REPUBLIKA HRVATSKA

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske

Berislavićeva 11, Zagreb

Poslovni broj: 65 Pž-5399/2021-2

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E NJ E

Visoki trgovački sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Kristine Saganić, predsjednika vijeća, Lenke Ćorić, suca izvjestitelja i Marine Veljak, člana vijeća, u pravnoj stvari tužitelja A. I. d.o.o., S., kojeg zastupaju punomoćnici R. P. i G. S., odvjetnici u Z., protiv 1. tuženika M. M. W. D. iz Z., i 2. tuženika A. M. iz T., koje zastupa punomoćnik J. E., odvjetnik u Z., radi naknade štete u iznosu od 1.147.073,91 kn, odlučujući o žalbi tuženika protiv presude Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-806/2008 od 29. studenog 2011., u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022.

p r e s u d i o  j e

I. Preinačuje se presuda Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P- 806/2008 od 29. studenog 2011. i sudi:

Odbija se kao neosnovan tužbeni zahtjev kojim je tužitelj tražio da sud naloži tuženicima M. M. W. D. i A. M. da mu solidarno isplate iznos od 1.147.073,91 kn (milijunstočetrdesetsedamtisuća- sedamdesettri kune i devedesetjedna lipa) sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

r i j e š i o  j e

Preinačuje se rješenje Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-806/2008 od 29. studenog 2011.

u

točki

II.

izreke

i

rješava:

Nalaže se tužitelju da tuženicima M. M. W. D. i A. M. solidarno nadoknadi troškove parničnog postupka u iznosu od 117.680,61 kn (stosedamnaesttisućašestoosamdeset kuna i šezdesetjedna lipa) u roku osam dana.

Obrazloženje

1. Presudom Trgovačkog suda u Splitu poslovni broj P-806/2008 od 29. studenog 2011. naloženo je tuženicima 1. B. Y. d.o.o. H., 2. M. M. W. D. iz Z. i 3. A. M. iz T. da tužitelju solidarno plate na ime naknade štete iznos od 1.147.073,91 kn sa zateznim kamatama od 10. svibnja 2005. do 31. prosinca 2007. po stopi od 15% godišnje, a od 1. siječnja 2008. do isplate po stopi propisanoj za ostale odnose.

2. Rješenjem donesenim pod istim poslovnim brojem odbijen je kao neosnovan prigovor tuženika o apsolutnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda (točka I. izreke), te je naloženo tuženicima da solidarno naknade tužitelju troškove postupka u iznosu od 179.912,20 kn, dok je za više traženi iznos od 18.240,90 kn tužiteljev zahtjev odbijen kao neosnovan (točka II. izreke)

3. Protiv te presude i rješenja tuženici su podnijeli zajedničku žalbu zbog svih žalbenih razloga. U žalbi u bitnom ponavljaju navode istaknute tijekom prvostupanjskog postupka kojima ukazuju na osnovanost prigovora promašene pasivne legitimacije, zato što drugo i treće tuženik osobno nisu bili u poslovnom odnosu s tužiteljem već su nastupali kao zastupnici društva B. Y. C. (J.) L., a što je i tužitelj potvrdio u svom iskazu. S tim u vezi navode kako se i sud poziva na dopise tog društva upućene tužitelju, koje je drugotuženik potpisao kao zastupnik po zakonu tog društva. Žalitelji dalje navode kako prvotuženik nikada nije bio u poslovnom odnosu s tužiteljem vezano za brod koji je predmet ovog spora, već za drugi brod-mali gliser kako to i proizlazi iz dopisa od 14. i 6. lipnja 2006. koji nose naziv prodaja A. D. S.. Smatraju da je za primjenu odredbe članka 153. Zakona o obveznim odnosima nužno da doista postoji netko tko bi obećao radnju trećeg, što ovdje nije slučaj, jer je tužitelj komunicirao izravno i isključivo sa zastupnikom po zakonu B. Y. C. (J.) L., dok s prvotuženikom nije nikada komunicirao u pogledu predmeta spora. Dalje u žalbi obrazlažu kako su utvrđenja prvostupanjskog suda suprotna ispravama u spisu zbog čega je ostvarena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točke 11. Zakona o parničnom postupku. U prilog tome tvrde da suprotno utvrđenju prvostupanjskog suda drugotuženik nije bio član društva B. Y. C. (J.) L. već je 100% udjela u tom društvu imalo društvo B. Y. C. H. 2003 L. što proizlazi iz izvatka iz registra priloženog u spisu, a k tome sud u spisu nema izvadak za društvo B. Y. C. H. 2003 L. pa nije ni mogao utvrditi tko je njegov član društva. Smatraju da iz obrazloženja presude uopće nije jasno na temelju čega sud izvodi zaključak da su tuženici išta radili u svoje osobno ime, da su tužitelju išta obećali, a posebno da je tužitelj bio ovlašten tražiti isporuku broda. Isto tako sud nije izveo nijedan dokaz na okolnost

