REPUBLIKA HRVATSKA

VRHOVNI SUD REPUBLIKE HRVATSKE

Z A G R E B

Broj: I Kž 510/2019-11

U  I M E  R E P U B L I K E  H R V A T S K E

P R E S U D A

I

R J E Š E N J E

Vrhovni sud Republike Hrvatske, u vijeću sastavljenom od sudaca Damira Kosa kao predsjednika vijeća te dr. sc. Zdenka Konjića i dr. sc. Marina Mrčele, izv. prof. kao članova vijeća, uz sudjelovanje više sudske savjetnice - specijalistice Martine Setnik kao zapisničarke, u kaznenom predmetu protiv optuženog D. P. i dr., zbog kaznenog djela iz članka 246. stavka 2. Kaznenog zakona („Narodne novine“, broj 125/11., 144/12., 56/15. i 61/15.-ispravak - dalje: KZ/11.) i drugih, odlučujući o žalbama državnog odvjetnika, optuženog D. P., optužene M. B., optuženog I. P. i optuženog H. B., podnesenima protiv presude Županijskog suda u Zagrebu od 15. svibnja 2019. broj K-76/17, u sjednici vijeća održanoj 25. siječnja 2022., u prisutnosti u javnom dijelu sjednice branitelja optuženog D. P., odvjetnika T. Lj., branitelja optužene M. B., odvjetnika D. R. optuženog I. P. i njegove braniteljice, odvjetnice M. U., branitelja optuženog H. B., odvjetnika Š. M.

p r e s u d i o  i  r i j e š i o  j e :

I. Prihvaćaju se žalbe optuženog D. P., optužene M. B. i optuženog H. B., ukida se pobijana presuda u osuđujućem dijelu u odnosu na optuženog D. P. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke, optuženu M. B. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke te optuženog H. B. i kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke te se predmet u tim dijelovima upućuje prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

Uslijed ove odluke, žalba državnog odvjetnika u tim dijelovima je bespredmetna.

II. Žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba optuženog I. P. u cijelosti odbijaju se kao neosnovane te se u ostalom pobijanom, a neukinutom dijelu potvrđuje prvostupanjska presuda.

I Kž 510/2019-11

Obrazloženje

1. Pobijanom presudom Županijskog suda u Zagrebu optuženi D. P., optužena M. B., optuženi I. P. i optuženi H. B. proglašeni su krivima da su na način i pod okolnostima opisanim u izreci te presude počinili kaznena djela, i to djelom pod točkom 1. izreke optuženi I. P. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., a optuženi H. B. kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11., djelom pod točkom 2. izreke optuženi I. P. kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., a optuženi D. P. i optužena M. B. kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11. Optuženom I. P. je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. utvrđena kazna zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. kazna zatvora u trajanju dvije godine, pa je na temelju članka 51. stavaka 1. i 2. KZ/11. optuženi I. P. osuđen na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju tri godine, u koju mu je, na temelju članka 54. KZ/11., uračunato vrijeme provedeno u ekstradicijskom pritvoru od 3. svibnja 2017. do 15. lipnja 2017., te u istražnom zatvoru od 15. lipnja 2017. do 4. listopada 2018. Nadalje, optuženi H. B. je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11. iz točke 1. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 246. stavak 2. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavak 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju osam mjeseci, time da mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od osam mjeseci na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Optuženi D. P. je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11. iz točke 2. izreke prvostupanjske presude, na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11., osuđen na kaznu zatvora u trajanju jedne godine, time da mu je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od jedne godine na koju je osuđen neće izvršiti ukoliko u roku od tri godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo. Optužena M. B. je za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. u svezi članka 38. KZ/11. iz točke 2. izreke prvostupanjske presude na temelju članka 246. stavka 2. KZ/11. te uz primjenu članka 48. stavka 2. i članka 49. stavka 1. točke 4. KZ/11., osuđena na kaznu zatvora u trajanju od deset mjeseci, time da joj je na temelju članka 56. KZ/11. izrečena uvjetna osuda na način da se kazna zatvora u trajanju od deset mjeseci na koju je osuđena neće izvršiti ukoliko u roku od dvije godine od pravomoćnosti presude ne počini novo kazneno djelo.

