REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: Rev 91/2021-5

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske u vijeću sastavljenom od sudaca Ivana Vučemila, predsjednika vijeća, te Viktorije Lovrić članice vijeća i sutkinje izvjestiteljice, Jasenke Žabčić članice vijeća, Marine Paulić i Darka Milkovića člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja G. R., iz K. Š., OIB: …, kojeg zastupa punomoćnik R. P., odvjetnik u S., protiv tuženika H. d.o.o., Z., OIB:…, kojeg zastupa punomoćnik I. K., dipl. iur., radi utvrđenja diskriminacije i uznemiravanja radi zaštite od diskriminacije i naknade štete, odlučujući o reviziji tužitelja protiv presude Županijskog suda u Split poslovni broj Gž R-13/2020-2 od 9. lipnja 2020. kojom je djelomično potvrđena i djelomično preinačena presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-429/17 od 15. studenog 2019., u sjednici vijeća održanoj dana 25. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e:

I. Odbija se kako neosnovana revizija tužitelja protiv presude Županijskog suda u Splitu poslovni broj Gž R-13/2020-2 od 9. lipnja 2020.:

- u toč. I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I, IA. IB i IC izreke,

- u toč. III.1. izreke kojom je djelomično preinačena prvostupanjska presuda u toč III. izreke i odbijen tužbeni zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 kuna,

i

r i j e š i o  j e:

II. Preinačuje se odluka o parničnim troškovima u toč. III.2. drugostupanjske presude i rješava:

Svaka stranka je dužna snositi svoje troškove parničnog postupka.

Obrazloženje

1. Općinski sud u Splitu presudom poslovni broj Pr-429/17 od 15. studenog 2019. sudio je:

„I Odbija se tužbeni zahtjev u dijelu koji glasi:

1. „1.A Utvrđuje se da je tužitelj diskriminiran temeljem političkog uvjerenja na svojem radnom mjestu dovođenjem u ponižavajući položaj omalovažavanjem na način da mu je ovlaštena osoba tuženika, voditelj U. P. S., I. M. od ožujka do lipnja 2017.god., u njegovoj nazočnosti višekratno izjavljivao „da mu zamjera i drži odgovornim što je kao član Radne skupine za šumarstvo S.-a H. sudjelovao u njezinom radu“ i drži ga odgovornim što je, kao pomoćnik ministra poljoprivrede, utjecao na njegovo smjenjivanje sa radnog mjesta voditelja U. S. te utjecao na izbor drugog voditelja U.-e S. sa kojim je zajedno, prema njegovim navodima „uništio U. P. S.“, te što je zahtijevao da ga se smjeni sa radnog mjesta na kojemu se nalazi, odnosno upućivanjem zahtjeva za prihvaćanje premještaja na drugo radno mjesto, a nakon njegova odbijanja da isto prihvati sa upućenom prijetnjom o posljedičnoj „ljutnji i razočarenju nekih ljudi u Ministarstvu …“, te što je tuženik uputio pisani zahtjev U. H. d.o.o. za ukidanjem njegova radnog mjesta, čime je usmena prijetnja i provedena u pisanom obliku.

2. 1.B Utvrđuje se da je Tužitelj posebno diskriminiran na način da je djelatnik tuženika voditelj U.-a S. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da mu se dostavlja zatražena službena dokumentacija sa svrhom obavljanja redovitih radnih zadataka tužitelja, te što je isti djelatnik tuženika dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu njegova Ugovora o radu s namjerom stavljanja u neprijateljsko okruženje u odnosu na radne kolege, čime je tužitelj držan u ponižavajućem i uvredljivom okruženju na temelju razlike u političkom uvjerenju.

3. 1.C.Zabranjuje se tuženiku diskriminirati tužitelja na temelju političkog uvjerenja na opisani i svaki drugi način, te je dužan u roku od 8 dana ukloniti sve posljedice takve diskriminacije, time što će prema tužitelju postupati na način utvrđen važećim Ugovorom o radu, Zakonom o radu i odredbama internih akata H.Š. d.o.o.".

4. II Prihvaća se tužbeni zahtjev u djelu koji glasi:

5. „1.B.Utvrđuje se da je djelatnik tuženika voditelj U.-a S. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da se tužitelju dostavlja zatražena službena dokumentacija sa svrhom obavljanja redovitih radnih zadataka tužitelja, i da je isti djelatnik tuženika dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu tužiteljeva Ugovora o radu, a čime je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, ugled te narušeno tjelesno i duševno zdravlje tužitelja.

1.C. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana osigura uvjete rada u kojima tužitelj neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način.“.

III Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelju isplati naknadu u iznosu od 30.000,00 kn sa zakonskom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 9.6.2017. do isplate po stopi određenoj uvećanjem prosječne kamatne stope na stanje kredita odobrenih na razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunate za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3% poena, dok se odbija zahtjev tužitelja u dijelu više zatražene stope zakonske zatezne kamate.“

1.1. Tuženiku je naloženo naknaditi tužitelju parnični trošak u iznosu od 13.250,00 kn sa zakonskom kamatom od presuđenja 15.11.2019. do isplate po stopama navedenim u presudi (toč. IV. izreke).

2. Županijski sud u Splitu presudom poslovni broj Gž R-13/2020-2 od 9. lipnja 2020. odbio je žalbu tužitelja, a djelomično prihvatio žalbu tuženika te je sudio:

„ I. Odbija se žalba tužitelja kao neosnovana i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-429/17 od 15. studenog 2019. u točki I. njene izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja.

II. Djelomično se odbija žalba tuženika i potvrđuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-429/17 od 15. studenog 2019. u točki II./1.B njene izreke.

III. Djelomično se prihvaća žalba tuženika kao osnovana i preinačuje presuda Općinskog suda u Splitu poslovni broj Pr-429/17 od 15. studenog 2019. u točki III. i

IV. njene izreke i sudi:

1. Nalaže se tuženiku da u roku od 8 dana na ime pravične naknade radi povrede prava osobnosti tužitelju isplati naknadu u iznosu od 20.000,00 kn sa zakonskom kamatom koja teče od podnošenja tužbe 09. lipnja 2017. do isplate po stopi koja se obračunava za svako polugodište uvećanjem prosječne kamatne stope na stanja kredita odobrenih za razdoblje dulje od godine dana nefinancijskim trgovačkim društvima izračunatim za referentno razdoblje koje prethodi tekućem polugodištu za 3 postotna poena dok se za više traženo tužitelj odbija.“

3. Tužitelj je podnio reviziju protiv drugostupanjske presude u toč. I. izreke kojom je potvrđena prvostupanjska presuda u toč. I.1A, I.1B. i I.1C izreke kojim je odbijen tužbeni zahtjev tužitelja, te protiv toč. III. I izreke kojom je odbijen tužbeni zahtjev za naknadu štete za daljnji iznos od 10.000,00 kuna (od ukupno traženih 30.000,00), te protiv odluke o parničnim troškovima u toč. III. izreke drugostupanjske presude. Revizija je podnesena zbog revizijskog razloga bitnih povreda odredaba parničnog postupka učinjenih pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, te zbog pogrešne primjene materijalnog prava s prijedlogom da Vrhovni sud RH preinači drugostupanjsku presudu u pobijanom dijelu i prihvati tužbeni zahtjev, ili u pobijanom dijelu ukine nižestupanjske presude i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje, sve uz naknadu troškova postupka.

4. Tuženik je odgovorio na reviziju tužitelja i predložio da revizijski sud odbije reviziju kao neosnovanu.

5. Ovaj sud je prije odluke o osnovanosti revizije tužitelja ispitao dopuštenost revizije imajući na umu da je drugostupanjska presuda donesena dana 20. svibnja 2020., dakle nakon stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama ZPP (Narodne novine broj 70/2019), te da se radi o presudi u sporu u povodu tužbe za zaštitu od diskriminacije. Prema odredbi čl. 382.a. st. 1. ZPP stranke iznimno mogu podnijeti reviziju protiv presude donesene u drugom stupnju, bez dopuštenja Vrhovnog suda Republike Hrvatske, uz ostalo i u sporu u povodu tužbi za zaštitu od diskriminacije. Stoga je u ovom slučaju protiv drugostupanjske presude dopuštena revizija bez dopuštenja revizijskog suda.

6. Presuda je ispitana po čl. 391. st. 2. Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“, broj 53/91, 91/92, 112/99, 88/01, 117/03, 88/05, 2/07 – Odluka USRH i 84/08, 123/08, 57/1, 148/11, 25/13 i 89/14, 70/19 - dalje ZPP), u povodu revizija tužitelja podnesene po odredbi članka 382.a ZPP, samo u dijelu u kojem se pobija revizijom i samo u granicama razloga određeno navedenih u reviziji.

7. Revizija protiv presude je neosnovana.

8. Nije ostvaren revizijski razlog bitnih povreda odredaba parničnog postupka.

9. Tužitelj je revizijom ukazao na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. ZPP, počinjenu pred prvostupanjskim i drugostupanjskim sudom, bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 8. ZPP počinjenu pred prvostupanjskim sudom, te na bitnu povredu odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP jer drugostupanjski sud nije odgovorio na žalbene navode.

9.1. Bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 2. toč. 11. postoji ako presuda ima nedostataka zbog kojih se ne može ispitati.