visine

štete

iako

su tuženici prigovorili visini u smislu odredbe članaka 267., 192., i 266. stavaka 4. i. 5. Zakona o obveznim odnosima. Zaključno ističu kako sud u smislu odredbe članka 338. Zakona o parničnom postupku nije naveo koje je činjenice utvrđivao, zašto i kako ih je utvrdio, a ako ih je utvrdio dokazivanjem koje je dokaze izvodio i zašto i kako ih je ocijenio (nije ocijenio nijedan iskaz svjedoka) čime je počinjena bitna povreda odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 1. Zakona o parničnom postupku. Predlažu ukinuti pobijanu presudu i rješenje te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovan postupak, podredno preinačiti i odbiti tužbeni zahtjev kao neosnovan.

4. Tužitelj je podnio odgovor na žalbu tuženika u kojoj je naveo kako je žalba u cijelosti neosnovana i predložio potvrditi pobijanu presudu.

5. U ovoj pravnoj stvari već je bila donesena presuda i rješenje poslovni broj Pž-7464/2012-3 od 29. ožujka 2018. kojim je prvostupanjska presuda i odluka o troškovima postupka sadržana u točki II. izreke rješenja, preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan i tužitelju naloženo da tuženicima nadoknadi parnične troškove, dok je žalba tuženika protiv točke I. izreke rješenja, kojim je odbijen kao neosnovan prigovor tuženika o apsolutnoj nenadležnosti prvostupanjskog suda, odbijena kao neosnovana.

6. Protiv presude i odluke o troškovima postupka tužitelj je izjavio reviziju. Tijekom revizijskog postupka prvotuženik je prestao postojati brisanjem iz sudskog registra, pa je u odnosu na njega rješenjem prvostupanjskog suda poslovni broj P-806/2008-56 od 16. veljače 2021. nastavljen i istovremeno obustavljen postupak na temelju odredbe članka 215.b Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj: 148/11-pročišćeni tekst i 25/13, 89/14 i 70/19; dalje u tekstu: ZPP). Navedeno rješenje je postalo pravomoćno, pa je slijedom toga o reviziji odlučeno samo u odnosu na druga dva tuženika tako da je rješenjem Vrhovnog suda Republike Hrvatske poslovni broj Revt-348/2018-9 od 15. lipnja 2021. ukinuta drugostupanjska odluku u odnosu na drugotuženika i trećetuženika i predmet vraćen ovom sudu na ponovno suđenje.