2. Na temelju članka 77. KZ/11 u vezi članka 560. Zakona o kaznenom postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11., 91/12. - odluka Ustavnog suda Republike Hrvatske, 143/12., 56/13., 145/13., 152/14. i 70/17., 126/19. - dalje u tekstu: ZKP/08.) od optuženog I. P. oduzeta je imovinska korist koju je isti ostvario kaznenim djelima iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisanim u točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, pa je utvrđeno da novčani iznos od 1.246.700,00

I Kž 510/2019-11

kuna predstavlja imovinsku korist koju je on ostvario kaznenim djelom pod točkom 1. izreke prvostupanjske presude te da je novčani iznos od 1.246.700,00 kuna imovina Republike Hrvatske pa je naloženo optuženom I. P. da isplati Republici Hrvatskoj taj novčani iznos u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 (petnaest) dana od pravomoćnosti presude. Nadalje, utvrđeno je da novčani iznos od 2.604.944,87 kuna predstavlja imovinsku korist koju je on ostvario kaznenim djelom pod točkom 2. izreke prvostupanjske presude, te je novčani iznos od 2.604.944,87 kuna imovina Republike Hrvatske, pa je naloženo optuženom I. P. da taj iznos isplati Republici Hrvatskoj u korist Državnog proračuna Republike Hrvatske u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

3. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1., 6. i 7. ZKP/08 naloženo je optuženom D. P. naknaditi troškove kaznenog postupka na ime dijela troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 4.575,83 kune i troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, što ukupno iznosi 5.575,83 kune, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude, te troškove branitelja po službenoj dužnosti, čija visina će biti određena posebnim rješenjem.

4. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08 naloženo je optuženoj M. B. naknaditi troškove kaznenog postupka na ime dijela troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 4.575,83 kune i troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, što ukupno iznosi 5.575,83 kune, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

5. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom I. P. naknaditi troškove kaznenog postupka na ime dijela troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 11.124,33 kune i troškove paušala u iznosu od 2.000,00 kuna, što ukupno iznosi 13.124,33 kune, dok je na temelju članka 148. stavka 6. ZKP/08. on oslobođen dužnosti naknade troškova branitelja po službenoj dužnosti, koji troškovi padaju na teret proračunskih sredstava.

6. Na temelju članka 148. stavka 1. u vezi članka 145. stavka 2. točaka 1. i 6. ZKP/08. naloženo je optuženom H. B. naknaditi troškove kaznenog postupka na ime dijela troškova provedenog financijsko-knjigovodstvenog vještačenja u iznosu od 6.548,50 kuna i troškove paušala u iznosu od 1.000,00 kuna, što ukupno iznosi 7.548,50 kuna, u roku od 15 dana od pravomoćnosti presude.

7. Nasuprot tome, na temelju članka 453. točke 3. ZKP/08. optuženi H. B. oslobođen je optužbe da bi na način i pod okolnostima opisanim u izreci prvostupanjske presude (u optužnici točke 2.) počinio kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju u pomaganju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11.

8. Na temelju članka 149. stavka 1. u vezi članka 148. stavka 2. ZKP/08. u odnosu na oslobađajući dio presude troškovi postupka padaju na teret proračunskih sredstava.

I Kž 510/2019-11

9. Protiv ove presude žalbe su podnijeli državni odvjetnik te svi optuženici.

10. Državni odvjetnik žalbu protiv prvostupanjske presude podnio je zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio te zbog odluke o kaznama za sve optuženike u odnosu na osuđujući dio presude, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da se optuženom I. P. utvrde pojedinačne kazne zatvora za svako kazneno djelo u duljem trajanju, kao i da ga se osudi na jedinstvenu kaznu zatvora u duljem trajanju; da se optuženi D. P. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju te da mu se djelomična uvjetna osuda izrekne za samo dio kazne; optužena M. B. osudi na kaznu zatvora u duljem trajanju s duljim rokom kušnje, a u odnosu na optuženog H. B. da ga se proglasi krivim za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11. opisanog u točki 2. optužnice, da mu se za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11. opisano u točki 1. izreke prvostupanjske presude utvrdi kazna zatvora u duljem trajanju te da se mu po izricanju jedinstvene kazne zatvora izrekne djelomičnu uvjetnu osudu, na način da mu se izrekne uvjetnu osudu za samo dio kazne.

11. Žalbu je podnio i optuženi D. P. po branitelju, odvjetniku T. Lj. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona, pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja te odluke o kazni, s prijedlogom da se „postupi po zakonu“, podredno da se predmet vrati na ponovan postupak i odlučivanje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegova branitelja.

12. Optužena M. B. žali se po branitelju, odvjetniku D. R. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, povrede kaznenog zakona te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda preinači na način da je se oslobodi optužbe, podredno da se pobijana presuda ukine te predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženicu i njezina branitelja.

13. Protiv prvostupanjske presude žalbu je podnio i optuženi I. P. po braniteljici, odvjetnici M. U. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka te pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegovu braniteljicu.

14. Optuženi H. B. podnio je žalbu po branitelju, odvjetniku Š. M. zbog bitnih povreda odredaba kaznenog postupka te pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, s prijedlogom da se pobijana presuda ukine i predmet vrati prvostupanjskom sudu na ponovno odlučivanje. U žalbi je zatraženo da se o održavanju sjednice vijeća izvijesti optuženika i njegova branitelja.

15. Odgovore na žalbu državnog odvjetnika podnijeli su optuženi D. P. i optuženi I. P., sa prijedlozima da se ista odbije kao neosnovana.

