanje na materijalno pravo, smatra da tužitelju pripada naknada u visini razmjernog a ne punog iznosa mirovine, to je temeljem navedenog obračuna utvrditi kako tužitelju iz osnova stvarne štete u visini 50% isplaćene invalidske mirovine do 30. studenog 2019. pripada pravo potraživati utuženi iznos od 12.562.36 kn.

10.Tuženik je prigovorio pravnoj neutemeljenosti potraživanja kapitaliziranog iznosa, računajući od 1. prosinca 2019. pa nadalje za života tužiteljevog osiguranika R.I. na što je prvenstveno odgovoriti kako se ovdje, iz razloga ranije navedenih ne primjenjuje Zakon o obveznim osiguranjima u prometu, pa nije od značaja što istim nije propisano pravo na kapitalizaciju rente, a podredno je navesti i kako ovdje ne bi bila od značaja odredba iz čl. 1088. Zakona o obveznim odnosima („NN“

35/05.,41/08.,125/11.,78/15. i 29/18. dalje: ZOO) i ispunjenje tamo propisanih uvjeta pošto isti predstavlja tek lex generalis u odnosu na ZOMO/13 kao lex specialis, kojega je primijeniti.

S tim u svezi je navesti kako je odredbom iz čl.161. st.4. ZOMO/13 propisano- kada se šteta sastoji u obvezi Z. na trajna novčana davanja, taj se iznos štete može zahtijevati i u ukupnom iznosu (kapitalizirana šteta), a izračunava se prema visini priznate mirovine i tablicama aktuarske matematike koje donosi Zavod po prethodno pribavljenom mišljenju ministarstva nadležnog za financije.

Zavod može zahtijevati plaćanje naknade štete u ukupnom iznosu i neposredno od društva za osiguranje (čl. 164. u svezi čl. 161. ZOMO/13), iz čega proizlazi kako tuženik neosnovano ukazuje da tužitelj nema pravo zahtijevati naknadu štete s naslova davanja koja se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja u jednoj ukupnoj svoti s obzirom na to da se šteta koju tužitelj trpi u ovom postupku sastoji u njegovoj obvezi na trajna novčana davanja prema svom osiguraniku, a za takvo pravo ne traži se ispunjenje bilo kakvih daljnjih pretpostavki, pa kada je tužitelj takav zahtjev postavio, onda nije ostavljeno na volju sudu cijeniti može li se takav oblik naknade štete(kapitalizacija rente) primijeniti u konkretnom slučaju (tako VSRH Rev- 1412/2007 od 13. lipnja 2008., Rev-2315/2011 od 20. svibnja 2015. i Rev-1205/2015 od 13. studenog 2018.)

Glede prigovora da bi tužitelju, obzirom da bi njegov osiguranik R.I. s danom 07. 08. 2021. ostvario uvjete za starosnu mirovinu, eventualno pripadalo pravo samo na razliku između kapitalizirane invalidske mirovine koju isplaćuje ako je veća od kapitalizirane starosne mirovine koju bi osiguranik ostvarivao da do nezgode nije došlo, odgovoriti je kako je odredbom iz čl 161. st. 2. točka 1 ZOMO („“NN 157/13) bilo propisano: „2) Naknada stvarne štete, koju Zavod ima pravo

zahtijevati u slučajevima iz ovoga Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja:1. novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na mirovinu u punom iznosu“

Međutim, odredbom iz čl. 41. Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o mirovinskom osiguranju („NN“ 115/18 koji je stupio na snagu 1. siječnja 2019.) pobliže je precizirana odredba čl. 161. stav 2. ZOMO na način da je izmijenjena u smislu da naknada stvarne štete koju Z. ima pravo zahtijevati u slučajevima iz tog Zakona, obuhvaća ukupne svote davanja i troškove koji se isplaćuju iz mirovinskog osiguranja, a čine je i novčana davanja isplaćena na osnovi priznatog prava na invalidsku mirovinu u punom iznosu sve dok traje isplata invalidske mirovine, bez obzira na to je li osiguranik ispunio uvjete za ostvarenje prava na prijevremenu ili starosnu mirovinu (toč.1.), što je po stavu ovog suda jasno i nedvosmisleno određenje glede isplate upravo priznate invalidske mirovine u punom iznosu i u slučaju ostvarivanja prava na invalidsku mirovinu, a iz obrazloženja predlagača ove norme proizlazi da: „radi otklanjanja dvojbi u sudskoj praksi navedenim izmjenama precizira se ova odredba, jer je pretežita važeća sudska praksa zauzela stav da Z. ima pravo potraživati naknadu štete sve dok traje isplata tih davanja bez obzira na potencijalno ispunjenje uvjeta za ostvarivanje prava na starosnu ili prijevremenu mirovinu. Odredbe se preciziraju radi osiguranja pravne sigurnosti.“