7. U obrazloženju tog rješenja navedeno je da je nejasno zaključivanje drugostupanjskog suda da društvo B. Y. C. (J.) L., koje je sukontrahent tužitelja u ugovoru o prodaji plovila, nije treća osoba koju ima u vidu odredba članak 153. stavak 1. Zakona o obveznim odnosima („Narodne novine“ broj: 53/91, 73/91, 3/94, 7/96, 112/99 i 88/01; dalje u tekstu: ZOO) koji se na temelju odredbe članka 1163. ZOO-a („Narodne novine“ broj: 35/05, 41/08, 78/15 i 29/18) primjenjuje u ovoj pravnoj stvari, odnosno da sama okolnost da je to društvo dužno ispuniti svoju obvezu iz ugovora, isključuje primjenu instituta obećanja treće osobe (za radnju koja predstavlja radnju ispunjenja iz ugovora o prodaji plovila). Također je navedeno da je osnovana i tvrdnja tuženika (pravilno bi bilo tužitelja) da pobijana presuda nema razloga o odlučnim činjenicama, jer drugostupanjski sud, osim što je konstatirao da je sporna odgovornost drugo i treće tuženika na temelju odredbe članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima („Narodne novine“ broj: 152/11- pročišćeni tekst, 111/12, 68/13, 110/15 i 40/19) o toj odlučnoj okolnosti nije dao razloge.

8. Prema tome u ovom ponovljenom postupku drugostupanjski sud je trebao dati jasnije razloge zbog čega smatra da se na sporni pravni odnos ne može primijeniti odredba članka 153. stavka 1. ZOO-a, kao i razloge o tome postoji li odgovornost tuženika na temelju odredbe članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima.

9. Nakon što je u ponovljenom postupku prvostupanjska odluka ponovo ispitana na temelju odredbe članka 365. i članka 381. ZPP-a, u granicama žalbenih razloga, pazeći pri tome po službenoj dužnosti na bitne povrede odredaba parničnog postupka iz članka 354. stavka 2. točaka 2., 4., 8., 9., 11., 13. i 14. ZPP-a i na pravilnu primjenu materijalnog prava, ovaj sud je utvrdio da ona nije pravilna i zakonita, te da je slijedom toga žalba tuženika osnovana.

10. Predmet spora povodom činjenično preinačene tužbe jest zahtjev tužitelja da mu tuženici naknade štetu u visini kunske protuvrijednosti iznosa od 156.250,00 EUR za koju tužitelj tvrdi da ju je pretrpio zato što su mu tuženici obećali da će treća osoba (prodavatelj-strano trgovačko društvo B. Y. C. (J.) L., sa sjedištem na K. otocima) za tužitelja nešto učiniti (isporučiti plovilo M. Y. S. P. R. C.), pod uvjetom da se na račun tog trgovačkog društva isplati protuvrijednosti iznosa od 156.250,00 EUR, koji predstavlja 25% iznosa dogovorene kupoprodajne cijene plovila. Tužitelj je platio navedeni iznos, ali mu isporuka plovila nije izvršena, pa tužitelj smatra da postoji odgovornost tuženika na temelju odredbe članka 153. ZOO-a.

11. Prema odredbi članka 153. stavka 1. ZOO-a obećanje učinjeno drugom da će treći nešto učiniti ili propustiti, trećeg ne obvezuje, a obećavalac odgovara za štetu koju bi drugi pretrpio zbog toga što treći neće da se obveže ili da izvrši ili propusti određenu radnju. Prije svega, korisno je napomenuti kako je riječ o zakonskoj odredbi smještenoj u odsjek 6. („Opći učinci ugovora“), odjeljka 1. („Ugovori“) glave II. („Nastanak obveza“) tog Zakona, i predstavlja izuzetak od pravila da ugovori stvaraju prava i obveze za ugovorne strane, ali i da se ugovorom može ustanoviti i pravo u korist treće osobe. U novom Zakonu o obveznim odnosima, iznad članka 341. dodan je i nadnaslov „3. Ugovaranje na teret trećega“, dok je sadržaj zakonske odredbe koja uređuje pitanje obećanja radnje treće osobe, ostao isti kao i odredbe članka 153. ZOO-a. Već iz toga je jasno da se, suprotno stajalištu tužitelja i prvostupanjskog suda, ne radi o izvanugovornoj odgovornosti za štetu iz članka 154. ZOO-a, nego o šteti nastaloj povredom ugovorne obveze odnosno u ovom slučaju kao posljedica ugovaranja na teret treće osobe.