16. Na temelju članka 474. stavka 1. ZKP/08. spis je dostavljen Državnom odvjetništvu Republike Hrvatske.

I Kž 510/2019-11

17. Postupajući prema zahtjevima branitelja optuženika u žalbama, u smislu članka 475. stavka 2. ZKP/08., o sjednici vijeća izviješteni su svi optuženici i njihovi branitelji, kao i državni odvjetnik. Sjednici vijeća su nazočili branitelj optuženog D. P., odvjetnik T. Lj. branitelj optužene M. B., odvjetnik D. R. optuženi I. P. uz braniteljicu M. U., te branitelj optuženog H. B., odvjetnik Š. M. dok optuženi D. P., optužena M. B. i optuženi H. B., kao ni državni odvjetnik, iako uredno obaviješteni, nisu pristupili pa je, sukladno članku 475. stavku 4. ZKP/08., sjednica održana u njihovoj odsutnosti.

18. Žalbe optuženog D. P., optužene M. B. i optuženog H. B. su osnovane, zbog čega je žalba državnog odvjetnika u tim dijelovima bespredmetna, dok su žalba državnog odvjetnika u ostalom dijelu, a žalba optuženog I. P. u cijelosti neosnovane.

U odnosu na odlulku pod točkom I.:

19. Iznoseći razloge u pogledu bitnih povreda odredaba kaznenog postupka, optuženi D. P., optužena M. B. i optuženi H. B. iznose sadržajno slične prigovore, te s pravom upiru na to da prvostupanjski sud u pobijanoj presudi nije iznio jasne i nedvosmislene razloge u pogledu njihove uloge, a i svijesti o okolnostima koji su od značaja za njihov pravni položaj u kaznenopravnom smislu u počinjenju kaznenih djela za koja su proglašeni krivima.

19.1. Naime, ovi optuženici (optuženi H. B. u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, a optuženi D. P. i optužena M. B. u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude) proglašeni su krivima da su pomogli optuženom I. P. u počinjenju kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisanih u točkama 1. i 2. izreke pobijane presude, čime si je optuženi I. P. na štetu trgovačkih društava S. g. d.o.o. i A. d.o.o. protupravno pribavio ukupno 3.851.644,87 kuna.

19.2. Iako je prvostupanjski sud iz provedenih dokaza, a i iz obrana optuženika, ispravno utvrdio kako je s računa TD S. g. d.o.o. u razdoblju od 28. veljače 2006. do 5. travnja 2006. optuženi H. B., kao osoba ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima na žiro-računu tog društva, prema nalogu optuženog I. P. podigao iznos od 1.246.700,00 kuna, koji je potom i predao optuženom I. P., a i da su optuženi D. P. (direktor u trgovačkom društvu A. d.o.o., ovlašten za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima na žiro-računu) i optužena M. B. (djelatnica računovodstva i administrativnih poslova u TD A. d.o.o, također ovlaštena za potpisivanje dokumentacije platnog prometa i raspolaganje sredstvima) po nalogu optuženog I. P., osobno te po njihovom nalogu djelatnica trgovačkog društva L. I. i H. B., s dva žiro računa TD A. d.o.o. podigli ukupan iznos od najmanje 2.604.944,87 kuna, koji su predali optuženom I. P., u pravu su žalitelji kada ističu da sud prvog stupnja nije iznio valjane i nedvosmislene razloge zbog kojih zaključuje da su optuženi D. P., optužena M. B. i optuženi H. B. znali i bili svjesni nezakonitog postupanja optuženog I. P.. Naime, optuženi H. B. je dobio naloge od stvarnog vlasnika TD S. g. d.o.o. I. P. da podigne novac, što je i učinio i novac mu potom predao, dok su optuženi D. P. i optužena M. B., prema nalogu stvarnog vlasnika i voditelja poslovanja optuženog I. P., potpisali naloge za

I Kž 510/2019-11

isplatu novca jer im je optuženi I. P. rekao da se radi o dugu koje TD A. d.o.o. ima prema njemu osobno s obzirom na to da je vršio osobna i inventurna ulaganja u to društvo te da je osobno platio bivšim vlasnicima za udjele u društvu.

19.3. Iznoseći razloge na kojima temelji zaključak o postojanju kaznenopravne odgovornosti žalitelja kao pomagača glavnom počinitelju - optuženom I. P., prvostupanjski sud navodi kako su žalitelji u oštećenim pravnim osobama imali određene ovlasti i odgovornosti te kako su omogućili podizanje sredstava za žiro računa oštećenih društava, koja sredstva su predali optuženom I. P., čime su bitno pridonijeli počinjenju kaznenih djela glavnog počinitelja. U odnosu na optuženog H. B. navode se i njegova osobna svojstva i trenutne okolnosti (da je imao 24 godine, bio je student ili je završio E. fakultet, bio je direktor u društvu H. u vlasništvu svoje majke, odrastao u poduzetničkoj obitelji i potpuno je poslovno sposobna osoba). U odnosu na optuženog D. P. se navodi da je po svojoj funkciji trebao znati da svako podizanje gotovine s računa mora biti u poslovne svrhe i u najboljem interesu društva, dok se u odnosu na optuženu M. B. navodi da je ona imala mogućnost uvida u financijska sredstva na računu TD A. d.o.o. te da je morala znati da nikakvih ranijih uplata optuženog I. P. nije bilo.