10. Tužitelj u reviziji tvrdi da nižestupanjske presude nije moguće ispitati zato što proturječe razlozima presude, zato što presuda nema razloga o odlučnim činjenicama i zato što o odlučnim činjenicama postoji proturječnost između onoga što se u razlozima presude navodi o sadržaju isprava, odnosno izvedenih dokaza. U obrazloženju ovog razloga tužitelj je nabrojao dokaze koji su izvedeni pred prvostupanjskim sudom i iznio tvrdnju da su dokazi ocijenjeni selektivno, a da su odlučne činjenice utvrđene suprotno sadržaju dokaza.

10.1. U odnosu na navedene tvrdnje valja imati na umu da je tužitelj temeljio glavni tužbeni zahtjev u bitnome na tvrdnji da je u razdoblju od ožujka do lipnja 2017. bio diskriminiran od strane voditelja U. P. S. (dalje U. S.) I. M. po osnovi političkog uvjerenja (tužitelj je član …, dalje S.), poduzimanjem slijedećih radnji: time što mu je I. M. u više navrata rekao da mu zamjera i da ga drži odgovornim što je kao član Radne skupine za šumarstvo S.-a H. sudjelovao u njezinom radu, i što mu je rekao da ga drži odgovornim što je kao pomoćnik ministra poljoprivrede utjecao na njegovo smjenjivanje sa radnog mjesta voditelja U. S. i na izbor drugog voditelja, a zajedno s kojim da je uništio U. S.; time što je zahtijevao da se tužitelja smjeni s radnog mjesta na kojem se nalazi i što je tužitelju upućivao zahtjeve za prihvaćanje premještaja na drugo radno mjesto, a nakon što je tužitelj to odbio, time što mu je I. M. rekao da isto prihvati jer da će u protivnom neki ljudi u Ministarstvu … biti ljuti i razočarani; time što je tuženik uputio pisani zahtjev U. H. d.o.o. za ukidanjem radnog mjesta tužitelja; time što je I. M. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da mu se dostavlja zatražena službena dokumentacija u svrhu obavljanja redovitih radnih zadataka, time što je I. M. dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu tužiteljeva ugovora o radu.

10.2. Navedene tvrdnje o odlučnim činjenicama je sud provjerio izvođenjem predloženih dokaza, izvršena je ocjena svih dokaza, a ne samo nekih kako tvrdi tužitelj, te je u obrazloženju prvostupanjske presude navedeno koje je dokaze sud izvodio i zašto te kako ih je ocijenio, a navedeno je i koje je odredbe materijalnog prava sud primijenio odlučujući o zahtjevima stranaka (u skladu s odredbom čl. 338. st. 4. ZPP). Pri tome je sud iznio svoje pravno shvaćanje o tome zašto se postupci tuženika ne mogu okarakterizirati diskriminacijom tužitelja po političkoj osnovi. Drugostupanjski sud je odgovorio na odlučne žalbene navode, pa ne stoji tvrdnja tužitelja da bi pred drugostupanjskim sudom bila počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 375. st. 1. ZPP.

11. Nije ostvaren ni revizijski razlog bitne povrede odredaba parničnog postupka iz čl. 354. st. 1. u vezi s čl. 8. ZPP, koji prema toj odredbi postoji ako sud u tijeku postupka nije primijenio ili je nepravilno primijenio koju odredbu ZPP, a to je bilo ili je moglo biti od utjecaja na donošenje zakonite i pravilne presude. U ovom slučaju, suprotno tvrdnji tužitelja, nije izostala ocjena svih dokaza. Koje će činjenice uzeti kao dokazane, odlučuje sud prema svom uvjerenju na temelju savjesne i brižljive ocjene svakog dokaza zasebno i svih dokaza zajedno, a i na temelju rezultata cjelokupnog postupka (čl. 8. ZPP).

11.1. Tužitelj je u obrazloženju navedenog revizijskog razloga iznio svoju ocjenu izvedenih dokaza, uz zaključak da je dokazao diskriminaciju po političkoj osnovi. Time je sadržajno ukazao na (po njemu) pogrešno i nepotpuno utvrđeno činjenično stanje, što po čl. 386. st. 1. ZPP nije razlog zbog kojeg je dopušteno revizijom pobijati drugostupanjsku presudu.

12. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava, koji prema odredbi čl. 356. ZPP postoji kad sud nije primijenio odredbu materijalnog prava koju je trebao primijeniti ili kad takvu odredbu nije pravilno primijenio. 13. Sporno je i u revizijskom stupnju postupka u odnosu na glavni tužbeni zahtjev je li tuženik radnjama opisanim u tužbi (navedenim u toč. 10.1. ovog obrazloženja), diskriminirao tužitelja po političkoj osnovi. S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 1. st. 1., čl. 16. st. 1., 17. st. 1. i čl. 20. Zakona o suzbijanju diskriminacije (Narodne novine broj 85/2008, 112/2012, dalje: ZSD). Sporno je i da li težina povrede toga prava i okolnosti slučaja, jačina i trajanje povrede eventualno izazvanih duševnih boli opravdavaju određivanje pravične novčane naknade i cilju kojem služi ta naknada kao i da se tom naknadom ne pogoduje težnjama koje nisu spojive s njenom naravi i društvenom svrhom u smislu odredbe članka 1100. Zakona o obveznim odnosima (Narodne novine broj 35/05, 41/08, 125/11, 78/15, 29/18, 126/21, dalje: ZOO).