12. Tužitelj je tvrdio da su tuženici M. M. W. D. i A. M., one osobe koje su njemu obećale da će mu društvo B. Y. C. (J.) L., kao treća osoba isporučiti plovilo ako uplati iznos od 156.250,00 EUR na ime pologa koji predstavlja 25% ugovorene kupoprodajne cijene. Pri tome tužitelj tvrdi kako su to obećanje dali u svoje ime, dok tuženici tvrde da su s tužiteljem pregovarali i sklopili usmeni ugovor o kupoprodaji plovila kao zastupnik po zakonu (M. M. W. D.) odnosno punomoćnik (A. M.) tog društva.

13. Pravna osoba svoje izjave volje može davati jedino preko svojih tijela koja su po zakonu ili aktu o osnivanju ovlaštena za zastupanje ili osoba koje ta tijela ovlaste za to. Prema tome društvo B. Y. C. (J.) L. je u obvezne odnose s tužiteljem mogao stupiti samo radnjama njegovih zastupnika po zakonu ili punomoćnika. Stoga se radnje koje te osobe poduzimaju u tome svojstvu ne mogu odvojiti od radnja pravne osobe koju zastupaju, i u tome slučaju pravna osoba ne može se smatrati trećom osobom u smislu članka 153. stavka 1. ZOO-a, jednostavno zato što je druga ugovorna strana.

14. Iz podataka u spisu, posebno elektroničkih poruka koje se odnose na kupoprodaju plovila- brodice M. Y. S. P. R. C., jasno je da je tuženik M. M. W. D., dopise upućene tužitelju preko T. M., njegovog zastupnika po zakonu ili punomoćnika (s obzirom na to da nije utvrđeno je li u vrijeme sklapanja ugovora o kupoprodaji ta osoba bila zastupnik po zakonu), sastavila i potpisala kao direktor društva B. Y. C. (J.) L., a ne u svoje ime. Također iz izvedenih dokaza proizlazi da je tuženik A. M. postupao kao punomoćnik tog društva, pa sve izjave koje je davao tužiteljevom zastupniku po zakonu u vezi kupoprodaje broda, smatraju se izjavama društva koje je zastupao.

15. Ono što je također važno za primjenu odredbe članka 153. stavka 1. ZOO u ovoj pravnoj stvari jest da, po svemu sudeći, tužitelju nitko nije obećao isporuku broda (predaju u posjed i vlasništvo) ako uplati samo 25% ugovorene kupoprodajne cijene. Pravo zahtijevati predaju broda u posjed i vlasništvo, tužitelj bi stekao tek uplatom kupoprodajne cijene u cijelosti odnosno istovremeno s ispunjenjem te svoje ugovorne obveze. S druge strane, iz nespornih navoda stranaka i izvedenih dokaza, očito je da to nije učinio i da je ugovor o kupoprodaji raskinut. U tome slučaju tužitelj je imao pravo na temelju odredaba Zakona o obveznim odnosima ili odredaba drugog mjerodavnog prava, tražiti vraćanje onoga što je dao svom suugovaratelju na ime ispunjenja ugovora koji je raskinut, a koje pravo uključuje i pravo na naknadu štete koja mu je zbog toga nastala po pravilima o ugovornoj odgovornosti za štetu (odredbe članaka 262. do 269. ZOO-a ili odredaba drugog mjerodavnog prava koje se primjenjuje na predmetni ugovor o kupoprodaji broda u ovom konkretnom slučaju).

16. S druge strane iz izjave T. M., koja je suglasna izjavama tuženika M. M. W. D. i A. M., proizlazi da je tužitelju predmetni brod bio dan na raspolaganje nakon uplate dijela kupoprodajne cijene ili pologa, bez plaćanja najamnine i da ga je koristio u određenom razdoblju nakon uplate dijela cijene do raskida ugovora, pa su utoliko netočne tvrdnje tužitelja da mu brod nije bio isporučen. Međutim, da bi brod mogao zadržati u svom posjedu i steći pravo vlasništva bio je dužan sklopiti ugovor o kupoprodaji u pisanom obliku ili pak vlasništvo nad brodom steći na drugi zakonit način. Izjave navedenih osoba podudaraju se i u pogledu činjenica da je ostatak kupoprodajne cijene tužitelj trebao platiti kreditom uz prijenos već zasnovane hipoteke na brodu i o tome nedvosmisleno govore elektroničke poruke koje je tuženik

priložio

uz

podnesak

od

25.

ožujka

2011.