19.4. Međutim, neovisno od uloga i odgovornosti optuženika (što za položaj pomagača u počinjenju kaznenog dijela nije od suštinske važnosti) te objektivne činjenice da je novac doista i podizan, prvostupanjski je sud propustio iznijeti jasne razloge u odnosu na subjektivna obilježja koja se zahtijevaju na strani pomagača da bi oni ušli u kaznenu sferu. Naime, sudionici u počinjenju kaznenog djela (pomagači) moraju biti svjesni da glavni počinitelj (ovdje optuženi I. P.) čini kazneno djelo pa mu oni žele ili pristaju pomoći da kazneno djelo i počini. U konkretnom slučaju, iako optuženi I. P. bez radnji optuženog D. P., optužene M. B. i optuženog H. B. ne bi bio u mogućnosti nezakonito steći novac sa računa oštećenih trgovačkih društava, prvostupanjski sud nije iznio jasne i razumljive razloge zbog kojih zaključuje da su ovi žalitelji znali da optuženi I. P. čini kazneno djelo zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju te da su mu u tome s namjerom i pomogli.

20. Stoga su u pravu optuženi D. P., optužena M. B. i optuženi H. B. kada tvrde da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi počinio bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., radi čega je pobijanu presudu u odnosu na te optuženike trebalo ukinuti u tome dijelu te predmet vratiti prvostupanjskom sudu na ponovno suđenje i odluku.

21. Iako je ovaj drugostupanjski sud stava da prvostupanjsku presudu treba ukinuti u odnosu na optuženog D. P., optuženu M. B. i optuženog H. B. zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točka 11. ZKP/08., treba se osvrnuti na dio žalbenih navoda ovih optuženika u pogledu drugih vidova bitnih povreda odredaba kaznenog postupka na koje upućuju.

22. Ponajprije, nije u pravu optuženi D. P. kada tvrdi da je njegov iskaz kojega je dao bez prisutnosti branitelja pred istražnim sucem na zapisnik od 7. studenog 2011. nezakonit dokaz. Naime, a što je ispravno utvrdio i obrazložio prvostupanjski sud, u vrijeme njegovog ispitivanja (7. studeni 2011.) na snazi je bio Zakon o kaznenom

I Kž 510/2019-11

postupku („Narodne novine“, broj 152/08., 76/09., 80/11.) koji nije predviđao obveznu obranu za kazneno djelo koje mu je tada stavljeno na teret (kazneno djelo zlouporabe položaja i ovlasti iz članka 337. stavka 4. KZ/97.) te je on tada bio poučen o pravu na uzimanje branitelja po svom izboru koji može prisustvovati njegovom ispitivanju, a što isti nije koristio. Tek izmjenom ZKP/08. („Narodne novine“, broj 152/14.), koja je u primjeni od 20. prosinca 2014., člankom 66. stavkom 1. točkom 2. ZKP/08. određeno je da je obrana obvezna ako se postupak vodi zbog kaznenog djela iz nadležnosti županijskog suda. Stoga, kako je ispitivanje optuženog D. P. bilo zakonito u vrijeme kada je radnja poduzeta, ne radi se o nezakonitom dokazu, na što ovaj optuženik upire u svojoj žalbi.

23. Nadalje, optuženi H. B. žalbom upire na bitne povrede odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 3. u vezi članka 441. stavka 1. ZKP/08. i članka 468. stavka 2. ZKP/08., referirajući se na tijek rasprave i sadržaj zapisnika sa rasprava od 13. svibnja 2019. i 15. svibnja 2019. Tvrdi da je izmjena optužnice uslijedila nezakonito nakon što je prvostupanjski sud utvrdio da je dokazni postupak dovršen, da u sadržaj zapisnika od 15. svibnja 2019. nisu unesene primjedbe koje je on imao te da, nakon izmijenjene optužnice, prvostupanjski sud nije ovom optuženiku dodijelio primjereni rok za pripremu obrane u odnosu na optužnicu kojom je ovom optuženiku dana druga uloga u odnosu na raniju optužnicu.

23.1. Iako i ovaj drugostupanjski sud zamjećuje da je dio prigovora optuženog H. B. opravdan, za istaknuti je da sadržaj zapisnika od 15. svibnja 2019. upućuje na zaključak da je prvostupanjski sud suglasno sa strankama utvrdio da je u zapisniku od 13. svibnja 2019. pogrešno konstatirano da je dokazni postupak dovršen. U takvoj situaciji nije bilo zakonske zapreke da državni odvjetnik izmijeni optužnicu. Drugo je pitanje da li je prvostupanjski sud dodijelio adekvatan rok za pripremu očitovanja i obrane na izmijenjenu optužnicu, no u konkretnoj situaciji ovaj optuženik je iskoristio svoju mogućnost prigovora na zapisnik od 15. svibnja 2019. podnošenjem primjedbi.