13.1. Sporna je u odnosu na eventualno kumulirani tužbeni zahtjev pravilna primjena materijalnog prava pri odmjeravanju novčane naknade zbog povrede dostojanstva tužitelja, povrede ugleda i narušenog tjelesnog i duševnog zdravlje tužitelja (odbijajući dio). S tim u vezi je sporna pravilna primjena odredaba čl. 1046. i 1100. ZOO.

14. Tužitelj je tužbeni zahtjev temeljio na tvrdnji da je u razdoblju od ožujka do lipnja 2017. bio diskriminiran od strane voditelja U. P. S. (dalje U. S.) I. M. po osnovi političkog uvjerenja (tužitelj je član …, dalje S.), poduzimanjem slijedećih radnji: time što mu je I. M. u više navrata rekao da mu zamjera i da ga drži odgovornim što je kao član Radne skupine za šumarstvo S.-a H. sudjelovao u njezinom radu, i što mu je rekao da ga drži odgovornim što je kao pomoćnik ministra poljoprivrede utjecao na njegovo smjenjivanje sa radnog mjesta voditelja U. S. i na izbor drugog voditelja, a zajedno s kojim da je uništio U. S.; time što je zahtijevao da se tužitelja smjeni s radnog mjesta na kojem se nalazi i što je tužitelju upućivao zahtjeve za prihvaćanje premještaja na drugo radno mjesto, a nakon što je tužitelj to odbio, I. M. mu je rekao da prihvati premještaj jer da će u protivnom neki ljudi u Ministarstvu … biti ljuti i razočarani; time što je tuženik uputio pisani zahtjev U. H. d.o.o. za ukidanjem radnog mjesta tužitelja; time što je I. M. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da mu se dostavlja zatražena službena dokumentacija u svrhu obavljanja redovitih radnih zadataka, time što je I. M. dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu tužiteljeva ugovora o radu. Dakle, tužitelj smatra da je opisanim radnjama tuženika tj. ovlaštene osobe tuženika, tužitelj stavljen u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji koja nema političko uvjerenje tužitelja pa da je time, tužitelj diskriminiran na osnovi političkog uvjerenja.

15. U postupku pred nižestupanjskim sudovima je utvrđeno:

- da je tužitelj zaposlenik tuženika od 1995. na različitim radnim mjestima u većem broju organizacijskih jedinica, potom je od 2013. radio na radnom mjestu Stručnog suradnika za unutarnji nadzor pri Direkciji H. d.o.o. Z., a od 20. ožujka 2017. je bio voditelj U. S. (a to je bio i u razdoblju od 2005. do 2012.), u kojem razdoblju sadašnje radno mjesto tužitelja nije postojalo, već je ono oformljeno tek nakon toga,

- da tužitelj nije učinio vjerojatnim da je I. M. rekao točno ono što mu se stavlja na teret odnosno čime bi tužitelj bio diskriminiran od strane voditelja U. P. S. (dalje U. S.) I. M. po osnovi političkog uvjerenja (tužitelj je član …, time što bi mu I. M. u više navrata rekao da mu zamjera i da ga drži odgovornim što je kao član Radne skupine za šumarstvo S.-a H. sudjelovao u njezinom radu, i što mu je rekao da ga drži odgovornim što je kao pomoćnik ministra poljoprivrede utjecao na njegovo smjenjivanje sa radnog mjesta voditelja U. S. i na izbor drugog voditelja, a zajedno s kojim da je uništio U. S.,

-s druge strane, utvrđeno je da je I. M. od tužitelja tražio da prihvati premještaj na drugo radno mjesto i da je upravi društva uputio pisani zahtjev za ukidanje radnog mjesta tužitelja (odluka od 8. svibnja 2017., list 36 spisa; e-mail poruka I. M. list 37 spisa),

- da je I. M. putem e-mail poruke dana 26. svibnja 2017. (list 42 i 43 spisa) zabranio ostalim djelatnicima tuženika da se tužitelju dostavlja zatražena službenu dokumentacija i dostavio im je ugovor o radu koji je tužitelj sklopio s tuženikom na neodređeno vrijeme dana 3. travnja 2013. Dostavljanjem ugovora o radu drugim djelatnicima, povrijeđeno je pravo tužitelja na zaštitu osobnih podataka jer je ugovor o radu proslijeđen/dostavljen u prekomjernom opsegu (privatna adresa stanovanja, datum i godina rođenja, OIB), a što je utvrđeno rješenjem Agencije za zaštitu osobnih podataka od 31. kolovoza 2019. (list 84-88 spisa), presude Upravnog suda u Splitu br. 10 UsI-317/17 od 29.6.2018. (list 249-252 spisa) i presudom Visokog upravnog suda RH br. Usž-1537/19 od 18. travnja.2019.