Zašto je na kraju svih tih pregovora i nastojanja da mu bude omogućeno financiranje kupnje broda putem kredita od B. M. F., tužitelj odustao od kupovine broda, nije utvrđivano u prvostupanjskom postupku, prvenstveno zato što je tužbeni zahtjev zasnovan na drugim činjenicama, onima koje ima u vidu odredba članka 153. stavka 1. ZOO-a, iako njihovu istinitost, po mišljenju ovoga suda, tužitelj nije dokazao.

17. Na temelju navedenog ovaj sud i dalje smatra da se na sporni pravni odnos između parničnih stranaka ne može primijeniti odredba članka 153. stavka 1. ZOO-a odnosno da tužitelj ne može zahtijevati naknadu štete od tuženika jer mu oni nisu obećali da će mu neka treća osoba isporučiti brod, nego su kao ovlašteni zastupnik odnosno punomoćnik pravne osobe (vlasnika i prodavatelja plovila) te treće osobe, u njeno ime i za njen račun, sklopili usmeni ugovor o kupoprodaji broda koji je raskinut zbog neispunjenja tužiteljeve obveze ni u naknadno ostavljenom roku, kako to proizlazi iz dopisa (elektroničke poruke) od 28. lipnja 2006. na listu 69. do 73. spisa.

18. U odnosu na postojanje odgovornosti tuženika za naknadu štete na temelju odredbe članka 10. stavka 3. Zakona o trgovačkim društvima, iz obrazloženja prvostupanjske presude razvidno je da se prvostupanjski sud uopće nije bavio utvrđivanjem činjenica potrebnih za primjenu te zakonske odredbe, prvenstveno zato što je pogrešno zaključio da je tužbeni zahtjev osnovan na temelju odredbe članka 153. stavka 1. ZOO-a. Ovome treba dodati da je i tužitelj propustio navesti činjenice i predložiti dokaze na temelju kojih bi se sa sigurnošću moglo utvrditi da su tuženici zloupotrijebili okolnost da kao

članovi

društva

ne

odgovaraju

za

obveze

društva.

Tako je u tužbi samo uzgred napomenuto kako postoji odgovornost tuženika i po toj osnovi, iako tužitelj uopće nije tvrdio da su oni članovi društva B. Y. d.o.o. T. (tada u svojstvu prvotuženika), nego njegov zastupnik, odnosno prokurist, a ni članovi društva B. Y. C. (J.) L.. Stoga je ta odlučna činjenica, bez koje nema odgovornosti članova društva za obveze društva, ostala potpuno neutvrđena, a ne može se utvrditi ni na temelju isprava priloženih spisu ili drugih izvedenih dokaza.

19. Od stupanja na snagu Zakona o izmjenama i dopunama Zakona o parničnom postupku („Narodne novine“ broj 118/03) sud nije ovlašten utvrđivati činjenice koje stranke nisu navele ni izvoditi dokaze koje nisu predložile (članak 7. ZPP-a), pa ni u drugostupanjskom postupku sud ne može ukinuti prvostupanjsku presudu i vratiti predmet prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje s uputom da taj sud izvede dokaze koje stranke nisu predložile radi utvrđivanja činjenica koje stranke nisu navele, a na temelju kojih bi se moglo utvrditi postojanje odgovornosti tuženika za obveze društva čiji su članovi.

20. Na temelju navedenog proizlazi kako je prvostupanjski sud pogrešno zaključio da je tužitelj dokazao kako su upravo tuženici obećali tužitelju kupnju i stjecanje vlasništva jahte od treće osobe B. Y. C. (J.) L., pored činjenice da je tužitelj bio u ugovornom odnosu o prodaji broda s tim društvom čiji je zastupnik po zakonu bila M. M. W. D., a A. M., punomoćnik ovlašten na sklapanje ugovora u ime tog društva. Pravilnim postupanjem, tužbeni zahtjev je trebalo odbiti kao neosnovan. 21. Zato je na temelju odredbe članka 373. točke 2. ZPP-a, žalba tuženika uvažena i pobijana presuda preinačena tako da je tužbeni zahtjev odbijen kao neosnovan.