24. Imajući u vidu da je ovaj drugostupanjski sud prvostupanjsku presudu u odnosu na optuženog D. P., optuženu M. B. i optuženog H. B. ukinuo, to je žalba državnog odvjetnika u odnosu ove optuženike i žalbenu osnovu zbog odluke o kazni bespredmetna.

25. U ponovljenom postupku prvostupanjski će sud voditi računa o okolnostima na koje mu je ovdje ukazano te će provesti sve do sada izvedene dokaze, ali i nove ukoliko to ocijeni potrebnim. Stoga će prvostupanjski sud tek nakon provedene svestrane analize i ocjene rezultata dokaznog postupka iznova ocijeniti ima li pouzdanih dokaza o učinu terećenih kaznenih djela te će donijeti novu, na zakonu osnovanu presudu, koju će potom valjano obrazložiti u svim dijelovima.

II. U odnosu na odluku pod točkom II.:

26. Žaleći se zbog bitne povrede odredaba kaznenog postupka, optuženi I. P. prvenstveno upire na to da je prvostupanjski sud, donoseći pobijanu presudu, prekoračio optužbu time što je kao relevantan činjenični opis kaznenih djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2.

I Kž 510/2019-11

KZ/11. opisanih pod točkama 1. i 2. izreke pobijane presude za koja ga je proglasio krivim prihvatio činjenični opis iz optužnice koja je izmijenjena 15. svibnja 2019., nakon što je prvostupanjski sud na raspravi od 13. svibnja 2019. utvrdio da je dokazni postupak dovršen. Žalitelj tvrdi da je time počinjena bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. s obzirom na to da je u konkretnoj situaciji, na temelju članka 441. stavka 1. ZKP/08., isključena izmjena potvrđene optužnice nakon završetka dokaznog postupka.

26.1. Iako je u pravu ovaj žalitelj kada tvrdi da se, u slučaju kada je ovlašteni tužitelj stava da izvedeni dokazi ukazuju na izmijenjeno činjenično stanje od onog izloženog u potvrđenoj optužnici, ista može izmijeniti samo do dovršetka dokaznog postupka, on gubi iz vida da je u konkretnom slučaju konstatacijom s raspravnog zapisnika od 15. svibnja 2019. (s kojom su se suglasili svi optuženici) utvrđeno da se radi o omašci u sastavljanju tog zapisnika te da dokazni postupak nije bio dovršen 13. svibnja 2019. Stoga je prvostupanjski sud ispravno uzeo u obzir optužnicu koja je izmijenjena podneskom od 15. svibnja 2019., o čijoj osnovanosti su se očitovali svi optuženici, pa i žalitelj. Zbog toga bitna povreda odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 9. ZKP/08. na koju upire optuženi I. P. nije ostvarena.

27. Nadalje ovaj optuženik tvrdi da je prvostupanjski sud u pobijanoj presudi iznio nejasne razloge o odlučnim činjenicama te da su izloženi razlozi u znatnoj mjeri proturječni. Pri tome tvrdi da je prvostupanjski sud pogrešno otklonio obranu optuženog I. P. koji je naveo da je vršio ulaganja na račun TD A. d.o.o., što je razvidno iz uplata na račun ovog društva u M. banci d.d., a o čemu su iskazivale svjedokinja Lj. K. i optužena M. B.. Usprkos tome, prvostupanjski sud je zaključio da njegovih uplata nije bilo.

28. Iako optuženi I. P. u žalbi ističe bitnu povredu odredaba kaznenog postupka iz članka 468. stavka 1. točke 11. ZKP/08., iz obrazloženja te žalbene osnove proizlazi da u suštini osporava pravilnost utvrđenog činjeničnog stanja, o čemu će biti riječi u nastavku.

29. Prema ocjeni ovog drugostupanjskog suda pobijana presuda u odnosu na optuženog I. P. sadrži razloge o svim odlučnim činjenicama, oni su potpuno jasni i bez proturječnosti te su suglasni kako iskazima u postupku ispitanih svjedoka, tako i materijalnim dokazima koje je prvostupanjski sud u postupku proveo. Druga je stvar što žalitelj subjektivno drži da ti razlozi nisu valjani pa ih ne prihvaća, ali to se odnosi na žalbenu osnovu pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja, a ne na označenu bitnu povredu. Ispitujući pobijanu presudu u smislu članka 476. stavka 1. točke 1. ZKP/08. u odnosu na optuženog I. P., ovaj sud drugog stupnja nije našao da bi u prvostupanjskoj presudi u tome dijelu bile ostvarene ni neke druge bitne povrede odredaba kaznenog postupka na koje pazi po službenoj dužnosti.