S tim u svezi je navesti kako i ranija zakonodavna regulativa, kada se gleda povezano sa sadržajem odredbe čl. 60. stav 1. ZOMO/13 koja propisuje da prava stečena na osnovi smanjenja radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti uz preostalu radnu sposobnost te djelomičnog ili potpunog gubitka radne sposobnosti traju dok postoji takvo stanje radne sposobnosti prema kojem je pravo određeno jer se pravilnim i logičnim uzajamno promatranim i povezanim tumačenjem ukazuje da se jednom stečeno pravo s osnova gubitka radne sposobnosti koje se manifestira kroz pravo na invalidsku mirovinu, ne može prevesti u pravo na starosnu mirovinu pa se slijedom toga ni tuženikova obveza ne može prosuđivati u odnosu na kriterij prema starosnoj mirovini.

Tužitelj je ponudio izračun kapitalizirane mirovine (str 6. spisa). Kako je već ranije navedeno, tuženik je prigovorio osnovu i visini, a što se tiče visine u ovom dijelu prigovorio je utoliko što je smatrao kako bi tužitelju, zbog toga što je njegov osiguranik ostvario uvjete za starosnu mirovinu, trebalo dosuditi razliku između vještačenjem utvrđene kapitalizirane invalidske i kapitalizirane starosne mirovine pa ako bi prva bila veća dosuditi razliku, dok bilo kakvog konkretnog prigovora izračunu kapitalizirane mirovine kakav je dostavljen sudu nije bilo, niti ga je sud našao, radi čega je istog prihvatiti kao urednog i tužitelju dosuditi 62.804,27 kn, što predstavlja 50% utvrđenog iznosa kapitalizirane rente odnosno invalidske mirovine od obračunatih 125.608,55 kn koji bi tuženik bio u obvezi isplatiti tužitelju za razdoblje od 1. prosinca 2019. pa nadalje za života tužiteljeva osiguranika R.I. a u okviru odgovornosti tuženika kao osiguravatelja.

Kako je sud smatrao da tužitelju pripada pravo potraživati puni iznos kapitalizirane invalidske mirovine, to je prijedlog za provođenje financijskog vještačenje radi utvrđivanja razlike kapitalizirane invalidske i kapitalizirane starosne mirovine odbijen kao suvišan, a iz istog razloga i prijedlog za vještačenje radi utvrđivanje razmjernog iznosa invalidske mirovine.

11.Radi svega navedenog tuženika je valjalo obvezati na isplatu zatraženog iznosa od 75.366,63 kn s kamatama od 29. siječnja 2020. koje su zatražene i određene sukladno odredbi iz čl. 165. st.3. ZOMO/13 budući je utvrđeno da je poziv upućen tuženiku na naknadu štete tuženik primio 13. siječnja 2020. pa je kamata zatražena protekom roka od 15 dana od primitka poziva.

12. Odluka o trošku je izostala budući isti nije zatražen.

U Splitu, 25. siječnja 2022.

SUTKINJA:

Mirjana Rubić v.r.

PRAVNA POUKA: Protiv ove presude nezadovoljna stranka ima pravo žalbe u roku od 15 dana od dana primitka pismenog otpravka iste. Žalba se podnosi nadležnom Županijskom sudu, a putem ovog suda u tri primjerka.

Stranci koja je pristupila na ročište na kojem se presuda objavljuje i stranci koja je uredno obaviještena o tom ročištu, a na isto nije pristupila, smatra se da je dostava presude obavljena onog dana kad je održano ročište na kojem se presuda objavljuje. Stranci koja nije bila uredno obaviještena o ročištu na kojem se presuda objavljuje smatra se da je dostava presude obavljena danom zaprimanja pisanog otpravka iste.

DNA:

-tužitelju

-tuženiku

-u spis.