-da opisano ponašanja ovlaštene osobe tuženika nemaju diskriminatornu osnovu u odnosu na tužitelja jer iz e-mail korespondencije priložene spisu (list 37-55 spisa) proizlazi, da je ono rezultat nesuglasnosti I. M. i tužitelja u svezi toga tko je tužitelju neposredno nadređena osoba i tko je u obvezi tužitelju dostavljati dokumentaciju potrebnu za obavljanje redovitih radnih zadataka.

16. Prema shvaćanju nižestupanjskih sudova navedena ponašanja ovlaštene osobe tuženika ne predstavljaju diskriminaciju na osnovi političkog uvjerenja kojim se tužitelja stavlja u nepovoljniji položaj od drugog radnika u usporednoj situaciji jer iz provedenog dokaznog postupka proizlazi, da voditelj podružnice ima pravo izabrati ili predložiti upravi društva svoj tim suradnika te ima pravo i obvezu organizirati rad podružnice na onaj način kojim smatra da će moći izvršiti plan poslovanja U. i provođenje šumskogospodarskih planova. Za izvršenje i provođenje navedenog, voditelj podružnice odgovara Upravi društva pa voditelj u svrhu navedenog ima pravo zahtijevati premještaj radnika na drugo radno mjesto, a o čemu konačno odlučuje uprava društva. Prilikom odlučivanja o navedenom, kao i o potrebi ukidanja određenog radnog mjesta, iz dokaznog postupka proizlazi da se uprava društva ne rukovodi prvenstveno političkim uvjerenjem radnika, već kompetencijom radnika i realnom potrebom očuvanja određenog radnog mjesta. Stoga je sud zaključio da nema elemenata za zaključak o postojanju diskriminacije po političkoj osnovi.

17. Zato je odbijen tužbeni zahtjev u dijelu kojim tužitelj traži utvrđenje diskriminacije po osnovi političkog uvjerenja, zatim u dijelu kojim traži nalaganje tuženiku da izvrši radnje kojima se uklanja diskriminacija i dijelu kojim traži da se zabrani tuženiku poduzimanje u tužbi opisanih ili sličnih radnji kojima bi se tužitelja diskriminiralo na osnovi političkog uvjerenja, jer nisu ispunjene pretpostavke iz čl 20. ZDS.

18. U odnosu na tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja na radnom mjestu nižestupanjski sudovi su utvrdili:

- Voditelj U. S. I. M. je e-mail porukom od 26.svibnja 2017. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da se tužitelju dostavlja službena dokumentacija koju je tužitelj zatražio kako bi mogao obavljati svoje redovne radne zadatke. Iz e-mail poruke priložene spisu (list 43) proizlazi, da je ta poruka poslana 24 djelatnika tuženika, dok iz druge e-mail poruke priložene spisu (list 42) proizlazi da je tužitelj na isti dan poslao još jednu e-mail poruku istog sadržaja, samo ovaj put svim upraviteljima šumarija U. S. (17 djelatnika), svim rukovoditeljima odjela U. S. (6 djelatnika) i P. O., referentu za radne odnose,

-I. M. nije osporio da je navedenim e-porukama bio priložen Prijedlog za ukidanje tužiteljevog radnog mjesta i tužiteljev ugovor o radu, a sudskom odlukom je pravomoćno odlučeno, da je dostavljanjem ugovora o radu drugim djelatnicima, povrijeđeno je pravo tužitelja na zaštitu osobnih podataka jer je ugovor o radu proslijeđen/dostavljen u prekomjernom opsegu,

-nakon što je tužitelj o navedenom ponašanju I. M. obavijestio tadašnju Direktoricu sektora za unutarnju reviziju i nadzor, G. S., navodeći da ga se ponašanjem I. M. onemogućava u obavljanju redovitih radnih zadataka (list 48 spisa), G. S. je predsjedniku uprave K. J., I. M. i tužitelju, dostavila e-mail poruku od 26.5.2017. (list 48 spisa) u kojoj je takvo ponašanje okarakterizirala kao težu povredu radne obveze (čl. 8. i 9. Pravilnika o ustrojstvu i radu službe za internu reviziju i kontrolu) jer se takvim ponašanjem onemogućava rad radniku Službe za internu reviziju i kontrolu u cilju obavljanja revizije-kontrole, te se ne postupa po zahtjevu radnika Službe.