30. Pobijajući utvrđeno činjenično stanje, optuženi I. P. ponovno polazi od tvrdnje, koju je prvostupanjski sud jasno i argumentirano otklonio u pobijanoj presudi, kako je on imao pravo zahtijevati da se s računa TD S. G. d.o.o. i s računa TD A. d.o.o. podignu inkriminirani iznosi (čiju visinu ne dovodi u pitanje) s obzirom na to da se radilo o pravnim osobama čiji je on bio stvarni vlasnik te u koja je prethodno vršio

I Kž 510/2019-11

osobna ulaganja te uplatom sredstava na račun odnosno uplatom udjela prilikom kupnje TD A. d.o.o. od braće Š..

31. Suprotno žalbenim navodima optuženog I. P., ispravno i potpuno je prvostupanjski sud utvrdio, a potom cjelovito izložio razloge zbog kojih je zaključio da su ispunjena sva zakonska obilježja kaznenih djela pod točkama 1. i 2. pobijane presude u odnosu na optuženog I. P..

31.1. Naime, niti svojim žalbenim navodima ovaj žalitelj nije doveo u pitanje zaključak prvostupanjskog suda koji se temelji na iskazima saslušanih svjedoka, ali i provedenim financijsko-knjigovodstvenim vještačenjima (po vještaku M. S. u odnosu na točku 1., te po vještaku R. P. u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude) kako ne postoji niti jedan dokaz, dokument ili drugi pismeni trag da je optuženi I. P. pozajmio trgovačkim društvima S. G. d.o.o. i A. d.o.o. novac. Naime, ne samo da se prema prometu po računima naznačenih trgovačkih društava nije moglo utvrditi da je došlo do ulaganja o kojemu govori ovaj optuženik, nego se niti iz naloga za podizanje gotovine s računa tih trgovačkih društava (a koji novac je predan optuženom I. P.) ne naznačuje svrha koja bi tada bila „povrat pozajmice“, već posve druge svrhe (npr. „pozajmica“, „naplata čeka“, „povrat pozajmice M. B.“, „povrat pozajmice L. I.“, „povrat pozajmice H. B.“ ili „povrat pozajmice D. P.“). Optuženi I. P., u odnosu na točku 1. izreke pobijane presude, nije o „pozajmicama“ upoznao ovlaštene osobe u TD S. G. d.o.o., optuženog H. B. kao formalnog vlasnika tog društva, a ni direktora D. D. pa su o razlozima isplate inkriminiranih iznosa oni doznali tek naknadno. O postojanju navodne pozajmice u odnosu na točku 2. izreke pobijane presude iskazivala je svjedokinja Lj. K., a i optuženi D. P. i optužena M. B., no njima je o tome poznato samo stoga što im je „šef P.“ rekao da je ranije ovom trgovačkom društvu pozajmio novac, odnosno osobno uplatio za udjele u kupnji TD A. d.o.o. Kao što je već navedeno, pisanog traga o uplatama nema, a niti svjedokinja N. K., koja je u inkriminiranom periodu bila šefica računovodstva TD A. d.o.o., o opisanim uplatama nema nikakvog saznanja, iako joj prema funkciji koju je obnašala to ne bi moglo ostati nepoznato.

31.2. Optuženi I. P. u žalbi ističe kako bi se iz dokumentacije o poslovanju obaju trgovačkih društava moglo utvrditi da je on doista vršio ulaganja, no nedvojbeno je da dokumentacije na koju se poziva, nema. Naime, prilikom vršenja poreznog nadzora nad TD S. G. d.o.o. utvrđeno je da to društvo ne vodi poslovne knjige pa je tadašnji direktor D. D. kažnjen zbog prekršaja nevođenja knjiga. U odnosu na relevantnu poslovnu dokumentaciju TD A. d.o.o. Porezna uprava je također utvrdila da se poslovne knjige nisu vodile, a optuženi I. P. je naveo da iste posjeduje u H., no zbog njemu poznatih razloga nije ih želio dostaviti. Očito je, a što ispravno zaključuje prvostupanjski sud, da dokumentacije koja bi opravdala njegov stav o izvršenim ulaganjima nema. Pri tome valja naglasiti i kako je optuženi I. P. očito upućen u način poslovanja trgovačkih društava jer je, prema vlastitoj obrani, bio vlasnikom (osobno ili preko trećih osoba) najmanje desetak trgovačkih društava.

32. Žaleći se zbog nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja, optuženi I. P. ponavlja svoje prijedloge za provođenje dokaza koje je već isticao u tijeku prvostupanjskog postupka, a koje prijedloge je prvostupanjski sud odbio s argumentima koje je iznio i

I Kž 510/2019-11

u pobijanoj presudi. Budući da razloge prvostupanjskog suda u cijelosti prihvaća i ovaj drugostupanjski sud, u tom se dijelu, radi nepotrebnog ponavljanja, žalitelj upućuje na iste.