22. S obzirom na to da su preinačenjem presude tuženici u cijelosti uspjeli u sporu, na temelju odredbe članka 154. stavka 1. ZPP-a imaju pravo na naknadu troškova postupka. Visina tih troškova utvrđena je ranijom drugostupanjskom odlukom donesenoj u ovoj pravnoj stvari u skladu s određenim zahtjevom tuženika i primjenom odredbe članka 155. stavka 1. ZPP-a Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15) koja je jasno i valjano obrazložena i koju je tužitelj u reviziji pobijao samo načelno zbog odluke o glavnoj stvari.

23. Međutim, uvažavajući činjenicu da je postupak u odnosu na tuženika B. Y. d.o.o. H. pravomoćno obustavljen, tuženici nemaju pravo na naknadu troškova u dijelu koja se odnosi na uvećanje nagrade za zastupanje tri osobe na temelju Tbr. 36/1 Tarife o nagradama i naknadi troškova za rad odvjetnika („Narodne novine“ broj: 142/12, 103/14, 118/14 i 107/15), nego samo za zastupanje dvije osobe, dakle uz uvećanje od 10%, a ne 20%. Tako tuženici imaju pravo na naknadu troškova na ime nagrade za sastav odgovora na tužbu u iznosu od 15.392,74 kn umjesto u iznosu od 16.792,08 kn, a za poduzimanje ostalih parničnih radnji (zastupanje na sedam ročišta za glavnu raspravu održanih 5. svibnja 2010., 12. srpnja 2010. i 17. studenog 2010., te 31. siječnja 2011., 21. travnja 2011., 13. lipnja 2011. i 14. studenog 2011. prema Tbr. 9/1, a za zastupanje na ročištu za glavnu raspravu od 19. rujna 2011. prema Tbr. 9/5) imaju pravo na naknadu troškova u iznosu od 88.869,00 kn umjesto u iznosu od 96.948,00 kn. Ostali troškovi koji su tuženicima priznati ne ovise o broju zastupanih osoba ili tuženici nisu tražili uvećanje nagrade zbog toga (troškovi na ime nagrade za sastav žalbe).

24. Slijedom toga, pored zahtjeva za naknadu troškova u iznosu od 40.604,00 kn za koje je, ranijom drugostupanjskom odlukom, utvrđeno da je neosnovan, tuženicima ne pripada pravo na naknadu troškova ni u iznosu od 9.472,34 kn koji predstavlja razliku između troškova obračunatih za zastupanje tri osobe i onih obračunatih za zastupanje dvije osobe.

25. S druge strane, tužitelj ima pravo na naknadu troškova na ime nagrade za sastav revizije u iznosu od 17.937,50 kn prema Tbr. 10/6 i 42. Tarife, kao i izdataka za sudske pristojbe na reviziju u iznosu od 10.000,00 kn, što ukupno iznosi 27.937,50 kn.

26. Troškovi za sastav odgovora na reviziju, po ocjeni ovoga suda nisu bili potrebni za vođenje ove parnice (članak 155. stavak 1. ZPP-a), pa nisu priznati tuženicima.

27. Uzimajući u obzir opravdane zahtjeve za naknadu troškova obiju strana (tuženika u iznosu od 145.618,11 kn, a tužitelja u iznosu od 27.937,50 kn) proizlazi da tuženicima pripada razlika parničnih troškova

u

iznosu

od

117.680,61

kn.

28. Zato je postupajući po odredbi članka 166. stavka 2. ZPP-a naloženo tužitelju da tuženicima M. M. W. D. i A. M. solidarno nadoknadi parnične troškove u tome iznosu.

Zagreb, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća

Kristina Saganić