-ponašanje voditelja podružnice kada je zabranio ostalim djelatnicima tuženika da tužitelju dostavljaju zatraženu službenu dokumentaciju u svrhu obavljanja redovitih radnih zadataka i kada je dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu tužiteljeva ugovora o radu, je bilo takvo da se njime stvara neprijateljsko, ponižavajuće i uvredljivo okruženje za tužitelja. Takvo vrijeđanje je kod radnika uzrokovalo socijalnu i profesionalnu izolaciju iz radne sredine, osjećaj nemoći, osjećaj neizvjesnosti o tome što se očekuje od posla, kakvi su izgledi za očuvanjem posla ili nadolazeće promjene.

- tužitelj je uputio pritužbu poslodavcu na postupanje voditelja U. S. radi zaštite dostojanstva od uznemiravanja u smislu čl. 134. st. 2. ZR-a (list 35 spisa), a predsjednik uprave tuženika je upozorio dopisom od 8. lipnja 2017. (list 115) navodeći da je uočena loša poslovna komunikacija između tužitelja i I. M. koja šteti urednom obavljanju poslova u U. S.. Stoga je određeno da mu se od strane voditelja U. S. omogući nesmetano obavljanje radnih naloga povjerenih mu od strane Sektora za unutarnju reviziju i nadzor, a tužitelj je obvezan da obavijesti I. M. o potrebi za prikupljanjem podataka koje treba u svrhu obavljanja radnih naloga. Tužitelj je pozvan, da ukoliko bude daljnjih problema u poslovnoj komunikaciji između njega i I. M., da se o navedenom obavijesti uprava društva. Tužitelj saslušan kao stranka je naveo da se unatoč naputku predsjednika uprave društva, tužitelju i dalje ne dostavlja službena dokumentacija potrebna za obavljanje radnih naloga, a tuženik nije dokazao drugačije.

19. Stoga je prihvaćen tužbeni zahtjev u dijelu kojim se traži utvrđenje da je tužitelj naprijed opisanim radnjama od strane voditelja U. S. uznemiravan na radnom mjestu i u dijelu kojim traži osiguranje uvjeta rada u kojim neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način.

20. Imajući na umu utvrđenje da se uznemiravanje na radnom mjestu nastavlja jer je poslodavac propustio zaštititi tužitelja smislu odredbe čl. 7. st. 5. ZR-a, te postoji propust poslodavca postupiti po odredbi čl. 134. st. 3. ZR i poduzeti sve potrebne mjere primjerene pojedinom slučaju radi sprječavanja nastavka uznemiravanja, propust poslodavca za posljedicu ima obvezu naknade neimovinske štete po odredbi čl. 1045. st.1. ZOO-a kojom je propisano da, tko drugom prouzroči štetu, dužan ju je nadoknaditi ako ne dokaže da je nastala bez njegove krivnje.

20.1. Tužitelju je dosuđena pravična novčana naknada zbog povrede prava osobnosti pozivom na odredbu čl. 1100. ZOO na temelju utvrđenja da kod tužitelja postoje zdravstveni problemi koji se navode u tužbi, da se radi o anksiozno- depresivnim smetnjama i poremećaju prilagodbe i da je tužiteljevo psihičko stanje u uzročno-posljedičnoj vezi sa stresnom situacijom na poslu, odnosno da je do zdravstvenih tegoba tužitelja došlo zbog protupravnog postupanja tuženika. Posljedica toga je da je kod tužitelja došlo do povrede duševnog integriteta, izraženo u postotku, od 10%.S obzirom na težinu povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja, drugostupanjski sud smatra pravičnim dosuditi tužitelju novčanu naknadu i to u iznosu od 20.000,00 kn (od ukupno zatraženih 30.000,00 kuna) sa zateznim kamatama, pa je djelomičnim preinačenjem prvostupanjske presude odbio tužbeni zahtjev za iznos od 10.000,00 kuna.

21. Tužitelj je osporio pravilnu primjenu odredaba materijalnog prava u odnosu na dio presude kojim je odbijen tužbeni zahtjev za zaštitu od diskriminacije, te dio kojim je djelomično odbijen tužbeni zahtjev za pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti uznemiravanjem na radnom mjestu u iznosu od 10.000,00 kuna ( od ukupno zatraženih 30.000,00 kuna).