33. Prema svemu do sada navedenom proizlazi da je prvostupanjski sud pravilno i potpuno utvrdio činjenično stanje te je savjesnom i potpunom analizom izvedenih dokaza navedenih u obrazloženju pobijane presude za svoja utvrđenja iznio jasne i uvjerljive razloge, koje u potpunosti prihvaća i ovaj sud drugog stupnja. Stoga žalba optuženog I. P. zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja nije osnovana.

34. I prema stavu ovog drugostupanjskog suda nedvojbeno je utvrđeno da je optuženi I. P. bio stvarni voditelj poslovanja TD S. g. d.o.o. (iz točke 1. izreke pobijane presude), kao i TD A. d.o.o. (iz točke 2. izreke pobijane presude), te je kao takav bio dužan skrbiti o imovinskim interesima tih društava te u vođenju poslova tih društava postupati s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika, no u cilju da se znatno nepripadno materijalno okoristi, optuženom H. B. (u odnosu na točku 1. izreke prvostupanjske presude) te optuženom D. P. i optuženoj M. B., a preko njih L. I. i optuženom H. B. (u odnosu na točku 2. izreke prvostupanjske presude) dao je nalog da se s računa tih trgovačkih društava podigne gotovina te da mu se ista preda. Na taj je način, a bez da je podignuti novac utrošen za poslovanje oštećenih trgovačkih društava, optuženi I. P. na štetu TD S. G. d.o.o. pribavio sebi znatnu nepripadnu materijalnu korist u iznosu od 1.246.700,00 kuna, dok je na štetu TD A. d.o.o. sebi pribavio znatnu nepripadnu materijalnu korist u iznosu od najmanje 2.604.944,87 kuna.

35. Stoga, na tako pravilno utvrđeno činjenično stanje u konkretnom slučaju, prema ocjeni ovog suda drugog stupnja, prvostupanjski je sud ispravno primijenio odgovarajuće odredbe kaznenog zakona te je optuženog I. P. osudio za dva kaznena djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11. opisana pod točkama 1. i 2. izreke prvostupanjske presude, a ovaj drugostupanjski sud, ispitujući pobijanu presudu u ovome djelu prema odredbi članka 476. stavaka 1. točke 2. ZKP/08., nije nužno da bi na štetu tog optuženika bio povrijeđen kazneni zakon.

36. U odnosu na kaznu optuženom I. P. žalbu je podnio državni odvjetnik tvrdeći da su tom optuženiku ponajprije utvrđene preblage pojedinačne kazne, a potom i da je jedinstvena kazna preblaga. Drži kako utvrđene otegotne okolnosti nisu adekvatno vrednovane te da prvostupanjski sud nije uzeo u obzir visinu imovinske koristi koju je taj optuženik protupravno stekao, kao i da nije cijenio iznimnu upornost i perfidnost u njegovom postupanju.

37. Iako optuženi I. P. u podnesenoj žalbi nije naveo i žalbenu osnovu odluke o kazni, s obzirom na to da žalba zbog pogrešno i nepotpuno utvrđenog činjeničnog stanja u sebi sadrži i žalbu zbog odluke o kazni, sukladno odredbi članka 478. ZKP/08., Vrhovni sud Republike Hrvatske, kao drugostupanjski sud, ispitao je pobijanu presudu u odnosu na optuženog I. P. i u tom dijelu.

I Kž 510/2019-11

38. Suprotno tvrdnji iz žalbe državnog odvjetnika, ovaj drugostupanjski sud nalazi da je prvostupanjski sud optuženom I. P. prilikom odmjeravanja kazne pravilno utvrdio sve okolnosti važne za proces individualizacije kazne koje u smislu članka 47. KZ/11. utječu da kazna po vrsti i mjeri bude lakša ili teža za počinitelja i da je te okolnosti u dostatnoj mjeri valorizirao, zbog čega njihova preocjena za koju se zalaže žalitelj nije osnovana.

38.1. Naime, odmjeravajući pojedinačne kazne, prvostupanjski sud je ispravno olakotnim ovom optuženiku cijenio da je otac četvero djece. Ispravno je, nadalje, otegotnim cijenio da se radi o već osuđivanoj osobi, i to zbog kaznenih djela imovinskog karaktera, da je inkriminirana kaznena djela počinio uz pomoć bliskih osoba s kojima je bio u srodničkim ili kumskim odnosima i što ih je grubo iskoristio znajući da ga oni neće odbiti. Otegotnim je pravilno cijenjeno da je kaznenim djelima pribavio za sebe višemilijunsku protupravnu imovinsku korist, za koju tvrdi da je neće vratiti, čime pokazuje svoju daljnju nekritičnost prema vlastitom postupanju i posljedicama.