22. Prema ocjeni ovoga suda pravilno je odbijen tužbeni zahtjev za zaštitu od diskriminacije po političkoj osnovi.

23. Drugostupanjski sud je pravilno našao da su za rješenje spora po tužbi radi diskriminacije po političkoj osnovi mjerodavne odredbe Zakona o suzbijanju diskriminacije („Narodne novine“ br.: 85/08. i 112/12., dalje ZSD) i to:

- čl. 16. st. 1. ZDS prema kojem svatko tko smatra da mu je zbog diskriminacije povrijeđeno neko pravo, može tražiti zaštitu toga prava u postupku u kojem se o tom pravu odlučuje kao o glavnom pitanju, a može tražiti i zaštitu u posebnom postupku propisanom u članku 17. ZDS,

- čl. 17. st. 1. ZSD-a prema kojem osoba koja tvrdi da je žrtva diskriminacije po odredbama ZSD, da je ovlaštena podnijeti tužbu i tražiti: 1. da se utvrdi da je tuženik povrijedio tužiteljevo pravo na jednako postupanje, odnosno da radnja koju je poduzeo ili propustio može neposredno dovesti do povrede prava na jednako postupanje (tužba za utvrđenje diskriminacije).,

- čl. 1. st. 1. ZSD-a prema kojem se tim Zakonom uređuje zaštita od diskriminacije na osnovi rase ili etničke pripadnosti ili boje kože, spola, jezika, vjere, političkog ili drugog uvjerenja, nacionalnog ili socijalnog podrijetla, imovnog stanja, članstva u sindikatu, obrazovanja, društvenog položaja, bračnog ili obiteljskog statusa, dobi, zdravstvenog stanja, invaliditeta, genetskog naslijeđa, rodnog identiteta, izražavanja ili spolne orijentacije,

- čl. 1. st. 2. ZSD-a prema kojem se diskriminacijom u smislu tog Zakona smatra stavljanje u nepovoljniji položaj bilo koje osobe po osnovi iz stavka 1. tog članka, kao i osobe povezane s njom rodbinskim ili drugim vezama.

- čl. 2. st. 1. ZSD-a prema kojem je izravna diskriminacija postupanje uvjetovano nekim od osnova iz članka 1. stavka 1. tog Zakona kojim se osoba stavlja ili je bila stavljena ili bi mogla biti stavljena u nepovoljniji položaj od druge osobe u usporedivoj situaciji.

24. Ako stranka u sudskom ili drugom postupku tvrdi da je povrijeđeno njezino pravo na jednako postupanje prema odredbama ovoga Zakona, dužna je učiniti vjerojatnim da je došlo do diskriminacije. U tom slučaju teret dokazivanja da nije bilo diskriminacije leži na protivnoj stranci (čl. 20. st. 1. ZSD).

25. U ovom slučaju je tužitelj tvrdio da je diskriminiran po političkoj osnovi i iznio je navode o činjenicama koje po njegovom shvaćanju potvrđuju tu tvrdnju (točka 14. ovog obrazloženja). Tužiteljevi navodi o radnjama tuženika su u pretežitom dijelu utvrđeni točnim, međutim iz činjeničnih utvrđenja (toč. 18. ovog obrazloženja) su nižestupanjski sudovi pravilno zaključili da tužitelj nije učinio vjerojatnim da radnje tuženika po svojem sadržaju imaju karakter diskriminacije po političkoj osnovi. Naime prema ocjeni nižestupanjskih sudova tužitelj nije učinio vjerojatnim da je I. M. rekao točno ono što mu se stavlja na teret odnosno čime bi tužitelj bio diskriminiran od strane voditelja U. P. S. (dalje U. S.) I. M. po osnovi političkog uvjerenja (tužitelj je član …, time što bi mu I. M. u više navrata rekao da mu zamjera i da ga drži odgovornim što je kao član Radne skupine za šumarstvo S.-a H. sudjelovao u njezinom radu, i što mu je rekao da ga drži odgovornim što je kao pomoćnik ministra poljoprivrede utjecao na njegovo smjenjivanje sa radnog mjesta voditelja U. S. i na izbor drugog voditelja, a zajedno s kojim da je uništio U. S.. Sve da je tužitelj i vodio sa I. M. razgovore koji su navedeni u tužbi, ta okolnost bi mogla ukazivati na osobno zamjeranje tužitelju zbog njegovih postupaka, ali po svom sadržaju ne ukazuje na diskriminaciju po političkoj osnovi. Tuženik je, doduše, počinio niz drugih radnji koje nemaju odgovarajuću povezanost s političkim opredjeljenjem i djelovanjem tužitelja, pa je zbog toga i utvrđeno da je tuženik uznemiravao tužitelja, ali ne u vezi s njegovim političkim opredjeljenjem.

25.1. Tužitelj je u reviziji iznio svoje shvaćanje o tome da je zapošljavanje i napredovanje po političkoj podobnosti nedopušteno, da je potrebno mijenjati poslovnu praksu po kojoj se nakon svakih izbora mijenjaju osobe na rukovodećim radnim mjestima u državnim službama i trgovačkim društvima u vlasništvu države, što ovaj sud svakako može prihvatiti. Međutim, u ovom slučaju tužitelj nije učinio dovoljno vjerojatnim da radnje tuženika, opisane u toč. 18. ovog obrazloženja, imaju karakter diskriminacije po političkoj osnovi, odnosno po osnovi pripadnosti političkoj stranci.

26. Zbog iznijetih razloga je tužbeni zahtjev za zaštitu od diskriminacije po političkoj osnovi odbijen pravilnom primjenom odredaba ZSD.

27. Nije ostvaren ni revizijski razlog pogrešne primjene odredaba materijalnog prava djelomičnim odbijanjem zahtjeva za naknadu štete zbog uznemiravanja za iznos od 10.000,00 kuna (od ukupno zatraženih 30.000,00 kuna).

28. U ovoj parnici je pravomoćnom presudom prihvaćen podredni tužbeni zahtjev te je utvrđeno da je djelatnik tuženika voditelj U.-a S. zabranio ostalim djelatnicima tuženika da se tužitelju dostavlja zatražena službena dokumentacija sa svrhom obavljanja redovitih radnih zadataka tužitelja, i da je isti djelatnik tuženika dozvolio nedopuštenu i neovlaštenu dostavu tužiteljeva Ugovora o radu, a čime je povrijeđeno dostojanstvo tužitelja, ugled te narušeno tjelesno i duševno zdravlje tužitelja. Tuženiku je naloženo da u roku od 8 dana osigura uvjete rada u kojima tužitelj neće biti izložen uznemiravanju na radnom mjestu na opisani i svaki drugi način. Protiv navedene presude tuženik nije izjavio reviziju. Stoga tužitelj ima pravo na naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti po čl. 1100. ZOO. Visina naknade se određuje prema okolnostima svakog konkretnog slučaja.

29. U ovom slučaju naknada je odmjerena na temelju utvrđenja da kod tužitelja postoje zdravstveni problemi koji se navode u tužbi, da se radi o anksiozno- depresivnim smetnjama i poremećaju prilagodbe i da je tužiteljevo psihičko stanje u uzročno-posljedičnoj vezi sa stresnom situacijom na poslu, odnosno da je do zdravstvenih tegoba tužitelja došlo zbog protupravnog postupanja tuženika. Posljedica toga je da je kod tužitelja došlo do povrede duševnog integriteta, izraženo u postotku, od 10%.S obzirom na težinu povrede prava osobnosti i okolnosti slučaja, i ovaj sud smatra pravičnim dosuditi tužitelju novčanu naknadu i to u iznosu od 20.000,00 kn sa zateznim kamatama (od ukupno zatraženih 30.000,00 kuna), pa je tužbeni zahtjev pravilno odbijen za iznos od 10.000,00 kuna.

30. Stoga nije ostvaren revizijski razlog pogrešne primjene odredbe čl. 1100. ZOO djelomičnim odbijanjem tužbenog zahtjeva za pravičnu novčanu naknadu neimovinske štete zbog povrede prava osobnosti.

31. Zbog iznijetih razloga je valjalo reviziju protiv presude odbiti kao neosnovanu po čl. 393. ZPP.

32. U odnosu na reviziju protiv odluke o parničnim troškovima:

32.1. Osnovan je revizijski razlog pogrešne primjene materijalnog prava u donošenju odluke o parničnim troškovima. U ovom sporu je tužitelj istaknuo glavni i eventualno kumulirani tužbeni zahtjev. Tužbeni zahtjev za zaštitu od diskriminacije po političkoj osnovi, koji sadržajno ima tri zahtjeva (dva nenovčana i jedan novčani) je u cijelosti odbijen, a prihvaćen je tužbeni zahtjev za zaštitu od uznemiravanja i povredu prava osobnosti s tim što je djelomično prihvaćen zahtjev za pravičnu novčanu naknadu zbog povrede prava osobnosti tako što je tužitelju dosuđena naknada u iznosu od 20.000,00 kuna, a odbijen je zahtjev za isplatu iznosa od 10.000,00 kuna (jedan nenovčani i jedan novčani zahtjev). Radi se dakle o djelomičnom uspjehu tužitelja i tuženika u sporu.

32.2. Prema odredbi čl. 154. st. 4. ZPP ako su stranke djelomično uspjele u parnici u približno jednakim dijelovima, sud može odrediti da svaka stranka snosi svoje troškove ili da jedna stranka naknadi drugoj stranci samo pojedine troškove primjenom članka 156. stavka 1. ZPP.

32.3. Ovaj sud je ocijenio primjerenim da, s obzirom na uspjeh stranaka u sporu u približno jednakim dijelovima, te vodeći računa i o uspjehu dokazivanja u pogledu osnove zahtjeva, svaka stranka snosi svoje troškove parničnog postupka po čl. 154. st. 4. ZPP. Stoga je valjalo preinačiti drugostupanjsku odluku o parničnim troškovima po čl. 380. st. 1. toč. 3. ZPP u vezi s čl. 400. st. 3. ZPP.

Zagreb, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Ivan Vučemil, v.r.