39. Stoga, imajući u vidu sve tako ispravno utvrđene okolnosti o kojima ovisi visina kazne u konkretnom slučaju, prvostupanjski sud je osnovano optuženom I. P. za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 1. izreke pobijane presude utvrdio kaznu zatvora u trajanju jedne godine i šest mjeseci, a za kazneno djelo iz članka 246. stavaka 1. i 2. KZ/11., opisano pod točkom 2. izreke pobijane presude kaznu zatvora u trajanju od dvije godine, nakon čega je primjenom odredaba o stjecaju kaznenih djela na temelju članka 51. KZ/11. istoga osudio na jedinstvenu kaznu zatvora u trajanju od tri godine, u koju je uračunao vrijeme koje je ovaj optuženik proveo u ekstradicijskom pritvoru i istražnom zatvoru. Upravo ovako izrečene pojedinačne, a potom i jedinstvena kazna zatvora, i po ocjeni ovog suda drugog stupnja, ukazuju se primjerene težini djela i društvenoj opasnosti ovog optuženika kao počinitelja, te se može opravdano očekivati da će se njima ostvariti sve svrhe kažnjavanja predviđene u članku 41. KZ/11. Stoga strože kažnjavanje, kako u odnosu na pojedinačne, tako i u odnosu na jedinstvenu kaznu, za koje se zalaže državni odvjetnik, nije osnovano.

40. Državni odvjetnik je u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude i optuženog H. B. podnio žalbu zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja tvrdeći da je na temelju izvedenih dokaza prvostupanjski sud pogrešno zaključio kako na strani optuženog H. B. ne postoji kaznena odgovornost koja bi se sastojala u pomaganju optuženom I. P. u stjecanju nepripadne materijalne koristi na štetu oštećene pravne osobe TD A. d.o.o.

41. Žalitelj tvrdi kako je iz iskaza saslušanih svjedoka, a i suoptuženika razvidno da je optuženi H. B. u inkriminiranom razdoblju dolazio u prostorije TD A. d.o.o. te je tamo „nešto radio na kompjuterima“, odlazio u skladište ili poštu, dostavljao neku dokumentaciju. Osim toga, žalitelj tvrdi kako je očito da je on znao o djelokrugu rada TD A. d.o.o. jer mu je bilo poznato da to društvo ima poslovni odnos s TD „I.“ i da se društvo našlo u blokadi. Ponavlja da njegova osobna svojstva i prilike (dob od 24 godine, student E. fakulteta, odrastanje u poduzetničkoj obitelji, život s optuženim I. P. koji mu je ujak) ukazuju na to da je on imao značajnu ulogu u TD A. d.o.o. kada je

I Kž 510/2019-11

otišao u banku te s računa tog trgovačkog društva podigao iznos od 160.000,00 kuna koji je predao optuženom I. P..

42. Međutim, suprotno stavu žalitelja, ispravno je prvostupanjski sud utvrdio te zaključio, s čime se u cijelosti slaže i ovaj sud drugog stupnja, kako nema dokaza da je optuženi H. B. počinio kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11.

42.1. Naime, iako prvostupanjski sud i u ovome dijelu suvišno ističe (o čemu je već bilo više riječi ranije) kako je utvrđeno da optuženi H. B. nije bio član uprave - direktor, niti je stvarno organizirao i vodio poslovanje društva, pa da nije bio dužan u vođenju poslova društva postupati s pažnjom dobrog i savjesnog gospodarstvenika, a niti da je bio osoba kojoj je povjereno raspolaganje sredstvima po računima društva, ispravno utvrđuje kako činjenica da je on u jednom navratu, na temelju naloga osobe ovlaštene za raspolaganje sredstvima po računu društva, otišao u banku i podigao iznos od 160.000,00 kuna koji je potom predao optuženom I. P. nije dovoljna za zaključak da je on istome pomogao u počinjenju kaznenog djela zlouporabe povjerenja u gospodarskom poslovanju.

42.2. Pri tome, okolnosti koje je naveo državni odvjetnik u žalbi, a tiču se navodnih zaduženja ovog optuženika i njegovih osobnih svojstava niti ovaj sud drugog stupnja ne upućuju na zaključak da je ovaj optuženik znao za nezakonite radnje optuženog I. P. te da mu je s namjerom pomogao da on ostvari svoj cilj, a to je pribava sebi znatne nepripadne imovinske koristi na štetu TD A. d.o.o.

43. Slijedom navedenog, žalba državnog odvjetnika zbog pogrešno utvrđenog činjeničnog stanja u odnosu na oslobađajući dio prvostupanjske presude i optuženog H. B. i kazneno djelo pomaganja u zlouporabi povjerenja u gospodarskom poslovanju iz članka 246. stavaka 1. i 2. u vezi članka 38. KZ/11. nije osnovana.

44. Slijedom svega izloženoga, na temelju članka 483. stavka 1. i članka 482. ZKP/08. odlučeno je kao u izreci ove drugostupanjske presude i rješenja.

Zagreb, 25. siječnja 2022.

Predsjednik vijeća:

Damir Kos, v.r.